Z. Jestrović - Književna sudnica Mihaila Lalića Flipbook PDF

Z. Jestrović - Književna sudnica Mihaila Lalića
Author:  b

184 downloads 786 Views 2MB Size

Story Transcript

CRNOGORSKA AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI

Zora Jestrović

KNJIŽEVNA SUDNICA MIHAILA LALIĆA (Autokritika revolucije)

MONTENEGRIN ACADEMY OF SCIENCES AND ARTS

Special Editions (Monographies and Studies) Volume ___

Department of Humanities Volume ___

ZORA JESTROVIĆ

MIHAILO LALIĆ’S LITERARY COURTROOM

(Self-criticism of the revolution) Editor Niko Martinović

Podgorica, 2019

CRNOGORSKA AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI

Posebna izdanja (Monografije i studije) Knjiga 147

Odjeljenje humanističkih nauka Knjiga 20

ZORA JESTROVIĆ

KNJIŽEVNA SUDNICA MIHAILA LALIĆA

(Autokritika revolucije) Urednik Niko Martinović

Podgorica, 2018.

Primljeno na sjednici Odjeljenja humanističkih nauka Cr­no­gor­ske aka­de­mi­je na­u­ka i umjet­no­sti __________ 2019. go­di­ne na osno­vu re­cen­zi­ja akademika Radomira V. Ivanovića i akademika Nenada Vukovića. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti zadržava sva prava. Nijedan dio ove knjige ne smije biti reprodukovan u bilo kojoj formi bez dozvole izdavača.

Mihailo Lalić (1914–1992)

Pričica „Ispod vješala”, zapisana u autografu Sâm sobom

Pisac koji je naslikao lice jedne revolucije osjećao je da mora uhvatiti cjelinu i pokazati i njeno naličje. U protivnom, moglo bi mu se prigovoriti da podsjeća na upornog posmatrača noćnog neba, na kom se uvijek vidi samo svijetla strana Mjeseca. Morao je, dakle, da uradi što je uradio i sebe radi i radi istine. Novo Vuković

UVOD

Književna sudnica Mihaila Lalića

11

LALIĆEVA PSIHOLOGIJA I FILOZOFIJA STVARANJA U JEDINSTVENOM HERMENEUTIČKOM KRUGU TUMAČENJA

K

njiževno djelo Mihaila Lalića (1914–1992) predstavlja specifičnu literarnu građevinu u čije je temelje utkana tragična istorija Crne Gore i njenog čovjeka u XX vijeku. Lalićevo stvaralaštvo trebalo bi posmatrati kroz tri velike vremenske i poetološke faze stvaranja, koje se na određenim nivoima razlikuju, da bi se u vidu koncentričnih krugova značenja, na kraju, transformisale u jedinstvenu kontekstualnu umjetničku maticu. Tri faze stvaralaštva vremenski su neujednačene: prva (1935–1970) je najduža, druga (1971– 1985) traje 15 godina, a treća (1985–1992) je najkraća, završava se desetak dana pred iznenadnu smrt pisca. U dubinskoj strukturi Lalićevog djela počivaju rat i revolucija pa je i kritički opravdano da se etički kod njegovog stvaralaštva posmatra i kroz odnos prema revoluciji. U prvoj fazi stvaranja zanosno afirmiše revoluciju, u drugoj, sa primjetnom dozom skepse, otpočinje provjeru njenog vrednosnog sistema i u isto vrijeme rekonstruiše vremenski datiranu crnogorsku istoriju. U trećoj fazi dolazi do radikalne izmjene stvaralačke paradigme. Poetikom autokritičkog prikazivanja, kontrastnom u odnosu na prethodnu, pisac bespristrano otpočinje kritiku i autokritiku revolucije, ali i savremene civilizacije na skoro svim nivoima, osjećajući da je vrijeme u kojem živi sve manje njegovo i da je skoro potpuno izgubilo obrise idealno zamišljanog. U potpunosti je bio saglasan sa životnim opredjeljenjem Maksima Gorkog, jednog od svojih stranih uzora, koji je rekao: „Ma u čijim rukama da je vlast — moje je ljudsko pravo da se prema njoj odnosim kritički”.

12

Zora Jestrović

Proslava stogodišnjice rođenja M. Lalića (2014) bila je adekvatan povod da se piščeva poligrafska makrostruktura, u kojoj je branio, čuvao i sačuvao čistotu i ljepotu humanog bića Crne Gore, aktuelizira i reaktuelizira, da se vrednuje i prevrednuje sa novih aspekata nauke o književnosti, da se piscu povrati privilegovano mjesto stvaraoca koje je bilo zasjenčeno neliterarnim i neumjetničkim razlozima u prethodnim godinama. Poseban akcenat je, s pravom, stavljen na posljednje knjige, na rodovski i žanrovski različita djela, tematski i idejno međusobno povezana na mikro planu, a sa cijelim prethodnim stvaralaštvom, na makro planu značenja. Ključ za sveobuhvatno tumačenje Lalićevog etičko-estetičkog koda drže posljed nje knjige. Kao što Crna Gora ne može spoznati svoje istorijsko i duhovno biće XX vijeka bez M. Lalića, tako se ni njegovo cjelokupno stvaralaštvo ne može spoznati bez njegovih posljednjih knjiga. Lalić je svojim djelom produžio i nastavio književnu tradiciju Crne Gore, utemeljenu u narodnom predanju, djelu Petra II Petrovića Njegoša, Marka Miljanova Popovića i Petra I Petrovića Njegoša koji je mnogima omrznuo zato što je pravo zborio. Kritičkom riječju iznosio je velike istine — kako o vrlinama, tako i o manama Crnogoraca. Mireći zakrvljena plemena, zanemario je i crkvu, zaboravio svoju dušu i svoje zdravlje, a „nije iskao nikakve sobstvene koristi i tečenja”. Vjerovao je u moć riječi jer osim pera i jezika nije imao „sile nikakve za privesti nepokorne na poslušanije”. Ni Lalića književne nagrade nijesu interesovale u materijalnom smislu. Govorio je da bi sâm platio samo da se objavi ono o čemu je pisao. U trećoj, autokritičkoj fazi, nastala su djela, kako ona objavljena za vrijeme piščevog života, tako i posthumno: autograf Sâm sobom (1988), meditativno-memoarska proza Prelazni period (Dnevnik posmatrača),1988, drama Dani mržnje (1984), drama Poraženi (1989), roman Odlučan čovjek (1990), autobiografsko-meditativno-memoraska proza Prutom po vodi (1992), roman Tamara (1992), zbirka pripovjedne proze Opraštanja nije bilo (posthumno, 1994) i autobiografski zapisi Epistolae seniles (Staračke poslanice), posthumno, 1995. godine. Sve ove rodovski i žanrovski različite knjige, povezane su kritičkim i autokritičkim promišljanjima pisca na sinhronoj i dijahronoj ravni

Književna sudnica Mihaila Lalića

13

tumačenja događaja. Na pragu izmijenjene stvaralačke paradigme sjedi fragmentarna proza, pojam pod kojim se podrazumijevaju različite vrste proza: narativna, esejistička, dnevnička, autobiografska, biografska, onirička, dokumentarna… Ova proza M. Lalića, koja se mnogo razlikuje od njegovih romana i pripovjedaka, nije u dovoljnoj mjeri postala predmet interesovanja književnih kritičara i teoretičara. Izuzetak, vrijedan pažnje i pisca i čitalaca, je analitičar R. V. Ivanović koji je u svojoj monografiji Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića), objavljenoj 1994. godine iznio zapažanje da se ova vrsta proze M. Lalića ne usvaja onom spontanošću, lakoćom i brzinom kojom se usvajala istorodna proza Iva Andrića (Znakovi pored puta; Sveske). Možda se tajna nedovoljnog interesovanja književnih kritičara i teoretičara o ovoj vrsti Lalićeve proze krije u činjenici što poetika fragmentarne proze još nije dovoljno konstituisana u teoriji proze i književnoj estetici. Vjerovatno je razlog i to što se još uvijek ne može pouzdano i precizno govoriti o značaju fragmenta, fragmentarnosti i fragmentarne proze. Vodeći francuski teoretičari smatraju da je fragment karakteristika moderne i modernističke projekcije, a esej postmoderne i postmodernističke projekcije u svijetu umjetnosti. U stvaranju i tumačenju značaja poetike fragmentarne proze, u evropskoj književnosti XX vijeka, izuzetno mjesto pripada njemačkom piscu i estetičaru V. Benjaminu koji je najpreciznije ukazao na prednost fragmenta. Po njegovom mišljenju sazdavanje života više je u vlasti činjenica nego ubjeđenja. Žak Derida u Bijeloj mitologiji (1972) tvrdi da „Fragment nije neki određeni stil ili pokušaj, on je sâma forma napisanog”. Edmon Žabes smatra da se integralnost djela, odnosno njegov entitet, može braniti najmanjim fragmentom. Disperzivnom slikom svijeta u fragmentarnoj prozi pisac je ukazao na ubrzanu dekonstrukciju životnih vrijednosti, pogubnu za čovjeka. Njegova djela koja su uslijedila nakon pisanja ove proze, imala su svoje etimone u ovoj prozi — stoga se generiranje poetskog teksta i poetskih ideja može pratiti kroz njenu esenciju. Svojim posljednjim knjigama pokušao je sublimirati ona poetska načela koja bi njegovo djelo promovisala u istinitu i umjetničku biografiju jednog značajnog, ali tragičnog vremena, u svjedočanstvo o prošlosti i upozorenje

14

Zora Jestrović

budućnosti. Stvaralačka groznica pisca podstaknuta osjećanjem isteka života, usredsređena je na fakta, što je uslovilo demetaforizaciju stila i primjetno zanemarivanje fikcijske ljepote stvaranja. Intencija je bila jasna — treba prije smrti reći cijelu istinu. Iako se ne slaže sa činjenicom da je umjetnička istina vrednija od istorijske, pretpostavlja da se one dopunjavaju i pomažu jedna drugoj u osvjetljavanju prošlosti i ukazivanju na budućnost. Učesnik i posmatrač događaja iz prethodnih perioda sada je istovremeno i svjedok i sudija. Davno je on spoznao naličje revolucije, povremeno ga i nagovještavao, ali, kako je sâm priznao Milosavu Baboviću, nije o tome ranije smio napisati knjigu „jer bi mu to bila posljednja knjiga.” Nije imao zaleđe kakvo su, prema njegovom mišljenju, imali drugi povlašćeni pisci (M. Krleža, D. Ćosić, A. Isaković), a i njegovi zemljaci bi ga rado i brzo prikovali za stub srama i popljuvali. Ipak, u tajnosti svoje stvaralačke radionice pravio je zapise, vjerujući da će i njihovo vrijeme doći. Jer, „u pravi čas govoriti je srebro, a u pravi čas ćutati je zlato”. Autokritičkim odnosom prema revoluciji zasjenčio je njene proklamovane vrijednosti o jednakosti svih ljudi, o izgradnji svijeta jednakog za sve, o vladavini pravde i istine. Posljednjim knjigama demistifikovao je mit o KPJ (Komunističkoj partiji Jugoslavije), revolucinarne vrhuške, odnosno čelnih ljudi partije koji su i ratnim i posleratnim zloupotrebama podređenih i nevinih iznevjerili i revolucionarna i moralna načela. M. Babović tvrdi da je Lalić „kritikom svog tabora i svoje ideologije ostvario izvjesnu ravnotežu osuda četničke kolaboracije i izdaje rukovodstva KPJ ideala nekoliko naraštaja Jugoslovena”. Svojim literarnim suđenjem revoluciji, Lalić se nije odrekao ideala koje je revolucija trebalo da ostvari, niti sopstvenog uvjerenja da se poštenim i pravednim odnosom prema ljudima moglo izgraditi pravednije i srećnije društvo. On se ne odriče revolucije već, u svom maniru istinitosti, osuđuje njene grobare i monstrume sa crvenim knjižicama, one koji su u ime vlastitih interesa bezosjećajno zgazili zajedničke. Kritikom postrevolucionarnih zbivanja još jače je iskazao svoju privrženost idealima mladosti. Uprkos svim nedosljednostima revolucionarnog puta, „lijevim” i „desnim” greškama čiji je posmatrač i svjedok bio, on bi opet išao istim putem. Lalićev autokritički stav, iskazan u posljednjim knjigama, veoma impresivno obrazlaže

Književna sudnica Mihaila Lalića

15

Novo Vuković: „Pisac koji je naslikao lice jedne revolucije osjećao je da mora uhvatiti cjelinu i pokazati i njeno naličje. U protivnom, moglo bi mu se prigovoriti da podsjeća na upornog posmatrača noćnog neba, na kom se uvijek vidi samo svijetla strana Mjeseca. Morao je, dakle, da uradi što je i uradio i sebe radi i radi istine”. O Lalićevom stvaralaštvu iz prethodnih faza postoji obimna analitička literatura, odnosno o njegovoj poetskoj, pripovjedačkoj, romansijerskoj i kritičarskoj produkciji napisano je više monografija, kod nas i u inostranstvu, kao i više hiljada studija, ogleda, članaka, osvrta. Poetološki zasnovane monografije o njegovom stvaralaštvu napisali su: V. Togner, M. I. Bandić, M. Ćorac, B. Popović, R. V. Ivanović, V. Minić i G. Antić. Dvije monografije — Romani Mihaila Lalića („Narodna knjiga”, Beograd, 1974) i Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića), „Cvetnik” — „Jedinstvo” — Kulturno-prosvjetna zajednica, Novi Sad — Priština — Podgorica, 1994, koje je napisao R. V. Ivanović, čine neodvojivi analitički diptihon. Prva je posvećena romanesknom sekstetu (Svadba, Zlo proljeće, Raskid, Lelejska gora, Hajka i Pramen tame) te služi kao pretekst drugoj koja se bavi problematikom tetralogije romana (Ratna sreća, Zatočnici, Dokle gora zazeleni, Gledajući dolje na drumove), romanima iz posljednje faze stvaralaštva (Odlučan čovjek i Tamara), autografom Sâm sobom i dvjema knjigama fragmentarne proze − Prelazni period i Prutom po vodi. Bibliografija izdanja o cjelokupnom književnom djelu M. Lalića sadrži, do sada, preko 50 jedinica. A cjelovitost priloga posvećenih lalićologiji svjedoči Bio-bibliografija Mihaila Lalića (Fakultet za crnogorski jezik i književnost — Matica crnogorska, Cetinje, 2014, 1135 stranica). O knjigama posljednje faze svjedoče određene monografije u cjelini, ili samo određenim djelovima posvećenim pojedinim knjigama, kao i zbornici radova sa naučnih skupova posvećenih piscu. U ovoj knjizi biće pregledno analizirani noviji kritički prilozi, nastajali od 2000. godine koji su doprinijeli aktuelizaciji pisca i djela, kao i konstitusanju određenih interpretativnih sudova o djelu, jer konačnog suda ne može biti, kao što ga ne može biti ni o jednom književnom djelu uopšte. Prelaskom u nove vremenske i značenjske kontekste, umjetničko djelo se uvijek iznova otvara. „Horizont očekivanja” je jednako

16

Zora Jestrović

važan izazov i za živog i za mrtvog pisca. Različito koncipirane novije monografije o M. Laliću, na cjelovit ili parcijalan način, dijalogiziraju sa piščevim posljednjim knjigama, s obzirom na to da su predmet njihovih analiza i knjige iz prethodnih faza. Monografije su napisali: Radomir V. Ivanović, Krsto Pižurica, Branko Popović, Tatjana Bečanović, Petar Rmuš, Miloš Vulević, Dobrašin Jelić i Budo Simonović. Iako nije štampana, magistarska teza Bojane Obradović o autokritici revolucije u Lalićevim posljednjim knjigama, uslovno rečeno, predstavlja značajnu raspravu. A. Kami je zapisao: „Svaki revolucionar završava kao ugnjetač ili jeretik”, odnosno ugnjetač ili žrtva, što bi značilo da revolucija suštinski nema smisla. Lalić, iako vidno razočaran u revoluciju, nije se priklonio nijednoj krajnosti. Nastavio je da živi u poretku koji je proizašao iz revolucije, čiji je učesnik bio, da se intelektualno angažuje u borbi protiv nasilja i zla, za slobodu i dobrobit čovjeka. Iznošenjem nesrećne istorije svoga naroda, i imenovanjem različitih uzroka poraza, vjerovao je da gradi zdravo tkivo budućeg etosa iz kojeg će se razvijati opšteljudske vrijednosti i čija će umjetnost biti humana. Živio je i stvarao sa osjećanjem da je književnost pozvana da svojim humanizmom, umjetničkim i stvarnim istinama pomaže čovjeku da shvati i otkloni brojne istorijske i lične zablude. Iako je na neki način bio saglasan sa Andrićevim stavom o rezultatima ratovanja kod nas, iskazanim u Gospođici („Jer svi naši ratovi, naše pobjede i porazi retko i nepotpuno rešavaju pitanja zbog kojih se ratovalo i pobedilo, ali zato otvaraju redovno veliki broj novih i teških pitanja”) nadao se da će svojim djelom inicirati određena rješenja ili riješiti neka vječna i teška pitanja. Ova knjiga je pisana s namjerom da se filozofija i psihologija stvaranja M. Lalića sagleda u jedinstvenom hermeneutičkom krugu značenja koji se formirao u vremenskom triptihonu, a čije su granice vidno neutralisane jedinstvom eksplicitne poetike pisca i implicitne poetike djela. Svojim posljednjim knjigama Lalić se idejno, moralno, ali i estetski suprotstavio devijantnim procesima u određenoj društveno-istorijskoj situaciji, procesima koji su provođeni u „ime čovjeka”, a bili su, u stvari, „protiv čovjeka”. Najtragičnije saznanje i savremene istorije svjedoči da su se velike tiranije utemeljivale u ime slobode i ljudske sreće.

Književna sudnica Mihaila Lalića

17

Istina koju je svojim djelom ponudio M. Lalić, pisac izuzetne intelektualne moći i ljudske hrabrosti, nije utemeljena samo u biću istorije već je duboko zakopana i u ljudskim dušama. Zato se poetološka esencija posljednjih Lalićevih knjiga, kao i zajednička poruka njihovog epskog i stvaralačkog subjekta, može istinski iskazati piščevim odričnim riječima: „Ne slažem se! … I to je zanat”.

I

POETIKA FRAGMENTARNE PROZE

Književna sudnica Mihaila Lalića

21

POTENCIJALNI UZROCI PROMJENE STVARALAČKE PARADIGME Mudrost ide uz danas već poslovičnu Lalićevu skromnost, jer njemu u komunikaciji sa čitaocem nije stalo do praznorječive duhovne koketerije, parade elokvencije, verbalnih bravura, nego do intimne potrebe za izmjenom misli, do kojih je došao nakon mnogih mukotrpnih trenutaka razmišljanja i pokušaja da riješi Sfinks života. Radomir V. Ivanović

I

P

oetičkim komentarom na prvim stranicama knjige Sâm sobom pisac je otkrio neke uzroke promjene stvaralačke paradigme i indirektno nagovijestio knjigu fragmentarne proze: „Ne zastarijeva samo ‘tradicionalni roman’, i ozloglašeni realizam, no isto tako, čak i brže i Prust i Džojs, Kami, Kafka. Već zaboravljen ‘Novi roman’, i teško je vjerovati da će gulag — literatura ili Beket dugo ostati kao neki trajni domet. Kao kaputi, šeširi, novi modeli kola — zastarijevaju i naučni i tehnički pronalasci, instrumenti, šlageri i drugi noviteti. U stvari, sve mora da zastari, i sve brže, kao što se svakog dana sve više motora i kompjutera upreže u kola što sve brže vuku ispamećeno čovječanstvo u ambise budućnosti”.1   M. Lalić: Sâm sobom, Titograd, 1988, str. /10/. Lalićev autograf je nepaginiran. Stranice su navedene prema paginaciji koju sam sâma izvršila. 1

22

Zora Jestrović

O problemu zastarijevanja književnih vrsta, odnosno romana, pisac je mnogo ranije razmišljao, jer je bio svjestan potrebe obnove bića književnosti. O tome svjedoči njegova eksplicitna izjava koju je, u razgovoru sa književnikom B. Pušonjićem, vođenim u Kolašinu, 1. septembra 1982. godine, dao za beogradsku „Politiku”. Na pitanje: „U kojoj meri su, po Vama sadašnja zbivanja u našoj zemlji podobna za roman, za literaturu uopšte?” Lalić je odgovorio: „Sadašnja zbivanja u našoj zemlji (sic!) čini mi se da nijesu podobna za roman. Spor je roman, ne može taj da uhvati, više su za dramu, komediju i to grotesku. Nagomilao se bogat materijal za satiru, za nekog je sreća što nemamo satiričara. Obdareni sporim paljenjem dobićemo ih sa zakašnjenjem”. U ovom odgovoru, datom mnogo prije pojave knjige fragmentarne proze mogla se naslutiti piščeva intencija budućeg „raskida” sa romanom, odnosno piščevo razmišljanje o književnom žanru kao kontekstu budućeg stvaralačkog izraza kojim bi se pisac aktivno uključio u savremene tokove književnog života, jer: „žanr podrazumjeva jedan naročit način rješavanja oblikovnih problema pred kojim se nalazi pisac u trenutku struktuiranja djela (…). Zavisno od prirode žanra, kao i njegovog statusa u datom vremenu, ali također i zavisno od intencije pisca; kao i od „očekivanja čitalaca”, žanr može svoja obilježja dati bilo kojoj struktuiranoj komponenti književnog djela, od teme do kompozicione sheme”.2 Pisac je želio da mu izbor odgovarajućeg žanra i dalje omogući ono čemu je uvijek težio svojim stvaralaštvom, a Sartr javno tražio od pisca — da bude neprestano angažovan i da dio odgovornosti za sudbinu svijeta uzme na sebe kroz književno stvaralaštvo, kao specifičan vid toga angažovanja. Kao i za Voltera, i za Sartra izbor roda je irelevantan, ako je efikasan, jer — „govoriti znači djelovati”.   Zdenko Lešić: „Književni žanr kao kontekst književnog djela”, Tekst u kontekstu, Godišnjak XI, Teorija istraživanja 5, Institut za književnost i umetnost, „Rad”, Beograd, str. 28. 2

Književna sudnica Mihaila Lalića

23

Stvaralaštvo osamdesetih, u čije se tokove Lalić svesrdno uključio, intenzivno se razvijalo u znaku kratke proze koja svojom poetikom sažetosti, odnosno pričom u jednom dahu, uspijeva ostvariti izuzetno jaku značenjsku vrijednost, a fragmentarnošću imponuje senzibilitetu modernog čitaoca, koji je sada u prilici da snagom vlastite intuicije, to jest otkrovenja koje potiče iz dubine njegove duše, pokuša sâm pronaći odgovore na fundamentalna pitanja svoje egzistencije, kako na makro tako i na mikro planu. Postmodernistička književnost obuzeta je pitanjima čiji je akcent prepoznatljiv po insistiranju na smislu vlastitog postojanja, čime su tipovi memoarsko-autobiografskih, meditativnobiografskih i dokumentarno-nefikcionalnih djela dobili, u poetološkom smislu, prvorazredno mjesto i značaj. Svojom pojavom uticali su na promjenu tradicionalnog shvatanja o fikcionalnim („književnim”) i nefikcionalnim („neknjiževnim”) vrstama, kao i pojmovnog poimanja riječi „književnost”. Savremeni teoretičari žanrova svrstavaju autobiografiju i memoare u fikcionalnu prozu, a biografiju, autobiografski zapis, dnevnik i pismo u granično područje između fikcionalne i nefikcionalne forme. „Horizont očekivanja” čitalačke publike najuspješnije je ispunjavala dokumentaristička i publicistička proza. Time je čitalačka publika postala „zapravo onaj kontekst iz kojeg izrastaju pisci koji potom mogu ovaj horizont očekivanja i pomjeriti svojim inovacijama. Uz pisca i delo sada se kao nova kategorija, znači, uvodi i čitalačka publika”.3 Vještina fabularne organizacije umjetničke proze u tradicionalnom smislu, koji pod fabulom podrazumijeva sistem događaja uzročno-posljedično povezanih u vremenu kojim nam pisac saopštava elaboriranu temu, postepeno gubi na aktuelnosti i ne smatra se više bitnim elementom u struktuiranju djela. Postmoderna proza razara fabulu, što kao posljedicu izaziva i rušenje klasičnih principa izgradnje umjetničkog djela. Centralno kompoziciono sredstvo je fragmentacija kojom je i najčešće izvršena defabularizacija proznih struktura. Unošenjem fragmenata i njihovim semantičkim sklopom stvara se putem   Zoran Konstantinović: Tekst u kontekstu, „Tekst u kontekstu”, Godišnjak XI, Teorija istraživanja 5, Institut za književnost i umetnost, „Rad” Beograd, 1989, str. 8–9. 3

24

Zora Jestrović

individualne mikrologije mozaična slika svijeta, koja apstrahovanjem u našoj svijesti, uprkos brojnim diskrepancijama, trepti kao simboličan znak svoga vremena. „Čak i kad pripada žanru fragmenta delo uvek predstavlja jedinstvenu, neponovljivu celinu.”4 Mozaička kompozicija omogućava slobodno variranje pojedinih tema ili motiva i uspostavljanje asocijativnih veza između udaljenih segmenata. Iako se fragment može tretirati kao obrazac modernističke projekcije naša savremenost nije njegov tvorac, jer je on star koliko i sâma književnost i datira od sâmih njenih početaka: „Od davnina su pisci težili da sa malo reči kažu mnogo mnogima. U tome, ipak, ni oni najbolji nisu uvek uspevali. Filozofi su umeli da reknu mnogo sa malo reči ali obično ne mnogima. Aedi i romansijeri raznih vremena znali su da kažu i pokažu mnogo mnogima, no to sa malo reči nije bivalo. U malo stihova otkrije liričar vasionu u sebi, ali od spoljnog sveta ipak ne zahvati obilnije. Retke su kratke književne tvorevine u kojima se čovek neposrednije suočava sa svojom planetom.”5 Dezintegracija svijeta, egzistencijalna ugroženost, raspad sistema osnovnih vrijednosti ljudskog života imali su za posljedicu i dezintegrisanu svijest koja je sliku svoga svijeta stvarala prema liku svom. Valter Benjamin, njemački pisac i estetičar, objavio je knjigu zanimljivo montirane zbirke fragmentarne proze Jednosmjerna ulica (1928). Na početku uvodne priče Benzinska pumpa, on ističe prednost fragmenta nad ostalim vrstama teksta napominjući da: „Sazdavanje života daleko više je u vlasti činjenica nego ubeđenja. I to činjenica koje još nikada i nigde nisu služile zasnivanju ubeđenja. U tim okolnostima prava književna aktivnost ne   Ivo Tartalja: Književnost, Rečnik književnih termina, Institut za književnost i umetnost, „Nolit”, Beograd, 1984, str. 352. 5   Citirani pasaž Iva Tartalje preuzet iz članka „Zašto da ne?” Milana Orlića, „Književnost”, Beograd, god XLVII, knj. XCVIII, sv. 8–9-10, 1992, str. 1327. 4

Književna sudnica Mihaila Lalića

25

može da se odvija u književnim okvirima — ona je, naprotiv, jaki izraz njihove jalovosti. Književna delotvornost od značaja može jedino poteći iz stroge razmene delanja i pisanja, ona se mora razvijati u lecima, brošurama, revijalnim člancima i plakatima, skromnim formama koje bolje odgovaraju njenom uticaju u aktivnim zajednicama nego pretenciozni univerzalni gest knjige. Jedino se takav jezik trenutno pokazuje delotvorniji u sadašnjem času.”6 Benjamin smatra da rad na autentičnoj prozi sadrži tri stepenika: muzički, arhitektonski i tekstilni. Na prvom se komponuje, na drugom gradi, a na trećem tka proza, pri čemu je vjerovatno na umu etimologija lekseme „tekstura”. Uočio je mozaičnost strukture narativne proze i osjetio da u biću fragmenta postoji nešto nadmoćno „pretencioznom univerzalnom gestu knjige”. U „Spoznajnokritičkom predgovoru”, prvom dijelu knjige Porijeklo njemačke žalobne igre, koncipirane 1916. godine, a objavljene 1928, Benjamin je dao primjeran opis fragmenta: „Vrijednost ulomaka mišljenja je utoliko presudnija ukoliko se oni manje mogu mjeriti neposredno prema osnovnoj koncepciji, a sjaj predstave zavisi u istoj mjeri od te vrijednosti koliko sjaj mozaika od kvaliteta staklene taljevine.” 7 U ogledu „Pripovijedač”, koji je objavljen u njegovim Estetičkim ogledima (1986), Valter Benjamin pripovijedanje definiše kao izuzetan „ručni rad”. Ono se odvija uz pomoć duše, oka i ruke. Onaj ko sluša priču u društvu je pripovjedača, čak i onaj koji čita u tome je društvu. Pri čitanju pripovijetke pisac i čitalac su uvijek zajedno, dok pri čitanju ili slušanju romana — recipijent je sâm. Iz ovoga neminovno slijedi zaključak da je komunikativna narativna proza, u koju se svrstava prvenstveno fragmentarna prozu, utemeljena na elementima „živog govora”. Kako bi rekao K. Čapek: „Svako pričanje ima svoje zakone!”

  Valter Benjamin: Jednosmjerno ulica, „Bratstvo — jedinstvo”, Novi Sad, 1989.   7 Valter Benjamin: Porijeklo njemačke žalobne igre, „Veselin Masleša”, Sarajevo, 1989, str. 9. 6

7

26

Zora Jestrović

II U prilog eksplikaciji piščeve odluke za promjenu svaralačke paradigme, odnosno za izbor procesa fragmentacije, potrebno je neke činjenice, djelimično već pomenute, jače istaći i naglasiti bez pretendovanja na njihov redosljed po prvenstvu važnosti za pisca. Fragmentarnom prozom pisac je kroz fokus svojih meditacija aktuelizovao i reaktuelizovao niz tema čija su mu se nekadašnja rješenja u novoj savremenosti, odnosno novom društveno-istorijskom trenutku, učinila neodgovarajućim i nepotpunim, pa je izvršio njihovu reaktuelizaciju u prilog savremenosti i svevremenosti, „jer ma koliko posmatrali književno delo isključivo kao strukturu naše svesti, ipak i ta svest je uvek određena istorijsko-društvenom situacijom”.8 Indikativna je činjenica da je pisac i ranije, zahvaljujući otvorenoj formi svojih djela, mogao vršiti njihovu preradu i doradu, odnosno stvarati nove verzije kojima su uzroci često bili i problemi aktuelizacije nekih šire obuhvaćenih pojava i procesa iz života. Interesantan primjer je „Posveta” drugoj verziji Raskida (1969), koja je nastala u vrijeme pokušaja obnove fašističke vlasti u Grčkoj od strane pukovničkog režima. Aktuelizacijom časne herojske borbe boraca Elasa, njihovih neobilježenih grobova zaraslih po Grčkoj, Albaniji i Jugoslaviji, pisac je pokušao da spasi ljudske žrtve borbe za humane ciljeve, slijedeći sopstvenu humanističku viziju života. Piscu je proces fragmentacije odgovarao kao okvir za nov način obrade životne građe, unutar kojega će do granica misaone iscrpljenosti eksponirati svoju neposustalu kreativnu energiju, novu filozofiju i psihologiju stvaranja i na taj način obezbijediti potpunije razumijevanje i prihvatanje svoga stvaralaštva u cjelini. U fragmentima je otkrio širok dijapazon mogućnosti kritičke i polemičke obrade niza tematskih polja — međusobno različitih, koja, uprkos različitosti, tvore cijelovitu sliku, odnosno model svijeta, koji se sposobnošću recipijenta   Zoran Konstantinović: Predgovor knjizi Romana Ingardena O saznavanju književnog umetničkog dela, Beograd, 1971, str. 12. 8

Književna sudnica Mihaila Lalića

27

uklapa u univerzalni modelativni sistem, jer književnost je, kako kaže Lotman, s jedne strane komunikativni, a s druge strane modelativni sistem. Pisac je ovom stvaralačkom inovacijom u kontekstu svoga stvaralaštva najuspješnije dijalogizirao na različitim nivoima i sa različitim akterima, vidno ističući svoju kritičku svijest i neobuzdanu intelektualnu radoznalost. Polemički je analizirao različite oblasti društvenog, političkog, kulturnog i književnog života. U žarište svojih opservacija uključio je niz pojava iz našeg života i snažno uticao na izmjenu i našeg prethodnog mišljenja o njima. Od linearnog pripovijedanja „odmorio” se prelaskom na alinearno, podsvjesno rasterećen od ponovnog susreta sa mukotrpnim preradama i doradama djela, u onom obimu koje je vršio u prvoj fazi stvaralaštva. Fragmentarna proza, implicite, dobro pokriva inspirativne kolapse i gradaciju vrijednosti pojedinih fragmenata. Lalić je uvijek vodio računa o svojim čitaocima, ne samo sadašnjim, nego i budućim, što je i sâm iznosio u intervjuima o razlozima prepravki svojih knjiga. Jednom je, u razgovoru za „Politiku” sa Vaskom Ivanovićem, rekao da knjiga nije šlager sezone da se otpjeva i zaboravi. Pisac se brani od vremena i prolaznosti onim što je najtrajnije — svojom umjetnošću. Iskustvo kazuje da i u vremenu i u čovjeku prvo stari i propada ono što je najbolje, a u knjigama ono što je najgore. Nije želio da izigra povjerenje čitalaca. Važna mu je pažnja, kako namjernih tako i slučajnih. Stoga se trudio da je maksimalno zadrži, da osavremeni svoje djelo, dâ mu pečat sadašnjosti, odnosno da mu obezbijedi savremenost i budućnost. Od kvaliteta prijema u sadašnjosti često zavisi i prijem u budućnosti. Knjigama fragmentarne proze on je obezbijedio svevremenu aktuelnost — čitaoce koji će mu, kao i današnji, vjerovati na riječ, njegovoj fikciji davati prednost nad stvarnošću, jer je umjetnost za Lalića vještina da se prikaže istina, ono što je bilo, ali da se kroz to što je bilo, kroz tu istinu, nasluti i ono što se događa, upravo ono što se može dogoditi, što je logično. U tom smislu njegova djela imaju izrazitu profetsku vrijednost. Fragmentarnom prozom Lalić je čitaocu otvorio vrata svoje stvaralačke radionice, omogućio mu da sâm ulančava narativne „spone”, i da

28

Zora Jestrović

zapravo sâm stvara djelo pred sobom u potpunoj anonimnosti, otkrivajući veze između stvarnosti koja liči na fikciju i fikcije koja liči na stvarnost. Čitalac je prvi put u mogućnosti da „zamijeni” mjesto s piscem i da sâm „ispisuje” njegovu fizičku i duhovnu biografiju, jer mu je pisac širokogrudo ponudio obilje novih podataka i detalja u cilju zadovoljenja njegove radoznalosti. Fragmente koji pripadaju sloju autobiografske proze, pisac nije interpolirao u knjige s ciljem da prikaže samo svoj život već da se jasnije sagledaju neki kulturni, istorijski ili politički događaji koji imaju dokumentarni karakter, jer je Lalićeva fragmentarna proza i svojevrsni literarni dokument o sopstvenom vremenu. Čitaoci Andrićevih Znakova pored puta — paradigmatskog obrasca fragmentarne proze u našoj književnosti — ostali su za taj doživljaj djelimično uskraćeni uprkos piščevim meditacijama o sebi i svojim raspoloženjima. III Lalićeve knjige fragmentarne proze Prelazni period i Prutom po vodi svojom unutrašnjom organizacijom, odnosno konstrukcionom shemom narativnih segmenata, izdvajaju se iz konteksta cjelokupnog piščevog dosadašnjeg stvaralaštva, sačinjenog od dvadeset i više rodovski i žanrovski različitih knjiga. Knjige ovakve provenijencije nagovijestio je autografom Sâm sobom (1988), koji se može uslovno uzeti kao prolegomena Lalićeve fragmentarne proze. Svjestan nove duhovne klime i potrebe za inovacijom elaboriranja životne građe, on je svoju stvaralačku i kreativnu energiju usredsredio na realizaciju takvog djela koje će u potpunosti odgovarati duhu vremena, ali i premašiti njegove granice usmjerene ka budućnosti. Dijalektika umjetnosti podrazumijeva povezanost stvarnosti i stvaralaštva, odnosno njihovo uzajamno preplitanje. Poetika pisca u mnogome je zavisna od vremena u kome njegovo djelo nastaje, odnosno, njime je često uslovljena i promjena piščevog stila i načina obrade umjetničke građe, što se kod Lalića posebno osjeća, ako se uzme u obzir da je u mladosti bio opčinjen metaforikom i metaforičnim stilom, a kasnijim nizanjem godina njegovu prozu je prožimao logičko-diskurzivni stil.

Književna sudnica Mihaila Lalića

29

Knjige fragmentarne proze M. Lalića, iako nastale pred kraj XX vijeka, uključuju se u kontekst knjiga slične provenijencije nastalih prije Lalićevih. Početkom dvadesetog vijeka, 1901. godine, objavljena je prva knjiga crnogorskog vojvode Marka M. Popovića Primjeri čojstva i junaštva u kojoj je autor parcijalnu sliku svijeta pretpostavio integralnoj. Popović je uspio da svojim primjerima pronikne u skoro sve sfere duhovne djelatnosti. Ostvarujući izuzetne estetske domete, izvršio je višestranu aktuelizaciju određene tematike i problematike. U izvrsnoj studiji Radoja Radojevića „O poetici Marka Miljanova Popovića”, objavljenoj u knjizi Tokovima crnogorske književnosti, Radojević ističe da je Popoviću u konkretnom ostvarivanju njegove poetike, vjerovatno, najviše teškoće zadavala književna forma. Popovićev književni postupak je spontan, asocijativan, jedinstven u objektivnoj i subjektivnoj ideji cjelokupnog djela. U Popovićevoj prozi koja ima nesklada u kompoziciji, prividnog i stvarnog ponavljanja, zamršenosti forme sazdane od više različitih fabula, Radojević je prepoznao i daleku klicu asocijativno-esejistički pisane proze novijeg doba. On smatra da je i sâmo odabiranje pravog primjera stvaralački čin i obrazlaže kako je Popović dalje postupao s tom „građom”: „Uzimajući živo duhovno tkivo crnogorskog naroda kao materijal za ostvarivanje svoje umjetničke vizije ljudskog ostvarivanja u čojstvu, Marko je izvršio čudesnu selekciju motiva i tema, uzetih iz stvarnog života ili tradicije. Velikog uma i talenta, s izuzetnom sposobnošću pamćenja i sintetičkog uopštavanja činjenica, upio je ogromnu silu živih konkretno-istorijskih i apstraktno-pojmovnih saznanja o svome crnogorskom i susjednom albanskom narodu. Znatiželjan i svakad misaon, i u snu aktivan — što bi se reklo, ta je saznanja proširivao prema ljudskoj zajednici uopšte, uzdizao svoj duhovni svijet do kategorijalnog poimanja čovjeka kao individualnog i društvenog bića. Idući od posebnog ka opštem, obogatio je svoju spoznaju o integralnom ljudskom biću i društvu daleko više nego

30

Zora Jestrović

što je dostizalo njegovo saznanje pozitivnih činjenica o ljudskoj istoriji i kulturi”.9 U okviru analize dodirnih duhovnih tačaka između Marka Miljanova i Mihaila Lalića, Branko Popović iznosi mišljenje da poznavaoci djela ovih pisaca mogu sa lakoćom da te tačke pronađu: „Utoliko pre što se Mihailo Lalić sâm potrudio da se počesto poziva na vojvodu Marka, odnosno na njegov ljudski, delatni i govorni čin uzima kao merilo čovečnosti, razložnosti i odvažnosti. Međutim, Marko Miljanov je u Lalićevom delu prisutan na jedan bitniji način tamo gde nije neposredno citiran, znači tamo gde su Vojvodini književni Primjeri i Vojvodin lični primer — kao ogledala najtipičnijih vrlina Crnogoraca — inherentni Lalićevom književnom mišljenju. Vojvoda Marko je jedan od poslednjih vitezova koji je znao da zbori i tvori duhom pevača narodnih pesama, kao da je iz junačke narodne pesme i sâm preskočio u viteški život naroda. Na glavnim tokovima svojih dela Lalić sledi tu boračku vitešku orijentaciju Marka Miljanova. Lalić je najveći ratni prozni pisac srpskog jezika. Marko Miljanov je najveći moralni učitelj među piscima naše umetničke reči, ali i najveći ratnik među našim piscima”.10 Branko Popović smatra da su Lalićevi dnevnički zapisi i oblikom i funkcijom, dobrim dijelom produžetak Popovićevih primjera. M. Miljanov Popović je svoju prozu segmentirao mozaičko-asocijativno, koristeći anegdotski način pripovijedanja, koji ima više sličnosti sa živim narodnim pričanjem nego sa literarnom naracijom. Djelo M.   Radoje Radojević: „O poetici Marka Miljanova Popovića”, u: Tokovima crnogorske književnosti, NIO „Pobjeda”, OOUR Izdavačka djelatnost, Titograd, 1988, str. 124. 10   Branko Popović: „Marko Miljanov u delima Mihaila Lalića”, u zborniku radova Dani Marka Miljanova (Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorica i IP „Cvetnik”, Podgorica — Novi Sad, 1994, str. 105). 9

Književna sudnica Mihaila Lalića

31

Miljanova, kao i sâmu ličnost vojvode, Lalić je izuzetno cijenio, s jedne strane što njegovo djelo na specifičan način sublimira etičke vrijednosti naše tradicije, a s druge, što je vojvoda Marko Miljanov, po Lalićevom mišljenju (izrečenom u usmenom razgovoru sa R. V. Ivanovićem)11 jedan od najvećih moralista XIX vijeka, veći i od Njegoša: „Popović se i svojim estetičkim nazorima suprotstavio filozofiji ‘kraja vijeka’, njenim mnogovrsnim ograničenjima, procesu dehumanizacije, lažima i pragmatičnim ciljevima kao i procesu svjesnog krivotvorenja istorije i egzistencije”.12 Skoro identične intencije i preokupacije inspirisale su Lalića, jer se i on vlastitim načinom uobličavanja životne građe suprotstavio filozofiji „kraja svoga vijeka”. Iako se, kako Lalić piše u autografu, još od Montenja zna da: „Mi ne idemo, nas nose”13, Lalić, u duhu svoje vječne buntovnosti, nesalomivosti, neuhvatljivosti, nošen duhom onih što se nijesu dali u „lance vezati”, kategorički uzvikuje: „Ne slažem se! … I to je zanat”,14 dajući na znanje da se ne miri sa novonastalom društvenom situacijom i da ustaje u odbranu poljuljanih ideala ljudskog života. Ova rečenica je indikativna, kako u smislu Lalićevog odnosa prema svome vremenu tako i u smislu sagledavanja egzistencijalnih problema umjetnika uopšte, jer su veliki umjetnici najčešće u koliziji sa svojim vremenom. Njome je Lalić, kao i sa nekoliko sličnih zapisa te knjige, nagovijestio otvorenu poetiku neslaganja, čija će se esencija ispoljiti u disperzivnoj naraciji. Popovićeva istorijsko-etnografsko-književna hronika Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi, koju pisac smatra svojim zavjetnim dugom i svojom životnom misijom, komponovana je iz proznih i poetskih sastava, odnosno, nju čine tri segmenta: autorski komentari, narativna proza, epska poezija. I Lalićeve knjige su komponovane od sličnih segmenata,   Radomir Ivanović — Od Lalića do Njegoša, „Cvetnik”, Novi Sad, 1992, str. 52.   Isto, str. 52–53. 13   M. Lalić: Sâm sobom, str. /7/. 14   Isto, str. /50/ 11

12

32

Zora Jestrović

normalno drugačijom kompozicionom shemom, i s tom razlikom što intertekstualni sloj njegove epske naracije čini, sem manjih izuzetaka, lirska poezija, čija se prisutnost u knjizi Prutom po vodi intenzivnije osjeća. Popovićeva i Lalićeva proza imaju dosta sličnosti koje najviše dolaze do izražaja u sâmom principu fragmentarnost.15 U poetološki zasnovanoj monografiji o Popovićevom djelu Retorika čovječnosti (Morfologija i semantika djela Marka Miljanova Popovića), sastavljenoj od obimnih studija, R. V. Ivanović smatra da je Marko Miljanov prethodnik fragmentarne proze koja je obilježila XX vijek. U iscrpnoj studiji ove monografije „Dobročinstvo kao aktivni princip Popovićevog etosa” (str. 39–84), Ivanović na argumentovan način razmišlja o mogućnoj preformulaciji naslova knjige Primjeri čojstva i junaštva, uprkos činjenici što bi se rijetko koji analitičar odlučio na takav čin, jer bi on automatski značio narušavanje postojećeg kruga referenci i prepoznatljivih zvučenja i značenja. Iako je svjestan da postojeći naslov (Primjeri čojstva i junaštva) kao termin-indikator sadrži u sebi prihvatljive sugestije i tumačenja, Ivanović smatra da on nije u potpunosti „primjeren konkretnim i latentnim sadržajima djela”: „S obzirom na to da je piščeva globalna ideja u ‘Predgovoru’ posvećena dobročinstvu, a da je, kao drugi dio binarne opozicije, označeno zločinstvo, to je shvatljivo što bi sadržini Popovićevog proznog prvijenca, po mom mišljenju, više odgovarao naslov – Primjeri dobročinstva i zločinstva u smislu koji tim leksemama daje sâm pisac, tačnije – Primjeri dobročinstva i nevaljanstva, budući da binarne parove u piščevom vokabularu čine dobro i zlo, ali takođe i valjanstvo i nevaljanstvo (mada, mora se priznati, oba predložena naslova ni iz bliza nijesu tako efektna kao onaj koji je izabrao Matavulj). Isticanje kategorija dobročinstvo u naslovu djela ima zadatak da ukaže na značaj arete (čovjekove vrijednosti) i aside (piščeve napomene čitaocu), jer ove dvije kategorije, a naročito prva, čine   Uputno je vidjeti Popovićeva Cjelokupna djela u sedam knjiga (Fond „Marko Miljanov”, Podgorica, 2017, str. 2364) koja predstavljaju najpotpunije izdanje do danas. 15

Književna sudnica Mihaila Lalića

33

dvije paradigmatske ose i ‘Predgovora’ i (‘Epiloga’), koji pripadaju besjedničkoj prozi, po starijoj, ili esejističkoj prozi, po novijoj genološkoj klasifikaciji. Na svega dvije stranice ‘Predgovora’ imenice dobro i zlo i njihove izvedenice spomenute su 31, a na nepunoj stranici (‘Epiloga’) 4 puta, dakle 35 puta u 63 štampana retka”.16 Andrićeve knjige fragmentarne proze imale su direktni uticaj na Lalića, kao i cjelokupno Andrićevo djelo ozračeno njegovom ličnošću, koju je Lalić s posebnim pijetetom uvažavao. Andrić i Lalić pripadaju „integralnom realizmu”, onom realizmu koji nije opterećen stegama ni klasičnog ni modernog realizma. „Integralni realizam” je, u stvari, realizam gdje je sloboda kreativnosti na višem nivou, te je on kvalitativno viši realizam. Njegov doprinos je najznačajniji u modernizaciji i inovaciji savremenog romana. Knjiga Znakovi pored puta objavljena je prvi put 1976. godine, godinu dana poslije piščeve smrti, a potom Sveske koje pripadaju istom žanru. Ima mnogo indicija da je Andrićeva knjiga pobudila kod Lalića ubrzano sazrijevanje odluke za pripremanje knjige slične provenijencije, ne zato što je to učinio Andrić, već što je i on u svojoj stvaralačkoj radionici imao sličnu „građu”. Recepcija Andrićeve knjige bila je na zavidnom nivou. Pohvalno usaglašeni vrijednosni sudovi kritičara i čitalaca potpuno su ga ohrabrili da i on pristupi ispunjenju „horizonta očekivanja”17 svojih čitalaca, duboko svjestan nesamjerljive važnosti kako produkcionog tako i receptivnog modela. Susret čitalaca sa Lalićevim knjigama budi brojne reminiscencije na Andrićeve knjige, kako u totalu tako i u pojedinostima; one imaju mnogo dodirnih tačaka od kojih se posebnom indikativnošću izdvaja način logičke segmentacije građe.   Radomir V. Ivanović: Retorika čovječnosti (Morfologija i semantika djela Marka Miljanova Popovića), „Cvetnik” — Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Novi Sad — Podgorica, 1993, str. 50. 17   Hans Robert Jaus pod „horizontom očekivanja” podrazumijeva spremnost publike da na osnovu svog prethodnog poznavanja književnosti prihvati novo djelo. 16

34

Zora Jestrović

Znakovi pored puta podijeljeni su u pet tematizovanih narativnih cjelina („Nemiri od vijeka”; „Za pisca”; „Slike, prizori, raspoloženja”; „Nesanica”; „Večiti kalendar maternjeg jezika”) koje nije izvršio pisac. U daktilografisanom tekstu ova knjiga nije bila tematizovana, ali piščeve napomene u sveskama i na marginama mašinom kucanog teksta ukazuju da je pisac namjeravao da je tematizuje, odnosno sistematizuje i razvrsta u naslovljene narativne cjeline. Priređivači su, u skladu sa koncepcijom odobrenom od strane Andrića, prilikom uobličavanja njegovih Sabranih djela u deset knjiga, pokušali da sami tematizuju građu. Tom prilikom poštovali su piščevu želju da se njegova djela približe čitaocu, tako što će im olakšati pristup i pojasniti uvođenje u, naizgled haotičnu, građu djela. Lalićeva knjiga Prelazni period takođe je podijeljena na narativne cjeline, odnosno na devet narativnih cjelina, čiji su naslovi, u stvari, međunaslovi knjige. Pažljivim čitanjem ne možemo se oteti utisku da je Lalić svoju knjigu, uprkos izuzetno izraženoj disperzivnosti i zavodljivoj haotičnosti fragmenata, ipak smišljeno i logički segmentirao. Jedan od razloga je sigurno piščeva želja da se djelo takve vrste, na kakvo njegovi čitaoci nijesu do tada navikli, što više njima približi. Nameće se i pitanje, koliko je bio bolan piščev raskid sa integralnom slikom svijeta u korist parcijalne. Ovakva segmentacija građe davala je povoda da ovu knjigu neki teoretičari genološki definišu kao disperzivni roman. Znakovi pored puta, a ni Prelazni period nijesu hronološki determinisane knjige. Fragmenti objavljeni u Andrićevim i Lalićevim knjigama razvili su se iz zapisa koje su pisci spontano vodili od sâmog ulaska u svijet književnosti i bilježili do kraja radnog vijeka. Oni su, u stvari, rezultat, različitih meditacija, utisaka o životu i ljudima, o umjetnosti i pisanju, o važnim momentima u životu u kojima su bili neposredni učesnici, svjedoci i posmatrači. Ti zapisi su kasnije, u procesu njihovog stvaralačkog rada, imali prepoznatljiv odjek. Cilj takvih zapisa je, kako kaže Alfons Dode, „da podsete na gest i intonaciju, što je posle u konkretnom delu razvijeno i prošireno.”18 Nezaobilazno je i   Naveo J. Parandovski: Alhemija reči, „Kultura”, Beograd, 1994, str. 150.

18

Književna sudnica Mihaila Lalića

35

Andrićevo razmišljanje o karakteru i svrsishodnosti zapisa koje je pomno bilježio: „Ova Crna knjiga, ovo je moj ambar, tavan, ostava, podrum, u njoj je naslikano s redom i bez reda sve što sam sakupljao i pabirčio u toku punih osam godina po knjigama i novinama, zajedno sa mnogim mojim mislima i zapažanjima.”19 Na međusobnu sličnost Andrićevih i Lalićevih, kasnije nastalih knjiga fragmentarne proze (Sveske i Prutom po vodi) ukazuje pojačana atomizacija njihovih unutrašnjih profila, odnosno izrazitija disperzivnost narativnih segmenata u odnosu na prethodne (Znakovi pored puta, Prelazni period), što je u čitaočevoj svijesti usporilo i otežalo proces prerastanja kratkih priča u duže, a time i formiranje cjelovitog doživljaja. Iako su pisci najveći dio građe od izuzetne estetske vrijednosti već bili iscrpli prvim knjigama, što se čitanjem dâ lako primijetiti, to ni u kom slučaju ne daje povoda da se njihove posljednje knjige fragmentarne proze tretiraju kao „kompozicija ostataka”. Sveske su podijeljene na dvanaest narativnih cjelina čiji su naslovi, u stvari, nazivi svesaka koje im je pisac dao prema boji njihovih korica. Međunaslovi Svesaka, u odnosu na međunaslove Znakova pored puta, nemaju moć tematskog upućivanja i projiciranja njima obuhvaćenih cjelina. Knjiga Prutom po vodi komponovana je po sličnom principu, s tom razlikom što je pisac ovu knjigu vremenski determinisao tako što je pojedine godine uzeo kao međunaslove, počevši od 1958. pa do 1991. godine. Komparacijom kompozicionih shema Andrićevih i Lalićevih knjiga fragmentarne proze uočavamo da u odnose sličnosti stupaju Znakovi pored puta i Prelazni period, s jedne, a Sveske i Prutom po vodi, s druge strane.

19

  Ivo Andrić: Sveske, Sarajevo, 1981, str. 81.

36

Zora Jestrović

OD VELIKE KA MALOJ PRIČI Priča je prevashodan oblik znanja i to ne samo u jednom smislu. Žan-Fransoa Liotar

P

romjena stvaralačke paradigme rezultat je piščevih intencija da svojom mišlju i djelom ispuni, dostojno i do kraja, osnovnu funkciju pisca, koja se najpotpunije odražava u organskoj povezanosti sa duhom svoga vremena i naroda. Njegova estetska tvorevina predstavlja sublimat čovjekovih egzistencijalnih dilema, kroz nju se prelamaju najsloženiji aspekti životnog prostora, počev od istorijskog i društvenog do psihološkog i metafizičkog. Lalićevo poimanje poetike pisca podrazumijeva njenu konstantnu podložnost promjenama vremena u kome pisac živi i stvara, jer samo tako će piščeva riječ dobiti sagovornika, a pisac mogućnost dijalogiziranja na različitim nivoima. U fragmentarnoj prozi o tome je ostavio zapis inspirisan razgovorom sa I. Andrićem povodom objavljivanja Andrićeve priče „Zeko”. Na Lalićevu primjedbu da mu se od „Zeka” više sviđa „Mustafa Madžar” i uopšte njegove starije stvari, Andrić mu je povjerio „da pisac mora da ide dalje, da prati vrijeme koje odmiče mijenjajući sliku Zemlje.”1 Lalić konstatuje: „Usjeklo mi se ono mora. Pisac mora, jer pisac je samo zanatlija — mora da se povinuje zahtjevima nevidljivog i nečujnog potrošača i da ih pogađa unaprijed.”2 Tri faze stvaralaštva pokazatelj su piščevih težnji da se suštinski inovira, kako u pogledu tehnike književne tvorevine, tako u   M. Lalić: Prutom po vodi, „Dnevnik”, Novi Sad, str. 283.   Ibid.

1

2

Književna sudnica Mihaila Lalića

37

tematsko-motivskim kompleksima. „Opsesivni vremenski okvir i prostor u njegovim proznim djelima bio je dvadeseti vijek crnogorske istorije i Crna Gora u njemu poput onog nesamjerljivog značenja koje ima Bosna u Andrićevim pripovjetkama i hronikama”.3 Lalićevo obimno stvaralaštvo žanrovski i rodovski veoma je raznovrsno, jer je pisac vremenom inovirao svoje stvaralačke postupke neumorno tražeći najprikladniju formu izražavanja, stoga se ono može kontinuirano posmatrati kroz tri faze stvaralačke metamorfoze. „Ono što najviše oduševljava je saglasje pjesnikove biografije i ‘biografije’ njegovih djela”.4 Prva faza traje od 1935. do 1970. godine. U godinama pred rat objavio je oko tridesetak kratkih priča, prikaza knjiga drugih autora i kratkih članaka. Proza o samoubici Jandalu, Čehu (štampana u dnevnom listu „Pravda”,1935), predstavlja prvi Lalićev književni rad objavljen pod pseudonimom „Dabetić”. Priču „Ljubav Vulete Petrova” štampao je u istom listu 4. juna 1935. pod punim imenom i prezimenom. U „Mladoj kulturi” i „Politici” 1939. godine objavio je kratke priče „Obrad i Majo”, „Strah” i druge. Prvu pjesmu objavio je u „Zeti” u toku 1936. godine. Lalićevi počeci paralelni su sa počecima druge faze jugoslovenski orijentisanog pokreta socijalne literature. Tada je već bila izvršena ideološka diferencijacija jugoslovenske inteligencije. Imajući u vidu dug vremenski period od 1935. do 1970. godine, a i karakter Lalićevog stvaralaštva nastalog u tom periodu, prva faza bi se mogla podijeliti na dvije podfaze. Prva bi počinjala 1935. (kada je u dnevnom listu „Pravda” štampana proza o samoubici Jandalu, prvi Lalićev književni rad). U ovoj podfazi Lalić je objavljivao priče, pjesme, reportaže, prikaze i polemike. Godine 1948. štampana je na Cetinju Lalićeva prva poetska zbirka Staze slobode, a u Beogradu zbirka pripovjedačke proze Izvidnica. Ta bi se godina mogla uzeti kao početak druge podfaze jer su u njoj nastale brojne zbirke pripovijedaka: Prvi snijeg (1951), Tajne bistrih voda (1955), Na mjesečini (1956), Posljednje brdo   V. Minić: „Stvaralački univerzum Mihaila Lalića”, Srpski književni glasnik, br. 2, febr. 1993, str. 5. 4   Radomir V. Ivanović: Ljepota pisanja, „Pobjeda”, Titograd, 1978, str. 48. 3

38

Zora Jestrović

(1967) i Gosti (1967); zbirka putopisne proze i reportaža Usput zapisano (1952); šest romana koji čine koherentnu cjelinu: Svadba (1950), Zlo proljeće (1953), Raskid (1955), Lelejska gora (1957), Hajka (1960) i Pramen tame (1970). Ako bismo ove romane čitali kao istoriju ratovanja u Crnoj Gori u Drugom svjetskom ratu onda bi njihov redosljed bio drugačiji. Prvo mjesto ili čitanje pripalo bi romanu Zlo proljeće koji se pojavio drugi po redu, jer govori o aprilskom slomu u proljeće 1941. godine, kada je počeo rat i porazno rasulo jugoslovenske vojske. Po hronologiji zbivanja koja se dešavaju u ljeto 1942. Lelejska gora dolazi na drugo mjesto. Hajka govori samo o jednom danu, 13. februaru 1943. godine, te bi došla na treće mjesto. Svadba, prvi Lalićev roman, po hronologiji zbivanja zauzeo bi četvrto mjesto. Raskid se, po zbivanjima o kojima priča, nadovezuje na Svadbu. Pramen tame je nastao nakon desetogodišnje pauze (1970), njime Lalić prekida praćenje daljnjih zbivanja u završnim godinama rata. Druga faza Lalićevog stvaralaštva, u odnosu na prvu, vremenski je kraća traje petnaest godina (1971– 1985). U njoj je nastala tetralogija romana: Ratna sreća (1973), Zatočnici (1976), Dokle gora zazeleni (1982) i Gledajući dolje na drumove (1985). Pisac se odlučio za novu stvaralačku paradigmu pokazujući nesvakidašnju moć koncentracije u simultanom praćenju proteklih i savremenih zbivanja, projiciranih kroz sudbine više od hiljadu likova, među kojima se samo nekolicina pojavljuju više puta. Tetralogija je pisana po ugledu na romane-rijeke, koji kao velike epske rijeke silinom svoga toka nose pojedinačne i kolektivne ljudske sudbine u apokaliptičnim vremenima. Lalić proširuje dimenzije prostora i vremena svoje proze; donju vremensku granicu pomijera u prošli vijek, a prostornom povezuje Crnu Goru, Srbiju, Bugarsku, Grčku i sve do Carigrada, zatvarajući jedan sudbinski krug života koji je Pejo Grujović, učesnik, svjedok i zapisivač događaja opisao u svom dnevniku 1915. godine negdje na Limu: „Eto završi se glavna epizoda moga života, grbavi krug uzaluda.”5   M. Lalić: Dokle gora zazeleni, „Nolit”, Beograd, 1982, str. 413.

5

Književna sudnica Mihaila Lalića

39

Opredjeljivanjem za ciklični roman, Lalić se odrekao romana-metafore iz prve faze u korist romana-eseja, odnosno drugačije žanrovski i rodovski koncipirane literature, ali nije pokidao tematsko-misaone veze među njima, niti razorio zajedničko semantičko polje. Dnevničkomemoarska forma učinila mu se najpodesnijom za literarni izraz kojim će izvršiti epsku rekonstrukciju crnogorske poluvijekovne istorije, podižući zapise Peja Grujovića na najviši kreativni nivo literarnog kazivanja, odnosno transformišući fakt u artefakt. Trećoj fazi stvaralaštva (1985–1992) pisac je dao poseban pečat stvaranjem više žanrovski i rodovski različito koncipiranih djela: autograf Sâm sobom (1988), knjigu esejistički intonirane meditativno-memoarske proze Prelazni period (Dnevnik posmatrača) (1988), dramu Poraženi (1989), roman Odlučan čovjek (1990), knjigu autobiografsko-meditativno-memoarske proze Prutom po vodi (1992) i roman Tamara (1992). Slika svijeta rasula se u stotine zraka koje je implicitno sakupljao u zajednički fokus, na taj način ezoterično aktuelizirajući značajne pojave i procese u našem društvu. S posebnom eruditivnošću pristupa reafirmaciji niza tradicionalnih vrijednosti, prvenstveno humanizma, morala i revolucije, za čije sudbine se, kao učesnik i svjedok, osjeća odgovornim. Svojim semantičkim i morfološkim sklopom dvije knjige ove završne faze: Prelazni period i Prutom po vodi distingviraju u odnosu na ostale, te se mogu posebno posmatrati. Riječ je o, novoj, ranije nekorišćenoj stvaralačkoj paradigmi, odnosno insistiranju na fragmentarnosti. Integralna slika svijeta, čije je rastakanje u vidu različito koncipiranih ekskurza jače počelo u drugoj fazi, konačno je raspršena na stotine djelića, koji se, pored prividnog kohezionog odnosa, snagom umjetničke transpozicije pisca i intuitivne moći čitaoca atheziono sjedinjuju u novu — parcijalnu ili disperzivnu. Ove dvije knjige povezane su mnoštvom sintagmatskih i paradigmatskih osa. Neki fragmenti iz prve inkorporirani su u drugu. Njihovi prozni segmenti različito su oblikovani a najčešće kao anegdota, kratka kratka priča, kratka priča ili novela sa ezopovski koncipiranom apoftegmičnom poentom. I njihovi lirski segmenti zaslužuju posebnu pažnju — javljaju se: kao interpolacija u tkivu fragmenta, njegov moto, poenta ili zasebna misaona

40

Zora Jestrović

cijelina. Lalićeva fragmentarna proza korenspondira sa romanesknim sekstetom prve faze, tetralogijom romana druge faze i cjelokupnim ostvarenjem treće faze, s tim što je intenzitet korespondencije neujednačen, odnosno veze su kompleksnije sa djelima druge i treće faze. Emotivno djeluje činjenica da je Lalić, pisac „muške” proze, svoj književni opus završio romanom Tamara, jedinim romanom u kome je žena središte naracije, i jedinim koji je naslovljen imenom junaka. Je li Tamara ovaploćenje one vječne lirske vatre koja je u njemu tinjala i povremeno izdizala plamene jezike gušeći se pod kamenim nebom epike? Ili je Tamara odavanje dužnog poštovanja ženama čije su sudbine dio fatumske sudbine njihovih muškaraca i njihove domovine? O svojoj žalosti što nije više pisao o ženama i što u njegovim knjigama ima malo ženskih likova govorio je Lalić na jednoj tribini u Subotici 1981. godine: „Istina je, imate pravo. To je najveća mana mog pisanja i najveća moja žalost. (…) Mi se nijesmo odužili našim drugaricama koje su od muškaraca bile dostojanstveniji i bolji junaci, bolji borci i čvršći ljudi. A ja nijesam ništa o njima napisao jer nijesam imao podataka. Ljudi naši, dobri borci, vole da pričaju samo o sebi. Kada sam to uvidio, bilo je kasno. Ja uskoro moram završiti svoj opus, a ostadoh neodužen njima. Vrlo mi je žao i ovo je prvo gdje to kažem”.6 Opsjednutost pisca djelom čiji će glavni lik biti žena uočio je, mnogo prije piščevog javnog iskaza, njegov uvaženi i životni sagovornik, sagovornik njegovog djela — Radomir V. Ivanović, kome je pisac posvetio dva zapisa u knjizi Prutom po vodi. „Mada je malo vjerovatno, rekli bismo, na osnovu pokazanog, moguće je da Lalić stvori roman iz podneblja djetinjstva, kao što je moguće da stvori roman u kome bi žena bila glavni junak.” 7   „Subotičke novine”, br. 42, 23.10.1981, str. 8.   Radomir V. Ivanović: Tumačenja savremenog romana, „August Cesarec”, Zagreb, 1976, str. 22. 6

7

Književna sudnica Mihaila Lalića

41

Svadba je zamišljena kao duža pripovijetka ili povijest, a kada je prerasla u roman poslužila je kao prolegomena romansijerskog seksteta u kome je iskazana sudbina crnogorskog čovjeka u vihoru revolucije. Revolucija je afirmisana u punom jeku mladalačkih zanosa. Završni roman ovog seksteta je Pramen tame. On je svojom kompozicionom strukturom najavio odstupanje od prethodno ustaljene stvaralačke paradigme. Pramen tame je sastavljen od šest priča, koje su u isto vrijeme integralne cjeline i sastavni djelovi tkiva romana. Ratna sreća je prolegomena tetralogije romana tipa roman-rijeka, o čijem karakteru pisac u „Napomeni” romana obavještava svoje čitaoce. Roman je mozaično komponovan, način strukturiranja se razlikuje od prethodnog, a sve u težnji za aktivnim uključivanjem i egzistiranjem u savremenim tokovima književnog života. Iako je pisac u kontekstu jednog autopoetičnog komentara Ratne sreće napisao: „Bilo kako bilo ja nijesam dužan da otkrijem tajne koje su toliko vremena ostale neznane”8, on će svoje neiscrpne potencijale intelektualne i stvaralačke energije usredsrediti ne samo na rješavanje egzistencijalnih, već i esencijalnih problema. Pejo Grujović, već umorni intelektualac, psiholog, psihoanalitičar, izrazito meditativna ličnost, svijest i savjest svoga vremena, nalazi se u ulozi „sveznajućeg pripovjedača” koji kritički sagleda pojave i procese u njihovom dijalektičkom toku. Prošli su ga mladalački zanosi, svjesno provjerava vrijednost onoga čemu se istinski žrtvovao. U toj provjeri posebno mjesto ima istorija sa ukupnim sistemom svojih vrijednosti. Pejo aktuelizuje i reaktuelizuje veliki broj, kako životnih i istorijskih, tako i neistorijskih dilema. Vodi mukotrpne dispute i sa tuđim mišljenjima, sve u cilju objektivizacije svojih iskaza; direktno navodi citate iz mnogih djela, ogleda, članaka, pisama, govora… Uprkos dokumentima, koji se mogu smatrati strukturnom jedinicom teksta, a koji naratorovim sudovima i mišljenjima treba da obezbijede objektivnost, čitalac, koji je u ovoj prozi ujedno i slušalac, osjeća i čuje eho naratorovog subjektivnog promišljanja i suđenja. Odstupanje   Mihailo Lalić: Ratna sreća, „Nolit”, Beograd, 1973.

8

42

Zora Jestrović

od dnevničko-memoarske literature pisac je učinio i interpolacijom snova i poetskog sloja kojima je lirizovao njene epske slojeve, a nije poremetio tokove naracije. Bez obzira na „otvorenost” forme tetralogije egzistencijalnih romana, koja je piscu omogućila uvođenje određenog broja digresija i ekskurza, njihova shema ga je sputavala da slobodno niže i one svoje asocijacije koje su mu se usputno javljale, a nijesu se uklapale u misaoni kontekst problematike djela čije je stvaranje bilo u toku. Prateći genezu Lalićevog stvaralaštva, uočava se da je neumorno radio na usavršavanju svog obimnog romanesknog opusa konstantno unoseći novine među kojima se svojom indikativnošću posebno izdvajaju tehničke i tematsko-motivske. U tom smislu širio je dejstveno polje svojoj intelektualnoj i stvaralačkoj energiji, usredsređujući je na traganje i iznalaženje brojnih egzistencijalnih odgonetki — prvenstveno etičkih, a potom filozofskih, istorijskih i estetičkih. Moglo se naslutiti da će pisac u svom traganju za rješavanjem niza dilema i polilema istrajati u daljnoj tehničkoj i tematsko-motivskoj inovaciji svoga stvaralaštva, unutar čijih okvira će slobodnim nizanjem misli i ideja, kao i svojih ranije neiskazanih asocijacija i sekvenci, pokušati temeljno preispitivanje svega onoga što predstavlja smisao i svrhu ljudskog postojanja, jer „nije lako ne misliti, ja bar tome ne umijem da se otmem čim se nađem sâm sa sobom”9 Upravo to mu je omogućila fragmentarna proza „more bez obala”, koja u sebe sažima raznorodne asocijacije i trpi uvijek neki novi početak. Pojava autografa Sâm sobom bila je simboličan nagovještaj knjige u kojoj će Veliku priču smijeniti Mala priča. Piscem Velike naracije, odnosno Velike priče, Lalić je nazvan u romanesknom opusu i brojnim zbirkama pripovjedaka. Velikoj priči primjerena je „integralna slika svijeta”, tip Velikog pričaoca (u većim segmentima Lalićevih romana „slušali smo” Lada Tajovića i Peja Grujovića) i linearni tip pripovijedanja, svojstven „drevnoj priči”. Mala priča predstavlja oznaku za fragmentarnu ili disperzivnu prozu. Njoj je primjerena „parcijalna slika svijeta” koja snažno odražava atomizaciju slike o svijetu.   M. Lalić: Ratna sreća, str. 372.

9

Književna sudnica Mihaila Lalića

43

U studiji „Znaci života i znaci književnosti (Narativna struktura Male i Velike priče),”, objavljenoj u Retorici čovječnosti, Ivanović objašnjava termine — Mala i Velika priča. Veliku naraciju, Malu priču i Veliku priču vidi kao kompozitni triptihon: „I Velika i Mala priča, kao i ostale narativne sekvence, osobito one koje se nalaze na sredokraći i koje je teško žanrovski definisati, obuhvaćene su terminom Velika naracija. U procesu segmentacije teksta veću važnost ima Mala priča, dok u procesu semantizacije teksta ili širenju značenjskog plana značajniju ulogu ima Velika priča. Samo se u njoj može govoriti o ‘centriranju priče’, odnosno o utvrđivanju prostora u kome se nalazi ‘žiža djela’ kojom pisac doseže krajnji izraz pripovijedačkih moći”.10 Receptivna praksa pokazuje da recipijentov doživljaj određuju dva suprotna procesa: proces fragmentacije Velike priče i proces integracije Malih priča, jer je on u situaciji da, shodno svojim zahtjevima i interesovanjima, iz Velike naracije izdvoji fragmente Velike priče. Promjena književne paradigme u trećoj fazi stvaralačke metamorfoze odražava i piščevu odlučnost da adekvatno odgovori potrebama novog produkcionog modela. Dajući primat fragmentarnoj nad integralnom prozom, pisac je izmijenio i način njihovog vrjednovanja, odnosno ukinuo je ranije pretpostavljene integralne fragmentarnoj prozi. Na primjerku knjige fragmentarne proze Prelazni period, koju je pisac poklonio analitičaru R. V. Ivanoviću, ispisana je u vidu autopoetičnog komentara neobična posveta ovom „piscu knjiga o knjigama”. „Posvetu” ću u cjelini citirati, jer je u njoj eksplicirana piščeva odluka da odustane od integralnog predstavljanja svijeta, odnosno predstavljanja svijeta kao Velike naracije:

  Radomir V. Ivanović: Retorika čovječnosti (Morfologija i semantika djela Marka Miljanova Popovića), str. 119. 10

44

Zora Jestrović

„Radomiru V. Ivanoviću, piscu knjiga o knjigama, evo knjige koja ne mora da se čita od početka prema kraju: može i drukčije, može i obratno. — Njen se pisac odmarao od linearnog pripovijedanja, a čitalac i kritičar nek se snalaze kako im je volja. Beograd 6. V 1989.

Mihailo Lalić”.11

  Radomir V. Ivanović: Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića), „Jedinstvo” — „Cvetnik” — „Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Priština — Novi Sad — Podgorica, 1994, str. 180. 11

Književna sudnica Mihaila Lalića

45

KOMPOZICIJA I STRUKTURA FRAGMENTARNE PROZE Što više upoznajemo život, sve bolje vidimo kako su teški ljudski poslovi i kako je dug i mučan put ka savršenstvu. Ali vidimo isto tako da je jedna od najlepših osobina pravog čoveka upravo ta njegova stalna i uporna težnja za nedostižnim savršenstvom u svim ljudskim poslovima. Ivo Andrić

I

D

vije knjige fragmentarne proze pisac nije pripremao i nije objavio jednu iza druge. Naime, od pojave Prelaznog perioda do objavljivanja Prutom po vodi prošlo je skoro četiri godine. Ovaj vremenski interval iskoristio je za objavu knjiga drugačije provenijencije, ali istovremeno je radio na redigovanju druge knjige fragmentarne proze, nastojeći da pronađe formulu kojom bi izbjegao kompozicionu i strukturnu identičnost sa prvom, odnosno produžetak „već viđenog”. Čini se da je Lalić vječno tragao za putevima usavršavanja svoga djela, kako na formalnom tako na tematsko-motivskom i stilsko-jezičkom planu. Svoju stvaralačku energiju maksimalno je iscrpljivao dokazujući da mu nikad ne ponestaje kreativne energije. Ove knjige su međusobno povezane svojim spoljašnjim i unutrašnjim profilom, odnosno žanrovskom i kompozicionom srodnošću. Poseban akcenat na njihovu srodnost stavljaju sintagmatske i paradigmatske ose,1 te se knjige mogu tretirati kao stvaralački diptihon.  Termini paradigmatika i sintagmatika potiču iz sosirijanske lingvističke struje. Njihove definicije saopštio je Novica Petković u Rečniku književnih termina (Institut za književnost i umetnost, „Nolit”, Beograd, 1985, str. 705): 1

46

Zora Jestrović

Piščevo nastojanje da svoje knjige učini donekle različitim neminovno stvara obavezu da se najprije pojedinačno sagledaju u autonomnom obliku, a potom kao diptihon. Očito da je pisac u knjigama primijenio različite kompozicione i konstruktivne sheme smatrajući da će time njihove strukture učiniti različitim, a svoju drugu knjigu inovacijom u odnosu na prvu. Istrajavanje u tome ogleda se u njihovim različitim principima fragmentarnosti, kao i u simboličnom „Epilogu” kojim je poentirao drugu knjigu. Prelazni period je podijeljen na devet narativnih cjelina koje su izraz piščeve intencije da svojim čitaocima predstavi i ostavi djela čije će se savršenstvo ispoljiti kako na formalnom tako i na sadržajnom planu. Redosljed narativnih cjelina izgleda ovako: „Vukašingrad”, „Glasačke mašine”, „Mlinovi Pariza”, „Batrahomiomahija”, „Vještičine metle”, „Vuta”, „Pogled sa zvonare”, „Prozor prema moru” i „Otkovani konji”. Prvi susret sa ovom Lalićevom knjigom djeluje na čitaoca zbunjujuće. Neočekivano se našao pred haosom „rastrgane proze”, nenaviknut da mu se pisac romana obraća „crticama” pozivajući ga na otvoreni dijalog. Procesom pažljivog čitanja recipijent će se sve više osjećati zavedenim od strane teksta. Počeće uočavati da neke priče i pričice, kako ih pisac definiše, iako u svojoj biti samostalne i završene, u toku daljnjeg čitanja dobijaju svoju dopunu, nastavak ili čak simboličnu poentu, odnosno, uklapaju se u različite kontekste. Čitalac je u prilici da po svojoj želji „prerađuje” djelo i u svojoj intuiciji vrši alteriranja u rasporedu njegovih narativnih segmenata. Piščeva težnja da čitalac bude ravnopravna strana u dijalogu sa djelom implicitno je uslovila donekle logičku segmentaciju teksta. Stvaralaštvo M. Lalića evoluiralo je uvijek smijerom ka savršenstvu. Pisac je iz djela u djelo, iz stvaralačke faze u fazu, širio tematsko-motivske okvire i nastojao da pronađe novije stvaralačke postupke dokazujući time da, „Paradigmatiku čini repertoar izražajnih sredstava i postupaka: njih zapravo pisac zatiče u nasleđenoj književnoj tradiciji i manje-više ih prihvata, odnosno manje-više ih menja i obogaćuje. Sintagmatika je pak upotreba i kombinovanje izabranih sredstava i postupaka duž teksta. U prvom se slučaju radi o jeziku ili kôdu književnosti, u drugom — o kompoziciji književnog teksta”.

Književna sudnica Mihaila Lalića

47

uprkos mnogim fizičkim i duhovnim antinomijama, ide u korak sa svojim vremenom. Broj fragmenata iz narativne cjeline u cjelinu varira, što uslovno može da bude indikator piščevih insistiranja da pojedine sadržaje cjelishodnije iscrpi i time im obezbijedi određeni prioritet kojim se može sagledati priroda pojačane piščeve preokupacije određenim temama i dilemama. Narativne cjeline „Batrahomiomahija” i „Vještičine metle” su najobimnije. Grupisanje građe u određene narativne cjeline upućuje na zaključak da je pisac izuzetno odgovorno pristupao odabiranju elemenata koji će sačinjavati živo tkivo njegove proze, pogodno da ostvari premise svoje poetike. Iako je građu na neki način uokvirio, on je nije čvrsto tematsko-motivski ciklusirao, čime bi poimanje pojedinih fragmenata ograničio na uži kontekst njihovih cjelina. Naprotiv, on je fragmentu, ukidanjem strogih tematskih okvira, produžio život i omogućio mu značenjsku perspektivu u fluidnoj formi cjelokupne knjige proze. Ovakvim načinom organizacije proze pisac je sebi otvorio različite mogućnosti tematiziranja, kao i logičku vezu sa svojim ranijim stvaralaštvom nad čijim globalnim idejama sada visi Damoklov mač poraza. Posebnu pažnju privlače naslovi i podnaslovi knjiga fragmentarne proze, jer su oni indikatori širokog spektra simboličnih značenja; njihova djelotvornost je u moći otkrivanja semantičke dubine teksta. Naslovima je pisac čitaoca usredsredio u tokove svoje naracije indicirajući paradigmatske odnose teksta. Naslov knjige Prelazni period može se tretirati kao najširi okvir djela, kao termin-indikator čije se značenje može iščitavati u doslovnom i prenesenom smislu. Sintagma „prelazni period”, uzeta kao globalni simbol, označava neko razdoblje između dva značajna perioda, odnosno međuperiod, koji sa svojim okolišom stupa u odnose nesaglasnosti. U doslovnom smislu, ili konkretnom značenju, ona upućuje na period poslije Drugog svjetskog rata, odnosno period razvoja demokratskog socijalizma u našim uslovima. Analizom naslova Lalićevog cjelokupnog stvaralaštva može se utvrditi da je pisac naslovima posvećivao izuzetno veliku pažnju. Retorika većine naslova može se iščitavati u doslovnoj i metaforičkoj ravni, pri čemu metaforička za semantizaciju teksta ima prioritet. Naslov autografa

48

Zora Jestrović

Sâm sobom, kako se inače zove edicija u kojoj su objavljeni autografi i drugih pisaca, prokomentarisao je pisac riječima ispunjenim izvjesnom dozom rezignacije, nagovještavajući novu stvaralačku i egzistencijalnu filozofiju: „Naslov knjige ‘sam sobom’ — praktikovan, imitiran — nikad mi se nije sviđao, ni kod Francuza koji su ga izmislili, a ni u našim izlozima. Šta je pisac, ili bilo ko; šta je čovjek bilo koji ‘sam sobom’?… To — ili je samohvalisanje, ili puka iluzija — jer zna se još od Montenja, i prije njega: ‘Mi ne idemo, nas nose’. Ili nas nose, ili vuku, ili guraju jače sile. Vuku nas brzaci, nose nas matice događaja, namame nas lukave zamke da skrenemo s puta malo, pa sve više… Tako često zalutamo u nepredviđene i neprijatne epizode. Nađemo se u ćorsokaku, neviđbogu ili škripcu, iz kojega nas vade s mukom ili kukom, a najčešće nas tamo ostave”.2 Iako naslov knjige Sâm sobom upućuje na dijalog koji bi pisac trebalo da vodi sâm sa sobom, dijalogiziranje se iscrpljuje na različitim nivoima. Pisac nije, dijalogizirajući sâm sa sobom, prekinuo dijalog sa svojim vremenom — naprotiv, on je, ozlijeđen fizičkim i duhovnim sudarom sa njim, odlučio da mu se suprotstavi namećući ego neprikosnovenog kritičara. Odlučio je da govori pravo i po cijenu omraženja, slično govoru Petra Cetinjskog, koji je rekao da je mnogima omrznuo zato što govori pravo. I otac istorije — Herodot, nije se ustezao da izrazi svoje iskreno mišljenje, iako je znao da mnogima upravo to nije po volji. U autografu, kao i u drugim dvjema knjigama fragmentarne proze osjeća se piščev ispovijedni ton, intimiziranje sa čitaocem, jer se pomoću fragmenata polje tematiziranja može u nedogled širiti, a time i lakše naći potencijalni sagovornik. Ispovijedna književnost u svome biću podrazumijeva djela autobiografskog karaktera. Ona su medij autorove   M. Lalić: Sâm sobom, str. /7/.

2

Književna sudnica Mihaila Lalića

49

ispovijesti o svome odnosu prema svijetu i svijeta prema njemu, pothranjene duševnim raspoloženjima. Djelo rimskog cara Marka Aurelija (2. v. n. e.) Sebi samome uzima se kao početak ove književnosti. U autobiografiji Život, ili o svojoj sudbini sofista i učitelj govorništva Libanije (4–5 v. n. e.) „izlaže nam dileme čoveka koji je svjestan da se ruši svijet u kome je on odrastao, svijet antičkog polisa, antičke etike i estetike, osvještane paganskom religijom, i da na mjesto toga svijeta dolazi svijet hrišćanstva, koji on nikako ne može da razumije i prihvati.”3 Nesumnjivo je da je Libanije teško podnosio svoj „prelazni period”, odnosno da je upravo u njemu došao u pitanje smisao njegove egzistencije. Svjestan da niko ne zna uzroke njegovih neprestanih nevolja i bolesti, odlučio je da progovori o pređašnjim i sadašnjim prilikama svoga života. Svoje viđenje sličnosti ranog hrišćanstva sa našim „prelaznim periodom” Lalić u uvodnom dijelu jednog fragmenta opisuje riječima: „Odavno me interesuje rano hrišćanstvo: zbog vjerovatne sličnosti, po iluzijama i razočaranjima, s našim ‘prelaznim periodom’. Neke stvari zaista su slične.”4 Ispovijest, kao posebna vrsta autobiografije, više je obuzeta psihološkim samootkrivanjem i duševnim emanacijama nego spoljašnjim svijetom. Ovaj žanr, na čijem se početku nalaze Confessiones svetog Avgustina, kao prvi razgovor subjekta sa sâmim sobom, dostigao je Rusoovim Confessiones(1782) svoj uspon. Ispovijest je često prisutna u autobiografijama i dnevnicima. Lalićev autograf Sâm sobom i dvije knjige fragmentarne proze pisani su u ispovijednom tonu, sa vidnim autobiografskim implikacijama, koje adresatu djela omogućavaju da samostalno sastavlja piščevu duhovnu i fizičku biografiju. Podsjećanje na   Malik Mulić: Ispovjedna književnost, Rečnik književnih termina, „Nolit”, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1985, str. 278. 4   M. Lalić: Prelazni period, „Nolit”, Beograd, 1988, str. 214. 3

50

Zora Jestrović

začetnike ovoga žanra, kao i pominjanje nekih preokupacija njihovog stvaralaštva, navelo me je na pomisao da je impulsivne podsticaje za djela ovakve vrste Lalić našao i u tokovima svjetske književnosti i time se uključio u njen modelativni sistem. Podnaslovom knjige Prelazni period — Dnevnik posmatrača pisac eksplicitno obavještava čitaoce o novoj tački gledišta, odnosno o svome položaju i funkciji u strukturi djela. Nemogućnošću da se cjelovito uključi u savremene tokove života, čiji su mu zakoni strani i neprihvatljivi, pisac sebe isključuje kao učesnika i direktnog svjedoka događaja dajući time epskom subjektu ulogu posmatrača. Pitagorinu misao (u citatu Montenja) uzeo je kao moto knjizi Prelazni period: „‘Naš život’, veli Pitagora, ‘podsjeća na veliki i mnogoljudni skup Olimpijskih igara. Jedni tamo vježbaju tijelo da bi stekli slavu u takmičenju; drugi donose robu na prodaju da bi zaradili. Ima ih, a to nijesu najgori, koji ne traže nikakvu drugu korist osim da gledaju kako i zašto se svaka stvar čini, i da budu posmatrači života drugih ljudi, da bi ga ocijenili i svoj sopstveni uredili’…”. Ovim tekstom, koji karakteriše logičkodiskurzivni način mišljenja, pisac je projicirao karakter svoje proze i nanovo upozorio (poslije podnaslova) na novo odredište glavnog naratora, koji će posmatranjem života drugih ljudi pokušati ocijeniti i svoj vlastiti. Mislim da su Montenjevi Eseji, kojima su udareni temelji modernog diskurzivnog proznog izraza, a koje je E. Auerbah okarakterisao kao svojevrsne oblike eseja „koji nisu ni autobiografija ni dnevnik”,5 imali djelimično uticaja na Lalićev izbor novog načina elaboriranja odabrane životne građe. „Čar je Montenjevih eseja u njihovom naizgled haotičnom, a ipak majstorski organizovanom izlaganju, kao i u širokogrudom, ali skeptičnom stavu prema životu”.6   Erih Auerbah: Mimesis, „Nolit”, Beograd, 1968, str. 294.   Dušan Puhalo: Esej, Rečnik književnih termina, str. 187.

5

6

Književna sudnica Mihaila Lalića

51

Polazeći od pretpostavke da poetike ovih autora imaju više zajedničkih premisa i da im je odnos prema vlastitom djelu sličan, uputno je citirati nekoliko Montenjevih iskaza: „Bilo već kako mu drago, ja sebi možda protivriječim, ali istini, kao što je govorio Demad, ne protivriječim… (…) Zar graditi knjige bez nauke i vještine ne znači graditi zid bez kamena, ili nešto slično?… (…) Ja govorim istinu, ne svu i cijelu istinu, nego onoliko koliko smijem da kažem, a starošću smijem malo više, jer izgleda navika daje ovoj dobi više slobode da brblja i više neopreznosti da govori o sebi. U mom slučaju se ne može desiti ono što se, vidim, često dešava — da su zanatlija i djelo mu jedno drugom suprotni… Ovdje moja knjiga i ja idemo skladno i istim hodom. U drugim slučajevima može se hvaliti ili kuditi djelo odvojeno od autora; u mom slučaju ne: ko udari po jednom, udario je i po drugome”.7 U duhu svoje skromnosti, slične Andrićevoj, Lalić je svoje knjige fragmentarne proze definisao kao „dnevnik i uspomene”. I Valter Benjamin je svoju prozu Jednosmjerna ulica nazvao „aforistička zbirka” iako je očito da je to knjiga vješto montirane fragmentarne proze u kojoj su se našli zajedno: aforizmi, šale, snovi, cinični recepti, mikrosociološke analize, metaforičke transfiguracije… Unutar svake narativne cjeline knjige Prelazni period nalazi se fragment kojem bi se uslovno mogao dati isti naslov koji nosi narativna cjelina u koju je inkorporiran, te predstavlja žarište semantizacije te cjeline i njenu simboličku projekciju. „Vukašingrad”, kao naslov narativne cjeline, može se uzeti kao bipolarni simbol „prelaznog perioda”. Na jednoj strani su vlast i njeni poltroni koji svoje zasluge žele da ovjekovječe i učvrste „u vremenu,   Erih Auerbah: Mimesis, str. 294

7

52

Zora Jestrović

nad ljudima i promjenama”8, a na drugoj strani su oni unaprijed poraženi, što su izgubili povjerenje u „jednakost braće, ljudi i drugova revolucionara.”9 Ovom narativnom cjelinom pisac je začeo većinu globalnih ideja koje će se razvijati unutar sljedećih narativnih cjelina knjige, a potom i u sljedećoj knjizi fragmentarne proze — Prutom po vodi. Među njima se svojom indikativnošću ističe autokritika revolucije. Uočavamo i početke piščeve radikalizacije određenog broja poetoloških i estetičkih ideja. Umjesto zanosnog i euforičnog Lada Tajovića i trezvenog, a sumnjičavog Peja Grujovića, čitalac pred sobom ima duboko skeptičnog Otaša Otaševića koji, lebdeći nad ponorom života, pokušava naći pribježište pred „ambisom budućnosti”. Njegove meditacije su rezultat sudara prošlosti koja nije prošla, sadašnjosti u kojoj mu je tijesno i nelagodno i budućnosti s predznakom apokalipse. Uplašen neizvjesnošću budućnosti, pisac kroz snove i sjećanja bježi u djetinjstvo. Skeptičan odnos pojačava saznanje da napredovanje u tehnici ne znači i napredovanje u ljudskom progresu. Naprotiv, on osjeća ubrzani rasap u ljudskom mikrokozmu. Svjestan da je pravi put teško pronaći, pisac u jednom momentu neodlučnosti nevoljno konstatuje: Kolebam se: da li da krenem desno ili lijevo, a znam iz iskustva da ću sigurno pogrešan pravac izabrati”,10 zatim: „…našli smo se na raskršću, pogledali se i vidjeli da se pred našom generacijom otvara strma nizbrdica s klizavim stazama. Uzalud se odupiremo, jače sile guraju nas dolje ”.11 Globalnim metaforama „strma nizbrdica” i „klizave staze” pisac najneposrednije otkriva egzistencijalnu nesigurnost i uzaludnost odupiranja jačim silama, čije je dejstvo u knjizi Sâm sobom okarakterisao   M. Lalić: Prelazni period, str. 19.   Isto, str. 18. 10   M. Lalić: Prelazni period, str. 20. 11   Isto, str. 28. 8

9

Književna sudnica Mihaila Lalića

53

Montenjevim riječima: „Mi ne idemo, nas nose”12 , a produbio svojim: „Ili nas nose, ili vuku, ili guraju jače sile.”13 Ova narativna cjelina mnoštvom nagoviještenih tema i motiva ima ekspozicionu ulogu u procesu semantizacije cijele knjige. Predmet piščevih meditacija je i sudbina umjetničkog djela uopšte, sudar sa modernističkom književnom strujom, dvoumljenje oko izbora forme za sopstveni stvaralački izraz. On razmišlja o ljepoti i besmrtnosti, o svojim slutnjama i strahovima, o izdajnicima i ulizicama i tamnoj strani ljudskog uopšte. Slično Montenju, nikad nije bio do kraja zadovoljan, posebno ostvarenim djelom i načinom stvaranja. Uživao je u popravljanju koliko i u procesu stvaranja, a ponekad i više. Njegov istraživački i stvaralački duh nikad nije mirovao. Bio je saglasan i vođen Montenjevim iskazom: „Nema kraja našim israživanjima. Naš kraj je na drugom svijetu. Znak je suženosti duha kad je čovjek zadovoljan, ili pak umoran. Nijedan plemeniti duh ne ostaje u sebi”. Iako fragmenti nijesu vremenski determinisani iz njihovog konteksta mogu se odrediti vremenske granice, odnosno, moguće je uočiti da je riječ o mnogim događajima iz ratnog i prvog poratnog perioda. Tim događajima može početi mozaično sklapanje piščeve duhovne i fizičke biografije (Čitalac saznaje da je pisac u djetinjstvu bio veoma usamljen, da u njegovom zavičaju više nema ni kamena na kamenu; dvanaest dana je proveo u koncentracionom logoru Staro sajmište u Beogradu; za vrijeme strijeljanja grupe komunista iz logora u Baru 25. juna 1943. godine bio je u logoru „Pavlo Melas” kod Soluna; nije primljen u Novinarsko-diplomatsku školu; bio je prvi poslijeratni direktor Tanjugove podružnice za Crnu Goru, do pred kraj 1946. godine, itd.). Disperzivnost narativne cijeline „Glasačke mašine” umanjuje logička povezanost desetak fragmenata, odnosno kratkih priča koje je moguće inkorporirati u dužu pripovijednu formu. Ulančavanje je započeo sâm pisac tako što je četiri fragmenta o Grcima — Markosovim partizanima ciklično izložio (str. 58–62), a nastavak ulančavanja prepustio intuiciji čitalaca. Ovako stvorena poetska slika korespondira sa   M. Lalić: Sâm sobom, str. 7.   Isto.

12 13

54

Zora Jestrović

razvijenijom poetskom slikom drugog i trećeg dijela romana Raskid, u kome pisac pominje borce Elasa, grčke narodno-oslobodilačke vojske, kojima je posvetio drugu verziju Raskida. Kritikom nacionalističkih predrasuda grčkih komunista, i tvrdnjom da se slične greške događaju i kod drugih, Lalić u sagledavanju ljudske tragedije autokritici revolucije daje univerzalni značaj. Sintagmom „glasačke mašine” pisac simboliše mehanizaciju, odnosno dehumanizaciju svijeta uopšte, u kome ljudi voljno ili nevoljno postaju automati ili šrafovi jedne složene mašinerije. Mehanizam revolucije svoju nehumanost ispoljava nemilosrdnim transformisanjem ljudske jedinke u bezličnu jedinicu koja samo sluša i izvršava. O igri politike, vlasti i smrti, koja se pretvorila u mašinu, i čovjeka koji u ulozi njenog zupca nije više ni slobodan ni čovjek, razmišljao je Lalić u romanu Hajka: „Ne može neki zubac te grabulje, ni onaj što odnekud misli da je glavni, da iziđe iz te igre kad mu se svidi i da kaže neću, ili ne mogu, ili umoran sam i dosta mi je toga — odmah ostali počinju da ga vuku i uzalud mu je što se zatupio. Mora i dalje da melje, ne pitaju ga više hoće li ili neće — sve dok i samog sebe ne samelje u to krvavo mlivo. Poslije — mašina ga ispljune kao ništa i, krezuba rasklimana, produžava da tandrče do sudnjega dana”.14 Unutar narativne cjeline „Glasačke mašine” pisac meditacijama prelazi okvire prostornovremenske stvarnosti, razmišlja o onome što je van granica njegovog i opšteljudskog iskustva. Nastavlja započetu priču o Radmili, a započinje o maćehi Jagliki, prosvjeti, komitama, kralju Nikoli… Bavi se onomastikom i lingvistikom. Narativna cjelina „Mlinovi Pariza” tematski i problemski predstavlja najkoherentniji dio knjige Prelazni period, odnosno ona figurira kao jedna glava romana, vremenski i prostorno determinisana, što 14

  M. Lalić: Hajka, „Nolit” — „Pobjeda”, Beograd — Titograd, 1979, str. 183.

Književna sudnica Mihaila Lalića

55

ovoj knjizi unekoliko daje i osobine disperzivnog romana, ali ne i povod za njenu genološku tipologiju — disperzivni roman. Bez obzira na mogućnost inkorporiranja pojedinih fragmenata u duže pripovijedne forme i stvaranje kompaktnih tematsko-motivskih cjelina, ova knjiga u cjelini, i zbog izuzetnog prisustva defabulacije radnje, ostaje na nivou fragmentarne proze. Ona nema čvrstu fabularnu okosnicu, već asocijativno građenje i simbolično povezane strukture. Njen cjelokupni zbir događaja ne može se pragmatički izložiti. Brojni fragmenti „Glasačkih mašina” evociraju događaje u vrijeme piščevog boravka u logoru „Pavlo Melas”15 u Grčkoj, a „Mlinovi Pariza” skoro u cjelini su vezani za piščev doživljaj Pariza u kojem je sa grupom naših pisaca boravio više mjeseci učeći jezik i pišući Raskid. Time ova proza, pored biografskog, ima i dokumentarni karakter. U tom smislu značajni su fragmenti o životu naših ambasadora i njihovom ophođenju prema našim ljudima. Simboliku naslova narativne cjeline „Mlinovi Pariza” moguće je, u zavisnosti od recipijentove intuicije, otkriti tek u kontekstu sâme narativne cjeline, jer proces transmutacije značenja najviše stoji u zavisnosti od konteksta unutar kojega je upotrijebljena određena metafora ili simbol. Centralno mjesto tog konteksta   U ogledu „Mihailo Lalić u logoru Pavlo Melas (Fragment uspomena)”, objavljenom u zborniku Dani Marka Miljanova Popovića, I (Kulturno — prosvjetna zajednica Podgorica — „Cvetnik”, Podgorica — Novi Sad, 1993, str. 115–129), Milosav Babović piše da je Lalić na papiru od džakova cementa u solunskom logoru „Pavlo Melas” (od juna 1943. do avgusta 1994) ispisivao dnevnik i obimnu pripovijest „Na vjetrovima”. Rukopis pripovijesti koji je pisao u dubokoj ilegali i koji ga je mogao koštati života, ipak nije uspio sačuvati. Jedne noći, dok je Lalić maršovao po strašnoj kiši u rancu se sve raskvasilo — mnoge stranice su se prosto raspale. Pošto je tekst bio napisan mastiljavom olovkom, sav se rasplinuo. Babović s razlogom žali što rukopis nije sačuvan te na kraju ogleda konstatuje: „I sada mislim da je šteta što rukopis nije sačuvan. Po njemu bi književni kritičari i istoričari imali puniji uvid u ranu fazu Lalićevog razvoja. Pored toga smatram da je u pripovesti „Na vjetrovima” Lalić već našao svoju temu i junaka: rat i revoluciju, i intelektualca komunistu. To će biti njegova trajna preokupacija u kasnijem stvaralaštvu. Najzad, bilo bi nesporno zanimljivo u vitrini Lalićevog legata vidjeti takav kuriozum: njegovo delo pisano na papiru od džakova cementa, ušiveno prtenim koncem. Pisano u zarobljeničkom logoru, krišom i sa velikim rizikom. Evidentan znak umetnikove hrabrosti i neodoljivog nagona talenta da stvara i kad to izgleda nemoguće.” 15

56

Zora Jestrović

u ovom slučaju je alegorijska priča (str. 86–87) u kojoj je pisac izvršio personificiranje Pariza, transformišući ga u mlinara koji nije samo mlinar za brašno, „no za kosti i za meso, za staro gvožđe, stara groblja i mermerne spomenike”16, koji, „drijemajući izpred zore plaši bande gladnih izjelica, što mu stižu teretnjacima i vozovima sa svih strana”.17 Pisac nije volio velike gradove niti gradski način života uopšte. Vječno je vapio za svježinom, čistotom i tišinom planina gdje nije bilo televizora, novina i džeza. U planini se sa uživanjem mogao nagledati „plavih okaca neba između grana sa žutnulim lišćem” (Prutom po vodi, str. 405). U Beogradu se uvijek osjećao kao stranac naglašavajući da s njim nije imao nikakve neze. Iz njega je bježao u uspomene — najčešće one iz djetinjstva. I nekoliko dana pred smrt, kako svjedoči Radoslav Vojvodić: „Iz njega je već izbijala ta gotovo ukleta samoća, ta gorštačka izdvojenost i neprilagodljivost! Nikako se, pomišljao sam, nije pesnik Zlog proljeća navikao na Beograd, u kome je proveo tolike godine, gotovo ceo život. Kao što se i Beograd nije navikao na Mihaila Lalića”.18 Pariz mu je bio „razočaranje od prvog dana do rastanka” (Prutom po vodi, str. 296). Slavna panorama Pariza s „Ajfelice” i Sakr-ker nije ga nimalo opčinila nego mu se učinilo da gleda „krastu: veliku, raspuklu infekciju zemlje, čije širenje ni buduća medicina s neprestanim pronalascima neće moći da spriječi.” (Prutom po vodi, str. 296). Simboliku naslova cjeline, kao i piščev doživljaj Pariza, moguće je naslutiti iz fragmenta u kojem se pisac poslužio Šamforovim riječima: „Na grad Pariz mogle bi se primijeniti riječi kojima je Sveta Tereza definisala pakao: ‘Mjesto gdje zaudara i u kome niko nikog ne voli’”.19   M. Lalić: Prelazni period, str. 87.  Ibid. 18   Radoslav Vojvodić: „Kako pamtim Mihaila Lalića”, Srpski književni glasnik, br. 2, februar 1993, str. 2. 19   M. Lalić: Prelazni period, str. 88. 16 17

Književna sudnica Mihaila Lalića

57

Logička segmentacija građe uočena unutar cjelina i duž cijele knjige upućuje na činjenicu da je pisac svoja spontana zapisivanja kasnije marljivo analizirao, dorađivao, prerađivao, propuštao kroz prizmu svog stvaralačkog duha, bio njihov prvi čitalac i kritičar, pa tek onda ih vješto uklapao u različite kontekste koji su fragmentu kao jedinici, ali i cjelini dobijanoj njihovim ulančavanjem, obezbjeđivali punu funkcionalnost, jer: „Čovek ne postaje pisac zato što je odabrao da kaže izvesne stvari, već što je odabrao da ih kaže na izvestan način.”20 Izrazita disperzivnost narativne cjeline „Batrahomiomahija” pojačano svjedoči o bolnom sudaru intelektualaca sa svojim vremenom, vremenom onečovječenja i negacije svih etičkih ideala, vremenom, koje je po uzoru na prošlo proizvelo nove „mašine” za ljudske kosti i meso, ali sa ubitačno specijalizovanim principom. Tragičnu notu egzistencijalnoj drami piščevoj daje saodgovornost, koju kao revolucionar i umjetnik osjeća duboko skeptičan prema snazi svojih mogućnosti. Naslovom „Batrahomiomahija” Lalić na duhovit i zajedljiv, odnosno ezopovski način, projicira i simboliše problematiku elaborirane građe u toj cjelini. U nemogućnosti da svojim djelom zaustavi raspad opštih vrijednosti, kako na etičkom tako na estetičkom planu, pisac ne posustaje u kritičkom sagledavanju i analiziranju stvarnosti karakterišući mnoge pojave kao i podrugljivu imitaciju stvarnosti. Batrahomiomahija ili Boj žaba i miševa u doslovnom značenju je herojsko-komična parodija pripisivana Hiponaksu iz Efesa, pa čak i Homeru. Parodija se razvija u prelomnim momentima kulturnog i književnog života. Njome stariji pisci izvrgavaju ruglu „novotarije” — najčešće jezik, duh i način mišljenja mlađih generacija koje dolaze ili mlađi pisci ismijavaju arhaičnost i konzervatizam starijih. Naslovom „Batrahomiomahija” Lalić je, i na ovaj način, aluzivno definisao prelomne trenutke našeg kulturnog pa i sveokupnog života, odnosno naš „prelazni period” u kome se „diše i uzdiše”. Svoju punu simboliku naslov dostiže u kontekstu polemika i obračuna između modernista — nosilaca „novotarija” i realista — arhaista, konzervativaca, čija je zamjenjena kavga, po   Žan Pol Sartr: O književnosti i piscima, „Kultura”, Beograd, 1962, str. 37.

20

58

Zora Jestrović

Laliću, kao borba žaba i miševa. „Naša parodija Trojanskog rata”, kako Lalić definiše borbu soc-realista i modernista, dobija svoj puni smisao u ironično-podrugljivom iskazu knjige Prutom po vodi: „…koliko li se mastiljave krvi prolilo u glavnom boju, na književnom bojnom polju, gdje su pegazi s osam nogu jurišali i gazili koga stignu, te su se soc-realistička ‘creva vukla od Kalemegdana do Slavije’…”.21 Nizom fragmenata ove narativne cjeline Prelaznog perioda pisac je širom otvorio vrata svoje stvaralačke radionice koju je odškrinuo u autografu i nije zatvarao do kraja knjige Prutom po vodi. Time je omogućio i jasan uvid u svoju eksplicitnu poetiku i njen odnos sa imanentnom. Mnogi polemički intonirani fragmenti posvećeni odnosu književnosti i politike, sudbini pisaca neprijatnih za društvo, proskripciji angažovane književnosti, koja tavori pod pritiskom favorizovanog nadrealističko-elitističkog monopola, saopšteni su u vidu književne dijatribe22 . Lalić vodi oštre, ali zanimljive rasprave sa   M. Lalić: Prutom po vodi, str. 261–262.  O dijatribi piše Svetlana Slapšek u Rečniku književnih termina (str. 124–125). Na grčkom dijatriba znači: trošenje, dokolica, odnosno razgovor u dokolici ili razmatranje neke teme, u najširem okviru uzeto. Na osnovu radova M. M. Bahtina i S. S Averinceva, Radomir V. Ivanović je u studiji „Dijatriba kao žanrovska inovacija”, objavljenoj u monografiji Retorika čovječnosti (Morfologija i semantika djela Marka Miljanova Popovića) str. 155–180, dao osnovne žanrovske karakteristike književne dijatribe. Naglasio je da Averincev tvrdi da dijatriba ne želi da ukrašava (ornare), niti da pričinjava zadovoljstvo (delectare), nego da se njen prvorazredni zadatak sastoji u tome da dirne i pokrene prisutnog slušaoca ili hipotetičnog čitaoca (movere), te da ga svojim savjetima neposredno pobudi na čin (monere). Trajna odlika ovoga žanra je to što on prije želi da objasni nego da saopšti niz činjenica o određenim problemima te tako pokazuje moralističke i didaktičke tendencije. Na 159. strani pomenute studije analitičar Ivanović govori o piscu dijatribe: „Pisac dijatribe mora posjedovati sposobnost prihvatljivog logičkog rasuđivanja, s jedne, i sposobnost autokontrole, s druge strane. Tokom kazivanja on otklanja slabosti i ograničenja žanra, kao i nedostatnost sopstvenog načina govorenja i mišljenja, što zahtijeva kontinuiranu autokritiku, kao i ravnomjerno, ako ne i sukcesivno, raspoređivanje literarnih efekata tokom dijatribe. Pri 21

22

Književna sudnica Mihaila Lalića

59

velikim brojem naših i stranih autora. Čitalac je zadivljen snagom njegovog polemičkog duha koji se iskazao u različitim oblastima, a posebno u oblastima društvenog, političkog, kulturnog i književnog života. Očito je da se u narativnoj cjelini „Batrahomiomahija” radi o logomahiji, odnosno borbi riječima, jer je piscu riječ najubojitije, ali i najprimjerenije oružje. Mnoge meditacije inspirisane su temama kojima pisac vrši egzemplifikaciju „mirnodopskog ludila”. Snažno se zalaže za reafirmaciju revolucije, ne samo kao književne teme, već i kao istorijske tekovine. „U današnjoj književnosti, reafirmacija NOB znači njenu samopotvrdu koja uključuje i stvaralačku autokritiku revolucije”.23 Prvi fragment narativne cjeline „Vještičine metle” tvori sa početnim fragmentima prethodne cjeline mozaičku sličicu piščeve fizičke biografije. Prethodna narativna cjelina je dijelom indikativna za duhovnu, a ova i za duhovnu i za fizičku biografiju. Za intenzivnije i svestranije analiziranje puta od „revolucije do utopije”, za otkrivanje „mirnodopskog ludila” i sveopšteg haosa u kome se našlo naše raslojeno društvo, piscu je, kao oblik iskaza i izražajno sredstvo, najbolje odgovarao fragment, čija je moć tematiziranja neograničena, a djelotvornost u suprotstavljanju opštem procesu dehumanizacije funkcionalna i trajna, jer, kako kaže Žan Tibodo: „Fragment hoće da bude početak svake usmene reči i njena večnost.”24 Tematski ciklus o prosvjeti ujedno je i literarna građa za piščevu biografiju, jer je pisac u poslijeratnom periodu imenovan za poslanika Kulturno-prosvjetnog vijeća. Značenjsko težište ovoga opusa stavljeno je više na prikazivanje tadašnjeg bijednog stanja u prosvjeti, koje se kontinuirano održava i do današnjih dana, uprkos nekim prividnim poboljšanjima. Stanje u školama nije mnogo bolje nego u godinama tome se oponentovi protivargumenti neprekidno imaju u vidu, bez obzira na to da li su izrečeni ili prećutani, jer je kazivačev iskaz u svakom trenutku na provjeri. Uz to u svakom slušaocu krije se po jedan latentni oponent, budući da se autor obraća ponekad biranim znalcima problematike o kojoj raspravlja, utoliko više ukoliko su tema ili motiv opšte poznati”. 23   Prelazni period, str. 145. 24   Žan Tibodo: „Roman kao autobiografija”, Roman, „Nolit”, Beograd 1975, str. 513.

60

Zora Jestrović

poslije Prvog svjetskog rata, jer je sve preče od prosvjete. U seoskim školama klupe su iz otpada gradskih škola. „Prosvjetni radnik je sinonim sirotinje. Znaju oni za viceve: Puževi golaći su prosvjetni radnici među puževima s kućicama…”.25 Niz fragmenata ove cjeline je bolno svjedočenje stvaralačkog subjekta o procesu degradacije onih vrijednosti na koje se revolucija u svome začetku i jeku pozivala, a čijem je ostvarenju i sâm podredio svoj život i svoje mladalačke snove. Umjesto običnog stvoren je „specifičan socijalizam” piscu sličan ogromnoj samousluzi, „gdje svako uzima ono što mu zatreba, čim ga nađe, a pri tome ništa ne plaća i na druge se ne obazire.”26 Teorija i praksa su antipodne; u potpuno raslojenom društvu sa očitim klasnim razlikama izdvajaju se i neke nove klase — komunisti „oni odozgore”, odnosno, gornja kasta revolucionara, a „dolje” ostaju pravdoljubivi komunisti revolucionari, koje gornja kasta čak i kažnjava (priča o Vukanoviću — đeneralu u penziji). Piščevo ogorčenje je veće zato što je te „plemiće i aristokrate novoga kova odgojila gola i bosa partizanija.”27 Sudovi štite kriminal, povampiruju se stare sile mraka, štampa se bolestan novac. Vlast drže složne strukture, otporne i bezbjedne, sloboda mišljenja je žigosana, laž prednjači nad istinom. „Lijepo je ime socijalizam, dekorativan je naziv samoupravljanje, fino smo se okitili riječima i obećanjima”.28 Fragmente ove narativne cjeline, kao i nekolike iz ostalih cjelina, Lalić je saopštio u primjetno satiričnom i ironičnom tonu, što je sasvim primjereno ovom piscu, jer satira i ironija predstavljaju dominante njegovog književnog diskursa, odnosno njegov prepoznatljivi znak. Za pisca je ironija, slično kao i za Voltera, forma manifestovanja određenog pogleda na svijet i jedan od najpogodnijih načina da se saopšti istina. Satirom se poslužio da na podrugljiv, ali često i duhovit, način osudi određene društvene pojave i njihove aktere. Satirom je u isto vrijeme šibao beskrupulozne i neprikosnovene i štitio poštene   Prelazni period, str. 176.   Isto, str. 172 27   Isto, str. 185. 28   Isto, str. 175. 25

26

Književna sudnica Mihaila Lalića

61

i nezaštićene. Vjerovao je da će izvrgavanjem ruglu i podsmijehu određenih društvenih, političkih i moralnih deformacija inicirati njihovo ublažavanje, ako ne i trajno otklanjanje. Satirom je često iskazivao svoj stav prema društvenoj stvarnosti i ljudskom životu uopšte. Konotativni sloj Lalićeve satire lakše poimaju oni čitaoci koji dublje poznaju ideal od kojeg je njen tvorac pošao u procesu njenog struktuiranja. Uprkos ogromnom i krvavom naporu revolucije, nije stvoreno pravedno društvo. Partija je majka samo odabranim, a većini maćeha. Psihološka i socijalna alijenacija je logična posljedica lažne socijalne demokratije. Time je pisac u globalnu ideju autokritike revolucije inkorporirao i ideju o usamljenosti i otuđenosti. Naslovom „Vještičine metle” pisac je metaforično dijagnosticirao infektivnu bolest svoga uveliko kolabirajućeg društva, koja neminovno vodi njegovoj skoroj smrti. Stoga je taj naslov svojevrstan indikat, odnosno simptom po kome se može prepoznati i utvrditi ta bolest. Metafora se nikada ne odnosi direktno na predmet o kome se govori, već posredno, preko drugog predmeta, koji je specifičan i osobit, novostvoreni znak za ovaj prvi. Da bismo otkrili čime je taj znak semantički regulisan moramo ga sagledati u njegovom kontekstu. U ovom slučaju, kao uži kontekst, može se uzeti sljedeći fragment u kojem je piščeva imaginacija posebno kulminirala, a širi kontekst je sâma knjiga u cjelini: „Na deblu ili grani bukve, breze, javora, graba, viđaju se žbunići resa, nešto kao metlice na kori, pa se i zovu ‘vještičine metle’. Stručnjaci kažu da je to bolest i da su je izazvale gljivice, virusi iz kore stabla. Paraziti napadaju i nagrizaju sloj ćelija između kore i drveta, takozvani kambijum, te tu nastaje povećano umnožavanje ćelija, stvaranje tumora, guka, karcinoma. Vještičine metle se pojavljuju na tim tumorima kao znak da drvo neće još dugo živjeti. Stablo se iscrpljuje, grane se suše, lišće opada prije vremena i više se ne pojavljuje. Stvaraju se otvorene rak-rane, tužno nas gleda osuđena biljka odjednom svjesna svoje sudbine. Pomoći joj ne možemo, kao ni sebi ni svojima. Svi mi imamo ili dobijamo parazite, oboljenja, tumore vidljive

62

Zora Jestrović

ili nevidljive — ne samo ljudi i životinje no i naše zajednice, generacije i narodi, pa i naše civilizacije i hvaljene revolucije — industrijske, političke i ostale”.29 K. L. Šnajder smatra da se u metafori krije jedan dio pjesnikova tumačenja svijeta. Pol de Man zapaža da je jezik neiskorjenjivo metaforičan i da funkcioniše pomoću tropa i figura: „Budući da su metafore u biti ‘bez osnove’, to jest puki nadomjesci jednog niza znakova za drugi, jezik je sklon razotkrivanju vlastite fikcionalne i arbitrarne prirode upravo na onim mjestima gdje bi htio biti najsnažnije uvjerljiv. ‘Književnost’ je područje na kojemu su takve nejasnoće najočiglednije — gdje čitatelj osjeća da lebdi između ‘doslovnog’ i figurativnog značenja, ne znajući koje bi odabrao, ošamućen padom u jezični bezdan u koji ga je bacio ‘nečitljivi’ tekst”.30 Polazeći od činjenice da različiti čitaoci na različite načine konkretizuju književno djelo i da ne mora postojati samo jedno pravilno tumačenje djela u kojem bi se iscrpile sve njegove značenjske mogućnosti, pokušala sam da, shodno svojoj intuiciji, osvijetlim bar jedan aspekt doslovnog značenja metafore „vještičine metle”. Drvo koje napadaju „vještičine metle” u doslovnom značenju moglo bi se odnositi na državu poljuljanih temelja čije su sve strukture zahvaćene procesom haotičnog i brzog raspada, te joj logično slijedi prijevremeno umiranje. „Vještičine metle”, ili paraziti, koji na drvetu stvaraju otvorene rak-rane su upravo one vladajuće, i vlasti bliske strukture, koje su se birokratizovale, učvrstile, izgradile posebne odbrambene sisteme kao trajni imunitet i zaštitu od spoljašnjih uticaja. Neminovnost takvog oboljenja i umiranja pisac sa mikro prenosi na makro plan, naslućujući u tom procesu, ne samo „bolest kraja vijeka”, već i bolest naše civilizacije u cjelini.   Prelazni period, str. 196.   Teri Iglton: Književna teorija, SNL, Zagreb, 1987, str. 159.

29 30

Književna sudnica Mihaila Lalića

63

Narativna cjelina „Vuta” posebno zrači kritičkom objekcijom piscapolemičara koji nizom meditacija i priča produbljuje autokritiku revolucije, razotkrivajući potencijalne i stvarne uzroke neispunjenja njenih obećanja. Temi o stradanju nevinih, i samožrtvovanju za tuđe interese, pisac je posvetio više „priča” i „pričica”. Bolno je saznanje da su nevini bili svjesno kažnjavani, okrivljivani za ono što nijesu učinili, da je mnogima smrt bila unaprijed „propisana” kao kazna za njihovu sposobnost i odanost, a pravi krivci, kao uvaženi i zaslužni rodoljubi, uživali plodove slobode. U tom smislu značajne su priče o Đuru Strugaru, Voju Stijoviću, Vladu Leksovu Saičiću, Desi i Julki, i drugima. U kontekstu ove tematike moguće je sagledati simboliku naslova narativne cjeline „Vuta”. Vuta nije samo ime blijede djevojke, iskrenog i odanog revolucionara, spremnog da izvrši sve postavljene zadatke, koje su se „drugovi” oslobodili baš zbog tih osobina, dajući joj zadatak, čije će joj izvršenje donijeti sigurnu smrt, već je Vuta zajednički imenilac za sve one što su u zanosu i odano umirali ne znajući „kako su otadžbine nezahvalne a revolucije krvopije.”31 Vuta je simbol uzaludne borbe, sizifovska patnja za istinu, pravdu, slobodu — ime za besmisao ljudskog žrtvovanja uopšte. U ovoj narativnoj cjelini pisac nas upoznaje sa novim detaljima problematike svoga stvaralaštva. Svoju knjigu definiše kao „dnevnik autsajdera iz prelaznog perioda”. Obavještava nas o svom budućem romanu: „Moj budući roman, neizvjestan blijedi nacrt koji se lako može izjaloviti, postao je moj sadašnji vampir”.32 Stvaralačke muke piščeve potvrđuju i riječi: „Jedna priča nenapisana izazivala me godinama”.33 U objašnjenju zašto od sižea nije napravio priču, i zašto je najteže prikazati dobrog čovjeka, pisac otkriva zakonitosti svoje imanentne i eksplicitne poetike: „Najzad, priča je kao izlog, izvođenje na vašar taštine…”,34   Prelazni period, str. 221.  32 Isto, str. 227. 33   Isto, str. 242. 34   Isto, str. 243. 31

32

64

Zora Jestrović

a zatim: „Ma kako se pisac trudio, mučio i cijedio da ga učini shvatljivim i vjerovatnim — plemeniti dobri čovjek i dalje ostaje stranac, tuđin, nevjerovatan u svijetu navijenom da od dobrih napravi zle”.35 Ovaj piščev iskaz ne odnosi se samo na nenapisane priče o Minju Đilasu, Voju Maslovariću, Jurici Ribaru, Mirku Arsenijeviću i drugim mu drugovima nestalim u ratu, već se njime može protumačiti i razlog izbora negativnih junaka kao čestih aktera njegovog stvaralaštva uopšte („Dvojaki se bolje snađu, tu ništa ne pomaže lijepa priča o poštenju”).36 Karakterišući svoje pozitivne junake, koji su često „bili prisiljeni da nespremni i zbunjeni odigraju svoje uloge pred publikom koja ih mrzi iz dna duše, zavidi im, ruga im se, sveti im se, rezili ih i gleda ih preko nišana, pažljivo cilja i vješto gađa iz busije”,37 Lalić zadire u problematiku recepcije svoga djela konstatujući da njegovi junaci, uprkos činjenici što su više ginuli nego ubijali, nijesu imali sreće da se susretnu sa objektivnom i pravičnom publikom, odnosno, da je prijem njegovog djela često bio otežan s obzirom na to da, kako kaže Malro: „Nema junaka bez publike”.38 Simbolika narativne cjeline „Pogled sa zvonare” pobliže se može naslutiti u kontekstu priče o Miki Piperu (str. 272–273). Zvonara u konkretnoj ravni predstavlja zvonaru crkve Đurđevi stupovi, na koju je pisac kao dječak dolutao sa drugom Mikom bježeći od dosadne im molitve. U metaforičnoj ravni zvonara bi mogla simbolizovati revoluciju — mjesto gdje su njih dvojica, uprkos pripremama koje su trajale godinama, opet zalutali. Piščeva filozofija egzistencije i stvaralaštva, kao jedna od globalnih ideja djela, u ovoj narativnoj cjelini dobija još jednu značenjsku kariku. Pisac se eksplicitno izjašnjava o razlozima izbora likova za svoja djela. U ovu narativnu cjelinu, kao i u roman   Isto, str. 244.   Isto, str. 250. 37   Isto, str. 245. 38   Prelazni period, str. 245. 35

36

Književna sudnica Mihaila Lalića

65

Ratna sreća, interpolirao je iskaz da u njegovim bilješkama nema dvorova, kraljeva, moćnika i istorijski važnih razgovora. Šopenhauerovim riječima da „građanskim ličnostima nedostaje još i visina pada”39, pisac se u jednom fragmentu poslužio da bi bolje objasnio zašto se u pisanju najčešće držao partizana, komunista i njihovih protivnika. Drugim riječima — padovi građanskih ličnosti izraženi novčanim iznosima ne mogu se mjeriti sa visinom pada onih koji su se penjali visoko na „zvonaru”. Težina pada sa „zvonare” mjeri se visinom do koje su dospjeli i pozicijom koju su na njoj zauzeli. Na meditativnom nivou pisac varira sudbinu svoga djela, bavi se pitanjima njegove egzistencije u budućnosti, uvjeren je da će mu trajnost, pored umjetničkih kvaliteta, obezbijediti i istina, kao najvrjednija etička kategorija. Dubinom pokajanja, kao Brehtov upokoreni Galilej, ne želi da zadobije nikakvu naklonost već ostaje dosljedan sebi i svojim idealima. Želja da kaže istinu nadjačala je strah od svih mogućih posljedica.” … A najgore od svega: ono što znam, moram i drugima da kažem”.40 Piščeva težnja za logičkom segmentacijom građe posebno se uočava u narativnoj cjelini „Prozor prema moru”. Niz novelističkih jedinica (str. 300–301, 305–306, 307, 307–308, 310–311, 313–314, 317–318) tematsko-motivski povezanih i inspirisanih problemima istog lika moguće je inkorporirati u dužu pripovijednu cjelinu. U tako dobijenoj dužoj narativnoj formi radnja teče uzročno-posljedičnim redom, što govori da je pisac svoju fragmentarnu prozu pažljivo segmentirao, imajući na umu zavisnost pojedinih dijelova od cjeline. Time je fragmentu, kao misaono zaokruženoj i autonomnoj cjelini, obezbijedio širenje značenjskog plana — kako na nivou uže narativne cjeline, u koju je interpoliran, tako i na nivou cijele knjige. Ova narativna cjelina sadrži 48 fragmenata ispisanih na 37 stranica. Ulančavanje sedam novelističkih jedinica, inspirisanih sudbinom Eve Bratulić, pisac je izvršio na više stranica (300–318). Evidentno je da ovi fragmenti nijesu prostorno udaljeni, odnosno raspršeni u kontekstu narativne cjeline. Stiče se utisak da ih je pisac grčevito zbližavao 39

  Isto, str. 292.   Isto, str. 267.

40

66

Zora Jestrović

i da bi u jednom momentu stvaralačkog zanosa bio u stanju da poruši sve „prepreke” među njima. Očito je da je pisac bio zatočenik vlastite ideje i da ga je prosto progonila određena tema, ne dajući mu oduška dok je u potpunosti ne realizuje. Bez obzira na to što ova narativna cjelina ima još tematsko-motivski različitih fragmenata, sva je u znaku pričanja o osamdesetogodišnjoj starici Evi Bratulić, majci rodoljuba Matka Bratulića, strijeljanog na Banjici. Ona u kući, koja je njeno očinstvo, nema stan za sebe već godinama i decenijama stanuje u vlažnoj konobi, a u njenim sobama na spratu „stanuju” stvari fudbalera koji živi u Francuskoj. Pisca je bjesomučno progonila nepravda koja je, na očigled našeg „humanog društva”, činjena nevinim, bespomoćnim i nezaštićenim. U ovoj narativnoj cjelini nalazi se i fragment inspirisan nesrećnom sudbinom Radmile Nedić, koji, sa tematski srodnim fragmentima iz prethodnih narativnih cjelina ove knjige, čini prolegomenu drame Poraženi (1989) u čijoj se osamnaestoj, odnosno završnoj slici, nalazi etimon romana Tamara — literarnog svjedočanstva o kolapsu skoro svih civilizacijskih vrijednosti na kraju našeg vijeka, svjedočanstvo o piščevim nesporazumima i sporovima koji su i ostali vječno narazriješeni. S obzirom na to da je tematika drame Poraženi bila na nekoliko mjesta nagoviještena (ne u obliku drame) u knjizi fragmentarne proze Prelazni period, može se pratiti generiranje određene poetske ideje. Narativna cjelina „Otkovani konji” velikim dijelom je u znaku subjektove usamljenosti i otuđenosti, proizašlih iz nemogućnosti uklapanja u okvire novog vremena sa čijim se pragmama eksplicitno ne slaže. U tom smislu može se shvatiti metaforika naslova ove cjeline, koja je svoju simboliku situirala u leksemu „otkovani”. Iskaz: „Najzad sam se odbio od ljudi — odmaram se od trpija i moranja. Iako znam da me ne traže, više volim što se ne zna gdje sam — ni da me prevare, ni da mi narede, ni da me navedu u plitke vode razgovora, mlakog slaganja ili mrgodnog odbijanja”.41 41

  Prelazni period, str. 335.

Književna sudnica Mihaila Lalića

67

upućuje na uzroke subjektove egzistencijalne drame, kako na životnom tako i na stvaralačkom planu (primjer za ovo je i priča o psu Medu). Sintagmu „otkovani konj” upotrijebio je pisac za profilaciju Boja Šančevića, glavnog naratora u romanu Odlučan čovjek. Spokojno utočište pisac je potražio u planini iako ni ona „sada nije ono što je bila”42 — mjesto gdje je čovjek „bar zakratko nalazio malo nade da nije baš bačen u svijet sa jednim ciljem da se kolje sa bližnjim svojim”.43 U dramatičnim i bolnim trenucima svoga života i Niko Doselić je potražio utočište u planini: „Na sljedećem stepeniku odbio sam se od svijeta gladi, želja i nevolja, u Planinu. Glava joj je od naboranog kamenjara, sa sniježno bijelim čelom gore, džamadan joj je zelen od livada, po zelenom toke od srebra kamenštaka”.44 Poetska slika „Mučenik Slomo”, odnosno završna slika knjige Prelazni period, iskazana ejdetskim načinom mišljenja, korespondira sa slikom Planine romana Raskid. O pojmu Planine u romanu Raskid efektno je pisao Branko Popović: „Pojam Planine se javlja kao antipod pojmu mašine, tj. ljudima koji postaju automati, šrafčići jedne nehumane i složene mašinerije. Priroda, a u njoj pre svega Planina, jeste čovekovo pribežište pred agresivnom ekspanzijom čoveka — mašine. Otuda je Doselićeva opsesija da se vrati Planini, koja u romanu postaje simbol obećane zemlje, iluzija zavičajne lepote, prostor detinjstva i vid neophodne kontrastne ravnoteže zloj sudbini zatočeništva”.45   Prelzni period, str. 340.  Ibid. 44   Mihailo Lalić: Raskid, „Nolit” — „Pobjeda”, Beograd — Titograd, 1979, str. 365. 45   Branko Popović: Romansijerska umetnost Mihaila Lalića, „Vuk Karadžić”, Beograd, 1972, str. 142. 42 43

68

Zora Jestrović

U planini, na livadi i pored rijeke obuzimalo je pisca prijatno osjećanje blaženstva, činilo mu se da vrijeme ne prolazi i da ga ima koliko god hoće. Nije bilo potrebe da se „žuri gore ni dolje, ni da se radi, štedi, nosi ili vozi” (Prelazni period, str. 341). Planina je bila i ostala simbol fizičke i duhovne slobode, eho zavičajne ljepote i, uz uspomene iz djetinjstva, jedino mjesto gdje je nalazio spokojno utočište od „materijalne i moralne truleži”. II Knjigom autobiografsko-meditativno-memoarske proze Prutom po vodi pisac je radikalno izmijenio stvaralačku paradigmu, odnosno izvršio nagli zaokret od integralne ka fragmentarnoj prozi dajući alinearnom načinu pripovijedanja povlašćeni status. Knjiga predstavlja literarno svjedočanstvo o društvenim zbivanjima tokom posljednje tri decenije i ispovijest stvaralačkog subjekta o dubokoj krizi morala u koju je zapalo društvo čiji razvoj nije tekao u skladu sa revolucionarnim opredeljenjima i očekivanjima. Pisac je otvoreno, bez posrednika, iznio i svoja estetička opredeljenja i time jasnije eksplicirao svoju filozofiju i psihologiju stvaranja. Otkrio je svoje opsedantne teme i motive i ostrašćeno progovorio o svojim literarnim „saborcima” i „neprijateljima”. Posebno su interesantne brojne reminescencije o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U onim o budućnosti Lalić je izraziti poeta vates, što su neka zbivanja već jasno i potvrdila. U ogledu „Neobjavljeni djelovi Lalićeve fragmentarne proze Ispravljači krivih Drina (Prilog kritičkom izdanju djela)” recenzent knjige Prutom po vodi, R. V. Ivanović, saopštava veoma važne podatke o naslovu ove knjige s obzirom na to da se naslovom indiciraju brojne paradigmatske ose teksta. Uloga naslova je neprikosnovena, jer je on indikator velikog broja simboličkih značenja i ogledalo semantičke dubine teksta. Godine 1992. Lalić je recenzentu predao rukopis fragmentarne proze Ispravljači krivih Drina, u dvije sveske. Prvom je obuhvaćen period od kraja aprila 1958. do polovine oktobra 1985. (ona sadrži 310

Književna sudnica Mihaila Lalića

69

dakt. str.), a drugom — od polovine oktobra 1958. do kraja avgusta 1991. godine (ona obuhvata dakt. str. 311–612). Uz rukopis je priložio i kratko instruktivno pismo sačinjeno od četiri kratka, po dužini neujednačena, dijela. Prvi je posebno dirljiv, lično me je asocirao na pismo46 Marka Miljanova Popovića koje je vojvoda u predsmrtnom času (samo jedan dan prije svoje smrti) napisao Ljubomiru Kovačeviću. Lalićevo instruktivno pismo je, kako navodi i sam „primalac”, veoma važno u odgonetanju osnovnih intencija piščevog „obnaženog postupka” te zaslužuje da bude citirano u cjelini: „Radomire, čuvaj me od: 1) beznačajnog 2) privatnog 3) uvrede lične. A šta će ostati ako me od svega toga sačuvaš? Bojim se — ništa. * Kraj nema dobru poentu: onaj pas nije baš srećno rješenje. Možda je negdje ranije u tek— stu promakao neki fragment koji bi zgodnije poslužio; ako slučajno naiđeš na njega dobro bi bilo. * Potpuno ti prepuštam sudbinu stvari označenih upitnikom.   Pismo Marka Miljanova Ljubomiru Kovačeviću preuzeto je iz Predgovora koji je za Popovićevu knjigu Primjeri čojstva i junaštva („Nolit”, Beograd 1970, str. 9) napisao Đuza Radović: „Dragi Ljubo, Primio sam tvoje pismo i tabake štampane, od kojije’ sam zadovoljan. Ja sam u tebe uvjeren, moj izbavitelju, na koga se i mrtav nadam. Kaži prijateljima u Biograd: na amanet vi moja Stefa i moja čast i zbogom! više ne mogu! Šaljem ti natrag iste tabake. Primite potlašnji pozdrav od vašeg Marka”. 46

70

Zora Jestrović

Ali znam da i ni tamo gdje nema upitnika nije sve kako treba. * ‘Sigurnost je u ćutanju’ — to jest u neobjavljivanju”.47 Iako je rukopis bio pripremljen, pisac je razmišljao da li da ga objavi ili ne (o čemu svjedoči i posljednji dio pisma recenzentu). Kolebanje je sasvim razumljivo, jer nije bilo jednostavno svoju intimu razotkriti pred čitaocima i kritičarima. Ipak, odlučio se za objavljivanje knjige. Obimni rukopis (612 strana) zajednički su skraćivali pisac i recenzent. Lalić je prihvatio Ivanovićevu sugestiju da naslov fragmentarne proze Ispravljači krivih Drina zamijeni mnogo efektnijim — Prutom po vodi. Fragmentarnost je u ovoj knjizi vidno intenzivirana; konstrukcionu shemu knjige pisac je podredio svojoj namjeri pisanja dnevnika, uspomena, razmišljanja i dijalogiziranja na različitim nivoima i sa različitim oponentima. Prvi zapisi datiraju od 23. aprila 1958, a završavaju se godinom 1991. Posljednji datum zapisa je 28. avgust — srijeda, a četiri zapisa koji slijede i kojima se knjiga završava nemaju datuma. Knjigu je podijelio na 33 narativne cjeline, koliko ima i godina od 1958. do 1991. Naziv pojedinačne godine je, u stvari, naslov-indikator ili međunaslov, koji nosi određena cjelina. Završni autopoetički komentar ove proze predstavlja „Epilog” u kome se pisac osvrće na problematiku i smisao pisanja, otkrivajući još jednom, a ko zna po koji put, svoju vječnu opsjednutost sudbinom pisanja i stvaralaštva uopšte, jer je s njom usko povezana i njegova sudbina. Poređenjem konstrukcionih i kompozicionih shema knjiga Prelazni period i Prutom po vodi uočava se da je prvu knjigu segmentirao sa više stvaralačke mašte i kreativne energije, u želji da njen tekst bude što bolje shvaćen i prihvaćen od čitalaca, jer, kako kaže Andrić, u tome i jeste smisao i cilj pisanja. Pisac „mora za vreme rada često da napusti   Radomir V. Ivanović: Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića), „Jedinstvo” — „Cvetnik” — Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Priština — Novi Sad — Podgorica, 1994, str. 184–185. 47

Književna sudnica Mihaila Lalića

71

svoj položaj, položaj onoga koji slika, i da ono što prikazuje posmatra i proverava sa tačke gledišta čitaoca”.48 Konstrukciona uprošćenost ove knjige nije umanjila njenu umjetničku vrijednost; elaborirana problematika je nadoknadila ono što je pojednostavljenim komponovanjem prividno izgubljeno. Možda je autor u njoj više bio opsjednut sâmim činom pisanja, koje svojim postojanjem potvrđuje i njegovo postojanje. „Činiti i biti” i dalje je aktuelno, jer: „pisac koji dočeka starost i prestane da piše liči pomalo na probuđenog mesečara koji se odjednom nađe na ivici krova i opasnoj visini, i tu drhti u teškom i neobičnom položaju: put neba ne može, a put zemlje nema kud, jer tu ga čeka samo smrtonosni pad”.49 Moto ovoj knjizi su Hercenove misli preuzete iz njegovih Uspomena i razmišljanja: „Ko ima pravo da piše svoje uspomene? Svako, zato što ih niko ne mora čitati”. Ovakvim nagovještajem djela čitalac s pravom očekuje da će pisac na stranicama ove knjige oživjeti prvenstveno svoje uspomene. Piščevu „zamku” čitalac će otkriti već u iskazima na prvim stranicama, ali ona ga neće povrijediti ni demoralisati već će aktivirati njegovu radoznalost, i požuriti ga da što prije i savjesnije pronikne u tajne ovoga neobičnog artefakta. Uočiće da nije do kraja iznevjeren u svojim očekivanjima, uspomene jesu prisutne, ali samo kao jedan od segmenata koji u sadejstvu sa ostalima čini mozaični sklop ove knjige. Prisustvo većeg broja proznih i poetskih priloga drugih autora u strukturiranju ove knjige može se protumačiti i piščevom željom da na vrhuncu svoga razočaranja, zbog izdaje najtemeljnijih i najsvjetlijih   Ivo Andrić: Istorija i legenda, Sarajevo, 1981, str. 39.   Ivo Andrić: Sveske, Sarajevo, 1981, str. 213.

48 49

72

Zora Jestrović

tekovina revolucije, pokuša da „pozove u pomoć” i tuđi iskaz kao saučesnika u „tugovanju nad porazom” još jedne generacije i raspadom svih relevantnih vrijednosti ljudskog života. Citatima je Lalić maksimalno aktuelizirao odabranu problematiku, svoga čitaoca uveo u epicentar disputa inspirisanog različitim temama, među kojima su dominantne: autokritika revolucije i odbrana poetike realističke književnosti, odnosno, vlastite poetike. Prisutnost citata u struktuiranju Lalićeve fragmentarne proze neminovno vodi zaključku da su i oni u konstituisanju piščeve poetike, autopoetike i metapoetike izuzetno značajan element. Značajan je i piščev odnos prema citatnosti (posebnoj disciplini u teoriji književnosti) nezavisno od toga da li se radi o intertekstu, to jest citatnosti u širem smislu, ili užem smislu (autocitatnosti, metacitatnosti, faktocitatnosti i sl.).50 Na 571. strani rukopisne verzije Ispravljači krivih Drina nalazi se nezavršen tekst, koji je pisac ispustio u štampanoj verziji Prutom po vodi. R. V. Ivanović smatra da bi ovaj ispušteni fragment trebalo uvrstiti na 436. stranu štampane verzije (iza pjesme koja počinje stihom — „Oj djevojko, brigo materina”). U ispuštenom fragmentu pisac je jasno obrazložio zašto se u prikazivanju „bôja suludog haosa” ne može osloniti samo na svoja viđenja i opažanja — drugim riječima, zašto je upotrebljavao citate: „31. III 1991. — nedjelja Ako neko želi, pa čak i pokušava da prikaže što više boja suludog haosa zvanog ‘naše doba’ — ne može se osloniti na svoja viđenja i opažanja, prisiljen je često da usvoji i navede stručnija saznanja, dublja shvatanja, uspješnije opise svojih bolje informisanih savremenika. Ja sam tako dosta često postupao bez   U knjizi Teorije citatnosti (1987) Dubravka Oraić insistira na sledećim vrstama: a) citatnosti u užem smislu (citat iz jednog književnog djela u drugom), b) autocitatnosti (citat preuzet iz sopstvenog djela), v) metacitatnosti (u teorijskom tekstu citat iz književnosti), g) faktocitatnosti (novine ili dokumentarna građa), d) citati iz drugih medija (na relaciji književnost — slikarstvo ili književnost — muzika). 50

Književna sudnica Mihaila Lalića

73

izbjegavanja da ponovim ono što je dobro rečeno, ili mi se tako pričinilo. Tako ću i ovdje, bez ovlašćenja autora…”.51 Mišljenja drugih autora poslužila su mu kao povod za polemiku širih okvira. Parafrazirajući tuđa mišljenja, pokušao je da donese apodiktičke sudove o životu (Prelazni period, str. 332–333). Navođenjem iskaza likova iz djela drugih autor otvoreno se obračunava sa određenim pojavama u životu (Prelazni period, str. 155). Neko djelo i njegovog junaka pominje s ciljem da pojača profilaciju svog junaka. Tuđa misao mu je bila snažni zamajac u formiranju, njoj, sasvim suprotne konstatacije (Prutom po vodi, str. 129). Evidentno je navođenje određenih mišljenja sa kojima se u potpunosti slaže (Prutom po vodi, str. 141). Neki citati su bez komentara, ali je njihova simbolička projekcija izuzetno jaka. Nekima je dodavao zaključak, često samo jednu rečenicu, u vidu apoftegme. O porijeklu velikog broja citata saznajemo od samog pisca, a za neke kaže da ne zna gdje ih je pronašao, ali da su važni za njegovu generaciju. Od izuzetno velikog broja citiranih stranih autora evidentna su sljedeća imena: B. Breht, A. Žid, F. M. Dostojevski, A. Hercen, Šamfor, Šatobrijan, Rilke, Bodler, A. Olivije, Kami, B. Pasternak, Malro, A. Blok, Mišle, Kortazar, Platon, Šeling, Šiler… Prvo mjesto među citiranim autorima našeg podneblja pripada Ivu Andriću — majstoru u stilskoj i jezičkoj obradi fragmenta, čija je fragmentarna proza podsticajno djelovala da i Lalić otvori svoju „stvaralačku radionicu”. Metaforiku naslova knjige Prutom po vodi koja kod različitih čitalaca izaziva raznorodne asocijacije, eksplicirao je na veoma dojmljiv i slikovit način Radomir V. Ivanović u ogledu „Poetika fragmentarne proze”: „Kada je u pitanju leksema ‘voda’ ona se u Lalićevoj fragmentarnoj prozi može uzeti u sinonimnom značenju sa   Fragment je preuzet nz ogleda „Neobjavljeni djelovi Lalićeve fragmentarne proze Ispravljači krivih Drina (Prilog kritičkom izdanju djela)” štampanog u monografiji Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića), str. 195–196. 51

74

Zora Jestrović

leksemom ‘hartija’, jer ona simbolizuje sizifovsku uzaludnost posla kojim se bavi pisac, u užem, i svih njegovih egzistencijalnih činova, u širem smislu značenja. Recipijent stiče utisak da se u ovoj vrsti proze dovodi u pitanje osnovna ideja — vodilja piščevog sistema mišljenja — ‘Činiti i biti’!, odnosno osnovna premisa njegove djelotvorne filozofije. ‘Prutom po vodi’ u transcedentalnoj igri može se zamijeniti sa sintagmom ‘perom po hartiji’, kada je riječ samo o stvaralačkom činu, koji je takođe obuhvaćen idejom o sizifovskoj uzaludnosti, u prvom redu značenja. Bjelina hartije, kao što tvrdi Žabes, puna je puteva — ‘Preći ćemo isti put po deset, po sto puta… I svi ti putevi imaju svoje pute — inače ne bi bili putevi’. Riječi koje nastaju na njoj imaju snagu kosmičkog elementa. Potrebno je samo prepustiti se vidovitom izboru do pronalaska pravog puta, ukoliko on postoji. Ukoliko ne postoji, već je i samo traganje za njim dio naslućene istine. Što je pisac iskusniji, mudriji i talentovaniji, to je sve češće svjestan da se u svakom trenu intencionalne faze stvaranja nalazi na raskršću, od koga putevi vode na sve strane podjednako u umjetnost, kao i u ne-umjetnost. Da bi izbjegao pogrešan izbor i da bi bar donekle smanjio rizik sizifovske uzaludnosti, Lalić je izabrao fragmentarnu prozu kao mogućnost disperzivnog dijaloga sa bićem kao vid pobune protiv svake vrste ograničavanja životne i stvaralačke energije”.52 Ova knjiga je kulminacija piščevih razočaranja, optužbi i razračunavanja zbog gnusne izdaje osnovnih tekovina revolucije, što je dovelo do pretvaranja pobjede u poraz; zbog raspada sistema onih vrijednosti čije se posljedice osjećaju u transformaciji morala u nemoral, istine u laž, ljepote u rugobu. Iako je svjestan da je hipokrizija dominirajući oblik vladajućeg duha i morala, pisac se nije odrekao angažmana, odnosno zauzimanja ličnog stava u okvirima društveno-političke stvarnosti, čiji je aktivni činilac u određenom vremenu njegovog razvoja i   Radomir V. Ivanović: „Poetika fragmentarne proze (Prilog naratologiji)”, u monografiji Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića), str. 126–127. 52

Književna sudnica Mihaila Lalića

75

sâm bio. Tražeći i nalazeći smisao svoje egzistencije u umjetnosti riječi, Lalić do kraja života nastoji da ostane u matici aktuelnih književnih tokova i društvenih kretanja čvrsto vjerujući, uprkos povremeno iskazanoj skepsi u svrsishodnost i moć svake pisane riječi, da će ga njegovo djelo ipak nadživjeti. Svrhu svoga postojanja pronašao je u riječima, vjerujući da će svojom riječju, kao „prutom”, prenuti i uznemiriti, i bar malo razbistriti „vodu”, odnosno našu zamućenu životnu stvarnost u koju su potonuli svi veliki ideali, a kojoj prijete različiti monstrumi sa različitih strana. Hrabar i kao čovjek i kao stvaralac, kome su savjest, humanizam i altruizam jedno od temeljnih određenja prema ljudima, Lalić svojim djelom pokušava da zaustavi i ovo novo ludilo — „mirnodopsko ludilo”, kompleksnije i strašnije od „ratnog”, koje se manifestuje u različitim oblicima. Jedno od ludila koje je obilježavalo devedesete godine XX vijeka je: „glosolalija sve većeg broja osnivača novih političkih partija, egzaltiranih ili ‘proročkih sinova’ kraja XX vijeka. Ono što je preplavljivalo Korint 55. i 60. godine poslije Hrista, stiglo je i kod nas sa zakašnjenjem od 1940. godina”.53 Erenburgovim mislima o umjetnosti poslužio se djelimično da bi parcijalnu sliku svijeta objasnio posljedicama negativnih promjena među ljudima. Sve humano je u intenzivnom stanju raspada, cjelovitost je podređena dijelovima, zato je njenoj slici i primjeren njoj sličan način predstavljanja: „Dok sam bio mlad, vjerovao sam da je napredak moguć u svim sferama ljudske djelatnosti. Danas mislim da postoji nesporan napredak u egzaktnim naukama, socijalnim strukturama i uslovima života, ali da u području umjetnosti nikada nema napretka, već da postoje samo promjene u formi. Te promjene pokazuju kakvi su ljudi u svakoj pojedinoj epohi (…).   Prutom po vodi, str. 402.

53

76

Zora Jestrović

Ljudi se razvijaju nesimetrično i na svakom koraku susrećemo se sa zapanjujućom akumulacijom znanja spojenom s totalnim odsustvom emocionalne oplemenjenosti”.54 Među brojnim temama koje epski subjekat prelama kroz prizmu svoje kritičke svijesti primarne su sljedeće: obnavljanje klasnih razlika i privilegija; samoupravljanje — kruna naše potemkijade; zahlađenje međuljudskih odnosa na svim nivoima; plemenska surevnjivost i nadgornjavanja; malodušnost, zavidljivost i podvale; kontinuitet naših poraza počev od Kajmakčalana; ratno i mirnodopsko ludilo; specifični „socijalizam” i janjičarska „pravda”; sukob modernista i soc-realista; način dodjeljivanja književnih nagrada; Goli otok; izdajnici i potkazivači; ubice komunista; komunistički vlastodršci; studentski nemiri; sloboda, istina i moral; ljepota; uzroci brzog raspada zemlje; ekspanzija islama; inflacija; međurepubličke mržnje; antikomunistički pokret u zemljama istočne Evrope; kraj socijalizma; irački rat; konačni raspad Jugoslavije; pojava različitih monstruma u vremenu krize; borba za novo osvajanje vlasti; miris paljevina koje nam se opet primiču — slične onim iz 1914. godine. Lalić je svoje uspomene, meditacije i polemike vezao za sudbine niza svojih savremenika, prvenstveno iz književnog života, a potom za umjetnike i stvaraoce drugih oblasti, kao i za ličnosti iz javnog života. O pojedincima je dao relevantne biografske podatke, čime je dokumentarnost ove proze maksimalno aktuelizovana, ali je njima u isto vrijeme obogatio konotativni sloj svoga iskaza, jer piscu je stalo da na osnovu i takvih podataka upotpuni sliku ukupnih događanja, ali, i da na indirektan način saopšti važne momente i svoje biografije. Veoma eksplicitno i na vehementan način izjašnjava se o svojim savremenicima, ne štedeći pri tome riječi, ni za pohvalu, ni za osudu. Ne treba ulaziti u procjene ispravnosti piščevih vrijednosnih sudova, bez obzira na lični odnos prema njima. Oni su izraz njegovog intimnog preživljavanja i prava na subjektivnost. Trebalo bi ih kao takve prihvatiti,   Isto, str. 105.

54

Književna sudnica Mihaila Lalića

77

jer njegova namjera nikada nije bila da o čovjeku sudi i piše negativno zbog njega sâmog, već zbog nedjela koja je učinio i osude procesa u kojima je učestvovao ili ih izazvao, a koji su od izuzetnog značaja za sveukupni život i zajedničku sudbinu. Sudbine mnogih Lalićevih savremenika zavisile su od karaktera vladajuće politike i njenih kreatora, čime se pisac nikada nije pomirio. Zato je njegova mržnja bila istovjetno jaka prema omraženim kao ljubav i saosjećanje prema omiljenim. Zadovoljstvo je čitati kratke zapise o B. Ćopiću, M. Selimoviću, M. Jurkoviću, I. Andriću, E. Košu, R. Zogoviću, J. Popoviću, D. Maksimović, J. Ribnikar, D. Cesariću, i još mnogim drugim Lalićevim iskrenim i odanim prijateljima. S druge strane, jasno je izdiferencirao one s kojima je bio povremeno ili stalno u sukobu. Prvo mjesto na negativnoj ljestvici pripada Oskaru Daviču koga je preimenovao u Oketa. Optužio je Daviča za cijepanje „Književne ljevice” i intrigantski odnos prema ljudima. Gorko iskustvo natjeralo je Lalića i E. Koša da unaprijed napišu, i napisano čuvaju kao dokaz šta su rekli. O Krležinom stvaralaštvu nije se eksplicitnije izjašnjavao, ali o njegovim ljudskim osobinama i poltronskom karakteru jeste. Zamjerio mu je što je zalazio u dvorove diktatora (Tita) i do kraja života diskutovao sa „poglavicama”. Lalić se nikada nije dodvoravao vlasti, niti je želio da u njoj ima učešća. Posebno ga je povrijedio Krležin bezobzirni odnos prema Crnogorcima, a još gori prema Srbima, koji je ispoljio prilikom redaktorskog rada u Enciklopediji. Krleža je inicirao raspuštanje crnogorske redakcije jer je samo tako slobodno mogao određene činjenice prećutati ili falsifikovati.

78

Zora Jestrović

GENOLOŠKO DEFINISANJE KNJIGA U ŠIREM I UŽEM SMISLU

G

enološko definisanje proze Prelazni period i Prutom po vodi, u užem smislu, nije nimalo lako izvršiti, s obzirom na to da je sâm pojam književnog žanra u istoriji književnoteorijske misli kontinuirano izazivao sporove, te stoga neki teoretičari smatraju da „bavljenje genološkom problematikom zaista jeste suočavanje sa jednim od najtežih problema u izučavanju literature.”1 B. Tomaševski u svojoj Teoriji književnosti (1927) tvrdi da se vrste ne mogu logički i lako sigurno razvrstati. Velek i Voren smatraju da žanrovi jednom za uvijek ne ostaju utvrđeni, već da se mijenjaju s pridolaženjem novih kategorija; u tom smislu govore o klasičnoj i modernoj teoriji žanrova: „Prema klasičnoj teoriji, žanrovi se ne samo međusobno razlikuju, po svojoj prirodi i slavi, nego moraju ostati i razdvojeni ne smiju se miješati. To je čuveno učenje o ‘čistoti žanrova’, učenje o ‘genre treanshe’. (…) Izvesno, moderna teorija žanrova je opisna. Ona ne ograničava broj mogućih vrsta i autorima ne propisuje pravila. Njena je pretpostavka da se tradicionalne vrste mogu ‘pomešati’ i dati novu vrstu”.2   Petar Milosavljević: „Problemi teorije literarne genologije”, Književni rodovi i vrste — Teorija i istorija III, Institut za književnost i umetnost — „Rad”, Beograd, 1990, str. 18. 2   Rene Velek i Ostin Voren: Teorija književnosti, „Nolit”, Beograd 1965, str. 268–269. 1

Književna sudnica Mihaila Lalića

79

U svojoj knjizi Studij književnosti Zdenko Škreb tvrdi da iz pojma književnog žanra treba „radikalno izbaciti svako normativno značenje: ne sastoji se značajnost književnog djela u tome da bude ‘idealan tip svoje vrste, prava tragedija, pravi roman, prava balada”.3 Djelo pisane književnosti po Škrebovom mišljenju treba da se odlikuje svojom individualnošću i svojom originalnošću. U ogledu „Problemi teorije literarne genologije” Petar Milosavljević smatra da su nam potrebni odgovori na pitanja šta su književni rodovi, a šta su književne vrste; otkud različiti odgovori na isto pitanje, otkud u literaturi tako nepregledno žanrovsko šarenilo. Milosavljević smatra da treba usmjeriti pogled i na subjekat kojem su žanrovi predmet ispitivanja. U tom smislu bitno je „kako subjekat spoznaje žanrove? Kako stiče predstave i pojmove o njima, odnosno: kako unosi logos u žanrovske probleme.”4 Milosavljević tvrdi da se žanrovi u literaturi javljaju na dva osnovna načina: „jedan je putem poimanja artefakata, tj. konkretnih dela, drugi je putem klasifikacije žanrovskih pojmova”:5 „I jedan i drugi način imaju za svrhu unošenje logosa u književne pojave, ali je postupak, put unošenja osvetljavanja logosa, u ta dva osnovna slučaja, različit: jedan put vodi ‘odozdo’, drugi put vodi ‘odozgo’. Poimanja žanrova se u praksi odvija kroz misaone procese, poređenja, analize i sinteze, apstrakcije i generalizacije, indukcije i dedukcije”.6 Drugi primjer glasi: „Klasifikacije se odvijaju po strogim logičkim pravilima koja mogu, ali i ne moraju uvek da budu eksplicirana. U postupku klasifikacije se jedna deobna celina (totum divisionis) deli   Zdenko Škreb: Studij književnosti, Zagreb, 1967, str. 47.   Petar Milosavljević: „Problemi teorije literarne genologije”, str. 12. 5  Ibid. 6   Isto, str. 13. 3

4

80

Zora Jestrović

na deobene članove (membra divisionis) na osnovu nekog stava ili načela deobe (principum divisionis)”.7 Milosavljević smatra da se razlika između književnih vrsta i književnih rodova, na čemu insistira i P. Pavličić u Književnoj genologiji, u praksi najviše pokazuju u obimu pojmova. „Književne vrste su pojmovi manjeg obima i siromašnijeg sadržaja. (…) Književni rodovi su suprotni od toga, predstavljaju pojmove najšireg obima”.8 U ogledu „O problemima književnog žanra” Klaudio Giljen tvrdi da je žanr opisna formulacija, ili, dosta često, i izraz uvjerenja. Pouku koja se može izvesti iz empirijskog značaja umjetničkih žanrova definiše rečenicom: „Žanr je poziv formi”.9 Giljen se slaže s mišljenjem, koje je iznio Mario Fubini, da djelovanje i izražajnost umjetničkog djela zavise od njegove forme i to od one ‘jedinstvene forme koja u sebi razrešava beskrajne sadržine’”.10 Giljenov stav glasi: „Forma je prisustvo nekog ‘uzroka’ u stvorenom predmetu koji je čovekovo delo. Ona je otkrovenje ili znak dinamičnog odnosa između ‘dovršene’ umetničke činjenice i njenih početaka u ranijem životu i u ranijoj istoriji. Istinski veliko umetničko delo treperi i ‘kreće se’ dalje, od umetnikove sposobnosti da prelazi od jednog poretka života na drugi zahvaljujući svojim veštinama modelovanja, preoblikovanja, davanja oblika. Forma je docnije vidljivo ispoljavanje ovog pobedonosnog procesa oblikovanja, stvaranja, poiesisa”.11 Giljen smatra da je važna posljedica, što se tiče žanrova, činjenica da pisac nikada ne može naprosto da „preuzme” niti da prenese u novo   Isto, str. 15.   Isto, str. 17. 9   Klaudio Giljen: Književnost kao sistem (Ogledi o teoriji književne istorije), „Nolit”, Beograd, 1982, str. 108. 10   Isto, str. 109. 11   Klaudio Giljen: Književnost kao sistem, str. 109. 7

8

Književna sudnica Mihaila Lalića

81

djelo prethodno postojeću formu. Zadatak stvaranja forme mora se vršiti iznova. Pisac mora opet od početka da podešava gradivo formi, a u tom poslu se može osloniti samo na poseban vid pomoći što mu je nudi činjenica da je to podešavanje gradiva formi već obavljeno. Funkcija žanra, smatra Giljen, u tome je da pruža ovu pomoć: „S obzirom na prošlost, žanr je opisan iskaz o izvesnom broju međusobno srodnih dela. S obzirom na budućnost, žanr je (…) poziv na međusobno usaglašavanje (u dinamičkom smislu) gradiva i forme”.12 Za Giljena je žanr strukturalni model — poziv na istinsko stvaranje. Žanrovi uslovljavaju i podstiču ispitivanje književnih djela. Suprotno analitičarima, koji su knjigu Prelazni period genološki definisali kao disperzivni roman, R. V. Ivanović u svojoj knjizi Od Njegoša do Lalića svoju drugačiju definiciju obrazlaže sljedećim riječima: „Mi smatramo da ona načinom strukturacije, odnosno onim što teoretičari romana nazivaju unutrašnjim profilom, predstavlja izrazit primjer djela koje smo nazvali meditativno-memoarskom prozom sa izrazito naglašenom esejističkom intonacijom”.13 U već pomenutom ogledu „Poetika fragmentarne proze (Prilog naratologiji)” Ivanović genološki definiše obje knjige proze u užem i širem smislu značenja. Prelazni period i Prutom po vodi „mogu se genološki definisati kao ‘meditativno-memoarska’, odnosno ‘biografsko-meditativno-memoarska proza’, u užem, to jest kao ‘fragmentarna’ ili ‘disperzivna proza’ u širem smislu značenja.”14 Ivanović smatra da je:   Isto, str. 110.   Radomir V. Ivanović: Od Njegoša do Lalića, „Cvetnik”, Novi Sad, 1992, str. 159–160. 14   Radomir V. Ivanović: „Poetika fragmentarne proze (Prilog naratologiji)”, „Letopis Matice srpske”, februar-mart, 1993, str. 294. 12 13

82

Zora Jestrović

„definisanje genološke pripadnosti pojedinog fragmenta utoliko važnije ukoliko ukažemo na to da u novoj retorici čitanja — iščitavanje značenja uveliko zavisi od narativnog oblika u koji je određeni fragment svrstan. Posebnu važnost u genološkom definisanju imaju kompozicioni okviri ili pauze između pojedinih fragmenata, s obzirom na to da se među srodnim fragmentima automatski odvija proces ‘ulančavanja priča’, odnosno proces pretvaranje manjih u duže narativne oblike. Taj proces je supraordiniran obrnutom procesu — pretvaranje većih u manje narativne cjeline…”15 U monografiji Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića) Ivanović je izvršio genološku preformulaciju prve odrednice fragmentarne proze Prutom po vodi. Polazeći od činjenice da se u toj prozi više radi o autobiografiji nego o biografiji, on je odrednicu „biografska” zamijenio sa „autobiografska” i konačno je definisao kao „autobiografskomeditativno-memoarska proza”. Ova genološka preformulacija treba: „da pokaže bitnu razliku između autobiografije i memoara, koje specijalisti-genolozi svrstavaju u fikcionalnu prozu, s jedne, i biografije, autobiografskog zapisa, dnevnika, pisma i uspomene, koje svrstavaju u granično područje — između fukcionalne i nefikcionalne forme, s druge strane.”16 Čitajući Prelazni period, čitalac je u situaciji da uočavanjem tematsko-motivski srodnih fragmenata asocijativnim putem vrši njihovo ulančavanje u duže narativne forme. Međusobno srodne fragmente pisac je različito raspoređivao. Neke je zapisivao odmah jedne iza drugih, odvajajući ih odgovarajućim grafičkim znakom. Kao primjer za to mogu poslužiti tri fragmenta na strani 45, 46, 47 i 48. koji su povezani istom tematikom. Sličan primjer se nalazi u narativnoj cjelini „Pogled sa zvonare” (str. 256, 257, 258, 259, 260). Prvi fragment (str. 255)   Radomir V. Ivanović: „Poetika fragmentarne proze (Prilog naratologiji)”, str. 304.   R. V. Ivanović: Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića), str. 187.

15

16

Književna sudnica Mihaila Lalića

83

djeluje kao uvod ili moto dužoj priči koja slijedi ulančavanjem četiri uzastopna fragmenta. Tri prostorno udaljena fragmenta tvore priču o Branku Ćopiću (prvi: str. 123; drugi: str. 133, 134 i 135; treći: str. 161). Niz novela prostorno udaljenih, ali ne previše, jer pisac nije želio da izgubi psihičku podlogu fragmenta, čine dužu pripovijednu cjelinu inspirisanu bijednim životom Eve Bratulić — majke heroja Matka Bratulića. Primjer razbijanja kompaktne cjeline na sitnije djelove imamo na stranicama 285 i 287. Fragment pod naslovom „22. XI — Mučenik Leonid Krstaljenski” čini jedinstvenu pripovijednu cjelinu sa prvim fragmentom na strani 287. Pisac je, vjerovatno, dva pola iste priče namjerno razdvojio u želji da pojavu kojom je priča inspirisana što jače eksplicira, odnosno zadrži pažnju na njoj. To što ih nije prostorno udaljio i napravio dužu pauzu između njih vjerovatno je iz „straha” da kod čitalaca ne oslabi psihička tenzija podignuta doživljajem prvog fragmenta, što bi umanjilo djelotvornost priče kao cjeline, ali i njenu simboličnu ulogu u procesu autokritičkog sagledavanja stvarnosti. Ovom knjigom pisac čitaoca maksimalno aktivira — poziva ga na dijalog, izaziva na polemiku. Nastoji da ga pridobije za saučesnika u svojim osudama pojedinih pojava, procesa i ljudi, pa čak i onoga što je čitalac ranije odobravao. Prikazivanjem opskurne strane istine, dovodi ga u teške moralne dileme. Iznenađuje ga nepoznavanjem „poznatog”. Tokom čitanja recipijent osjeća da se tematsko-motivski srodne manje narativne cjeline ulančavaju stvarajući sve veće i veće. Potom se, tako dobijeni koncentrični krugovi misli, prepliću sa srodnim krugovima knjige Prelazni period. U toku tog procesa čitalac osjeća kako se disperzivna slika polako i osjetljivo stapa u jedinstvenu i cjeloviti doživljaj. Tri knjige Lalićeve fragmentarne proze odlikuju se izvijesnom originalnošću, što se posebno uočava u načinu oblikovanja i komponovanja umjetničke građe u njima. Teško je njihove segmente žanrovski potpuno rasporediti iako poznavanje genološke pripadnosti određenog segmenta pomaže jasnijem osvjetljavanju semantičkog polja u koje su određeni fragmenti smješteni. Ipak, evidentno je da je većina proznih segmenata ovih knjiga oblikovana u vidu anegdote, kratke kratke priče, kratke priče, novele i pripovijetke (ako samostalno ulančavamo kraće u duže narativne oblike).

84

Zora Jestrović

Lalićeve kratke kratke priče i kratke priče ne ostavljaju čovjeka ravnodušnim. Deficit prostora maksimalno je nadoknađen suficitom značenja, odnosno njihovim izuzetno bogatim konotativnim slojem. Njihova dramska napetost obavezuje na neprekidno čitanje jer su one sublimatent dramatike ljudske egzistencije. Njima pisac, na najsažetiji način, izlaže i sumira svoja životna iskustva i saznanja. U fragmentarnoj prozi dao je sebi punu slobodu tekstualnog raspoređivanja narativnih oblika, jer ga njena globalna ideja u tome ne sputava, naprotiv — time je svestranije osvijetljena i sagledana. Ove pripovijedne forme su proizvod traganja stvaralačkog subjekta za najprimjerenijim načinom iskazivanja savremenih filozofskih, ontoloških i egzistencijalnih problema svoga vremena. Autor sâm ukazuje na postojanje „pričica” i „priča”, odnosno, kratkih kratkih priča i kratkih priča: „Zapisaću i pričicu koju sam čuo od Vukotića u bolnici” (Prelazni period, str. 229). Brojni su primjeri mikrostrukturnih formi ove vrste u knjigama fragmentarne proze. U autografu Sâm sobom pisac je nekima dao primjeren naslov („Ispod vješala”, „Muke” i „Drugovi”). Prelazni period obiluje mnoštvom „pričica” u kojima je došla do izražaja izuzetno snažna piščeva imaginacija. Lalićevski zvuče „pričice”: o Veljku Nokiću (str. 17), o starici na klupi ispod kestena (str. 24–25), o seljaku iz Doca (str. 32–33), o Milošu Đurinu Popoviću iz Banjaluke, studentu filozofije (str. 39–40), o maćehi Jagliki (str. 52–53, 55–56), o Nišu Milanoviću i Ćeći Stefanoviću (str. 118–119), o Desanki Maksimović (str. 141– 142), o Marijanu Jurkoviću (str. 152–154), o Skenderu Kulenoviću (str. 159–160), o Tomu Pešutu iz Nikšića (str. 200–201), o Vidoju Vojinoviću, piščevom drugu iz logora u Solunu (str. 211–212), o Voju Stijoviću (str. 230–232), o Leksu Saičiću (str. 239–241), o Matku Bratuliću (str. 300–301), i druge. U knjizi Prutom po vodi upečatljive su pričice o oficiru Iliji Petroviću (str. 8–9), o pjesniku M. M. (str. 11–12), o Milanu Bogdanoviću (str. 20), o profesoru Latkoviću (str. 37–38), o Mileti Peroviću (str. 80–81), o Dobrašinu Z, nazvanom Sveti Jovan Krstitelj (str. 91–92), o Ratku Pavloviću — Ćićku (str. 159–160), o Zariji Guberiniću (str. 159), o Stevu Kraljeviću (str. 274–276), o Vidoju Vojinoviću, jednom od skromnih ispravljača krive Drine (str. 330–331), o Verki M. (str. 354–355), o Midovom šeširu (str. 370), o Vasku Popi

Književna sudnica Mihaila Lalića

85

(str. 422–423), o bježanju iz bombardovanog Beograda sa braćom Ribar (str. 438–439) i druge. U kontekstu knjiga fragmentarne proze pisac je s velikim zadovoljstvom inkorporirao anegdote, koje mu posebno imponuju, zato što se u njima pokazuju moralne osobine čovjeka ili snaga njegovog duha i razuma. Anegdote, koje su za Tomaševskog „osnovna književna forma”17, sažimaju u sebi istinsku filozofiju života. Ovaj književni žanr je ponikao iz „živog govora”. Snaga njenog dejstva je u njenoj sugestivnosti, slikovitosti i edukativnosti. Pošto su anegdote najčešće ispričane objektivno (sa narativnom distancom), njima je pisac mogao pouzdanije djelovati na ljudsku svijest i jače eksplicirati svoja neizmjenjena etička načela. Izuzetnom moralnom snagom zrače malobrojne anegdote knjige Prelazni period. Među njima se svojom sugestivnošću posebno ističe ona o Đoku Šajovu i popu Miliću (str. 229–230). U struktuiranju knjige Prutom po vodi anegdote su prisutniji segment. Njihovoj interpolaciji pogodovalo je odsustvo piščeve težnje za logičkom segmentacijom građe, što je bilo karakteristično za prethodnu knjigu fragmentarne proze. Svojom slikovitošću i edukativnošću ističu se sljedeće anegdote: o razgovoru malog Miloša i djeda mu Panta Kostovića (str. 108–109), o begu Mušovića i vještici (str. 126), o vojvodi Lazaru Sočici i Lalu Kasalici (str. 138–139), o Dobrici Milutinović i Mitri Mitrović (str. 61), o Švabi i muslimanu iz Plava (str. 236) i druge. Inkorporiranje velikog broja aforizma ili „poslovica intelektualaca” inspirisano je piščevim intencijama da, i pomoću njih, trajno sintetiše svoja životna iskustva, što mu nije bilo teško s obzirom na to da je iz podneblja gdje ljudi u poslovicama misle i govore. Minijaturna zgusnuta sadržina aforizama izražava piščeve duboke misli opštevažećeg i svevremenskog značenja. Njima je autor potvrdio svoju duhovitost, ali i oštroumnost u formulisanju brojnih životnih iskustava — etičkih i moralnih načela. Lalićevi aforizmi su često subjektivistički obojeni. Ove mikrostrukturne forme predstavljaju duboki izraz piščevog neslaganja sa određenim društvenim prilikama svoga vremena; kritički  Tomaševski: Teorija književnosti, Srpska književna zadruga, Beograd, 1972, str.

17

221.

86

Zora Jestrović

stav stvaralačkog subjekta, najčešće izražen apstraktnim načinom mišljenja, osnovno je njihovo obilježje. Pravi smisao dobijaju u kontekstu određenog iskaza, a neke samostalno emaniraju opštevažeću misao ili pravilo. Primjera radi, navešću neke od njih: a) Prelazni period: „Sav svijet je na dvije vode, na suprotne, ne zna koja će ga na koju stranu odnijeti” (str. 14). „Uopšte je priroda našla odbranu od svega, osim od čovjeka” (str. 138). „Dok se sve druge životinje osposobe da ubrzo poslije nastanka nađu hranu, prilagode se i pripreme za samostalan život, jedino čovjek prolazi kroz dug period dojenja i njege, kolebanja između smrti i života” (str. 232). „Ostajemo dok se može, nestajemo kad se mora” (str. 246). b) Prutom po vodi: „Eto tako: ako nema Hugenota, onda ih treba izmisliti da bi se imalo koga goniti” (str. 29). „Ako mačak hoće mače da pojede, onda ga prvo za miša proglasi” (str. 29). „Sloboda je nešto živo i cijelo, ako je ubiješ za jedne, ubio si je i za druge” (str. 71). „Sve ima svoje parazite, vještičine metle i grobare” (str. 80). „Uopšte bi se moglo reći da su sumnjive sve ljudske sreće” (str. 83). „Tako: sve što imamo dolazilo nam je zaobilaznim putevima” (str. 106). „Biće drukčije, ali se ne može očekivati da bude srećnije” (str. 107). „Osim onih što nijesu ni stizali na lijepi ovaj svijet, srećni su još samo oni što naprasno ili u snu umru” (str. 156). „Dva puta na dvije strane, a ne vrijedi ni jedan, ni drugi” (str. 266). „Bogovi i bogataši mogu bez ljubavi, koja je u stvari sirotinjska utjeha” (str. 341). „Dijelimo se: jedni značajni, drugi slučajni; neki privremeni, a drugi trajni. Ali pred bolešću i pred smrću svi smo ravni” (str. 351). „Ko napravi kuću na drumu vazda će imati nezvanih gostiju i sinova izdajica” (str. 411). Većim brojem proznih fragmenata pisac diskurzivno analizira esencijalna pitanja života, morala, politike, istorije i umjetnosti… Oni nose predznak autorovog misaonog i stvaralačkog temperamenta, koji je prethodno ispoljen u nizu esejiziranih pasaža njegovog romanesknog opusa. Ovakvi fragmenti bi se mogli uvrstiti u esejističku ili filozofsko-intelektualnu prozu. Esejima se hrabro upustio u razumsko promišljanje o životu, jer je esej „prozor u svijet”, kako ga je metaforično nazvao Sreten Marić, forma koja najviše pogoduje duhu našeg vremena, odnosno modernom intelektualnom senzibilitetu. Više fragmenata

Književna sudnica Mihaila Lalića

87

esejističke proze ovih dviju knjiga korespondira sa nizom esejističkih pasaža inkorporiranih u pripovjedno tkivo ranije napisanih Lalićevih romana, posebno tetralogije. Neke od njih pisac je sada parafrazirao, neke nanovo elaborirao pod uticajem novostečenog životnog iskustva, a sve u cilju što intenzivnije eksplikacije univerzalnih iskaza o životu. Fragmente koji pripadaju književnoj esejistici pisac je posebno subjektivizirao, na šta ima i puno pravo s obzirom na to da on nije književni kritičar kome su za odgovarajuće iskaze potrebna i relevantna dokumenta. U elaboriranju ove građe pisac se često služio ideološkim diskursom. Žestoka autokritička intonacija osjeća se u esejima o revoluciji, ili esejistički intoniranim pasažima jer je ona iznevjerila najprije sâmu sebe, a potom i sve one koji su od nje očekivali ovaploćenje sveukupnih vrijednosti ljudskog života, koje podrazumijevaju istinsko konstituisanje i održivost etičkih kategorija. Ako bi ovoj knjizi trebalo dati neki drugi naslov, kojim bi se odmah ubicirala paradigmatska ideja djela, onda bi to mogla biti rečenica: „Tugovanje nad porazom još jedne generacije”18, koja je u stvari početak piščevog odgovora na lično pitanje: „Šta predstavlja moje književno djelo?” U elaboriranju kruga tema posvećenih revoluciji, odnosno autokritici revolucije, autor se prevashodno služi esejističkim i ideološkim diskursom, koji se smjenjuju ili u pojedinim fragmentima idu istovremeno. Esejistički diskurs mu se učinio posebno pogodnim, jer je esej forma koja u unutrašnjosti svoga bića uspješno podnosi sve druge forme (poeziju, romaneskne pasaže, hroničarske bilješke, dnevničke zapise, dramski dijalog, različite vanknjiževne jezičke iskaze) pokazujući pri tom otpornost u održavanju vlastitog identiteta. Mišljenjima drugih autora Lalić pojačava aktuelizaciju prisutne problematike, produbljuje polemički ton i na indirektan način obrazlaže svoja vlastita mišljenja o određenim pojavama i procesima. Drugim riječima — tuđim diskursom intenzivira snagu sopstvenog. Rečenicom Roža Garodija: „Partija za mene ostaje nada. Čak i isključen, sa članskom kartom ili bez nje, ja ostajem borac”19, potom, riječima   M. Lalić: Prutom po vodi, str. 367.   Prutom po vodi, str. 138.

18 19

88

Zora Jestrović

Andre Žida: „Vrlo malo mojih savremenika ostalo je vjerno svojoj mladosti. Skoro svi su se nekako nagodili. To je ono što oni zovu ‘pustiti da vas život pouči’. Istinu koja je bila u njima porekli su”20. Lalić se eksplicitno izjašnjava za trajnu vjernost onim opredjeljenjima i idealima s kojim je ušao, išao i izišao iz revolucije — onim što su ga vodili, uprkos povremenim sumnjama. U tom kontekstu može se shvatiti i Lalićev zaključni iskaz o idealima mladosti kojima je ostao do kraja života vjeran: „Pravilnije je pljunuti na sebe nego na njih.”21 Židov zapis inkorporirao je i u knjigu Prutom po vodi (str. 357). U njoj je karakterisan i poentiran u vidu interogativnog modela poetskog govora: „Zašto su porekli, ako ne od straha?”22 Ovim komentarom, koji na neki način asocijativno korespondira sa Njegoševim iskazom iz Gorskog vijenca: „Strah životu kalja obraz često”, pouzdano ukazuje na dublje uzroke ljudskih nesreća, ali i ličnu opredijeljenost da, kao čovjek i stvaralac, služi istini. Riječima Černiševskog: „Ko se svima sviđa, ne čini nikakvo dobro ljudima, jer je dobro nemoguće bez vrijeđanja zla”23. Otkriva namjeru da se svojim djelom stavi u odbranu dobra i istine, iako je svjestan da u borbi dobra i zla nema trajnog pobjednika. Njegov vitalizam, uprkos dubokoj skeptičnosti, uvijek je bio pobjednik u razmišljanju o životu. Kao primjer za to može se uzeti piščev metaforični komentar, izrečen poslije čitanja Pjesama u prozi I. Turgenjeva: „Ne znam zašto ali svejedno — čak i ja krišom zamišljam da sjutra ili prekosjutra mogu zapjevati druge ptice i da nije sasvim sigurno da će biti samo zlovremenice.”24 Pitanja slobode i morala ne gube na aktuelnosti ni u najsrećnijim društvima, a u onome koje se nalazi u ekonomskom i političkom kolapsu njihova aktuelizacija je od izuzetne važnosti. Sloboda, kao najvrijednija etička kategorija, bila je i ostala Lalićev opsedantni motiv. Iskaz o slobodi, izrečen u romanu Dokle gora zazeleni (str. 282), nanovo je   Prelazni period, str. 55.   Prutom po vodi, str. 361, 22   Isto, str. 357. 23   Prelazni period, str. 86. 24   Prutom po vodi, str. 298. 20 21

Književna sudnica Mihaila Lalića

89

elaborirao, odnosno jezičko-stilski uobličio i inkorporirao u knjigu Prelazni period (str. 200), a potom i u knjigu Prutom po vodi (str. 70– 71), jer ga smatra izuzetno važnim: „Sloboda je nešto živo i cijelo: ako je ubiješ za jedne, ubio si je i za druge. Ako je uplašiš mašući oružjem, ili je zatvoriš u ogradu — ona više neće biti sloboda, pa ni ličiti na nju i ne može. Strah je preobrazi u neslobodu, u pretvaranje u lagariju — pa šta ti vrijedi da osvojiš nešto što će biti blijeda slika ili utvara od onoga što si tražio”.25 Suočen sa totalnom propašću osnovnih moralnih vrijednosti, još jače i žešće ustaje u njihovu odbranu u knjizi Prutom po vodi, ukazujući da se nikada ne može pomiriti sa činjenicom da postoje dvije vrste morala — jedan za povlašćene, a drugi za obične ljude. U tom smislu može se protumačiti ponovno inkorporiranje određenih fragmenata iz knjige Prelazni period u knjigu Prutom po vodi. Da je za taj postupak pronašao dublji razlog otkrivamo u novim činjenicama, unesenim u sadržaj ponovljenog fragmenta u knjizi Prutom po vodi. Te činjenice idu u prilog eksplikaciji istine, koje se pisac ne odriče ni po cijenu nepredvidivih posljedica. U fragmentu knjige Prelazni period (str. 186–187) saznajemo da je izvijesni drug P. M. stavio svoj potpis na knjigu pisca koji je u međuvremenu bio obuzet drugim poslovima, i istovremeno sanirao svoje oronulo zdravlje na nekom ostrvu Mediterana. Kada se vratio, drug P. M. mu je objasnio razlog stavljanja svoga potpisa na njegovu knjigu: „Bolje je da bude štampana, makar i pod mojim imenom, no nikako”.26 U knjizi Prutom po vodi, već vidno zaslijepljen mržnjom prema lažnim moralistima, Lalić otkriva da je drug P. M, u stvari, prvoborac Vlado Š. (odnosno narodni heroj Vlado Šegrt), a da je ostrvo Mediterana, u stvari, Goli otok: „…pojavio se kao pisac stavljajući svoje ime na knjigu kojoj nije napisao ni retka. Učinio je to u vrijeme kad je pravi pisac knjige nosio kamenje   Prelazni period, str. 200.   Isto, str. 187.

25

26

90

Zora Jestrović

na Golom otoku”27. Kao epilog ovom događaju Lalić u obje knjige navodi svoje kritičko razmišljanje o moralu, odnosno nemoralu, s tim što je misao u drugoj knjizi obogatio novim podacima, a sve u cilju intenziviranja stepena kritičnosti i usklađivanja svojih opservacija sa aktuelnim zahtjevima vremena: „Po tome sam najzad stekao nešto kao uvjerenje da je u nekoj tajnoj i mračnoj kancelariji, na zavjereničkom skupu posvećenih, proklamovan i utvrđen drukčiji moral, neobični. Osnovni princip toga morala je: da se ne miješa niko nikom u poslove, u republiku, ni u opštinu, ni u radnu zajednicu. Nek ne zna ljevica šta radi desnica, nek vukovi obavljaju svoj posao, i nek jagnjad brže bježe ako žele da prežive”.28 Značenje većeg broja fragmenata može se doslovno iščitati. U njima je namjerno izostavio i metaforiku i simboliku u želji za ukidanjem mogućnosti drugačijeg poimanja smisla i poruke svojih iskaza: „Ja i moji drugi drugovi osjećali smo se jaki, složni, pa i moćni; pouzdali smo se da iznesemo teško breme i usrećimo svoje narode… Imali smo ratne sreće, pobjeđivali tu i tamo, protjerali neprijatelje. Ali pravi cilj nam osta neostvaren, neostvarljiv, a mi, kao mnogi naši prethodnici — suvi plodovi”.29 Veliki broj tematsko-motivski raznorodnih fragmenata ovih knjiga može se svrstati u određene slojeve različitih vrsta proze (meditativne, memoarske, biografske, autobiografske, narativne, esejističke, oniričke, dokumentarne, itd.). Ali, evidentno je i postojanje nekih oblika koje Radomir V. Ivanović naziva „narativna sekvenca” i definiše kao —   Prutom po vodi, str. 309.   Prutom po vodi, str. 310. 29   Isto, str. 304. 27

28

Književna sudnica Mihaila Lalića

91

„dio iskaza koji još nije uspio da se formira kao bilo koji od narativnih oblika. Kako je ‘narativnoj sekvenci’ najbliži žanr anegdota ili kratka kratka priča, to je jasno što ih kao kvalitativno i kvantitativno mjerilo, odvaja određen broj konstrukcionih principa koje kratki žanrovi posjeduju, a ‘sekvenca’ još uvijek ne posjeduje. Istina moderna teorija kratke kratke priče ubraja u ovaj žanr svaku vrstu iskaza, bez obzira na broj iskaza i način njihovog povezivanja u narativnu cjelinu. Nasuprot tome, ja smatram da žanr obavezuje i da se ne može automatski primjenjivati na svaku vrstu iskaza, jer onda mehanički princip zamjenjuje suštinsku podjelu prema unutrašnjem profilu (i žanra i sekvence). — Stoga predlažem da ‘narativna sekvenca’ ostane kao onaj vid narativnog iskaza od koga se grade najkraći narativni žanrovi, dakle kao ‘građa’, tako poetika fragmenta ima smisla samo dotle dokle pojedine fragmente u genološkom smislu, posmatra ili kao amorfne ili kao precizno definisane, s obzirom na činjenicu da se u teoriji žanrova mnogo pažnje pridaje stepenu egzaktnosti i provjerljivosti ponuđenih principa, bilo da je riječ o kvalitativnom, bilo o kvantitativnim mjerilima, koja se uzimaju kao pomoćno sredstvo, ali koja takođe imaju svoju ulogu”.30 Narativna sekvenca predstavlja najmanju količinu književnog teksta. Klaudio Bremond, koji je naziva „elementarna sekvenca” uzima je kao minimalnu narativnu jedinicu koja zbog svoje izuzetne kratkoće ne posjeduje osnovne elemente da bi se svrstala u određeni žanr. Ona se prema tome, nalazi u ulozi početnog jezgra oko koga se formira najkraći narativni oblik, odnosno u ulozi „etimona priče”. U ogledu „Veliki mehanizam zla u Lalićevom književnom djelu (Doprinos proučavanju fakcije u prozi Opraštanja nije bilo)” R. V. Ivanović se bavi odnosom fikcijske i fakcijske proze, imajući u vidu tri Lalićeve dokumentarne proze objavljene u zbirci Opraštanja nije bilo:   R. V. Ivanović: „Poetika fragmentarne proze (Prilog naratologiji)”, u monografiji Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića), str. 124–125. 30

92

Zora Jestrović

kratku priču „Šest pričica iz Cetinjskog arhiva” i pripovijetki „Čast pravosuđa” i „Preganjanje”. Pod fakcijom (termin koji je preuzeo od američkog pisca Normana Majlera) Ivanović podrazumijeva fikciju oslonjenu na dokumentarnu osnovu, tako da se sintagma fakcijska proza može uzeti u sinonimnom značenju sa dokumentarna proza.31 Međutim, postoji određena razlika i među prozama koje pripadaju ovoj genološkoj odrednici ( fakcijskoj ili dokumentarnoj prozi), a ona se ogleda, kako kaže autor ovog rada, „u stepenu prisustva pripovijedača”. Kao što je poznato, Lalić je kratku priču „Šest pričica iz Cetinjskog arhiva” sastavio od šest tužbi i molbi koje je pronašao u Cetinjskom arhivu i koje su upućene Knjaževskoj kancelariji na Cetinju. U obimnoj pripovijeci „Čast pravosuđa” koristio je publicistiku i svjedočenja savremenika, dok je u pripovijeci „Preganjanje” iskoristio dnevnik anonimnog vasojevićkog četnika, vođen krajem 43. i početkom 44. godine, a sastavljen od 108 fragmenata. Osnovno je pitanje na koji način dokumentarna građa, koja pripada neknjiževnoj formi, zahvaljujući prisustvu pripovjedača i kontekstu upotrebe (građa je objavljena u knjizi pripovjedačke proze), prelazi u književnu formu. Prisustvo pripovjedača, po autorovom mišljenju, ogleda se u nekim od bitnih premisa Lalićevog intencionalnog luka, odnosno postupka desimbolizacije i demetaforizacije književnog diskursa. Potom u načinu elaboriranja građe, odbirom materijala. sižejnog povezivanja, načina segmentiranja fragmenata, davanja naslova, podnaslova i međunaslova, kao i nevelikom broju poetičkih i autopoetičkih komentara. Može se sa sigurnošću pretpostaviti da Lalić u fakcijskoj prozi više očekuje od vantekstovnih nego od tekstovnih sadržina, računajući na proces aleatornosti koji mu omogućava prećutni sporazum sa čitaocem ili slušaocem, jer pisac više pažnje posvećuje prirodnom („živom govoru”) nego vještačkom (književnom) govoru.

  Ivanovićev ogled o posthumno izdatoj knjizi pripovjedačke proze Opraštanja nije bilo, objavljen u „Letopisu Matice srpske”, novembar-decembar, 1995, str. 695–715. 31

Književna sudnica Mihaila Lalića

93

SRODNOST UNUTRAŠNJIH PROFILA KNJIGA Ja nisam knjiga koja godinama stoji na polici, pa kad je god otvorite na istoj strani, ona kazuje isto. Zato ne tražite od mene takvu mehaničku doslednost, nego ispitajte ima li ili nema nekog napretka i doslednosti u mom celokupnom razvitku, pa me po tome sudite. Ivo Andrić

T

ri knjige fragmentarne proze i poezije: Sâm sobom, Prelazni period i Prutom po vodi međusobno su srodne, ne samo po tome što ih u opštem smislu možemo genološki svrstati u disperzivnu ili fragmentarnu prozu, već i po sličnosti njihovih unutrašnjih profila, prožetih i povezanih mnogobrojnim istovjetnim tematskim i problemskim nizovima. Međusobnu sličnost, znači, posebno intenzivira njihova kompoziciona i žanrovska srodnost. Evidentno je da je pisac određeni broj fragmenata preuzeo iz knjige Sâm sobom i inkorporirao u knjigu Prelazni period, potom je neke od preuzetih, zajedno sa mnoštvom drugih fragmenata Prelaznog perioda, inkorporirao u treću knjigu — Prutom po vodi, te se isti fragment može naći u sve tri knjige, s tim što su neki uneseni u neznatno izmijenjenom obliku, a neki u vidnije dorađenom. Sasvim svjesno, i s unaprijed određenim namjerama, izvršio je inkorporiranje istog fragmenta u različite knjige, što isključuje svaku pomisao o zaboravnosti ili dekoncentrisanosti u kasnijim godinama života. Lalić nikad ništa nije prepustio slučaju, pa ni ovo. Pažljivim čitanjem i upoređivanjem ponovljenog fragmenta čitalac otkriva da je pisac neke fragmente ponovio u neznatno izmijenjenom obliku, neke dokumentarno obogatio u cilju pojačavanja aktuelnosti

94

Zora Jestrović

u njima eksplicirane problematike; neke je kombinovao sa poetskim slojem, te je promjenom njihovog užeg konteksta produbio semantičko polje novonastalog, genološki složenijeg segmenta. Ono što najviše plijeni čitaočevu pažnju jeste saznanje da je, prije ponovnog inkorporiranja većine fragmenata, aktivno radio na njihovoj stilskoj i jezičkoj iznijansiranosti, što govori da žudnja za savršenstvom izraza nikako nije gubila mladalačku snagu u biću već prilično ostarjelog genija. Ni fragmentarna proza, znači, nije odoljela piščevoj prepoznatljivoj strasti za popravljanjem, doradom i preradom završenog teksta.. Čini se da je želja za popravljanjem već napisanog, po intenzitetu, jednaka želji za sâmim činom pisanja, jer među značajnijim piscima naše književne umjetnosti, osim Lalića, nema nijednog pisca koji je u tolikom obimu prerađivao svoje već objavljeno djelo. Nove verzije su, kako piše Branko Popović u knjizi Romansijerska umetnost Mihaila Lalića (str. 11), „bile rezultat kritičkog spora između autora i njihovog bivšeg dela.” O neodoljivoj potrebi za popravljanjem pisac je, u vidu autopoetičkog komentara, izjavio: „Kao što je poznato, ja popravljam i poslije štampanja, i knjige koje su već imale uspjeha. Možda čak i više uživam pri popravljanju nego pri pisanju. Pokušaću da popravljam i kad već budem s one strane”.1 Oni pisci koji dotjeruju i usavršavaju svoja djela ne mogu nikada da vide kraj tome poslu. Pol Valeri misli da bi pisac mogao da beskonačno navraća na svoje djelo i bavi se njime čitavog života. Jer „savršenstvo — to je rad”. O „vječnom popravljanju”, koje isključuje totalnu spontanost u nastajanju djela, sâm Lalić kaže: „Nikad ništa mi odjedanput ne polazi za rukom, sve se mora dopunjavati, dorađivati, pa ipak ostane neodređeno ili prenaglašeno”, odnosno: „Pišem prije podne, a brišem i popravljam popodne”. Da je pisac sve do smrti popravljao i usavršavao svoje djelo svjedoči i primjerak knjige Prutom po vodi koji je ispravljan   Razgovor je vođen 1977. godine, a objavljen je u knjizi Jevta M. Milovića Razgovori sa umjetnicima (Prva knjiga), piščevo izdanje, Beograd, 1983, str. 269–277. 1

Književna sudnica Mihaila Lalića

95

piščevom rukom, početkom novembra 1992. godine, mjesec dana po objavljivanju knjige, a nepuna dva mjeseca prije piščeve smrti (Mihailo Lalić je umro u srijedu, 30. decembra 1992. godine na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, u 10 sati i 30 minuta). Na osnovu ispravljenog primjerka knjige Prutom po vodi može se zaključiti da su zapisi u fragmentarnoj prozi nastajali spontano, ali da su povremeno i dorađivani. (Autoru ovoga rada ispravljani primjerak knjige Prutom po vodi pokazao je profesor R. V. Ivanović, na čemu mu se srdačno zahvaljujem.) Uvodnu alineju knjige Prutom po vodi, zapisanu 23. aprila 1958. godine Lalić je bitno dopunio u dva maha. 1) Na kraju alineje je dopisao: „prehrani, braća neće da ga se sjete… Otac se razveo sa ženom, pobjegao da njoj i djetetu ne daje izdržavanje, milicija traga za njim, on vješto izmiče”. 2) Sa strane mašinopisa (prvoj alineji) kaligrafskim rukopisom dodao je: „i ne da se … Podijelili se roditelji: on uzeo sobu, ona kuhinju; on dovodi prijateljice, ona zainat prijatelje; sin i ćerka iz pretsoblja (sic!) gledaju to i stide se umjesto njih”. Indikativno je to što ne postoje samo beskrajne mogućnosti usavršavanja jednog djela, nego se može usavršavati i način pisanja jednog pisca, čak i u poznim godinama. Bifon je, u svojoj sedamdeset osmoj godini, govorio kako je „svaki dan učio da piše”, kako je u njegovim posljednjim djelima bilo „neizmjerno više savršenstva nego u prvima”, i kako je, dok su mu na njegov zahtjev čitali njegova djela, u njima stalno pronalazio misli koje bi trebalo izmijeniti ili im nešto dodati. I Lalić je težio za stilom koji bi bio sugestivan i ubjedljiv, s obzirom na to da je odabrao nov način elaboriranja određene problematike, a „najubjedljiviji je jednostavan stil”2 , koji je „i najteži stil”3. Namjerno preuzimanje fragmenata iz jedne i unošenje u drugu knjigu fragmentarne proze, možda bi se moglo protumačiti piščevim nastojanjem da pronađe neobične i originalne postupke za upućivanje čitaočeve pažnje na određene, njemu važnije teme. U tom slučaju bi se moglo govoriti o „pedalizaciji teme”, u onom smislu kako je tumači Tomaševski, kao —   Ivo Andrić: Istorija i legenda, Sarajevo, 1981, str. 39.   Isto, str. 40.

2 3

96

Zora Jestrović

„nužnost da se pomoću sistema naročitih postupaka svrati pažnja čitaočeva na one teme koje treba da budu zapažene bolje od drugih. Ovakvo privlačenje pažnje zove se pedalizacija teme i postiže se na razne načine, od prostog ponavljanja do smeštanja teme u odlučne i napete trenutke pripovedanja”4. Skoro sve prozne segmente iz knjige Sâm sobom pisac je inkorporirao u knjigu Prelazni period, što nije teško uočiti pažljivim čitanjem. Na tabeli je prikazan raspored nekoliko istih fragmenata u prvoj i drugoj knjizi: SÂM SOBOM str. 10. „ 10. „ 11–12. „ 13–14. „ 16. „ 18. „ 21–22. „ 22–23. „ 25. „ 28–29. „ 31. „ 32. „ 37. „ 42. „ 51.

PRELAZNI PERIOD str. 146. „ 154. „ 215–216. „ 145–146. „ 146. „ 127. „ 162. „ 155. „ 315. „ 166. „ 337. „ 340. „ 340. „ 280. „ 215.

Da je u pitanju svjesno i namjerno preuzimanje određenih segmenata iz jedne, i njihovo inkorporiranje u drugu knjigu, može se uočiti na osnovu izvjesnih korekcija koje je pisac pomno vršio prije smještanja segmenata u novi kontekst. Primjera radi, navodim brojeve stranica  Tomaševski: Teorija književnisti, str. 286.

4

Književna sudnica Mihaila Lalića

97

na kojima su zapisani isti fragmenti — najprije u knjizi Prelazni period, potom i u Prutom po vodi (ima ih oko pedesetak). PRELAZNI PERIOD str. 10. „ 23–24. „ 55. „ 58. „ 123–124. „ 136–137. „ 155. „ 162. „ 186–187. „ 196. „ 200. „ 220. „ 221. „ 269. „ 272–273. „ 315. „ 337.

PRUTOM PO VODI str. 370. „ 128. „ 357. „ 253–254. „ 182–183. „ 52–53. „ 386. „ 195–196. „ 309–310. „ 79. „ 70–71. „ 371. „ 274. „ 67. „ 177–178. „ 14. „ 451.

O smišljnom preuzimanju tri fragmenta iz Prelaznog perioda (str. 55,186–187, 200) i razlozima njihovog inkorporiranja u knjigu Prutom po vodi već je bilo riječi u okviru razmatranja piščevog poimanja morala, slobode i istine. Kratku kratku priču o starici Lješnjak iz Veliđa kod Berana (Prelazni period, str. 220–221), kojoj je sin jedinac poginuo u ratu, Lalić inkorporira i u knjigu Prutom po vodi. Dorada teksta, prije ponovnog inkorporiranja, očituje se u unošenju novih podataka o starici: „U Veliđu kod Berana živi (u stvari više niko ne zna da li živi ili se smirila) starica Lješnjak, sâma na sâmštini pokraj šume. Imala je jednog sina, u ratu je poginuo. Ona ga je zamijenila duguljastim kamenom koji joj je po nečemu ličio na sina.

98

Zora Jestrović

Svake večeri prostre postelje — jednu sebi, a drugu kamenu. I kamenu onda kaže: ‘Evo sam ti, sine, prostrla postelju. Odmori se!’, i stavlja ga da leži. Ujutru ga budi: ‘Jesi li se naspavao, sine?. Ustaj, sine, mora da se radi’, i uspravlja ga, nasloni ga uz zid. Zatim podiže njegovu sirotnu posteljinu, slamaricu i asuru na kojoj je spavao njen sin prije nego je dao život za otadžbinu i revoluciju, prije no je znao kako su otadžbine nezahvalne, a revolucije krvopije”.5 Na osnovu novih faktičkih podataka može se zaključiti da je zapis nastao kasnije, i da su novi podaci saopšteni u svrhu pojačavanja kritičnosti prema bezdušnom i nezahvalnom licu ljudi i vremena. Zahvalnost je jedna od najvećih ljudskih vrlina, ali i majka svih vrlina. U knjizi Prutom po vodi ovom zapisu slijede stihovi narodne pjesme: „Umre Konda, jedini u majke. Žao majci Konde zakopati, Zakopati daleko od dvora, već ga nosi u zelenu bašču te ga kopa pod žutu narandžu. Svako ga jutro oblazila: ‘Sine Konda, je l’ ti zemlja teška, il su teške daske javorove?’ Progovara Konda iz zemljice: ‘Nije meni, majko zemlja teška, nit su teške daske javorove, već su teške kletve djevojačke:   Prutom po vodi, str. 371.

5

Književna sudnica Mihaila Lalića

99

kad uzdišu do Boga se čuje; kad zakunu, sva se zemlja trese; Kad zaplaču, i Bogu je žao’”.6 Iako su grafičkim znakom odvojeni kao poseban tekst, ovi stihovi se uklapaju u misaoni krug označenog proznog iskaza te zajednički čine jedan uži kontekst, kojim je pojačan stepen kritičnosti prema pojavama koje vode totalnoj dehumanizaciji našeg života. Stoga ovi stihovi predstavljaju lirski pandan ranije saopštenom tematski sličnom proznom iskazu. Fragmentom Prelaznog perioda koji počinje rečenicama: „‘Imao je Meša Selimović s Muslimanima iste probleme kao i ja s Pljevljacima”,7 a nastavlja se Mešinim iskazom: „Još danas ne mogu razumjeti da o zločinima pojedinih nacionalista u toku narodnooslobodilačke borbe treba govoriti vrlo obazrivo. Ali istina, pa kakva god ona bila, zar nije od koristi?”,8 Lalić je aktuelizovao one uzroke poraza o kojima je pisao u segmentu „Poraz” romana Dokle gora zazeleni. Prilikom inkorporiranja ovog teksta u knjigu Prutom po vodi, novim sadržajem je obogatio njegov posljednji pasaž, odnosno svoj komentar. U proširenom komentaru lako se naslućuju razlozi ponovnog inkorporiranja teksta i piščeva težnja da se svojim djelom uključi u savremene tokove života, a sve radi aktivnog rješavanja novonastalih problema. Navođenjem jednog i drugog primjera razlike će biti lako uočene, a time će i uzroci namernog preuzimanja fragmenta biti u potpunosti opravdani: „Tako oni nama sole pamet da istina nije ‘gola’ i nije ‘jedna’ no pokrivena, množestvena i svakom svoja: četnicima jedna, ustašama druga, nama treća ili tek četvrta — pa nam tako, u ime toga, zabranjuju da neke stvari pomenemo”,9  Ibid.  Prelazni period, str. 136. 8   Prelazni period, str. 136–137. 9   Isto, str. 137. 6

7

100

Zora Jestrović

prema: „Tako oni nama sole pamet da istina nije ‘gola’ i nije ‘jedna’ no pokrivena zarovima i stidljiva, množestvena i svakom svoja: četnicima jedna, ustašama druga, fundamentalistima treća i četvrta — pa nam tako, u ime toga, zabranjuju da neke stvari pomenemo, naređuju da zločine prećutimo i zabašurimo” (podvukla Z. J.).10 Od svih sadržaja, preuzetih iz Prelaznog perioda, najznačajniji je onaj na strani 155, kome je pisac dodijelio ulogu „Epiloga” knjige Prutom po vodi, odnosno završne riječi, kojom je trebalo dati konačan odgovor na bezbroj puta sebi postavljena pitanja: „Za koga to pišem, kome upućujem svoju riječ?”11 i „Šta predstavlja moje moje književno djelo?”12 Iako je fragmentarna proza prožeta sumnjom u djelotvornost pisane riječi, pisac na kraju krajeva, ipak intimno vjeruje da je i riječ ubojito oružje, kojim se brane čovjek i ljudsko uopšte. U tom smislu vrijedilo je žrtvovati život pisanju i potražiti lijek u umjetnosti. Jedan pasaž iz romana Dokle gora zazeleni može se uzeti kao prepoznatljiv začetak „Epiloga”. U njemu je pisac pokušao da odgovori zašto je posegnuo za pisanom riječju i život posvetio stvaranju: „Listajući ovo što sam zapisao, dođe mi ponekad te se pitam: zašto li sam dozvolio toj sujeti zapisivačkoj da prevlada i da me odvoji od navike dobroćudnog ljenstvovanja i gledanja. Ima raznih odgovora i pravdanja, a sad mi je pri ruci ovo: pokušavam da priberem svoja iskustva, pa i tuđa ukoliko sam ih upoznao iz pričanja ili iz spisa, te da odredim je li ovo naše ‘sad i ovdje’ koje u stvari nije naše ni sad ni ovdje nego jedna   Prutom po vodi, str. 53.   Prelazni period, str. 164. 12   Prutom po vodi, str. 367. 10 11

Književna sudnica Mihaila Lalića

101

pokretna traka što nas bez milosti izbacuje iz vremena i prostora u totalno nepostojanje i jednoga i drugoga — je li to haos u kojem ima svega i svačega, pa pored ostalog i slučajnih podudarnosti i ponavljanja čitavih kompleksa događaja, ili je ipak nekakva strukturno povezana kolotečina s kakvim — takvim ravnotežama, zavisnostima ili zakonima koji se mogu upoznati i bar donekle upregnuti u pravcu i k cilju linearnog napredovanja koje bi se sastojalo iz postepenih i skromnih nalaza osvojenih pipanjem po mraku i zapisanih prutom po vodi”.13 U sve tri knjige fragmentarne proze Lalić je inkorporirao segment u kome razmišlja o svojim velikim i malim mržnjama; o uzrocima njihovog nastajanja i nestajanja. U Sâm sobom i Prelaznom periodu tim segmentom nagovještava mogućnost realizacije nekog stvaralačkog projekta na tu temu: „Odavno se spremam i sam sebi obećavam da jednoga dana sjednem s olovkom u ruci i ispišem redove, jednu za drugom, velike i male moje mržnje, da ih prebrojim i ispitam kako su nastale i kako su nestajale. Tako ću se uvjeriti da u tome nijesam bio ni pametan, ni pravičan. Često su bile — ako ne i bezrazložne, a ono bar preuveličane. Mora da su slične njima i sadašnje, i buduće, te da im ne treba popuštati. Pokušaću, čim se pojave, da ih razblažim — bar čašom vode, ako se ne nađe ništa bolje. Prolazile su brže no ljubavi, prolaziće i one što dođu”,14 prema: „Odavno se kanim da jednom sjednem da analiziram i ispitam istoriju i sadržaj mojih mržnja. Tako bih se uvjerio da u tome nijesam bio ni pametan, ni pravičan. Često su bile nesrazmjerne, preuveličane, a ponekad i bezrazložne. Mora da su   M. Lalić: Dokle gora zazeleni, „Nolit”, Beograd, 1982, str. 254.   M. Lalić: Sâm sobom, str. /25/.

13 14

102

Zora Jestrović

slične njima i sadašnje i buduće, te da ih ne treba uvažavati, no, ako se mogne, razblažiti ih bar čašom vode. Prolazile su brže no ljubavi, prolaziće i one što dođu”.15 U knjizi Prutom po vodi prva rečenica ovoga segmenta daje na znanje čitaocu da takav projekat, uprkos namjerama pisca, nije ostvaren i da su mogućnosti za njegovo ostvarivanje s razlogom smanjene: „Trebalo je jednom da sjednem, da bez žurbe pažljivo proučim istoriju mojih mržnja, nikad nijesam bio pravičan, ni umjeren, ni pažljiv s ljudima. Zlo sam želio starom Vujindolu, i ako on nije nikad viknuo ni zamahnuo prutom na mene. Zadugo nijesam Zeji oprostio što me naziva jevtičavcem, a to su njemu stariji rekli da nosim očevu tuberkulozu te da se ne treba igrati, hrvati ni imati posla sa mnom… Neću dalje ni da se sjećam — odvratno je, pošto su sve te mržnje bile manje-više nepravične i prolazne. Nadam se da će i sljedeće biti slične, te da me više neće zanositi kao nekad. Mogu nečim i da se pohvalim: u ljubavima sam bio vjerniji i stabilniji no u mržnji, i nikad se ne pokajah što sam volio bez razloga i kad mi nije uzvraćeno. Naprotiv to mi se vazda dobrom vratilo”.16 I kratka kratka priča o psu Medu inkorporirana je u sve tri knjige fragmentarne proze: Sâm sobom, (str. 31), Prelazni period (str. 337) i Prutom po vodi (str. 451). Posebnu pažnju privlači činjenica da je ova priča dobila ulogu pretposljednjeg segmenta knjige Prutom po vodi, onoga koji prethodi „Epilogu” knjige. Pričom je simbolično predstavljena sudbina pisca, a „Epilogom” sudbina pisanja, što ih dovodi u dijalektičku vezu i opravdava njihovu povezanost i na prostornom i na misaonom planu knjiga u cjelini.   Prelazni period, str. 315.   Prutom po vodi, str. 14.

15

16

Književna sudnica Mihaila Lalića

103

POETSKI SLOJ U KNJIGAMA PRELAZNI PERIOD I PRUTOM PO VODI U maglu kad kiša pada kad kap za kapljom krvi pada u memlu tu, u tamnu noć — ne žali se, nijesi sâm i ne moli nikada. M. Lalić

P

jesma je u strukturi Lalićeve proze oduvijek bila konstitutivni element, odnosno segment po kome je ta proza prepoznatljiva već od najranijih začetaka. Posebnu ulogu imaju Njegoševi stihovi, često uklopljeni u narativni tok proze, te čine konzistentni dio njenog misaonog sklopa s jedne, a prepoznatljiv znak za Lalićevo stvaralaštvo uopšte, s druge strane. U Prelazni period pisac je unio Njegoševe stihove iz pjesme „Kula Đurišića”. Inkorporiranje stihova u cilju usavršavanja vlastite umjetničke slike i pojačavanja proznog iskaza koristili su mnogi pisci čija je djela Lalić ubrajao u svoju lektiru. Posebno treba istaći ruske pisce — Puškina i Gogolja, potom naše — B. Stankovića i I. Andrića. Inkorporirane pjesme potiču iz različitih izvora: neke su originalni produkt piščevog stvaralačkog nagona, većina je preuzeta iz crnogorske i srpske epike,1 čijim se melosom pisac duhovno napajao. Znatan dio pjesama preuzet je iz opusa drugih pjesnika, kako strane tako   Srpska epika je osjetno zastupljena u struktuiranju Lalićeve proze o čemu svjedoči i knjiga Blagote Mrkaića: Usmeno stvaralaštvo u djelima Mihaila Lalića (Susreti, dodiri i prožimanja), NIO „Univerzitetska riječ”, Nikšić, 1990. 1

104

Zora Jestrović

i domaće književnosti. Djelotvornost pjesme najjače i najljepše se osjeća u kontekstu piščevog pripovjedačkog postupka, jer je pjesma najčešće uklopljena u narativni tok priče, te automatski čini konzistentni dio njenog misaonog sklopa. Među dnevničkim bilješkama, citatima drugih autora, uspomenama, snovima, sjećanjima i prisjećanjima, aforizmima i anegdotama, značajan dio u strukturi Prelaznog perioda čini petnaestak poetskih priloga. Poetsko tkivo u struktuiranju fragmentarne proze ima višestruku namjenu: njime je pisac potkrijepio svoje misli i tvrđenja, tumačio i pojašnjavao neke pojave, opominjao i upozoravao, ili pak nešto osporavao. Pomoću nekih stihova kritički se ponio prema onim društvenim pojavama i procesima u koje se nije mogao uklopiti, van čije je matice, na lično zadovoljstvo, zauvijek ostao. Inkorporiranje poetskog sloja u Prelazni period započeo je stihovima Sili Pridoma: „U mračnim školama se vide djeca koja uvijek plaču, tu djecu nije trebalo rađati — za njih je djetinjstvo suviše tvrdo”2 koji služe kao moto piščevoj meditaciji o ljudskoj sudbini, o nemogućnosti čovjeka da svojevoljno na nju utiče. Rezultat njene moći je slamanje i gaženje onih, koji su bili hrabri, sposobni, odvažni, spremni za najveće izazove. Svoj iskaz na kraju odjeljka sâm komentariše otkrivajući povode i uzroke navedene meditacije: „Ovo što pišem, to ja pokušavam da neke od njih, poraženih prije roka, s okrnjenim imenima, za trenutak i samo za sebe oživim sjećanjem”.3 Dvije strofe na 49. strani manje su umjetnička tvorevina a više rezultat pšičeve reakcije na zabranu pjesama slovenskih naroda i gušenje folklorne tradicije, koje su u našem „prelaznom periodu” uslijedile iz idejno-političkih razloga. Samokritički analizira svoju pjesmu, svjestan   Prelazni period, str. 16.   Prelazni period, str. 16.

2 3

Književna sudnica Mihaila Lalića

105

je njenih estetskih i umjetničkih nedostataka, ali i takva vrijednija mu je od „američko-crnačke dernjave” — sinonima za sva dekadentna zapadna strujanja, koja su se ukorijenila zahvaljujući odnarođenoj ideologiji vladajućih struktura. U misaoni kontekst ove problematike može se uvrstiti i fragment sa stranice 53–54 Prelaznog perioda, unutar koga su ugrađeni stihovi pjesama koje se pjevaju i u kolu kozaračkom i kolu crnogorskom — kolima koja su za Lalića „duge epopeje koje traju.”4 Jedni pjevaju: „U Kozari grob do groba”…, a drugi: „Oj Golijo, bog t’ ubio — da sam juče u te bio krvi bih se napojio…”5 Stihovi ovih pjesama simbolično predstavljaju sudbinsku povezanost narodne igre i pjesme sa društvenom stvarnošću koja ih je neminovno i proizvela: „Smjenjuju se i nestaju i to uvijek radi istog: da se nova smjena osigura, da se ne prekine izazov sudbini, hrana nesitoj istoriji”.6 Korespondenciju ova dva fragmenta pojačava piščev cinični iskaz o sudbini folklora i seljačkih tradicija: „Nekom se učinilo da taj folklor, talog seljačkih tradicija, ne odgovara našim evropskim perspektivama i američkim opcijama, da taj skup raje u iznošenim haljinama demantuje samozadovoljne govorancije o uspjesima”.7

  Isto, str. 54.  Ibid. 6   Ibid. 7  Ibid.

4 5

106

Zora Jestrović

Rušenje mita o kralju Nikoli i potvrdu, ranije više puta iznesene teze, da se istorija ponavlja utabanim stazama, nastavio je u navedenim stihovima pjesme „Kralj Demetrije” grčkog pjesnika Konstantina Kavafija, u kojoj se govori kako je makedonski kralj, „osvajač gradova”, u trenutku samoće i napuštenosti od svojih boraca, skinuo zlatno ruho, obukao skromnu odjeću i počeo da bježi: „Čineći baš ono što svaki glumac, koji, kad predstava se završi, presvuče se i ode”,8 nakon čega pisac dodaje: „Sličan mu je po nekim crtama i naš Demetrije, samozvani ‘car junaka’, kralj Nikola, koji je takođe sanjao o restauraciji carstva: presvukao se i pobjegao prije no je predstava završena, a ostavio svoje Crnogorce na cjedilu”.9 Odisejev odgovor boginji Atini, na pitanje da li poznaje boljeg junaka od njegovog neprijatelja Ajanta, poslužio je piscu za aktuelizaciju negativnih likova njegovog stvaralaštva, s posebnim osvrtom na Rika Gizdića — jednog od najtipičnijih njihovih predstavnika. Svoga neprijatelja, hrabrog Ajanta, Odisej je, smatra Lalić, s pravom žalio, ali on svoje neprijatelje ne može da žali nikako drugačije „no kazujući da su bili kukavice, ulizice pred Talijanima i Njemcima, a podlaci i krvoloci prema narodu bez oružja.”10 Aktuelizaciju ovog problema uslovili su sve otvoreniji pokušaji povoljnijeg tretmana domaćih izdajnika sa kojima se nije mogao niti htio pomiriti. Želio je da još jednom potvrdi svoj, zauvijek neprijateljski stav prema njima i vječnu nepomirljivost, jer bi u suprotnom bio izdajnik ličnih ideala, kojima je bio zanesen od rane mladosti, a kojih se nikada nije htio, ni mogao odreći.   Prelazni period, str. 76.  Ibid. 10   Isto, str. 118. 8

9

Književna sudnica Mihaila Lalića

107

Navođenjem Njegoševih stihova iz pjesme „Kula Đurišića”, objašnjavao je porijeklo imena Kazaz, Kazazis, Kazazović. U kontekstu ovog fragmenta, sa izvjesnim prizvukom disputa, sa ironijom se osvrnuo na rad dvojice slovenačkih lingvista i jednog hrvatskog istoričara koji tvrde „da je riječ i ime Kazaz ograničeno na teritoriju Hrvatske i Slovenije,”11 i da znači: ohol i obijestan, što priliči višem sloju ljudi i označava glavara, šefa, plemića i stariješinu. Decidno konstatuje da je uzrok njihovog pogrešnog tumačenja to što nijesu bili podjednako oprezni prema južnim kao prema sjevernim krajevima, već su „imali prečeg posla no da čitaju Njegoševe pjesme”.12 Njegoševim stihovima: „Sv ‘jet je ovaj tirjan tiraninu a kamoli duši blagorodnoj” … Lalić zaključuje svoja razmišljanja o Lelejima, ne slažući se sa mišljenjem naših etnologa. Stihove Bertolda Brehta navodi u dva maha: prvi put njima je zaokružio i poentirao priču o susretu sa oboljelim Brankom Ćopićem koga u mislima proganjaju crni konjanici, oni o kojima je, strahujući od nove apokalipse na našim prostorima, pisao u pismu svome drugu — književniku i jasenovačkoj žrtvi Ziju Dizdareviću. Drugi put, Brehtovim stihovima pokušava da okarakteriše društvenu klimu i vremena u kojima se poštenim i vrijednim najteže snaći: „Kakva su ovo vremena? Običnim bezobrazlukom, čujem, Više se ništa ne postiže. Samo jednim ubistvom niko ne može da se probije… Čak i zlikovac silazi u raku neprimijećen, pošto ima mnogo njemu sličnih”.13   Isto, str. 71.   Isto, str. 72. 13   Prelazni period, str. 190. 11

12

108

Zora Jestrović

Karakterišući „moritate”, — pjesme njemačkih vašarskih pjevača, kao zločinačke pjesme, koje su govorile o jezivim ubistvima iz kriminalnih hronika gradova, pisac konstatuje da su se „ubilačkih nauka, pouka, fantazija iz tih pjesama nazobali esesovci, gestapovci, komandanti konclogora, nadstražari i stražari, pa i obične radne Švabe” (str. 224). Stečeno saznanje inspirisalo ih je da živim ranjenicima i tifusarima na Sutjesci zabadaju ugarke u oči. S obzirom na to da Lalić o moritatima razmišlja i u romanu Dokle gora zazeleni (str. 196) s posebnim osvrtom na posljednji stih uvodne strofe („nek za nauk bude svim”) može se zaključiti kakvu su ulogu one imale u momentima piščevih razmišljanja o sudbini i budućnosti svoje zemlje i naroda. Duboko je razočaran saznanjem da se negativni uticaji (često) brže šire i jače djeluju na ljude od pozitivnih, čime se dovodi u pitanje i smisao ljudskog žrtvovanja za najviše etičke kategorije, kao i uloga stvaralaštva u humanizaciji ljudskih odnosa. * I mozaička struktura knjige Prutom po vodi vidno je oplemenjena poetskim slojem koji se očituje u interpolaciji cijelih pjesama ili samo njihovih dijelova, u zavisnosti od svrhe kojoj treba da posluže. U ovoj knjizi, za razliku od Prelaznog perioda, navedene su neke pjesme u cjelini. Broj poetskih priloga u novoj knjizi vidno je povećan u odnosu na prve dvije knjige fragmentarne proze. Tome je pogodovala malo drugačija organizacija teksta ove knjige, odnosno njena jače izražena disperzivna forma. Preko četrdesetak poetskih priloga poslužilo je piscu da značenjski upotpuni svoj prozni iskaz i najneposrednije izrazi svoj doživljaj svijeta i na ovakav način. Poezijom je intenzivirao i produbio otvoreni dijalog sa svojim čitaocima, svjestan da svaki lirski iskaz na neki način traži sagovornika, jer je i nastao u procesu što ga pjesnik neprekidno vodi sa svojim unutrašnjim svijetom, i svijetom u kome, ili sa kojim živi. Uz pjesme i stihove iz narodne književosti, veći dio pjesama unesenih u ovu knjigu je individualnog porijekla. Naveo je pjesme dvadeset

Književna sudnica Mihaila Lalića

109

i jednog pjesnika iz jugoslovenske i strane književnosti, čime je ovoj knjizi obezbijedio viši estetski nivo, trajnost i svevremenost. Interesantna je činjenica da je Lalić iz Prelaznog perioda preuzeo neke stihove i inkorporirao ih u knjigu Prutom po vodi. U tom slučaju indikativni su sljedeći primjeri: 1. Pjesma koju je čuo u Igalu u vrijeme izborne trke „Petrica je komunista: ostala je uvijek ista…”14 2. Brehtovi stihovi „Kakva su ovo vremena! Običnim bezobrazlukom, čujem, više se ništa ne postiže. Samo jednim ubistvom niko ne može da se probije… Čak i zlikovac silazi u raku neprimijećen pošto ima mnogo njemu sličnih”.15 3. Odisejev odgovor na Atinino pitanje, poznaje li nekog ko je bolji junak od njegovog protivnika Ajanta „Ne poznajem boljeg, i žalim ga sasvim nesrećnog, iako on mene mrzi, pošto mu pleća pritiskuje opako prokletstvo; u njemu prepoznajem svoj sopstveni lik, jer smo podjednako, svi mi koji živimo   Prelazni period, str. 196; Prutom po vodi, str. 66.   Prelazni period, str. 190; Prutom po vodi, str. 353.

14 15

110

Zora Jestrović

prividne prilike ili ništavne sjenke…”16 Da li su ovi stihovi slučajno ponovljeni i uneseni u drugu knjigu, ili ih je pisac tendenciozno upotrijebio, teško je sa sigurnošću odgovoriti. Iako intuicija nije uvijek sigurna vodilja, ona nameće mogući zaključak da je pisac ovim stihovima, svjesno ili nesvjesno, strukturirao vlastitu ličnost — ukazao na njenu vjernost idealima mladosti; neprilagodljivost vremenu u kome živi; pojasnio njen zauvijek nepomirljivi odnos prema starim neprijateljima. Poetski sloj u ovoj knjizi, iako je dosta zamašan i motivski raznovrstan, vješto je raspoređen i ukomponovan; njegova djelotvornost dolazi do punog izražaja tek u proznom kontekstu, iako ima primjera gdje su pojedine pjesme grafičkim znakom naznačene kao autonomne cjeline. Pomjeranjem iz datog konteksta one bi izgubile, izuzev nekoliko primjera, logičku vezu sa proznim segmentom, a time i svrsishodnost koju im je pisac, datim rasporedom, namijenio. Pjesmom se nije poslužio da ispuni međuprostore proznih iskaza, niti da prikrije inspirativne padove — svaka pjesma ili stih subordinirani su određenim piščevim intencijama. Fragment o sudbini starice Lješnjak pisac je preuzeo iz Prelaznog perioda i nanovo situirao u ovu knjigu. Kritička projekcija u novom kontekstu je vidno pojačana upotrebom stihova narodne pjesme koja, u ulozi poente proznog iskaza, zaokružuje jedinstvenu misaonu cjelinu, prožetu tragičnim saznanjem o besmislu nesebičnog žrtvovanja za uzvišene ideale. I elegična lirska pjesma „Kuća” Miloša Komadine djeluje kao poenta zapisu, koji je pisac, zbunjen, i začuđen napisao pod uticajem uporno   Prelazni period, str. 117–118; Prutom po vodi, str. 318. U prvoj knjizi ovi stihovi glase: “Ne bih znao nikog, i žalim ga sasvim zlosrećnoga, mada me mrzi pošto opako prokletstvo pritiska njegova pleća. U njemu prepoznajem i svoj sopstveni lik. Jer mi smo prividne prilike svi podjednako, koji tu živimo, ili ništavne sjenke…”. 16

Književna sudnica Mihaila Lalića

111

nametnutog „saznanja” sa različitih strana „da je oznaka druge polovine XX vijeka: raspad jednog do tada statično shvaćenog poretka stvarnosti i vrijednosti, ‘vrijednosni vakuum’, i da naša slika svijeta ‘više nema zajedničkog imenitelja’.”17 Kao poenta prethodnog proznog iskaza djeluju stihovi narodne pjesme koji su odgovarajućim grafičkim znakom obilježeni kao autonomna misaona cjelina, naizgled nevezana za prozni iskaz: „Igraše se igre svakojake grčivrata i potrbušnjaka, igraše se mečke i međeda, najposlije đavo na đavola — ta im igra bješe najmilija: bara meka a ostože tvrdo…”18 Ovim stihovima se poslužio da ironično i sa izvijesnom dozom satire okarakteriše Miločersku aferu oko podmlađivanja hormonima, kasnije nazvanu „podmlađivanje na bazi blejanja”.19 Primjer za prividno nezavisnu poziciju pjesme u struktuiranju fragmentarne proze su i dvije pjesme Vita Nikolića koje su navedene bez komentara, na različitim mjestima, i odvojene odgovarajućim znakom od proznog segmenta. Ipak, sa tekstom koji im prethodi one ostvaruju jedinstvenu psihološku atmosferu, koju njihovo prisustvo misaono produbljuje i upotpunjuje. Izuzetno patetična ljubavna pjesma Imre Farkaša ima vidno nezavisnu poziciju u odnosu na okolni prozni tekst u čijem užem kontekstu samostalno egzistira. Sličnu poziciju ima i Ljermontovljeva pjesma „Čaša života”. Izborom ovakvih lirskih pjesama čitaocu je omogućeno da istinski osjete koliko je, ovaj u suštini epski duh, na momente patibilan i melanholičan. Primjeri slični ovim predstavljaju svojevrsnu književnu monodiju u kojoj je pisac nalazio specifično duševno zadovoljstvo.   Prutom po vodi, str. 231.   Isto, str. 41. 19   Isto, str. 40. 17

18

112

Zora Jestrović

Disove stihove: „Razvilo se crno vreme opadanja, nabujao šljam i razvrat i poroci podigo se truli zadah propadanja, umrli su svi heroji i proroci…”20 smišljeno je interpolirao u tkivo fragmenta zapisanog 9. X 1985. godine. Njima je pojačao sugestivnost alegorijskog zapisa o životu psa Šarova — stranca i gosta, odnosno o njegovom proganjanju od tajanstvenog Udruženja trovača pasa, koje mu bezuspješno postavlja mamce — „on pomiriše njihove ponude, zapiša ih i prođe; na taj način je nadživeo sve svoje kolege i gura dalje.”21 Nesporno je da se ovaj zapis uklapa u jednu od globalnih ideja ovog djela — filozofiju egzistencije i stvaralaštva kao i lični odnos prema njima. Pjesma „Termopili” Konstantina Kavafija, nije slučajno uzeta kao prolegomena neobičnom zapisu nastalom 2. jula 1991. godine. Pisac je veoma teško i bolno podnio poraz i žrtve Jugoslovenske narodne armije u Sloveniji, a još teže euforično „likovanje katolika: Slovenaca i Hrvata, Austrije, Poljske, Češke, buržoazije, reakcije, novofašista, staronacista i petokolonaša”:22 „Slava onima koji se u svom životu obvezaše i braniše svoje Termopile. Nikad ne napuštajuć dužnost, pravedni i čisti u svim djelima svojim, al’ milosrdni i puni sažaljenja; plemeniti kada su bogati i kad su siromašni plemeniti na svoj način, pomažući onoliko koliko mogu; Uvijek govore istinu   Prutom po vodi, str. 256.   Isto, str. 255. 22   Isto, str. 446. 20 21

Književna sudnica Mihaila Lalića

113

ne mrzeći, ipak, one koji lažu. Još veću zaslužuju slavu kada predviđaju (a mnogi su predviđali) da će se Efijalt na kraju pojaviti i Medijci poslije svega da će se probiti”.23 Pominjanje izdajnika Efijalta, u momentima piščevog saznanja da je njegova zemlja ponovo stigla do dna i da ubrzano tone još dublje, korespondira sa zaključkom, koji je pisac nešto ranije izveo u odlomku „Poraz” romana Dokle gora zazeleni, a koji glasi: „Nema naroda koji nema Efijalta i njegovih nasljednika.”24 Po njegovom saznanju tragedija je još dublja, tim više, što slavu zaslužuju oni što su predviđali da će se Efijalt na kraju pojaviti, a ne oni „koji se u svome životu / obavezaše i braniše svoje Termopile.”25 Inovaciji u načinu korišćenja pjesme u kontekstu proznog iskaza doprinijeli su komentari koje pisac pažljivo daje uz neke citirane pjesme. Stiče se utisak da on nema pretenzija da ih estetski analizuje, već da su mu pjesme poslužile kao sredstvo u procesu konstituisanja vlastite poetike. Citiranju stihova, odnosno hvalospjeva u stihovima jednog meksičkog pisca, desničara, teoretičara larpurlartizma, koje je on napisao umjesto predgovora zbirci prevedenih pjesama Vaska Pope, prethodi Lalićev komentar: „Pjesma, naravno, nije time završena, slijedi još čitava kobasica takvih stihova, ali ja ne nađoh da su vrijedni za navođenje.”26 Ovim komentarom pisac se eksplicitno izjašnjava o modernizmu i njegovim pjesnicima. Povodom objavljivanja, kako Lalić kaže, „programatske pjesme” R. T. „Vratimo se malim stvarima igranju jutarnjih senki na sanjivim prozorima,  Ibid.   M. Lalić: Dokle gora zazeleni, str. 161. 25   Iz pjesme „Termopili”, citirane na 446. stranici knjige Prutom po vodi. 26   Prutom po vodi, str. 377. 23

24

114

Zora Jestrović

protezanju u krevetu i brčkanju u toploj kadi”…27 u komentaru pouzdano tvrdi: „Ničeg poetskog, ali u duhu Popinog zahtjeva ‘Vrati mi moje krpice’, u duhu antiherojstva i zapadnih dezideologizacija”.28 Pjesmu „Hajka”, mladog stihotvorca Milivoja Pajovića iz Kraljeva, iako na konkursu nagrađenu trećom nagradom, Lalić smatra najboljom upravo zbog njene istinske utemeljenosti u stvarnost, u vrijeme rasta antikomunističke histerije i prijetnji Srbiji i Crnoj Gori. Pisca je oduševila i njena aktuelnost, jer je aktuelnost jedna od premisa njegove poetike uopšte. U njoj je pronašao eliksir za, već umorne, dušu i tijelo. Pod utiskom saznanja da među nagrađenim pjesnicima nema Crnogoraca, pisac konstatuje: „Crnogorci, još jednom, nijesu liričari nego — epski megalomani, osim rijetkih izuzetaka”.29 Cesarićeva pjesma „Oblak” predstavlja poentu Lalićevog komentara jedne sekvence Floberovog pisma o umjetnosti, koja glasi: „Ono što se meni čini najviša stvar u umjetnosti (i najteža) nije ni nekog nasmijati, ni rasplakati, ni razbješnjeti, nego djelovati poput prirode, to jest navoditi na duboka razmišljanja. Vrlo lijepa djela imaju tu odliku. Spolja ona izgledaju spokojna i neshvatljiva. Što se tiče njihovog držanja, ona su nepomična kao morske litice, valovita kao okean, puna lisnatih grana, zelenila i rumorenja kao šume, tužna su kao pustinja, plava kao nebo. Homer, Rable, Mikelanđelo, Šekspir i Gete, izgledaju mi kao nesamilosni. To je sve bez dna, beskrajno, mnogostruko. Kroz male otvore opažaju se ponori, dolje ima mraka, vrtoglavice. A, međutim, nešto neobično blago lebdi nad cjelinom. Blještanje svjetlosti, osmijeh sunca, i mirno je, mirno…”.30   Isto, str. 427.   Isto, str. 428. 29   Isto, str. 444. 30   Prutom po vodi, str. 332–333. 27

28

Književna sudnica Mihaila Lalića

115

Lalić se pita koji bi od naših pisaca odgovarao Floberovom idealu da bi odmah, u vidu autokomentara, ponudio svoj odgovor: „Svakako ne Njegoš i Krleža, ne ni Bora. Daleko je i Crnjanski, osim možda u ‘Stražilovu’ i ‘Mizeri’. Ima jedna pjesma Milana Dedinca (‘Zašto me uzdižeš nebo plavo’) i nekoliko Cesarićevih. U prozi jedino Ivo Andrić ima priča gdje je zaista ‘nesamilostan’. Nama drugima vazda je bilo preče nešto drugo”.31 Dobriša Cesarić: OBLAK „U predvečerje iznenada, Ni od kog iz dubine gledan, Pojavio se ponad grada Oblak jedan. I svak je išao svojim putem: Za vlašću, zlatom, ili za hljebom A on— krvareći ljepotu — svojim nebom. Vjetar visine ga je njiho I on je stao da se žari, Al oči sviju ljudi bjehu Uprte u zemne stvari. I plovio je sve to više, Ko da se kani dić do boga; Vjetar visine ga je njiho, Vjetar visine raznio ga”.32 31

 Ibid.   Prutom po vodi, str. 333.

32

116

Zora Jestrović

Iako je Cesarićeva pjesma grafičkim znakom odvojena od Lalićevog komentara, ona se uklapa u njegov misaoni krug i daje mu specifičnu lirsku intonaciju. Iz Cesarićeve pjesme „Oblak” Lalić je „pozajmio” stihove da vjerodostojno profiliše ličnost ovoga pisca, kojem se istinski divio, i javno mu se oduži „za ljepotu koju je odavao”: „I svak je išao svojim putem: Za vlašću, zlatom, il’ za hljebom A on — krvareći ljepotu — svojim nebom…”33 Ovim stihovima je upotpunio izjavu koju je, povodom smrti D. Cesarića sa izjavama još nekoliko pisaca, objavio „Vjesnik” od 23. XII 1980. godine. Lalić komentariše i pjesmu Josifa Brodskog „Odisej Telemahu”. Smatra da nije ni originalna, da je više odraz početničkog ugledanja na poeziju aleksandrijskog Grka, Kavafija. Ne sviđa mu se „Odisej” J.   Isto, str. 206. Lalić js strofe Cesarićeve pjesme „Oblak” zapisao drugačijim redosljedom. U Cesarićevoj verziji pjesma glasi: 33

„U predvečerje, iznenada, Ni od kog iz dubine gledan, Pojavio se ponad grada Oblak jedan. Vjetar visine ga je njiho, I on je stao da se žari, Al oči sviju ljudi bjehu Uprte u zemne stvari. I svak je išao svojim putem: Za vlašću, zlatom il za hljebom, A on — krvareći ljepotu — Svojim nebom. I plovio je sve to više, Ko da se kani dić do boga; Vjetar visine ga je njiho, Vjetar visine raznio ga”.

Književna sudnica Mihaila Lalića

117

Brodskog, jer je u skladu sa ideologijom Atlantskog pakta, relativist i frojdista. O stihovima rumunskog pjesnika M. Soreskua povoljno se izjasnio već u uvodnom komentaru: „Pogodio je moje misli i sročio ih u pjesmu, mnogo bolje no što bih ja mogao”: „Ne postoje više nova djeca. Oni isti roditelji od postanka rađaju polako onu istu djecu koja bi lukavstvo uvidjela da imaju više vremena…”34 Pored niza pjesama i stihova, ugrađenih u Lalićevu fragmentarnu prozu, za uspješnu eksplikaciju njegove poetike neizostavni su stihovi kineskog pjesnika Pe-Lo-Thiena, 771–846. godine: „Kako bih mogao spriječiti da toliki siromasi zebu? Pružiti toplinu samo jednom tijelu ne bi značilo mnogo. Zato bih htio da imam pokrivač dug i širok na hiljade milja kojim bih odjednom prekrio sve siromahe”.35 Ove stihove nije propratio komentarom, jer je osjećao njihovu emisionu moć i sposobnost da samostalno emaniraju altruizam kojim su inspirisani i prožeti. Cjelokupno stvaralaštvo pisac je podredio humanitetu, ustajući u odbranu ljudskog, i boreći se protiv onih pojava i procesa u kojima bi čovjek čovjeku služio kao sredstvo, a ne kao cilj.   Prutom po vodi, str. 87.   Isto, str. 379.

34 35

118

Zora Jestrović

FUNKCIJA CITATA U FRAGMENTARNOJ PROZI Prisustvo citata u nekom delu jeste ujedno i pitanje njegove strukture. Oni mogu biti toliko česti da zapravo nose osnovnu strukturu teksta. Zoran Konstantinović

I

T

reću fazu Lalićeve stvaralačke metamorfoze (1985–1992) obilježava fragmentarna proza. Brojni su uzroci promjene stvaralačke paradigme, a saznanje o njihovom karakteru je interesantno jer je pisac u svojim eksplicitnim izjavama negirao mogućnost usvajanja modernijih strujanja u literaturi. Tri knjige fragmentarne proze: autograf Sâm sobom (1988), meditativno-memoarska proza Prelazni period (Dnevnik posmatrača) 1988, i autobiografsko-meditativno-memoarska proza Prutom po vodi (1992) čine neodvojivi stvaralački triptihon, jer su međusobno povezane nizom paradigmatskih i sintagmatskih osa. Fragmentarna ili disperzivna proza predstavlja opšti pojam pod kojim se javljaju nekolike vrste proza (narativna, esejistička, autobiografska, biografska, dokumentarna, onirička…). Prozni segmenti ovih knjiga oblikovani su u vidu anegdote, kratke kratke priče, kratke priče, novele i pripovijetke (uslovno). Posebnu pažnju čitalaca ove proze izaziva veliko prisustvo citata, odnosno proznih i poetskih iskaza drugih autora iz naše i strane književnosti, koji su piscu poslužili u različite svrhe kreiranja sopstvene poetike, te se njihova semantika mora posmatrati u okviru konteksta u koje ih je pisac, s unaprijed određenim namjerama, situirao. Citat

Književna sudnica Mihaila Lalića

119

(lat. citatus — pozvan za svjedoka) je navod ili navođenje nečijih riječi iz književnog ili naučnog teksta. Ako su citati preuzeti iz neke druge oblasti (muzike ili likovnih umjetnosti), u pitanju su intermedijalni citati. Navođenje može biti doslovno ili po smislu, što je zavisno od volje autora koji preuzima citat, kao i od strukture teksta u koji će biti integrisan. Citat se najčešće, na mikroplanu, navodi kao ilustracija ili potpora sopstvenih razmišljanja ili zaključaka. Na makroplanu, citat se transformiše u značajan segment unutrašnje strukture teksta, odnosno kao značajna komponenta njegovog unutrašnjeg profila. Analiza semantike citata u Lalićevoj fragmentarnoj prozi mora se sagledati sa više aspekata, jer zahtijeva odgovore i na više pitanja, među kojima su interesantna sljedeća: Zbog čega se pisac odlučio na upotrebu citata? U kojoj knjizi disperzivne proze su citati brojniji i zašto? Od koje godine počinje intenzivnije unošenje citata? Koji veći tematski opus pisac eksplicira pomoću citata? Je li sve citate markirao u svom tekstu i zašto? Je li u svim slučajevima doslovno citirao ili parafrazirao? Kojom vrstom citata je ostvaren najjači značenjski efekat? Na početno pitanje, — zašto je Lalić posegnuo za tuđim mišljenjima u procesu struktuiranja fragmentarne proze, pouzdan odgovor daje nam on sâm: „31. III 1991 — nedelja Ako neko želi, pa čak i pokušava da prikaže što više boja suludog haosa zvanog ‘naše doba’ — ne može se osloniti na svoja viđenja i opažanja, prisiljen je često da usvoji i navede stručnija saznanja, dublja shvatanja, uspješnije opise svojih bolje informisanih savremenika. Ja sam tako dosta često postupao bez izbjegavanja da ponovim ono što je dobro rečeno ili mi se tako pričinilo. Tako ću i ovdje, bez ovlašćenja autora…”1   Fragment je preuzet iz ogleda Radomira V. Ivanovića „Neobjavljeni djelovi Lalićeve fragmentarne proze ‘Ispravljači krivih Drina’ (Prilog kritičkom izdanju djela)” štampanog u monografiji Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića), „Jedinstvo” — „Cvetnik” — Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Priština — Novi Sad — Podgorica, 1994, str. 195–196. 1

120

Zora Jestrović

U namjeri da bespristrasno progovori o haosu našeg doba, odnosno o agoniji „kraja vijeka” osjetio je da su njegova saznanja nedovoljna (ili, možda, čitalačkoj publici nepouzdana) pa je za svjedoke pozvao one kojima bismo trebali povjerovati, priznajući da su to oni kojima on jedino vjeruje. Čitalac je svjedok da brojni citati zvuče kao ispis iz Lalićevih razmišljanja, kako je odabranim citatom do perfekcije izdiferencirao vlastito mišljenje, i što je pomalo paradoksalno — neki citati, koji su uneseni u knjigu kao poseban fragment, i štamparskim znakom odvojeni od okolnog teksta, tako lalićevski zvuče da se dobija dojam da su u pitanju autocitati (autor citira sâmog sebe): „Kod Andre Žida se može naći čudnih zapisa, na primjer: ‘Vrlo malo mojih savremenika ostalo je vjerno svojoj mladosti. Skoro svi su se nekako nagodili. To je ono što oni zovu „pustiti da vas život pouči”. Istinu koja je bila u njima porekli su.’ Zašto su porekli, ako ne od straha?” (Prutom po vodi, str. 357). Promjenu stvaralačke paradigme sigurno je uslovilo i stvaralaštvo osamdesetih godina XX vijeka. Osnovni znak njegovog raspoznavanja je kratka proza čija se poetika zasniva na deficitu prostora, a suficitu značenja, te je horizont očekivanja modernog čitaoca za takvu vrstu proze bio znatno otvoreniji. Pišući kratku prozu u kojoj dominira interakcija egzistencije i umjetnosti, u kojoj su ispoljene piščeve preokupacije međusobno različitim temama i dilemama, pisac brojne vlastite priče i iskaze strukturira uz pomoć efektnih citata. Stoga otvaranje rasprave o citatnosti2 jednoj od vrsta intertekstualnosti, odnosno  O citatnosti piše J. Ljuštanović: „Upotreba citata je stara koliko i književnost, ali je citatnost nov termin, nastao, pre svega, u okviru teorije avangarde kao stila i književnog perioda u umetnosti 20. v. Mnogi teoretičari i književni kritičari citatnost i ne odvajaju od ostalih vidova intertekstualnosti. Citatnost se, ipak razlikuje od većine intertekstualnih relacija, ona je odnos među tekstovima za koji je karakteristična podudarnost, a od plagijata i od pozajmice, koji počivaju na istom intertekstualnom principu, odvaja se po svesnoj stvaralačkoj strategiji autora i po opažanju te strategije u recepciji”. 2

Književna sudnica Mihaila Lalića

121

postupku u kome autor u vlastiti tekst unosi tuđi tekst, u sagledavanju poetike Lalićeve fragmentarne proze ima izazovan karakter, kako za čitaoca, tako i za književnog analitičara. Citati su rezultat piščevih komunikativnih akata sa drugim piscima i drugim književnostima. Uz njihovu pomoć je na specifičan način aktuelizovao i reaktuelizovao opsedantnu problematiku svoga djela. Po mišljenju J. Ljuštanovića primarnu strukturu citatne relacije čini kategorijalni trougao: tekst („vlastiti”, onaj u koji je unijet citat), — intekst (sâm citat), — podtekst ili prototekst (tekst iz koga je uzet citat). U okvirima ovakvog trougla moguće je analizirati funkcionalnost i brojna značenja desetine citata Lalićeve fragmentarne proze, odnosno otkrivati svo bogatstvo konotativnog sloja koje su citati svojom intertekstualnom igrom inicirali. Kada pisac u svoj tekst unese citat (intertekst) onda čitalac uneseni citat ne sagleda u doslovnoj korelaciji sa njegovim „matičnim tekstom”, odnosno podtekstom, nego u semantičkoj ravni novonastalog teksta i njegovog konteksta. Silvija Moloj smatra da „prepoznatljivo citat jeste isto što i poziv koji pod utešnim znakom kulture ponovo spaja autora citata, onoga koji citira i onoga koji čita” (Silvija Moloj: „Borhes i književna distanca”, u knjizi Danila Kiša Čas anatomije, „Nolit”, Beograd, 1978, str. 115–118). Pažljivom čitaocu je jednostavno uočiti da je Lalić sve citate na neki način markirao3. Većini citata naveo je, ili ime autora ili naslov djela iz kojih su preuzeti. One, čiji izvor nije sigurno znao, označio je znacima navoda. Za jedan citat kaže da ne zna odakle ga je uzeo, ali da ga navodi jer je važan za njegovu generaciju. Na drugom mjestu kaže da ne zna ko je autor citirane misli, „ali se pokazalo da je tačno što je rekao, a ne ono što smo mi mislili”. Ovakvim saopštavanjem podataka o pragmatici citata pisac potencira njihovu semantičku ulogu i ujedno   O označavanju citata u antici Ksenija Maricki Gađanski kaže: „Danas se citat obično i grafički obeležava znakovima navoda, uz tačno navođenje podataka o delu iz koga se uzima. U antici, međutim, odnos prema citatu bio je znatno drugačiji. Obično se nije navodilo ime autora koji se citira, što nije shvatano kao plagijat. To proizilazi iz drukčijeg shvatanja originalnosti: podržavati i koristiti reči velikog pisca bilo je, s jedne strane, znak dobrog ukusa, a s druge, čak i kompliment piscu od koga se pozajmljuje”. 3

122

Zora Jestrović

sugeriše čitaocu da su citati jedno od pouzdanijih sredstava u procesu konstituisanja određenih vrjedonosnih sudova. U skladu sa Lalićevim odnosom prema citatu kao sredstvu za osvjetljavanje određenih premisa autopoetike, može se govoriti o prisustvu većeg broja argumentalnih citata4 u dvjema knjigama fragmentarne proze (Prelazni period i Prutom po vodi). Lalić smatra da se sopstveno mišljenje mora argumentovati, a posebno insistira na argumentu ako je u pitanju nepovoljno izjašnjavanje o određenim problemima čiji se tretman tiče šire zajednice. II O karakteru Lalićeve poetike, autopoetike i metapoetike svjedoče brojni preuzeti citati, posebno argumentalni. Oni predstavljaju metatekstove, to jest tekstove koji su piscu poslužili za naknadno ekspliciranje problematike njegovog, prethodno nastalog, djela. Zoran Konstantinović5 smatra da se u književnosti kao citat po pravilu uzima nekoliko odrednica: 1. Poznata izreka nekog poznatog pisca („Biti ili ne biti”, kako reče Hamlet). Često ovakve vrste citata nijesu ni na koji način markirane niti im je određen izvor. Tomas Eliot je tek u drugom izdanju svoga spjeva Pusta zemlja naveo izvore svih citata koje je unio. Ukazivanje na citate pospješilo je razumijevanje djela od čitalačke publike, te mu je i uspjeh time bio zagarantovan. Lalić sve preuzete citate obavezno markira, bez obzira da li citira obimniji iskaz, rečenicu ili sintagmu. Razlog ovom postupku može se sagledati i u njegovom indirektnom učešću u poznatoj polemici D. Jeremić — D. Kiš, u kojoj je Kiš proglašen za plagijatora. Lalić je na Jeremićevoj strani. O tome piše u nekoliko navrata, kako u knjigama fragmentarne proze, tako i u zapisima koji još nijesu objavljeni. Jedan zapis iz neobjavljenih djelova fragmentarne proze je posebno interesantan u procesu analiziranja   Kratku definiciju ornamentalnih i argumentalnih citata dala je Silvija Moloj u tekstu „Borhes i književna distanca”. 5   Zoran Konstatinović: „Intertekst”, u knjizi Komparativno viđenje srpske književnosti, „Svetovi”, Novi Sad, 1933, str. 144–167. 4

Književna sudnica Mihaila Lalića

123

uzroka markiranja odabranih citata kojima će profiilirati bitne osobine svoga djela: „Možda je tu negdje tajna Kišovog uspjeha i mog neuspjeha: nijesam osvajao bogatstva tuđih naroda, čak ni svoga. Ipak je Kiš vodio računa od koga će šta uzeti. Od mene baš ništa nije uzeo — to mu na pariskom tržištu ideja ne bi bilo dobro došlo: pariski su izdavači klasnosvjesni, inače bi bankrotirali” (Citat preuzet iz ogleda „Neobjavljeni djelovi Lalićeve fragmentarne proze „Ispravljači krivih Drina” Radomira V. Ivanovića, str. 192). 2. „Pominjanje kakvog lika u nekom tekstu iz nekog drugog teksta ili njegovo podražavanje pa i preuzimanje možemo smatrati kao citat i na taj način ovako pominjanje uklopiti u naša razmatranja o intertekstualnosti” (Z. Konstantinović: Komparativno viđenje srpske književnosti, str. 149–150). Lalić je jedan od pisaca koji rado pominju likove iz tuđih tekstova, odnosno drugih književnosti, jer im je nalazio pandane u svojoj sredini. Nije želio da svojim aluzijama ostavi čitaoca u dilemi, zato je razloge poređenja likova, kratko, jasno i argumentovano obrazlagao. Čitaocu nije teško otkriti koga je profilirao pominjući Efijalta, kralja Demetrija, Argonaute, Denisa — tiranina sirakuskog, Danajce i njihove darove, Hugenote, itd. Prilikom čitanja ovih fragmenata čitaoci su zadivljeni pred asocijativnom moći pisca, kao odrazom neobuzdane intelektualne i stvaralačke energije. 3. Pod pojam citata se svodi i određeni umjetnički postupak (sličnost poetika nekih pisaca). Umjetnički postupak u knjigama fragmentarne proze M. Lalića (Prelazni period i Prutom po vodi) u mnogome podsjeća na umjetnički postupak u komponovanju i strukturiranju genološki istorodnih knjiga Iva Andrića (Znakovi pored puta i Sveske). 4. „Pod pojam citata se”, kaže Z. Konstantinović, „svodi i izvestan metafizički kvalitet, upravo ono osećanje nedostatnosti koje proizilazi iz celokupnosti nekog teksta (kvalitet tragičnosti, komičnosti, ljupkosti… ali i kvalitet vremena i prostora) ”. Citatom se ne smatra samo neka direktno navedena izreka ili misao; kao citat trebalo bi smatrati

124

Zora Jestrović

i svako preuzimanje tema i motiva, pa i neposredne građe, kao i svih formi i postupaka. Konstantinović tvrdi da nijedan citat kod istinskog pjesnika ne može biti dokaz za potpuno poistovjećivanje njegovog stvaralaštva sa nekim drugim pjesnikom. Brojnim citatima: intrasemiotičkim (koji pripadaju istoj umjetnosti kao i tekst), intersemiotičkim (koji dolaze iz druge umjetnosti) i transsemiotičkim (koji su preuzeti iz neumjetničkih tekstova) Lalić je svoje čitaoce uključio u proces savremenog intelektualnog konotativnog sistema komuniciranja. U knjige fragmentarne proze citati su unošeni neujednačenim intenzitetom. U Prelaznom periodu (1988) njihova prisutnost je neznatnija u odnosu na knjigu Prutom po vodi (1992), jer to nije omogućavala logička segmentacija građe, odnosno njena tematska organizacija u narativne cjeline. Pisac se nije bio odlučio za princip potpune defabularizacije životne građe. Tako su citati, uklopljeni u pojedine narativne cjeline, na osobit način doprinosili eksplikaciji tematskih opusa koji su unutar te cjeline dominirali. S obzirom na to da je Lalić u svoje knjige unosio citate domaćeg i stranog porijekla, i da bi bilo veoma teško u kontekstu kraćeg analitičkog rada uporedo posmatrati funkcije i jednih i drugih, težište je stavljeno na analizu funkcije citata preuzetih iz stranih izvora. Time će se napraviti uvid u piščevu stranu lektiru i otkriti neki od razloga koji su ga naveli da se upusti u polemički dijalog sa tuđim mišljenjima. Citat mu je često služio kao uvod u polemiku širih razmjera, kao i unaprijed pripremljen teren za opravdavanje sopstvenih mišljenja i stavova. Citatima je pospješio povezivanje svojih, u tkivu teksta „nepovezanih” fragmenata, u jednu osmišljenu cjelinu, čime je obezbijedio zapaženu misaonu kariku u struktuiranju cijele knjige proze. Naši pisci, među kojima Lalić prednjači, oduvijek su voljeli i vole da bar pomenu imena stranih pisaca, ali i da ih citiraju. Pominjanje stranog pisca može imati različite namjere — u nekim slučajevima ono predstavlja autorovu želju da se identifikuje sa značenjem citiranog elementa, ali, i da se od njega distancira. Oba postupka, odnosno identifikacija i distanciranje, dobijaju svoj smisao tek u kontekstu novonastalog teksta. Na relaciji identifikacije (više) i distanciranja (manje) Lalić je zasnovao svoju poetiku citatnosti.

Književna sudnica Mihaila Lalića

125

III Kao moto knjizi Prelazni period (Dnevnik posmatrača) pisac je uzeo Pitagorinu misao saopštenu u Montenjevom citatu. Moto je reminiscencija posebnog tipa. Njime autori otkrivaju jedan od najrelevantnijih motiva za pisanje svoga djela ili neke od glava djela. Literarna reminiscencija ne podrazumijeva neki složeniji oblik veze, njena funkcija se iscrpljuje u asocijaciji na određeno djelo. Među citiranim stranim piscima u Prelaznom periodu su: Šatobrijan, Rilke, Dostojevski, Vitold Gombrovič, Alber Olivije, Alber Kami, Šamfor, Bodler, Petronije Arbitar, Volkot, B. Pasternak, B. Breht, A. Žid, Borhes, Šopenhauer i još mnogi drugi. Neki su citirani više puta (Šamfor, Kami, Breht, Dostojevski). U horizont svojih razmišljanja Lalić je unio tuđa razmišljanja, odnosno, u književnost malog naroda uveo književnosti velikih naroda. Funkcija njegovog citiranja, na makroplanu, mogla bi se svesti na svjesnu odlučnost da putem argumenata odbrani poetiku socijalne literature, odnosno autopoetiku, s jedne strane, a sa druge strane, da bespristrasno ispolji svoje autokritičko viđenje naše revolucije i njenog postrevolucionarnog toka, kao i autokritičko viđenje savremene civilizacije uopšte. U odbranu sopstvene poetike pozvao je u „pomoć” Bodlera, P. Arbitra, Kamija, Volkota, Brehta, Šopenhauera i engleskog vajara Henri Mura. Bodlerov iskaz ima funkciju argumentalnog citata, jer je izdvojen kao posebna cjelina. Metaforiku citata nije teško pojmiti, odnosno prevesti na doslovni jezik. Ipak njenu „tajnu” Lalić otkriva u knjizi Epistolae seniles (Staračke poslanice)6 jer mu je stalo da se Bodler ne prihvata kao egoističan i asocijalan pisac. Zato pronalazi pasaže iz njegovih razmišljanja koji bi ga mogli svrstati i u soc-realiste. Bodlerov citat o gizdavim psićima obimniji je u Poslanicama (str. 124) nego u Prelaznom periodu (str. 120). U Poslanicama je ukazao na njegovu značenjsku vrijednost: „Ili kad Bodler počne da priča o psima, odmah se vidi da je to u   Knjiga autobiografskih zapisa M. Lalića Epistolae seniles (Staračke poslanice) posthumno je objavljena u izdanju „Srpske književne zadruge”, Beograd, 1995. Knjigu je priredio Branko Popović. 6

126

Zora Jestrović

stvari o ljudima” (str. 124). Ovim komentarom je dao paradigmatski obrazac za tumačenje svoje kratke priče o psu Medu (Prutom po vodi, str. 451) koja nije bez razloga dobila ulogu završnog akorda jedne tužne, ali dostojanstvene ispovijesti. Kamijevim iskazom: „Oni koji opskurno pišu, imaju bar šansu: imaće komentatore. Ostali će imati samo čitaoce, što je izgleda vrijedno prezira” (str. 133), Lalić govori o odnosu kritike i čitalaca prema modernoj i realističkoj književnosti. Očito je da mu je stalo do povoljnog tretmana i jedne i druge strane. Za Lalićevu metapoetiku interesantan je citat koji, ustvari, predstavlja izvod iz dijaloga Ezopa i Solona: „‘Dragi Solone, s kraljevima se mora — ili rijetko, ili što je moguće laskavije razgovarati…’ Solon mu je na to odgovorio: ‘Ipak ne tako, nego što je moguće pristojnije’”. U autokomentaru ovoga dijaloga osjeća se težnja pisca za preciznom informacijom o karakteru likova i događaja kojima je prožeto vitalno tkivo njegovog cjelokupnog stvaralaštva: „Ja, pošto nijesam nikad siguran da mogu precizno odrediti gdje se nalazi klizava granica između pristojnosti i laskanja, više sam bio za rijetke razgovore, sasvim rijetke i odložene za poslije. Zato u mojim bilješkama nema dvora ni kraljeva ni moćnika, pa ni važnih razgovora” (Prelazni period, str. 265). Riječima Brehtovog Galileja Lalić iskazuje svoje neslaganje sa „poetikom ćutnje”. U ovom argumentalnom citatu indikativna je sljedeća rečenica: „A najgore je od svega: ono što znam, moram i drugima da kažem” (str. 267). Šopenhauerovim riječima: „Građanskim ličnostima nedostaje još i visina pada”, ukazano je na negativno raspoloženje prema određenoj grupi likova u čijim sudbinama pisac nije nalazio inspirativni povod, čak što više, prema njima je osjećao izuzetnu odbojnost. U knjizi Prelazni period autor je (kao što to indicira retorika naslova) najviše zaokupljen autokritičkim sagledavanjem negativnih pojava i procesa u svom vidno raslojenom društvu. Zbog toga su citati,

Književna sudnica Mihaila Lalića

127

posvećeni toj temi, opravdano prisutniji u knjizi. Citatom Dostojevskog ukazao je na gorko nezadovoljstvo koje je u njemu izazvalo saznanje da se klasne razlike ponovo obnavljaju. Revolucija je, znači, sebe samu iznevjerila. Židov citat je pomoćno sredstvo u konstataciji da su revoluciju izdali i oni koji su je pokrenuli i izveli (str. 54–55). Kamijev citat, argumentalnog tipa, je nagovještaj potpunog otuđenja vlasti od svog naroda (str. 74–75). Da bi ukazao na deformaciju revolucionarne vlasti i njen preobražaj u sredstvo protiv humanosti, jer štiti potkazivače, a progoni revolucionare i rodoljube, citirao je Šamfora. Šamforovim riječima je iskazao ličnu odbojnost prema Parizu (u kome je boravio pedesetih godina) i uopšte prema svim velikim gradovima, uključujući i Beograd, gdje se osjećao kao stranac i usamljenik. Objašnjenjem kineske književnice Ding Ling, zašto se o kineskoj revoluciji u Kini pisalo tako malo, Lalić je obrazložio identičan literarni tretman naše revolucije, ali i svoj odnos prema životnim pragmama („Znate, daroviti ljudi ne vole naređenja, drugi opet, ne vole što oni ta naređenja ne primaju”). IV Prisustvo citata u knjizi Prutom po vodi (1992) je vidno izraženo. To je omogućila sâma kompoziciona struktura ove knjige, odnosno njena izuzetno jaka fragmentacija, koja ne podrazumijeva očito prisustvo logičke segmentacije građe. Ova knjiga je vremenski determinisana, pojedine godine su uzete kao međunaslovi, počevši od 1958. pa do avgusta 1991. godine. U njoj su eksplicirane sve piščeve opsedantne teme i dileme, kao i specifična sklonost da asocijativno povezuje i one pojave i procese, koji na prvi pogled međusobno distingviraju. S obzirom na to da je u jednom kraćem radu nemoguće iscrpno analizirati funkcije citata u okviru svih tematsko-motivskih kompleksa, težište analize citata u ovoj knjizi biće stavljeno na pitanja i preokupacije kojima je pisac bio obuzet i u knjizi Prelazni period. Time će se pratiti generiranje onih tema i ideja koje su bile čvrsto povezane

128

Zora Jestrović

sa egzistencijom njegovog djela, a sâmim tim i sa njegovom fizičkom egzistencijom. Broj citiranih i pomenutih pisaca strane književnosti u knjizi Prutom po vodi je zaista obiman. Ne pretendujući na to da svi budu notirani, njihova imena biće navedena onako kako je to učinio i pisac, uz dodatak oznake godine u kojoj je njihove tekstove ili imena unio u svoju knjigu dnevničke proze. Citirani su: Mopasan (1961), Đorđo de Kiriko (1962), Džojs (1963), Džozef Konrad i Borhes (1964), Erih Frid (1967), Erenburg (1968), Rože Garodi (1970), Anri Mišo (1970), Anatol Frans (1976), Mišle (1979), Luj-Vensan Toma, Fontenel, Josif Brodski, Kortazar, Imre Farkaš, Augustin (1981), Pol Kle, Kundera, Derek Volkot, Breht, Flober (1982), Petronije Arbitar, A. Kami, Hercen, Homer, Haksli, Šekspir (1985), Šamfor, Dostojevski, Turgenjev, Klod Simon, Šatobrijan, Platon, Fokner (1986), Hemingvej, Sartr, PeLo-Thien, Emil Sioran (1989), Šopenhauer, Šeling, Vijon, Heraklit, K. Kavafi, Imar Lo Johansen, Rilke (1990), Malarme, Bodler, Jejts, Herodot (1991). Potrebno je napomenuti da su neki pisci citirani više puta. Ti citati su uneseni u godinama koje su izostavljene, jer bi ponavljanje imena bilo izlišno. Više puta su citirani Šamfor, Konrad, Žid, Erenburg, Hercen, Breht, Sioran, Haksli i Kavafi. Prvo mjesto pripada Hercenu, iz čijih je Uspomena i razmišljanja uzeo citat za moto ove knjige. Interesantno je napomenuti da je Kamijev citat o „prednosti” onih što opskurno pišu unio u obje knjige fragmentarne proze (Prelazni period, str. 133; Prutom po vodi, str. 270), kao i citat engleskog vajara Henri Mura, čije su djelo, ime i slavu, po njegovom mišljenju, „modernisti upotrijebili da probiju put ‘iracionalnim impulsima’”. Murovim rečenicama: „Umjetnost je odnos jednog čovjeka prema svijetu. To je razum, upravo kao i sâm život”, Lalić brani postulate realističke književnosti. Poetika soc-realističke književnosti i piščeva autopoetika argumentovano su branjeni citatima preuzetim iz djela Mopasana (str. 38–39), Erenburga (str. 105), A. Fransa (str. 185), Pol Klea (str. 223), Dereka Volkota (str. 234), B. Brehta (str. 245), P. Arbitra (str. 267), A. Kamija (str. 270), Klod Simona (str. 304), Flobera (str. 332), Foknera (str. 356), Sartra (str. 372–373), Šopenhauera (str. 394), Hercena (str. 421), Johansena (str. 435) i drugih. Kada

Književna sudnica Mihaila Lalića

129

bismo ove citate grupisali u jednu zasebnu tematsku cjelinu, osjetili bismo kako oni svojom literarnošću emaniraju esenciju piščeve eksplicitne poetike i njen odnos sa imanentnom. U polemički intoniranim fragmentima saopštenim u vidu književne dijatribe čitalac je, kao sastvaralac djela, uvučen u polemiku, te htio ili ne, sâm se postavlja u ulogu onoga koji sudi. Lalićev odnos prema modernoj književnosti mogao bi se definisati Andrićevom apoftegmom „U nadrealizmu meni se ne sviđa ono ‘nad’”. Borhesovu prozu karakteriše kao kvazidokumentarnu, jer pod pojmom dokumentarna proza podrazumijeva prozu zasnovanu na relevantnim činjenicama, odnosno artefakt sazdan na temeljima provjerljivog fakta. Citiranje razmišljanja A. Fransa o stanju u francuskoj književnosti oko 1826. godine, koristi kao povod da i on optuži D. Kiša za „plagijat”, kao što je to učinio D. Jeremić. Međutim, danas je sasvim jasno da Kiš nije plagijator, već da je načinom interpretiranja stranih izvora anticipirao postupak koji je primjeren postmodernoj literaturi. Biće literature stalno evoluira, te se literatura vremenom počela transformisati u različite oblike intertekstualne igre7. Intenzivnije citiranje stranih autora počinje 1981. godine, odnosno u osamdesetim godinama koje su u znaku postmodernih strujanja u našoj književnosti. Zbog tih okolnosti je neminovno funkciju citata posmatrati i u okviru vremenskog konteksta. Lalić eksplicitno izjavljuje da je tradicionalni roman zastario i da je spor da „uhvati savremena zbivanja”. Izbor novog žanra, koji bi omogućio efikasniju komunikaciju sa čitaocima, bilo je pitanje egzistencije sâmog pisca. Odlučnost da raskine sa linearnim i pređe na alinearni način pripovijedanja, upućuje na zaključak da njegovo umjetničko biće nije bilo imuno na moderna strujanja. Evidentno je da se pisac učestalo suočavao sa pitanjem sudbine svoga djela, pitanjem koje predstavlja potajnu patnju svakog stvaraoca.   Intertekstualnost je pojam koji je Julija Kristeva uvela u terminologiju nauke o književnosti. Pošla je od Bahtinove postavke o dijalogičnosti riječi i polifoničnosti romana. Po Bahtinovom mišljenju značenje svake riječi izrasta iz dijaloga, stoga je i svaki tekst dijalog sa drugim tekstovima. Intertekstualnost se definiše kao „preplitanje teksta u okviru teksta”. 7

130

Zora Jestrović

Angažovanost je ostala trajna preokupacija; „činiti i biti˝ je vodeće filosofsko geslo. Veliki pisci su oni koji dijele sudbinu sopstvenog naroda. Znajući ove piščeve stavove, nije teško razumjeti njegovu osudu disidentstva češkog pisca Kundere, koga sa puno prezira naziva „prebjeglica”. U odbranu zavičajnosti poziva citat Dereka Volkota: „Najveći pjesnici ostali su u srcu parohijalni, provincijski u svojoj vezanosti za sredinu”… (str. 234). Citiranjem nekoliko Hakslijevih rečenica, u kojima je prisutan kič (str. 283), daje zanimljivo objašnjenje zbog čega je svoje priče lišio „ljubavnih zapleta, bračnih trouglova, preljuba i ljubomore”, iako je to najbrojnijem dijelu čitalačke publike „najmoćnija privlačna hrana”. Kada je u pitanju odnos prema romanu, formi koja predstavlja njegov zaštitni znak, interesantna je polemika koju vodi sa mišljenjem Klod Simona. Citirajući Žana Rikardija, Simon tvrdi da roman više nije „pripovijedanje pustolovina već pustolovina pripovijedanja”. Lalić se pita koju to novost donosi „pustolovina pripovijedanja” Klod Simona. Pisce moderne provenijencije naziva epigonima koji su nastranosti svojih uzora (Prusta i Džojsa) samo vidnije pojačali, te je prosječnom čitaocu ta literatura nepristupačna. Židov citat o Dostojevskom i Blekov o Miltonu (str. 334) predstavlja uvod u piščevu bolnu ispovijest o presudnim momentima iz autobiografije koji su velikim dijelom anticipirali, ne samo njegov karakter, nego i karakter njegovog stvaralaštva u cjelini. Autokomentarom u službi poente, pisac na meditativnom nivou povezuje sudbine svoga fizičkog i umjetničkog bića, stupajući s njima u otvorenu polemiku: „Andre Žid o Dostojevskom: ‘…Nema umjetničkog djela bez saradnje sa demonom. Zaista, svako umjetničko djelo je mjesto dodira ili — prsten vjenčanja neba i pakla. Blek će reći: ‘Razlog zbog kojeg je Milton pisao s mukom dok je slikao Boga i anđele, razlog zbog kojeg je pisao o slobodi kad je slikao demone i pakao, taj je što je on bio prvi pjesnik, od đavolove strane, i ako to nije znao’… Po mom skromnom iskustvu i shvatanju: đavolova strana je moje neprestano ljuto i gorko nezadovoljstvo sa svijetom oko mene: moja želja, navika, nagon da optužim pa i da pokušam

Književna sudnica Mihaila Lalića

131

da ispravim neke stvari. Ako i nijesam veliki pjesnik, znam sigurno da sam veliki nezadovoljnik. Nezadovoljan možda od rođenja, uvrijeđen, na svijet viđen onog ružnog dana u oktobru 1914, u hladnoj Trepči opustjeloj mobilizacijom. Valjda sam se zato ubrzo razbolio: pokušao sam da odmah zbrišem sa svijeta. Moju majku i dvije tetke stavio sam na teške muke: pošto pravog sveštenika nije bilo nigdje blizu, doveli su učitelja Miraša Jočića da me stavi u ‘malo kršćenje’, to jest da me poprska vodom i izgovori očenaš nada mnom. Tako su me, na prevaru, upisali u hrišćane, inače bih umro nekršten i bio bih sahranjen izvan groblja, što se onda smatralo sramotom. Poslije svega, ja se i sad pitam da li sam tada na neki đavolski način predosjećao sav uzalud u koji zalazim sa životom — predosjetio i pokušao da dezertiram?” Iza ovoga fragmenta (koji je u cjelosti citiran) Lalić je citirao Šatobrijana („Zašto sam bio bačen u ovu gomilu mediokriteta koji me smatraju za šašavog kad govorim o hrabrosti, a za revolucionara kad govorim o slobodi?”). Iako su ovi fragmenti u tkivu proze odvojeni štamparskim znakom, oni se uklapaju u kompaktnu misaonu cjelinu, odnosno, Šatobrijanov citat emanira kao poenta poente prethodnog fragmenta. U slučaju da nije naveo izvor citata i da ga nije markirao, samo izuzetni poznavaoci Šatobrijana posumnjali bi u Lalićevo autorstvo. To je još jedna potvrda piščeve intuitivne sposobnosti da tuđim diskursom profilira vlastiti, i na taj način pojača aktuelizaciju elaborirane problematike. Foknerov citat o modernoj poeziji je unesen bez komentara, što se može smatrati projekcijom vlastitog mišljenja („Hoću da kažem, sva moderna poezija je neka vrsta perverzije. Kao da je vrijeme zdrave poezije zauvek prošlo, ovaj današnji svijet nije rođen da piše pjesme”, str. 356). Lalić citira Sartrovu izjavu: „Svi ste vi pužadisti”8 (Pužad je predstavljao krajnje desno krilo, kao vođa fašistoidne stranke u Francuskoj).   Prutom po vodi, str. 372–373.

8

132

Zora Jestrović

Ocjenu o toj stranci Sartr je, „zajapuren, zakrvavljenih očiju” dao u Beogradu, u toku razgovora sa M. Ristićem, D. Matićem i B. M. Mihizom dok su beogradski glumci izvodili njegovu dramu Prljave ruke, a Lalić je argumentovano iskazao svoj sud o modernim strujanjima, ali i ličnu osvetu za bol koji mu je svojevremeno zadala izjava M. Ristića, da su pobjeda i pobjednici stigli 1945, a sloboda 1948. godine. Prvi zapis iz 1989. godine počinje rečenicom („Poraženi smo već na sâmom početku”) koju je E. Hemingvej uputio Ficdžeraldu. Potom slijedi rečenica iz Foknerovog pisma („Samo su biljke srećne”) Džoani Vilijams. U komentaru navedenih misli stanje poraženosti je definisao kao „psihičku boljku bez nade na ozdravljenje”. Spreman je da, kao Hemingvej i Fokner, potraži lijek u umjetnosti, ali je duboko nesrećan što je umjetnost i jedini preostali lijek. Gorko nezadovoljstvo zbog raspada svih relevantnih vrijednosti življenja pojačava osjećanje ništavnosti i nemoći, osjećanje da je „bivši čovjek, otkovan konj, osamljeno staro drvo bivše šume koja je nestala”. Bunt bivšeg ratnika, koji se nije godinama gasio, i vječnog nezadovoljnika, oživljava metaforičnom slikom hrasta — osamljenika koji mrtav stoji na nogama: „Ostale su mu samo dvije bočne grane, podigao ih je kao ruke — protestuje, propinje se, psuje i kune zadrti stari inadžija navikao da prima udarce sa svake strane”. Čitaocu nije teško da osjeti kako je pisac u teškom stanju poraženosti pokušao da nađe lijek u različitim vidovima fizičkog otpora. V Citiranjem stranih autora, čija su mu se mišljenja učinila relevantnim, pisac pristupa svestranijoj analizi tematskog korpusa o revoluciji, odnosno autokritici revolucije. Tuđi diskurs mu je poslužio u različite svrhe: našao se u ulozi uvoda u različite polemike, poslužio kao sredstvo za donošenje apodiktičkih sudova o životu i često bio, sa semantičke tačke gledano, nezamjenjivi strukturni elemenat novonastale priče. U knjizi Teorija citatnosti (1990) Dubravka Oraić u krajnjoj teorijskoj instanci razlikuje dva tipa citatnosti: ilustrativni i iluminativni. Kod ilustrativne citatnosti tekst je metafora podteksta, jer afirmiše

Književna sudnica Mihaila Lalića

133

njegova značenja i podređuje se njegovoj važnosti. Kod iluminativne citatnosti tekst se odnosi kao metonimija prema podtekstu, jer je usredsređen na vlastita značenja i s podtekstom vodi citatnu polemiku ili citatni dijalog. U okviru Lalićevih polemika i dijaloga sa citiranim tekstovima dolazi do izražaja sva ljepota, funkcionalnost i svrsishodnost citatnosti, kao i njegova lična sposobnost da sve polemike završi u spostvenu korist, iako zna da je učesnik polemike i čitalac, — često njegov neistomišljenik. U autokritičkom sagledavanju revolucije i geneze različitih vrsta poraza, kao i u autokritici naše civilizacije na širem planu, Lalić je pozvao u pomoć Flobera, Šamfora, Hercena, Dostojevskog, Žida, Siorana i druge. Rečenicama Rože Garodija: „Partija za mene ostaje nada. Čak isključen, sa članskom kartom ili bez nje, ja ostajem borac”, čitaocu se daje na znanje da se pisac nije odrekao mladalačkih ideala, niti ih je iznevjerio kao brojni njegovi drugovi iz revolucije. Izvod iz Kortazarovog intervjua je posebno značajan kada je u pitanju Lalićev odnos prema revoluciji, kao i odnos prema vlastitoj priči. Kortazar smatra da je savršena revolucija nezamisliva kao što je nezamisliva savršena priča. Savršena priča je jedino moguća ako se nikada ne napiše, odnosno ako živi i traje u piščevoj imaginaciji. Nije li ovaj citat ilustrativan za Lalićevo nepisanje priče o najboljem drugu, banjičkoj žrtvi, Minju Đilasu. Citatom iz knjige španskog novinara Mardonesa (str. 276) poentirana je priča o mukama i stradanju Steva Kraljevića 1942. godine, koga su domaći izdajnici po drugi put uhvatili i predali Italijanima. Lalić piše da ga je baš taj pasus inspirisao da napiše priču, njenu poruku saopštio je u posljednjoj, aforistički intoniranoj, rečenici fragmenta: „Ne primiči se ponoru istine — jeziv je”. Funkcija ovoga citata ogleda se u aktuelizaciji i reaktuelizaciji problema istine, koja predstavlja jednu od najvrijednijih etičkih kategorija. Nedostatak i skrivanje istine imali su negativne posljedice u postrevolucionarnom toku. Siguran je i svjestan da nema pravde i istine bez vrijeđanja zla. Ipak, čitav život se primicao tom „jezivom ponoru” i suočavao se sa različitim vrstama zla.

134

Zora Jestrović

Svjestan istine da je komunizam konačno poražen, Lalić zapisuje 8. januara 1991. godine Heraklitovu misao: „Zamorno je kulučiti stalno istim (gospodarima) i biti pod njihovom vlašću”. Zapis je povod za iskazivanje konačnog suda o kontinuitetu naše, kao i revolucija uopšte: „Svi su tražili stabilnost, ali na tuđu štetu, zato je ona neodrživa. Zato se revolucije popravljaju i nikad se dovoljno ne poprave da se druge ne bi dizale” (str. 423). U prilog zaključku da su citati imali funkciju „svjedoka” (argumenata) može se navesti sljedeći Lalićev iskaz ; „Ko hoće da shvati vrijeme u kojem živi, često mora da se vrati sto godina pa i dvjesta — zavisi od toga na kojeg će se svjedoka pozvati. Ja to ovdje pokušavam uz pomoć Hercena (1812–1870) i njegovih Uspomena i razmišljanja”. Sâm početak citata iz Hercenovih Uspomena i razmišljanja, u kojem je riječ o Jakobincima i revolucionarima uopšte, otkriva njegovu aluzivnu projekciju. Hercenove misli, izrečene prije jednog stoljeća nijesu izgubile ništa od svoje pragmatičnosti. Stoga su, prema piščevom mišljenju, primjenjive i na našu revoluciju. Svjestan je da se istorija najčešće ponavlja „utabanim stazama” i da se karakter revolucija, kao i njenih vođa, nikada bitnije ne mijenja, niti promijeni u odnosu na prethodno. Ovakvo porazno saznanje podstaklo ga je da pred kraj svoga života rezignirano saopšti da je njegova generacija unaprijed poražena, kao i ona prije njegove, kao što će biti i one što dolaze poslije: „Jakobinci i uopšte revolucionari bili su manjina koju je razvitak, odijelio od narodnog života; oni su bili neka vrsta svetovnog klera, spremnog da napasa ljudska stada. Oni su bili najviša misao svoga vremena, njegova najviša, ali ne i opšta svijest, nijesu bili misao svih”… (Prutom po vodi, str. 433). Posljednji pasus ovoga citata je indikativan za Lalićevu biografiju, kao i za biografiju njegovog stvaralaštva u cjelini:

Književna sudnica Mihaila Lalića

135

„Bajron se nije mogao zadovoljiti kao Njemac teorijama sub speciae aeternitatis9 ni kao Francuz političkim brbljanjem — on se slomio, ali se slomio kao strašni Titan, bacivši ljudima u lice svoj prezir, ne zasladivši pilule (…)”. Pitam se, — ima li primjerenijeg načina da se tuđim riječima tako istinski i bespristrasno progovori o sebi sâmom, o smislu i sudbini pisane riječi, o sudbinskoj povezanosti sopstvenog života i umjetničkog djela. Tim više, što su te riječi u novom kontekstu zazvučale novom gorčinom i tugom jednog altruiste, koji je do kraja života ostao veliki nezadovoljnik (što je i sâm priznao), ali i veliki pjesnik (što mu se mora i treba priznati). Nije li se i Lalić, slično Bajronu, u svojoj sizifovskoj patnji za istinom, pravdom i ljepotom, slomio kao strašni Titan?

  Sub specie aeternitatis (Spinoza). — Sa stanovišta vječnosti (univerzalnosti).

9

136

Zora Jestrović

LALIĆEVO PROMIŠLJANJE O SMISLU I SUDBINI PISANE RIJEČI Književnost, lirika, drama, roman — ustvari su pokušaji unaprijed osuđeni na neuspjeh: hoće čovjek pomoću riječi, ispisanih na hartiji, da dočara pokrete, činove, boje, mirise, zveket i muziku, i još desetak različitih stvari. Čak i sudbine pojedinaca, porodica, zajednica, narodnih masa… Onda nije nikakvo čudo što se u tome najčešće podbaci, ponekad i promaši, i što se to djelo uskoro zatim zaboravi. Čudno je što neki od tih neuspjeha relativno dugo ostaju u sjećanju ljudi. Homer, Dante, Hamlet, Magbet tek u naše dane gube snagu i gase se kao zvijezde iznad gradske električne mreže. M. Lalić

B

ilo bi apsurdno i krajnje besmisleno piščeva bolna svjedočenja o neizvjesnoj sudbini pisane riječi, spontano nastajala u trenucima oštrih sudara sa svojim vremenom, doslovno uzeti za podlogu tvrdnji da je poljuljano povjerenje, u stvari, — totalno nepovjerenje. Otvaranjem vrata svoje stvaralačke radionice pisac je pristao da fragmentarnom prozom svojim čitaocima, krajnje iskreno i subjektivno, otkrije i onaj dio svoje intime koji je do tada, kao „zakopano blago”, nestrpljivo čamio u najdubljim slojevima njegove svijesti. Nizom poetičkih i autopoetičkih komentara pisac u fragmentarnoj prozi svjedoči o bezbrojnim stvaralačkim mukama i dilemama, te se u tom smislu brojni fragmenti mogu smatrati konstitutivnim elementima u poimanju piščeve eksplicitne i imanentne poetike. Svjestan je da su putevi u stvaralaštvo bezbrojni, ali da se veličina i vrijednost pisaca prepoznaje po tragu koji su utrli svojim djelom. Problemima stvaralaštva i

Književna sudnica Mihaila Lalića

137

djelotvornošću pisane riječi oduvijek je bio obuzet. Međutim, nijedna ranija forma, uprkos svojoj znatnoj otvorenosti, nije mu pružila pogodno tlo za potpunu kritičku opservaciju te problematike. U fragmentarnoj prozi, koja ne traži dosljednost u razvijanju određene ideje ili misli, slobodno je mogao mijenjati prethodno zauzete stavove o određenim pitanjima filozofije i psihologije stvaralaštva, i naizmjenično ispoljavati i sumnju, i nadu, u moć i svrhu napisanog. Opterećen djelotvornošću pisane riječi i sumnjom u njene uspjehe u svijetu, koji je po njegovom mišljenju pretvoren u „veliku čekaonicu nasilne smrti”1 Lalić je u Ratnoj sreći zapisao: „Uzalud mu je bila muka, kratak je domet napisanog, utvrđena je podjela posla: ko pročita, ne može ništa; ko bi mogao, taj ne čita”.2 I u romanu Dokle gora zazeleni eksplicirana je ista dilema, ali sa izvjesnom dozom straha, poteklom iz saznanja da i najhumanija djela, u zavisnosti od načina prijema kod određenih recipijenata, mogu izazvati nepoželjne konotacije sa tragičnim posljedicama: „Uostalom, ne bi se mogli pohvaliti da su mnogo više postigli, saznali, svijet popravili ni oni što su dublje mislili, srećnije radili i smjelije zadirali. Jesu li se Njemci išta nabolje promijenili od vremena kad je istoričar Tacit njihov karakter upoznao i prikazao? Jesu li postali manje poslušni pred tiranima i manje svirepi prema nejakima otkad su njihovim jezikom pisali Gete, Šiler, Hajne, Marks i Engels i ostali?… Čini mi se nimalo, no su svirepost pojačali, usavršili i proširili sa sjevernih ledenika, i do Sahare i do Moskve… Može li se reći za Engleze da su postali duševniji poslije Šekspira, Šelija, Kitsa, koji su se suočavali sa ‘divovskom patnjom svijeta’?… Nema dokaza, a ne bi se moglo reći ni da su se popravili srbijanski kapetani, načelnici, poslanici, ministarke i ministri pod uticajem Nušićevih komedija, kao što se nije smanjio broj potkazivača, izdajica i ližisahana među Crnogorcima pod uticajem pjesnika Njegoša i   M. Lalić: Ratna sreća, str. 396.   Isto, str. 149.

1

2

138

Zora Jestrović

Gorskog vijenca. Naprotiv, čini mi se da se broj tuđinskih plaćenika po crnogorskim varošicama i oko njih povećava iz rata u rat, i to visokom progresijom. Izgleda da je toj kategoriji pogodovalo što se protiv nje deklamovalo, zaklinjalo i pričalo”.3 Ovu misao je pisac parafrazirao, uobličio u cjelovit segment i inkorporirao u fragmentarnu prozu da bi ukazao na duboku skepsu u krajnji pozitivni uspjeh pisanja: „Koja je korist od pisanja kojem se poklanja tolika pažnja?… Bude malo razonode, inače se nikad ništa ne popravi. Zar su Francuzi manje tvrdice otkad su imali Molijera da se podsprdne tvrdičluku? Ili su manji srebroljupci poslije Balzaka i Flobera, ili manje gulikože poslije Zole i ostalih?… Jesu li Njemci pitomiji, humaniji, poslije Getea i Mocarta? Jesu li Englezi plemenitiji poslije Bajrona, Šelija, Kitsa i stihova o džinovskoj patnji svijeta? Jesu li Srbi i Crnogorci imali manje izdajica poslije silnih Njegoševih i Zmajevih prijekora u pjesmama? No, ne bi se moglo posumnjati da na neki jeziv način knjige razvijaju apetite za poroke”.4 Aforističkim komentarom svoje priče „Meso” Lalić rezignirano svjedoči: „Dvojaki se bolje snađu, i tu ništa ne pomažu lijepe priče o poštenju”.5 S obzirom na to da je pisac zemlje koja nije poražena od neprijatelja u ratu, već od saveznika u miru, doživljaj poraženosti je bolniji i teži, a sa njime i saznanje da se moć i glas njegove pisane riječi nasilno ograničavaju najnovijim raspadom velike državne zajednice i stvaranjem zasebnih enklava. Zato se s pravom pita: „Za koga to pišem, kome upućujem svoju riječ?”6   Dokle gora zazeleni, str. 255.   Prelazni period, str. 299. 5   Isto, str. 250. 6   Isto, str. 164. 3

4

Književna sudnica Mihaila Lalića

139

Iskazom: „Prekjuče sam zatvorio rukopis. Svršene su muke. Odmaram se, a ne mogu da se naviknem na odmor: čini mi se da je to samo neorganizovano gubljenje vremena” 7, pisac svjedoči o svojim stvaralačkim mukama kakvih nije pošteđen nijedan autor, ali i zadovoljstvu koje mu te muke pribavljaju s obzirom na to da mu je vrijeme neispunjeno njima, odnosno stvaranjem, uzaludno provedeno i zauvijek izgubljeno. Razumljivo je i opravdano piščevo razočaranje što neke ideje nije uspio, a neke čak, nije smio ni realizovati. U fragmentarnoj prozi je želio da ostavi bar tragove tih zamisli, kao svojevrsnu satisfakciju, u slučaju nemogućnosti njihove realizacije: „Moj budući roman, neizvjestan i blijed nacrt koji se lako može izjaloviti, postao je moj sadašnji vampir”.8 U tumačenju Lalićeve filozofije i psihologije stvaranja, kao i u razmatranju procesa generiranja određene poetske ideje ili književnog teksta, od velikog je značaja njegov odnos prema priči. Ako se čitanjem knjige Prelazni period pažljivo prate nagovještaji dvaju kasnije nastalih djela — drame Poraženi (1989) i romana Tamara (1992) može se uočiti da je piščev odnos prema priči u najmanju ruku trojak. Prvi tip priče može se definisati kao realizovana priča, drugi, kao nerealizovana priča, a treći kao imaginarna priča.9 Iskazom: „Jedna priča nenapisana, izazivala me godinama. Podsjeti me jutros na nju Petar Vešović, koji je i sâm imao učešća u događaju. Pošto nemam snage, i ne nadam se da ću je imati, da priču napišem — ovdje ću je ukratko skicirati da ostane zabilježena”,10 iskreno svjedoči o stvaralačkim nemoćima jer je svjestan da završni oblik priče zavisi, koliko od racionalnih toliko i od iracionalnih   Prutom po vodi, str. 216.   Prelazni period, str. 227. 9   Tipologiju je izvršio R. V. Ivanović u ogledu „Variatio delectat (Generiranje književnog teksta u Lalićevim djelima)” koji je objavljen u monografiji Pisanje kao sudbina, str. 155–162. 10   Prelazni period, str. 227. 7

8

140

Zora Jestrović

okolnosti (istorijskih, društvenih i političkih). Čitalac je u prilici da umjesto cjelovite priče pročita piščev iskaz o nerealizovanoj priči, odnosno, da umjesto narativne proze čita esejističku, meditativnu, memoarsku ili biografsku prozu. Lalić je pisac čiji proces stvaranja priče ima tri faze: u prvoj stvara „idealan oblik priče”, u drugoj „konceptualnu shemu”, a u trećoj, okvire priče mozaično obogaćuje primjerenom sadržinom. Imaginarna priča se razlikuje od tipa realizovane priče i nerealizovane priče po tome što ona svoju egzistenciju, odnosno „život”, nalazi u konkretnom i u latentnom vidu. Ona živi u piščevoj intimnoj imaginaciji, odnosno u onom dijelu imaginacije koji nije namijenjen javnosti. Iako takva priča sadrži sve strukturne elemente, oni se ne mogu provjeriti jer je ona namijenjena samo jednom čitaocu — njenom tvorcu (sâmom piscu). Sva tri tipa priča (realizovana priča, nerealizovana priča i imaginarna priča) imaju veliki značaj u procesu generiranja književnog teksta. Izuzetnu važnost ima osnovna priča u drami Poraženi (1989) i romanu Tamara (1992). Iako je pisac na različite načine transponuje, njen karakter ostaje skoro nepromijenjen. U knjizi Prelazni period (str. 12–13) nalazi se esejistički intoniran fragment, saopšten u vidu autopoetičkog komentara, koji, sa još tri prostorno udaljena a tematsko-motivski povezana fragmenta, predstavlja prve esejističke nagovještaje o stradanju partizanke Radmile Nedić, koja je mučki ubijena u aprilu 1944. godine, negdje između Foče i Andrijevice. Ovaj fragment je prvi etimon u procesu generiranja književnog teksta; rađen je po obrascu nerealizovane priče. Drugi fragment (str. 75), koji pripada onirističkoj prozi, pokazuje da se proces realizacije imaginarne ili nerealizovane priče nije mogao lako izbjeći. Susret sa Radmilom u snu otkrio je piščeve stvaralačke muke. Njima je podredio i san i javu, i svijest i podsvijest. U trećem fragmentu (str. 268) osjeća se silovita opsjednutost motivom i piščeva intencija da se nerealizovana priča konačno pretvori u realizovanu, čime bi njegove i ljudske i stvaralačke muke splasnule.

Književna sudnica Mihaila Lalića

141

Četvrti fragment (str. 306–307) svjedoči o postojanju nerealizovane priče. U njemu je sadržana glavna paradigmatska osa romana Tamara. S obzirom na to da je priča o stradanju i smrti komuniste Steva Kraljevića (str. 221–223) bacila bočno svjetlo na proces nastajanja drame Poraženi, ona se može uzeti kao prolegomena osnovnoj priči o Radmili Nedić, koja se u drami Poraženi zove Toda Tanić, a u romanu Tamara — Tamara Godačić. Dva iskaza su posebno zanimljiva kada je riječ o uzrocima stvaraočevih nerealizovanih projekata. U njima se ne daje objašnjenje zašto o nekim aktuelnim problemima svoga vremena nije pisao, već zašto o njima nije smio pisati, uprkos svojoj poznatoj ljudskoj i stvaralačkoj hrabrosti. Lalić je saglasan sa Andrićevim stavom da „najljepše i najstrašnije stvari ipak nisu nikad kazane.” U pohvalnom komentaru Isakovićevoj knjizi o Golom otoku pisac se ponajviše oduševljava Isakovićevom smjelošću da napiše knjigu o svirepoj i groznoj istini koja „čovjeka ispotresa, izbaci iz kolosjeka, ispretura i zamori, te jedva čeka da taj splet zmija izbaci iz ruku i iz misli.”11 Pretpostavljajući da su čitaoci očekivali i njegovo literarno viđenje problematike o Golom otoku, eksplicitno se opravdava sljedećim riječima: „Isakoviću je bilo lako: u Srbiji se uvijek nađe neko ko će pisca podržati (osim što se za Dragana Jeremića ne nađe niko). Ja takvu ili sličnu knjigu, iako sam ponekad želio, nijesam smio napisati, jer bi moji veseli zemljaci potrčali da me gurnu tigrovima kao pjesnike Zogovića i Stefana Mitrovića, da me vežu za sramni stub, popljuju i kamenuju”.12 U sličnom tonu objasnio je i svoj odnos prema poznatim događajima u Hrvatskoj sedamdesetih godina ovoga vijeka: „Predosjećao sam   Prutom po vodi, str. 220.  Ibid.

11

12

142

Zora Jestrović

da će doći do nesporazuma, mržnje, bruke, ali nje bilo moje da dolivam na tu vatru ulje. Čak i da sam htio, ja to ne bih smio. Lako je bilo Krleži, Ćosiću i drugima — svako je imao nekakvo zaleđe, ja nikakvo”.13 Nekim fragmentima obznanjuje svoj proces rada na konkretnim projektima (priča o Jakovu Ostojiću, i priče „Kavez” i „Razlaz”) i propratnim teškoćama u toku njihove realizacije. Četiri fragmenta Prelaznog perioda (str. 12–13, 75, 268, 306–307), tematsko-motivski povezana, predstavljaju nagovještaj djela koja će se tek pojaviti. Riječ je o drami Poraženi, čija je prva verzija objavljena u titogradskom časopisu „Stvaranje”, 1989. godine, i romanu Tamara (1992), koji je nastao preradom drame Poraženi. U knjigu Prutom po vodi, pod datumom 12. mart 1990, unio je sljedeći zapis: „U posljednjoj knjizi pokušao sam da otkrijem i navedem neke uzroke potapanja našeg jedrenjaka, to jest socijalizma. Na žalost, ne samo našeg, no i drugih.”14 On se ne izjašnjava o kojoj je knjizi riječ. Međutim, to može biti knjiga Prelazni period, kao posljednja tada objavljena, ali i roman Odlučan čovjek koji je tada bio posljednja napisana knjiga. Pretpostavljam da je pisac imao na umu knjigu Prelazni period, jer je u njoj problem socijalizma sagledan u najširim okvirima. Uprkos brojnim poteškoćama objektivne prirode sa kojima je bio suočen od sâmih početaka stvaralačkog rada (posebno u doba „dirigovane književnosti”), pisac nesamjerljive kreativne energije, vječni pobunjenik i nezadovoljnik, pomalo usamljenik i izdvojenik, ili crnorukac, kako su ga nazivali zbog onoga što piše, diže svoj glas protiv užasa koga je alegorično nagovijestio u Ratnoj sreći i nada se da će uvijek biti onih koji će izvor snage za pobjedu nad zlom tražiti u umjetnosti pisane riječi. U tom kontekstu može se shvatiti i sugestivni iskaz u Ratnoj sreći kojim potencira važnost receptivnog modela kao oponentnog para produkcionom modelu: „Ispisana hartija, ako se ne dira, ne otvara, može da ćuti kao što grob ćuti, i može da ostane tajna sve što je njoj povjereno dok se slova ne raspadnu odnoseći i tu tajnu na onu stranu”.15   Isto, str. 274.   Prutom po vodi, str. 394. 15   Ratna sreća, str. 58. 13 14

Književna sudnica Mihaila Lalića

143

Šopenhauerovom mišlju: „Jer glupaci se više dive i vole sve ono što im se zavijeno i maglovitim riječima kaže”16 kao da želi opravdati novu paradigmu najnovije faze svoga stvaranja — upotrebu „živog govora” kojim se komunikativna moć narativne proze maksimalno poboljšava. Metafore i alegorije izgubile su primat koji su ranije imale, ali su čitaoci na dobitku jer su se identifikovali sa stvaralačkim subjektom, koji im se sada direktno i otvoreno obraća zauzimajući stanovište i svjedoka i učesnika i posmatrača, odnosno interpretatora događaja, koji su ponekad proizvod realnosti, a ponekad fikcije. Upotrebom „živog govora”, mogao je računati na uspješnu aktuelizaciju i reaktuelizaciju širokog kruga životnih problema. Negdje je „živi govor” svoju ekspresiju pojačavao u kombinaciji sa figurativnim: „Na nekog zagrmi, a neko i ne pokisne. Jebem ti ja takvu pravdu — božiju ili socijalističku!”17 U poetičkom komentaru jednog segmenta zapisuje: „Pisac nije dužan da nađe rješenje, dovoljno je samo da sugestivno postavi pitanje, a navede ljude na razmišljanje.”18 Ne krije li se u ovom komentaru opravdanje za čestu upotrebu interogativnog modela epskog govora, koji svoju misaonu vrijednost ne ostvaruje odgovorom već sâmim pitanjem, čime je pitanje nadređeno odgovoru: — „Dokle li sam dospio ja, kad sumnjam po cio dan?”19 — „Zašto je i pored toliko visoke učenosti i pameti, u našoj zemlji glupost tako moćna, a pamet nemoćna?” …20 — „Zašto su nam prijatni snovi tako rijetki, kad bi o istom trošku mogli biti češći?”21 — „Ima li danas, u poplavi pisanog, štampanog, snimanog — ičeg što bi bilo zanimljivo?”22   Prutom po vodi, str. 394.   Prutom po vodi, str. 44. 18   Isto, str. 102. 19   Prelazni period, str. 32. 20   Isto, str. 195. 21   Prutom po vodi, str. 227. 22   Isto, str. 401. 16 17

144

Zora Jestrović

Jedno pitanje treba posebno izdvojiti jer duboko zadire u vječnu problematiku egzistencije i sudbine piščevog naroda, a ono glasi: „Ima li nade da će ovaj — osvetama i pizmama — pocijepani narodić ikad postati nešto više no krpljevina pocijepana plemenskim zavistima?”23 Bezbroj puta je meditirao o neslozi kao najtragičnijem uzroku različitih nesreća, o poraznoj istini da sva crnogorska plemena nikad nijesu bila na istoj strani. Tražio je rješenja i u fizičkoj i u metafizičkoj ravni postojanja, ali lijek za tu vječno otvorenu ranu nije, nažalost, nikada pronašao. U fragmentarnoj prozi on još jednom pokušava da analizira i sagleda taj problem u kontekstu novijih događaja, te se sljedeći piščev iskaz čini kao mogući odgovor na vlastito pitanje, iako su u mozaiku knjige, postavljeno pitanje i potencijalni odgovor na njega, prostorno prilično udaljeni: „Tako nas ni đavo ne natjera da pođemo istim putem, da zajednički ponesemo isti teret, da shvatimo i usvojimo isti zavjet. Radije ćemo se posvađati, zakrviti, prebjeći, izdati, poturčiti, pošvabiti — jer to je već provjeren put da se postane i ostane đubre istorije ili novo roblje nečije”.24 Karakterišući svoj „ispreturani dnevnik”, pisac govori o razlozima što u njega nije unio „prave misli”: „Ni ovaj dnevnik u kojem pišem — nije primio moje prave misli. Namjerno mu ih nijesam dao — jer odmah bi me izdao.”25 Potpuno je razumljiv piščev strah od obnaživanja i odavanja najdubljih i najosjetljivijih misli. Od toga su strahovali mnogi stvaraoci među kojima i Ivo Andrić, koji je tu pojavu ovako definisao: „Reči su za pisca kao vatra i voda u onoj poslovici: dobre sluge, ali zli gospodari. One nas nose i pobjeđuju za nas, ali nas s vremena na vreme izdaju i odaju”.26 Sve u svemu, piščeve skeptično prožete eksplicitne izjave o smislu pisanja i sudbini napisanog treba prihvatiti oprezno, i s određenom   Isto, str. 208.   Prutom po vodi, str. 254. 25   Isto, str. 109. 26   Ivo Andrić: Znakovi pored puta, Sarajevo, 1981, str. 259. 23

24

Književna sudnica Mihaila Lalića

145

dozom rezerve, jer su one često u koliziji sa njegovim stvarnim opredjeljenjima, poniklim iz dubinske strukture jedne tipično vitalističke poetike. Da je pisac vjerovao riječima svjedoči njegova implicitna poetika, a i činjenično stanje koje potvrđuje istinu da nije prestajao pisati do kraja života, osjećajući da se „žalost za životom krije iza žalosti za nesvršenim poslom.”27 Nikakva sumnja nije bila toliko jaka da bi oslabila njegov stvaralački nagon, presušila živi izvor kreativne energije i, prije smrti, zaustavila pero nad hartijom (prut nad vodom). To se osjeća u značenjski efektnom „Epilogu”: „Opet se pitam zašto pišem i ponovo dospijevam do nejasnog odgovora: pokušavam da prikupim neka iskustva, uz pomoć njih da odredim je li ovo takozvano sad i ovdje samo haos u kojem ima nekih prividnih ponavljanja koja nas varaju te nam se čini da smo naslutili zakonitost, ili u tom vječnom pokretu ima i stvarnih oslonaca koji se sastoje od otkrića osvojenih pipanjem po mraku i zapisanih prutom po vodi… Sigurno je samo jedno: pisanje je uzaludan otpor protiv zaborava, kao što je medicina beznadan otpor bolestima, a življenje uzaludna borba protiv smrti. Znamo da ćemo na kraju podleći, ali zato još ne zatvaramo apoteke, bolnice ni fakultete, i trudimo se da ne podlegnemo prije roka”.28 Stvaranjem priča „koje se nijesu nikom nametale”, u kojima nema ni skrivanja ni krivotvorenja poraza i promašaja nego težnje da se raskrinka neistina, da se nešto optuži ili pokuša ispraviti, Lalić je branio čovjekov integritet i slobodan razvoj ljudske ličnosti od zastrašujućih manipulacija u vremenu najvećeg materijalno-tehničkog napretka, ali i najracionalnijih zločinstava. Možda zbog toga što je osjećao „ljuto i gorko nezadovoljstvo sa svijetom” oko sebe, njegove knjige su često bile, Kafkinim riječima rečeno, „sjekira za zamrznuto more u nama”.   Prutom po vodi, str. 173.   Prutom po vodi, str. 452.

27

28

146

Zora Jestrović

Prirodom Lalićevog stvaralačkog nagona dominira osjećanje istorije, odnosno svijest o postojanju u vremenu koje nije samo sadašnje nego istovremeno i prošlo i buduće. U presudnim i nesigurnim vremenima on je svojom pričom pokušao da ljudsko nadanje produži i preko groba. Vrijeme će pokazati da li će Lalićevo stvaralaštvo nadživjeti sadašnjost i dosegnuti svevremensko. Andrić je zapisao da samo mrtav pjesnik dobija svoj pravi i konačni lik, jer se rijetko dešava da ga savremenici još prije smrti potpuno sagledaju i pravo ocijene. U tom smislu Mihailo Lalić predstavlja pravi izazov nauci o književnosti i njenim brojnim specijalizovanim disciplinama, a naročito književnoj estetici, odnosno poetici, kao i naratologiji i genologiji.

II

TREĆA FAZA STVARALAČKE METAMORFOZE

Književna sudnica Mihaila Lalića

149

POETIKA NESLAGANJA U KNJIGAMA FRAGMENTARNE PROZE I AUTOBIOGRAFIJI (Sâm sobom, Prelazni period, Prutom po vodi i Epistolae seniles) Ništa ne sputava revoluciju tako uspešno kao njen uspeh. Borislav Pekić

R

adikalno izmijenjena stvaralačka paradigma u trećoj spisateljskoj fazi (1985–1992) rezultirala je objavljivanjem knjiga u kojima se život pojačano pretakao u literaturu, a literatura manje u život. Dominantu književnog ispovijedanja predstavlja autokritika revolucije i autokritika savremene civilizacije. U ovoj fazi je došla do izražaja piščeva poligrafija i visoki intelektualni nivo koji su mu omogućili da vidno dopuni i proširi određene opsedantne tematske opuse. Knjige treće faze su velikim dijelom rezultat piščevog bolnog sudara sa stvarnošću čiji su se temelji na raličitim nivoima života urušavali i zbog izdaje osnovnih principa koje je proklamovala revolucija, čiji je zagovornik i učesnik i sâm bio. U stvaralačkoj groznici sa osjećanjem da nema više mnogo vremena i u težnji za istinom, u relativno kratkom periodu, nastala su rodovski i žanrovski različita djela, neujednačene estetičke a približno ujednačene etičke vrijednosti. U vrijeme piščevog života objavljene su sljedeće knjige posljednje stvaralačke faze koje pripadaju egzistencijalnoj prozi: drama Dani mržnje (1984), autograf Sâm sobom(1988), meditativno-memoarska proza Prelazni period (Dnevnik posmatrača), 1988, drama Poraženi (1989), roman Odlučan čovjek (1990), autobigrafsko-meditativno-memoarska proza Prutom po vodi

150

Zora Jestrović

(1992), roman Tamara (1992). Posthumno je objavljena pripovjedna zbirka Opraštanja nije bilo (1994), autobigrafija Epistolae seniles (Staračke poslanice), 1995, i knjiga intervjua Pipavi posao spisatelja (1997). U prvoj fazi stvaralaštva (1935–1970) Lalić je revolucionarne vrijednosti afirmisao u romanesknom sekstetu: Svadba (1950), Zlo proljeće (1953), Raskid (1955), Lelejska gora (1957), Hajka (1960) i Pramen tame (1970) i zbirkama pripovjedaka. Inspirativno vrelo za svoje kazivanje nalazio je u ratu i revoluciji, svom rođenom poetskom biću, u usmenom narodnom stvaralaštvu, u Petru II Petrroviću Njegošu i Marku Miljanovom Popoviću, s jedne, a I. Andriću i M. Krleži, s druge strane. U drugoj (1971–1985) se posvetio preispitivanju vrjednosnih kodova revolucije i rekonstrukciji poluvijekovne istorije Crne Gore. U ovoj fazi je nastala tetralogija romana: Ratna sreća (1973), Zatočnici (1976), Dokle gora zazeleni (1982) i Gledajući dolje na drumove (1985). Burne istorijske događaje, u kojima je i svjedok i učesnik, saopštava Pejo Vučkov Grujović u obliku dnevničke i dokumentarističke proze. U prvom dijelu svakog od ovih romana u obliku memoara, odnosno memoarske proze, ispisuje se istorija Crne Gore. Drugi dio je, uslovno rečeno, u znaku dnevničke proze koja eksplicira savremena zbivanja obilježena ličnim i univerzalnim tragedijama. Osnovna paradigmatska osa knjiga druge faze je provjera svih životnih vrijednosti. Ove romane karakteriše egzistencijalna proza. Evidentno je da je pisac napravio vidan zaokret u obliku i načinu saopštavanja životne i umjetničke istine. Metaforičnost jezika ustupala je svoje mjesto analitičko-filozofskom diskursu. Osjećala se oscilacija umjetničkog zanosa, logičkodiskurzivni stil prožimao je stranice novih romana. Pripovijedanje je, umjesto simboličnih prosedea, svoje izvore pronalazilo u slojevima autentične životne građe (istorijske, diplomatske, memoarske). Treća faza (1985–1992) je protekla u znaku izmijenjene stvaralačke paradigme. Pisac vidnije započinje autokritiku revolucije, kao i kritiku civilizacije, i na užem i na širem planu posmatranja. Autokritika revolucije i pokušaj odbrane svih poljuljanih etičkih i estetičkih vrijednosti predstavljaju poetološke premise posljednjih knjiga. Ovoj fazi stvaranja prepoznatljiv pečat je dala fragmentarna proza, ali i druga

Književna sudnica Mihaila Lalića

151

raznorodna djela koja s njom korespondiraju na tematskom i semantičkom planu. U sadržajno i formalno heterogenom hermeneutičkom krugu svih djela treće faze obrazuje se cjelovita slika poetike Lalićevog stvaralaštva — poetike čiji je ikonični znak autokritika prožeta dubokim osjećanjem razočaranja u mladalačke zanose i snove, u saznanje da je stanje poraženosti nadjačalo početničku euforiju pobjednika. U Lalićevom djelu rat se paralelno osjeća u borbama na bojnom polju i u dušama umirućih. Poetikom smrti ovjenčan je skoro svaki umirući lik u više romana. Slikom agonije duše koja umire pisac pokazuje značaj i veličinu njenog pada. Ne mogu velike žrtve jednostavno i brzo otići sa ovoga svijeta. Ostavljaju trag u svom posljednjem viđenju kraja. Likovi iz prve faze su kao Njegoševo mlado žito, kome je žetva došla prije roka. Svim svojim bićem on je ratnik i pobunjenik. Za njega rat, praktično, nikada nije ni stao. Kad je odložio oružje, uzeo je olovku, i riječju, kao oštricom noža zasijecao bolesno tkivo, recidive bolesti zbog kojih je i bio učesnik revolucije. Cjelokupno dnevničko, autobigrafsko, romansijersko i pripovjedačko stvaralaštvo treće faze zvuči kao ispovijest poraženog pobjednika i kao žal za nevinim žrtvama. Klica sumnje začela se još u toku rata, bujanje je simbolično nagovještavano i u prvim romanima da bi eskaliralo u kasnijim mirnodopskim vremenima. Svoj konačni oblik dobilo u posljednjim knjigama. Kao pripadnik partizanskog pokreta i komunističke orijentacije vjerovao je u slobodarsku i humanu budućnost. Ali, zanos koji ga je ispratio iz rata veoma brzo se počeo gasiti u miru. Uvjerio se u ono što se i u ratu osjećalo, da su se komunisti raslojili na „one gore” i „one dolje”, da su se još i toku rata, a posebno u posljeratnim godinama posebno osilili „monstrumi sa crvenim knjžicama”. Osjećao je pripadnost „onima dolje” i među njima ostao do kraja života. Vlast mu je uvijek bila strana i odbojna. U dvorove diktatora, kako je govorio, nikada nije zalazio. M. Lalić nije mogao lako prihvatiti odavno ustanovljenu istinu da je svaka revolucija samo krâj staroga života, ali ne i istinski početak novoga. Revolucija je znak da svoju misiju nijesu pravilno izvršili oni koji su prethodno bili na vlasti. Oni su i doveli do revolucije i omogućili njeno izvršenje. Revolucije nikada nijesu donosile radost i onakvu

152

Zora Jestrović

slobodu o kojoj su sanjali njeni akteri. One koji su revoluciju sâmi željeli i stinski se žrtvovali u ime nje, revolucija po završetku najčešće izbacuje iz stvarnog života i „jede”. U tom smislu će revoluciju nazvati krvopijom. Egalitarističke ideje koje su se u želji i mašti činile mogućim, u stvarnosti su se pokazale kao demagogija. Oni revolucionari „odozgo” najčešće su u postrevolucinarnom periodu izvlačili lične dobrobiti, a oni „odozdo”, među koje se Lalić sâm svrstao, još dugo su gajili utopijske nade u pravedno društvo i sanjali o jednakosti ljudi. Sa filozofske tačke gledišta jednakost sputava ljude, a posebno na duhovnom planu. Ona je suštinski i nemoguća. Zato je „rat” između realista i modernista, kome je Lalić posvetio mnogo zapisa u fragmentarnoj prozi, kao i animozitet prema modernistima, sa estetskog stanovišta bio neopravdan. Nejednakošcu izražavanja i djelovanja ljudi afirmišu svoje sposobnosti nezavisno od drugih. Zar bi Lalić bio najznačajniji literarni istoričar Crne Gore da nije težio ostvarenju različitih vrsta nejednakosti? Revolucija nije opravdala velika piščeva očekivanja. Polako se pretvarala u svoju negaciju, negaciju kakvu najbolje profilišu vizionarske misli F. Kafke koji je revoluciju vidio kao stihijsku poplavu. Što se poplava (revolucija više širi), utoliko je voda plića i mutnija. Revolucija ispari, a ostane samo blato nove birokratije. Na izložbi Pikasovih slika jedan Kafkin prijatelj je konstatovao da je Pikaso hrabri deformator. Kafka je uzvratio: „Ne bih to rekao. On bilježi samo iznakaženje koje još nije dotaknulo našu svijest. Prava realnost je uvijek nerealistička”. Upravo sa nerealističkom ralnošću Lalić je očekivao ostvarenje proklamovanih obećanja revolucije i istovremeno vodio svoje unutrašnje i spoljne ratove. Obuzet njima ispisao je posljednje stranice svojih proza, pokušavajući da životom (faktom) ostvari svoje umjetničke (fikcijske) vizije. I u svojim najdubljim strukturama Lalićev artefakt se rađao pomoću fakta. Odložio je staro oruđe — metaforu, posegnuo za novim — dokumentom, u želji da stvori djelo u kome će pomiriti dvje istine — umjetničku i životnu. Ipak egzistencija je dobila primat nad čistom umjetnošću, dobija se dojam da joj je nadređena i da se objektivnost nameće kao suštinska spona među svim sadržajnim i misaonim djelovima narativne, dnevničke i dokumentarne proze. Život istinski, istiniti, postao je

Književna sudnica Mihaila Lalića

153

temelj završne — objektivne slike svijeta. Piščeva kritička svijest, kritički i autokritički odnos u posljednjoj stvaralačkoj fazi doživjeće svoju i kulminaciju i katarzu. I dok smo Lalića u prvoj fazi stvaralačke metamorfoze doživljavali u onom smislu kako se pisac doživljava uopšte, kao autora koji je u sjenci svoga djela, u drugoj — kao autora koji polako napušta svoju sjenku i staje ispred svoga djela, pokušavajući da objedini sudbonosna vremena i prostore. U trećoj fazi ga vidimo kako stoji u središtu svoga djela koje je nevidljivom alhemijom duha izgubilo obrise fikcije. Svojom umjetničkom građevinom, sazidanom od životne istine, pisac čini posljednje napore da bespristrasno saopšti sve vrste istina koje je ranije započinjao i iz neliterarnih razloga obustavljao. Kako je u posljednjim godinama stvaranja bio opsjednut žalom za životom zbog žala za nezavršenim djelom, kao i strahom od dugog predsmrtnog bolovanja, nije imao dovoljno vremena da u svoje posljednje prozne tvorevine unosi metaforične prosedee. Skoncentrisao se na fabulu kojoj je cilj filozofsko ideološka slika svijeta. Posljednje i završne poruke autora, koji nije htio otići sa ovoga svijeta a da ne ispravi one „krive Drine” od čijih se mutnih voda gušio cijeloga života, pohranjene su kao ljudski i literarni amanet u posljednjim knjigama posljednje stvaralačke faze. Iako romani Odlučan čovjek i Tamara nemaju umjetničku vrijednost kao većina prethodnih, oni su ostvarili piščev ideološki cilj — poentirali sva njegova neslaganja, pobune i optužbe u ime neostvarenih ideala revolucje i socijalizma. Pisac starenjem nije gubio osjećaj za ljepotu, što potvrđuju određeni prozni pasaži, već je žurio da kaže ono što u prethodnom stvaralačkom opusu nije rekao — životnu istinu. Žureći za istinom, nevidljivo je zanemarivao poetski dio svoje proze. Stevan Raičković je rekao da bi poetski djelovi Lalićeve romaneskne i pripovjedačke proze, izdvojeni na jednom mjestu, zvučali kao najljepša lirika. I Prva knjiga koju je indicirala izmijenjena stvaralačka paradigma je autograf Sâm sobom (1988), potom slijede još dvije knjige fragmentarne proze. Sve tri knjige su došle skoro neočekivano, kako na formalnom

154

Zora Jestrović

tako i na sadržajnom planu. Umjesto konstrukcije priče, pisac je primjenio dekonstrukciju priče. Uveo je nove književne žanrove — dijatribu i esej, koji su se i u ranijim djelima kontekstualno osjećali, ali sada su dati kao zasebne tematske cjeline. Tri knjige fragmentarne proze predstavljaju raskid sa integralnom slikom svijeta. Osjetio je da se tadašnja zbivanja ne mogu efektno eksplicirati romanom koji je spor i ne može brzo pohvatati i objediniti aktuelne događaje. Shvatio je da će u tokovima aktuelnih zbivanja opstati samo ako revitalizira biće svoga stvaralaštva. Umjesto integralne slike svijeta odlučio se za parcijalnu, umjesto linearnog za alinearni način pripovijedanja. Htio je dijalog i polemiku sa čitaocem što mu je nalagalo izbor nove forme za odabranu sadržinu. Najprije se u autografu obratio sâmom sebi da u tišini vlastitog bića ispipa žilu kucavicu stvaralačkog bića. Da kao neke buduće božje zapovijesti svoga stvaranja, vlastitom rukom, kao pečatom duše, ispiše ono što ga je godinama proganjalo kao nepravda, što mu je činilo radost, sreću i tugu, da započne polemike o svom neshvatanju svijeta u kome živi i uzaludnim žrvama za njega, da ispiše stihove koje je kao „zakopano blago” nosio u duši, jer je mislio da čovjek piše pjesme samo za sebe. Ako autograf Sâm sobom posmatramo u kontekstu autokritike revolucije, onda etimon pojačane kritičke svijesti i najavu otkrivanja uzroka nekih određenih događaja, kao i razloge nedovoljnog pisanja o revoluciji, možemo naći u zapisu autografa kojim je predstavljen odgovor kineske književnice Ding Ling na pitanje jednog novinara zašto se o kineskoj revoluciji pisalo malo. Književnica saopštava da je u Kini rat dugo trajao, da su se borili u ratu, da su poslije rata došle političke kampanje koje su traćile vrijeme: „Znate: daroviti ljudi ne vole naređenja. A drugi, opet ne vole što oni ta naređenja ne primaju. U političkim kampanjama, kakve smo mi imali, takvi daroviti ljudi su prve mete. U toku kulturne revolucije stvari su se svuda iskomplikovale, ali nigdje tako kao među piscima i umjetnicima…” (str. 11). Komentarišući odgovor Ding Ling, Lalić je zapisao: „I o našoj revoluciji se nije mnogo pisalo, ali se ne sjećam da je neko nekog pitao zašto se tako dogodilo. Imamo nekih što u stvari misle da je suvišno i to što je

Književna sudnica Mihaila Lalića

155

napisano. Revolucija ide, teče i prolazi, a reakcija ostaje i čeka zgodu da sve vrati na prvobitno” (str. 11). S obzirom na to da je Lalić tvrdio da su pisci tvorevine i tvorci svoga vremena, nezaobilazan segment u analizi autokritike revolucije su podaci iz njegovog revolucionarnog života. Oni pomažu razumijevanju njegove neprestane borbe za etičke i estetičke vrijednosti. Otkrivaju razloge upornog nemirenja i neslaganja koja su mu postala spisateljski zanat. Zbog toga izuzetno poetsko geslo njegovog i života i stvaralaštva predstavlja epigraf „Ne slažem se! … I to je zanat”. Za piščev ideološki profil, kao i profil njegovog stvaranja u cjelini, važni su podaci da je 1935. postao skojevac, a 1936. član KPJ (Komunističke partije Jugoslavije). Na Beogradskom univerzitetu se uključio u antifašistički omladinski pokret. Bio organizator demonstracija, robijao u Glavnjači i zatvoru na Adi Ciganliji. Organizator i jedan od prvih boraca narodnooslobodilačke borbe u Crnoj Gori. Bio zatvorenik u kolašinskom četničkom zatvoru, osuđen na smrt. Zatim u logoru „Banjica” u Beogradu i „Pavlo Melas” u Solunu. Krâj rata dočekao kao zamjenik političkog komesara u jugoslovenskom bataljonu, sastavljenom od robijaša koji su uspješno izvršili proboj i bijeg iz solunskog zatvora, a potom se zajedno sa grčkim partizanima na poluostrvu Halkidika borili protiv fašizma. Kad je rat napokon završen, činilo se da je revolucija na putu da ostvari svoje proklamovane ideale i opravda svoje žrtve, posebno one koje su nesebično umirale, vjerujući da umiru za novu, planiranu budućnost. U novim životnim okolnostima pisac je odložio ratno oružje, i posegnuo za riječju, novim mirnodopskim oruđem za nastavak izgradnje pravednog društva. Na početku riječ o revoluciji bješe vedra i zanosna, kasnije sumnjičava i melanholična da bi se na kraju pretvorila u njenu javnu osudu, kao i osudu vremena u kome je pun nezadovoljstva tiho i povučeno živio. Vrijednosti savremene civilizacije su mu bile strane i neshvatljive, posebno paradoksalni odnos moralnog i tehnološkog razvoja čovječanstva. Užasnut je činjenicom da „ima ljudi koje oskudica, profesija ili navika pretvore u lisce (lihvari, bankari, berzijanci i makroi) ili ih navede da budu zli kao psi (podoficiri, apsandžije, uspješniji advokati) ili da budu gori od hijene (ucjenjivači, špekulanti

156

Zora Jestrović

ratni, trgovci drogom, mafijaši), i da budu vuci kad nijesu gladni (policajci) „…U moralnim sklonostima, smatra Lalić, veći je razmak između čovjeka i čovjeka nego između čovjeka i psa. Ipak njegov violentni duh i radna upornost, bez obzira na gorko razočaranje, ne skreću ga sa davno izabranog puta. Nije ni pomišljao da izda ideale iz mladosti, niti „da pljune na njih”, kako su to mnogi revolucionari učinili. Ostao im je vjeran uprkos osjećanju ništavnosti svih pretpostavljenih vrijednosti koje je revolucija trebalo da donese i u svom budućem hodu ostvari. I kad bi se vratio na početak, on bi opet istim putem krenuo. Autograf je svojim sadržajnim sklopom nagovještavao profil budućeg stvaralaštva. Njegovo razočaranje je kulminiralo pred saznanjem da su se deformisali nauka, moral, religija, politika sa strankama, pa i sâma revolucija. Njegova zemlja je poražena, ne u ratu, već od saveznika u miru. Time je poraz teži. A saznanje da je pisac poražene zemlje, još teže. Zapis o komesaru Minju Đilasu, najboljem drugu piščevom, ranjenom, zarobljenom, izmučenom u specijalnoj policiji i strjeljanom 1942, nalazi se na stranici autografa, ispod zapisa o vrstama negativnih ljudi, „gorih od pasa”. Vjerovatno je baš tu ispisan da se uporedi i vidi kakvi su se ljudi žrtvovali za one koji uživaju i zloupotrebljavaju slobodu. Evokacijom uspomena na M. Đilasa, pisac analizira nepravdu prema njemu, jer nije proglašen za narodnog heroja, kako je A. Ranković predlagao. Spriječio je to njegov stariji brat, jer su dva brata već proglašeni herojima. A Minjo je, smatra Lalić, veći heroj od obojice. Nepravda je, nažalost, u ime ličnih interesa — činjena i prema mrtvima. Autografom Sâm sobom (1988) Lalić najavljuje i značenjski profiliše neka svoja buduća književna djela, onosno ona koja je planirao, ili već stvarao u svojoj radionici od kojih su neka uslijedila odmah poslije autografa: meditativno-memoarska proza Prelazni period (Dnevnik posmatrača), 1988, drama Poraženi (1989), da bi kasnije nastajala ostala djela inspirisana kritikom revolucije i subjektivnim stavom prema određenim životnim pojavama, koje takođe treba preispitati sa savremene tačke gledišta. U autografu je zapisana efektna pričica „Ispod vješala”, posvećena borcu Gojku Kruški koji je svojom hrabrošću zadivio sve prisutne kada su ga, na Cetinju, doveli ispod vješala. Dovikivao je majci da vodi

Književna sudnica Mihaila Lalića

157

sestru kući, da ne gleda i ne plače. Uspio je da sâm izmakne stolicu ispod nogu i objesi se. Gojko je vjerovao da će njegova smrt prokrčiti časni put revoluciji i slobodi. Preduhtrio je dželate da ga objese. Postupio je na isti način kao Đulja Jovanov Podgrađanin, junak iz Primjera čojstva i junaštva Marka Miljanova, koji nije htio da pred vojskom nosi vezirov barjak na svoju braću. Sâmi su izmakli šticu ispod nogu „da se ne muče” njihovi dželati. Svoju pričicu Lalić poentira riječima: „Možda i sad živi na Cetinju žena koja je, prolazeći ispod vješala, povukla za nogu obješenoga da ga zaljulja na konopcu. Poslije je ta žena oslovljavala Gojkovu majku, kad je sretne: ‘Dobar dan’ — ko zna šta je time htjela, ali joj ova nije odgovarala”, pokazujući kako su najhrabriji i najčasniji u svojoj smrti bili poniženi od onih koji su kasnije uživali blagodeti njihovog žrtvovanja. Ova pričica i na sadržajnom i na značenjskom planu korespondira sa kratkom, kratkom pričom o starici Lješnjak, zapisanom u knjizi Prelazni period (str. 220–221) i Prutom po vodi (str 371) čiji je sin „dao život za otadžbinu i revoluciju, prije no je znao kako su otadžbine nezahvalne a revolucije krvopije”. Odmah iza stranice autografa, na kojoj je naveden epigraf: „Ne slažem se! … I to je zanat”, ispisana je kratka kratka priča „Drugovi” (str. 51) čija se paradigmatika zasniva na retorskom pitanju: „Jesmo li se drugovi za ovo borili?” Zapis je rezultat saznanja da je nestalo iskrenog drugarstva koje je bilo temelj revolucionarnog pokreta. Otuđili su se oni koje je spajalo povjerenje. Nastala je kriza duha i morala, ali ne smije se izgubiti nada u pozitivne vrijednosti i poštene ljude. Da ima nade za ljudski rod i da ima časnih i poštenih i u smutnim neljudskim vremenima svjedoči zapis „Neće čovjek”. Pisac ne saopštava ime čovjeka, iako ga zna. Naziva ga čovjek, što je za njega najuzvišenija riječ među riječima i ime među imenima, u stilu apoftegme M. Gorkog: „Čovjek, to zvuči gordo”. Za njega je čovjek onaj koji ne uzima ono što nije njegovo. I onda kada svako uzima, on neće. Kratkim zapisom „San” evocirano je proživljeno vrijeme straha („Kad se probudih, bi mi prva pomisao da se to iz groba digao strah proživljen prije pola vijeka”). Ali, ubrzo je shvatio da san nije odraz nekadašnjeg straha već unutrašnjeg stida koji je došao sâm po sebi, ukazujući na „nesnalaženje i zbunjenost pred svijetom za koji sam se zalagao

158

Zora Jestrović

svim snagama, pred novonastalim pitanjima i prastarim apetitima koji su se bili prikrili da bi sve obzire nadživjeli”. Autograf Sâm sobom, andrićevski rečeno, predstavlja kapiju na ulazu svijeta s kojim je pisac ubrzano gubio veze, osjećao ga tuđim a sebe neprilagođenim. I Lalić je, kao D. Ćosić u posljednjim godinama života, osjećao da živi u tuđem vijeku. Otuđenosti i izolovanosti suprotstavljao se svojim djelom, stanje poraženosti pobjeđivao je stvaralačkim radom, jer, kako kaže I. Andrić: „Umjetnost i volja za otporom pobjeđuju svako zlo pa i samu smrt”. U stvaranju i mišljenju nalazio osnovni i krajnji smisao života, njegov izvor i njegov uvir. II Dvije knjige fragmentane proze Prelazni period (Dnevnik posmatrača), 1988, i Prutom po vodi (1992) predstavljaju nastavak piščevog ispovijedanja i dijaloga sa znanim i neznanim recipijentima i oponentima, započetog u autografu. Predmet ovih angažovano pisanih knjiga su, između ostalog, konkretni i stvarni događaji, društveni, istorijski i kulturni procesi, kao i različite ličnosti piščevog vremena u trajanju od skoro pola vijeka. U njihovom dijalektičkom sadejstvu pisac će pomoću prošlosti i svoje sadašnjosti projektovati sliku budućnosti. Pokazaće se da su pričice iz autografa bile semantičke prolegomene ili zamajci pričama koje su uslijedile u fragmentarnoj prozi, potom u romanima i pripovjetkama. U njima će se otkrivati uzroci neminovnog kraha svih životnih vrijednosti, kao i uzroci propadanja revolucionarnih ideala. Promjenom stvaralačke paradigme integralno profilisanje svijeta zamijenjeno je parcijalnim. Ali, u interakciji tematski i motivski sličnih fragmenata moguće je formirati nove naratološke cjeline, različite vrste proza, koje u krajnjoj konsekvenci daju poetske slike, koje po snazi umjetničkog dojma pariraju slikama nastalim integralnim predstavljanjem svijeta u prvoj i drugoj fazi stvaranja. U tom smislu moguće je u Prelaznom periodu pratiti fragmente posvećene revoluciji, kako afirmativne tako i kritičke, koji se mogu posmatrati kao početak novog diskursa o starim temama i dilemama. Pisac je pokušao sa

Književna sudnica Mihaila Lalića

159

obnovljene i izmijenjene tačke gledišta, pomoću novoiznesenih argumenata da konačno zaokruži svoju davno započetu umjetničku priču i upotpuni sliku svijeta. Nagovještajem poeme, kratke, sasvim tužne priče o Radmili, djevojci koju su ubili, pokajali se i leš sakrili, vješto kao iskusni kriminalci, i zabranili da se njeno ime pominje, Lalić nagovještava drugačiji način elaboracije životne građe. Odricanje od fikcije u ime istine i pravde, u ime odbrane čistote revolucije od onih koji su je u najzanosnijem periodu zloupotrebili, oskrnavili njenu početničku humanu ideologiju. Zapisivanjem sna o Radmili pisac navodi nove podatke o drugarici iz rata — u Drvaru je viđena po povratku iz logora u Italiji, zubi su joj bili rasklimani. San ga je progonio. U isto vrijeme osjećao je grižu savjesti zbog stradanja Radmile Nedić i želju da napiše priču o stradanju pravednih i nevinih, o tome kako su istinski heroji žrtvovani, ili bili žrtve zavisti i osvete. Radmila nema groba, ona je tragično dijete revolucije, nju je revolucija „pojela”. Ima samo bistu koja produbljuje priču o njenoj tragičnoj sudbini. Početak kritičkog razmišljanja i preispitivanje „prelaznog perioda” u kojem se pokazalo da socijalizam nije sistem pravde „no tek neki stepen uspinjanja ka njenom prijestolu”, Lalić je otpočeo na 15. stranici Prelaznog perioda, tvrdeći da je raj komunista kojima je on pripadao „bio skroman, blizak raju Aljoše Karamazova: svijet u kojem nema poniženih ni uvrijeđenih”. Pričom o J. Keroševiću (str. 39–40), rudaru, učesniku rudarskog štrajka, zvanog „buna” iz decembra 1920. u kojem je živote izgubilo 35 rudara, Lalić govori kako je Partija od sâmih početaka lomila svoje ljude, odbacivala ih i ponižavala kad više nisu bili fizički spremni da izvršavaju svoje zadatke. Pošto je Kerošević sa robije izašao vidno iscrpljen i obolio, nije mogao poći u partizane, postavljen je za stolara „s tim da pazi da nadležne ne naljuti”. Poenta priče govori o osionosti i zavisti u Partiji koje su započele još u vrijeme njenog osnivanja, a i dalje se nastavljaju na štetu naboljih i najodanijih članova: „A to što je imao zasluge i neke prednosti kakve oni nijesu imali — uzeto mu je u otežavne okolnosti”. Raskol i bezosjećajna vladavina manje sposobnih nad sposobnijim i zaslužnijim bili su

160

Zora Jestrović

ustaljena praksa unutar Partije. Ove paradoksalnosti će biti tema kasnije nastalih romana i pripovjedaka u kojima će autokritika revolucije doživjeti kulminaciju. Kratki zapis o cenzuri svoje besjede ispred Njegoševe Biljarde na Cetinju, povodom dodjele Njegoševe nagrade, Lalić navodi kao primjer ukidanja slobode govora i skrivanja istine koja bi, obznanjena, nekome „važnom” u datom trenutku naškodila. Riječi Isidore Sekulić o Njegošu: „Umro je bez dugova”, koje je ponosno citirao u svojoj besjedi izostavile su i „Pobjeda” i „Politika”. Osjetio je kako se u socijalizmu uvećava korpus onih koji krivotvore i skrivaju istinu u ime aktuelnih laži, kako na pozornicu istorije polako pristižu različiti monstrumi te se sav intelektualni napor sastoji u drhtanju pred budućnošću. Svjestan je da živi u vremenu kada „slavu ne treba prezirati”, ali da ona više vrijedi neslavnima nego slavnima. Evokacijom svog prolaska kroz Halkidiku 1944. (str. 62–63), poslije napuštanja logora „Pavlo Melas” i priključivanja grčkim partizanima, pisac svjedoči o nacionalističkim predrasudama grčkih komunista, tvrdeći da se slične stvari dešavaju i kod ostalih. Posljedica tih predrasuda je u činjenici da su se egejski Makedonci, dobar dio Markosove vojske, morali odreći svoga makedonskog imena i uzeti nametnuto — grčko. Vjerovali su da će se lažnog imena osloboditi bar u slobodnoj Makedoniji. Zapušteni grobovi poginulih komunista i boraca liče na krtičnjake, a Lalić rezignirano svjedoči: „Taj ko je dao život za slobodu — kao da se unaprijed odrekao i svoga groba i spomena (…) odrekao se i svoga imena”. O kontinuitetu zločina i nekažnjavanju zločina u Crnoj Gori svjedoči pričica o majoru Kecmanoviću (str. 77–78) koji je sa dvanaest žandara nasilno upao, negdje u Cucama, u kuću Petra Zvicera. Staru majku mu isprebijali, vezali za drvo pred kućom da gleda kako u zapaljenoj kući gore Petrova žena i djeca. Kecmanovića nikakav sud nije pozvao na odgovornost, niti osudio. Na Cetinju je ostao kao pobjednik, držao govore na grobljima poginulih žandara. Prijetio je da može uraditi i gore od onoga u Cucama. Ovaj zapis na tematskom i idejnom planu korespondira sa „Šest pričica iz Cetinjskog arhiva”, kasnije zapisanih u knjizi pripovjedne proze Opraštanja nije bilo (1994), posebno sa pričicom „Preko granice” koja svjedoči kako je Radomir Kočan

Književna sudnica Mihaila Lalića

161

ubio ni kriva ni dužna najboljeg plemenika iz albanskog sela Martinovića, na pragu njegove kuće. O stradanju i ponižavanju najboljih komunista govori zapis o Niši Milanoviću (str. 118–119), starom komunisti, hapšenom više od 60 puta; izdržao dvije robije, dospio na Goli otok. Njegov stari drug, s kojim je nekad robijao, Svetislav Stefanović — Ćećo, u međuvremenu je postao ministar i prema bivšem drugu se odnosio kao prema političkom kažnjeniku koji će biti pušten „ako bude dostavljao, optuživao one oko sebe, provocirao i ‘sarađivao’”. Gorko je saznanje da komunizam nije usrećio najbolje i zaslužne borce i članove. On je, smatra Lalić, samo pokušaj usrećivanja, slično hrišćanstvu i drugim pokretima koji su nesrećno usrećivali ljude. O osjećanju ništavnosti i propasti ideala o kojima je snijevao i za koje se iskreno borio svjedoči sljedeći rezignirani zapis: „A ko su moji savremenici?… Hapšeni i zlostavljani, ponižavani, ranjavani, premlaćivani, varani i razočarani. Mnogi od nji su kao preminuli, kao negdje zakopani, zaboravljeni. Oni što se još viđaju, osjećaju da su pregaženi. Ako se katkad prevare da kažu kako su se borili za bratstvo braće ljudi i za pravdu, i za sreću — usred te priče uplaše se da to odveć smiješno zvuči, i zaćute” (str. 122). Kritički odnos prema savremenosti osjeća se u analizi pojava koje ukazuju na pojačano raslojavanje društva u cjelini. San o jednakosti vidno se transformisao u ružnu javu koja vrijeđa osjećanja istinskih patriota i poštenih radnih ljudi. Raslojavanje se osjeća i među djecom u školama. Djeca iz domova više klase nazivaju djecu siromašnih „čistačka kolona”. I bivši revolucionari su se podijelili u kaste. Predstavnici gornje kaste, igrajući tenis, odmaraju se od državnih briga. A te „aristokrate novog kova odgojila je gola i bosa partizanija”. Oni iz gornje kaste su se obogatili, napredovali u karijeri, uobrazili se i odvojili od naroda. Pravovjerne komuniste narod je zamišljao kao askete i pravičnjake koji neće zaboraviti šta su planirali i obećali. Najbolji su poginuli u borbi, „osta kuća na Mrzana”, a Mrzan se ne snalazi u izgradnji socijalizma kao u nekim drugim vještinama:

162

Zora Jestrović

„U stvari se izdiže sloj privilegovanih postajući vješto gornji. U njemu vidim neke opasne račundžije, saputnike koji se nijesu istakli junaštvom, a ni čovještvom, nego u početku poslušnošću, žilavom voljom da zadovolje i spretnošću da udalje bolje od sebe. Ljepljivi su i zarazni, obdareni sposobnošću da prepoznaju i privuku sebi slične. Zar oni da grade socijalizam?… Ne, no će ga kompromitovati prije no se začeo” (str. 284). Suočen sa istinskim saznanjem da je socijalizam još jedna od utopija istorije društva, Lalić analizira dijalektiku revolucije, pozivajući se na tvrđenje Karla Marksa da revolucija nije čist posao: „prska blato, ima krvi, ne pomažu rukavice…”. Primjećuje da Marks, možda i namjerno, nije predvidio da se ljudska priroda sporo mijenja i da tu promjenu nabolje revolucija ne može ubrzati. Ispod kože čovjeka živi zvijer „drijema, spava, probudi se pa zareži i skoči iznenada. Pod njenim se uticajem neprekidno, neumorno, opet i opet obnavljaju revolucijama ukinute klasne razlike i hijerarhije” (str. 210). Drugim riječima, i najuspješnija revolucija ne može jednom zauvijek obezbijediti ljudsko blagostanje. Zločinačka i otimačka ljudska priroda opet sve vraća na stari početak. Ono čime je revolucija privlačila svoje učesnike, nije uspjela da ostvari, iako nije žalila truda: nije izbrisala vjerske i nacionalne razlike, stara cijepanja, potčinjavanja, nacionalizme i šovinizme podstaknute mržnjama i osvetama. Pisac je svjestan da se te bolesti ne liječe ni brzo ni jednom zauvijek, da se „prikriju u vazduhu i u vodi, a najviše u čovjeku”, da potajno jačaju i „iskoriste svaku promjenu vremena da ožive i izazovu epidemiju”. Ali, bez obzira na osjećanje poraženosti revolucionarnih ideala, pisac se osjećao članom svoje stare Partije iz koje ga niko ne može isključiti. Uvijek bi ponovio isto. Izabrao isti put. III Evidentno je da se među tematski srodnim fragmentima meditativno-memoarske proze Prelazni period (Dnevnik posmatrača) postepeno odvijao proses ulančavanja fragmenata, odnosno pretvaranja kraćih u

Književna sudnica Mihaila Lalića

163

duže narativne oblike, koji su svoj nastavak, na različitim nivoima, dobili u knjizi autobigrafsko-meditativno-memoarske proze Prutom po vodi. Kada je u pitanju kritički odnos prema revoluciji, onda je knjiga Prutom po vodi još pouzdaniji prilog za konstituisanje piščevog autokritičkog stava. Njena, vremenski datirana, sadržina podijeljena na godine i mjesece (1958–1992), omogućava praćenje hronologije određenih zapisa, odnosno vrijeme začetaka piščevih neslaganja sa nizom aktuelnih pojava, zatim njihovu uporednu analizu sa sinhrone i dijahrone tačke gledišta, kao i reflektovanje na budućnost. Sa različitih tačaka šireg društveno istorijskog konteksta u knjizi se obrazuju jedinstvene, uže, kontekstualne jedinice jedinstvenog značenja, koje će u generiranju budućih književnih tekstova i poetskih ideja kasnije imati primarnu ulogu. Svoje „tugovanje nad porazom” još jedne generacije pisac je do krajnjih granica subjektivnosti produbio ovom knjigom. Ona je bespristrasni prilog onih relevantnih uzroka koji su doveli do propasti tekovina revolucije, ali i pretpostavljenih moralnih vrijednosti budućeg društva. O moralnom srozavanju Partije pisac je napravio zapis već 1960. godine, pitajući se: „I što će nam kad je takva?” Povod je bio ograničavanje stvaralačke slobode, odnosno kažnjavanje pisca Eriha Koša (Lalićevog cjeloživotnog prijatelja) posljednjom opomenom — predisključenjem, kao i još nekih pisaca. Među navedenim razlozima je bilo mnogo laži i falsifikata što je značilo ukidanje istine i poniženje čovjeka. Godine 1964. Lalić zapisuje da socijalizam nije režim pravde. Osjeća se kao zbunjeni revolucionar koji bez svoje krivice ima nečistu savjest, ali ipak ne odustaje od revolucionarnih principa: „To što smo mi ‘komunisti’ (to jest ne mi, nego oni iz foruma) u mnogome odustali od planova, obećanja, nada, želja — ne bi trebalo da toliko uplaši ljude da se ne smiju ni ponadati u mogućnost pravde…”. Iskustva iz 1948–1953, vrijeme Golog otoka, pokazala su da „junaštvo nije izvor nade no stradanja, a borba je svedena na sprdnju” (str. 61). Godine 1966. (11. april) zapisao je tragičnu pričicu o Mileti Peroviću iz Peći koji se u toku rata istakao svojim junaštvom. Neki metohijski Šiptar, koji je visoko cijenio junaštvo, pokloni Peroviću konja gajenog za ponos. Ubrzo neko iz divizije „vjerovatno neka lisica što je naumila da

164

Zora Jestrović

se ulaže nekom gore”, pošalje Peroviću pismeni nalog da konja pošalje štabu divizije. Perović je na nalog odgovorio dosta grubo, smatrajući da je riješio problem. Ali, kada je pošao na put, privedoše mu drugog konja. Na pitanje gdje je njegov konj saopšteno mu je da ga je kurir divizije odveo po naređenju. Perović uzjaše na drugog konja i sustigne kurira koji je vodio njegovog konja, jer ne smio da ga uzjaše. „Uzme konja za uzdu lijevom rukom, poljubi ga, ubije ga pištoljem iz desne”. Odmah je pozvan na partijsku odgovornst. Povrijeđen i ogorčen rekao je svašta, ali nije uspio da spasi moral revolucionara. Umjesto spasenja, uspio je da postane žrtva mučilištva i Golog Otoka. Doživio je sramni poraz od onih koje je smatrao svojima. Poredeći naše kneževe, kraljeve i sve vrste vlastodržaca sa ruskim carevima, koji su osjećali neku vrstu griže savjesti zbog svojih postupaka, pisac tvrdi da naši nikada nijesu ni pomislili da ukinu ili nečim ograniče torturu. Naši sudovi su znali i odobravali da se radi kako se radi: „Ako se neki od mučenih usudio da se požali ili čak pokaže dokaze torture — krnjatke zuba, komade kože ili ožiljke — ismijan je, mogao je biti siguran da mu kazna time neće biti smanjena no povećana. (…) Žalosno je što se ni Titovi komunisti i udbaši ne bi mogli pohvaliti da su torturu ublažili, no su je, naprotiv, obogatili s nekoliko pronalazaka” (str. 286–287). Lalić se nije osjećao članom Partije kojom vladaju „oni iz foruma”. Zapisao je (1966) kako je jednom od novopečenih komunista otac Kirilo iz Moračkog manastira rekao: „Nemaš ti veze s Marksom, koliko ni ja s Bogom!” Za njega je „čovjek” najbolja Partija. U njoj ima veoma malo članova. Slično osjećanje, svojevremeno, je iskazao i Volter. Na pitanje da li je Francuz, on je odgovorio da je čovjek. Zapisom o Iliji Milikiću, zanatliji po struci, rijetkom jugoslovenskom komunisti koji je poznavao Lenjina i koga je Lenjin posjećivao u njegovom stanu u Ženevi, Lalić svjedoči o surovm odnosu komunističkog rukovodioca Moša Pijade, prema partijskom drugu, koji mu se zamjerio prilikom jednog predsjedavanja partijskom sastanku, a potom i Aleksandra Rankovića. Za Mošina života Milikić nije mogao dobiti ni zasluženu penziju. Komunisti ni prije ni poslije „nisu bili ljudi dobroćudnog soja — svi su bili istog kova čim počnu da teku karijeru”.

Književna sudnica Mihaila Lalića

165

Lalić je u principu izbjegavao susrete sa komunistima koje je smatrao „ubicama komunista”. Prilikom slučajnog susreta sa narodnim herojem Savom Joksimovićem gledao je na stranu jer „iz principa izbjegavam susrete sa ubicama komunista”. Već 1968. u Beogradu se osjećao nekako starim, suvišnim, nepotrebnim i neprilagodljivim („Postao sam sušta prošlost koja se samo nevidljivom vrpcom drži za skut podozrive sadašnjosti”). Kao da je bio gost u sopstvenoj zemlji. Revolucija nije uspjela da pomiri niz različitosti u Crnoj Gori, niti da priguši javne strasti koje u srećnim zemljama kraće traju. Njena tragičnost je utemeljena u dijalektici obnavljanja različitih vrsta sukoba, što svakako i danas potvrđuje naša aktuelna stvarnost. Crna Gora je, smatra Lalić, nesrećna zemlja i zbog toga što javne strasti nikada ne prestaju, samo im se imena mijenjaju („čas su klubaši i pravaši, čas bjelaši i zelenaši, komunisti i jerezovci, partizani i četnici, pa opet bjelaši i zelenaši”). „Uprkos krvi prolivenoj za jednakost”, obnovljene su i klasne razlike, a time obezvrijeđene nade najvećeg broja njenih učesnika. Godine 1985. Lalić ironično, njegoševski, zapisuje da kola obrnuše naopako („naša kola kotrljaju nizbrdicom”). Tragičnost takvog stanja produbljuje aktuelno porazno saznanje da je, ono što se ima, bolje od onoga novog što tek dolazi. Otpor je uzaludan jer uzroci promjena ne leže samo u društvu koje se voljom svojih internih zakona mijenja već i kosmičkim zakonima pred kojima je čovjek nemoćan. Novonastale promjene pisac sagleda, kao istinski intelektualac — u kontekstu prirodnih i društvenih zakona života, u dijalektici koju ne može srcem prihvatiti, iako je potpuno razumije. Revolucija je, smatra pisac, dijete grada, ali se u gradu nije rascvjetala. Tek kad je izišla u polja, sela i planine, sjurila se kroz klisure, onda je pobijedila. Ali, kad se sa pobjedom ponovo vratila „u gradove, na trgove, u kancelarije, trgovine, banke i palate, restorane — zarazila se bolestima od kojih nije kalemljena” (str. 303). Pravi cilj revolucije je ostao neostvaren iako se zajedno sa svojim drugovima nadao da će usrećiti svoje narode. Pokazalo se da pravi cilj, ne samo da nije ostvaren, nego je i neostvarljiv. Ostali su, kao i mnogi njihovi prethodnici „suvi plodovi”, usamljeni i odbačeni. Revolucija je u određenom trenutku, jedva dočekala da okrene leđa komunističkim idealistima. Komunistički

166

Zora Jestrović

vlastodršci su vremenom potcijenili, pogazili i izgubili sve vrline revolucionara. Samo jednu osobinu su zadržali — „volju da vladaju apsolutno, doživotno, pa po mogućstvu i poslije”. Godine 1989, 21. novembra — utorak, Lalić je zapisao da se bliži kraj socijalizma, nade čovječanstva: „U nekrologu koji mu se sprema moglo bi se reći da su mu grob iskopali — ne samo vođe reakcije, no takođe i monstrumi sa crvenim knjižicama” (str. 379). Poraz je, smatra, bio neizbježan („Plivali smo protiv struje, borili se, umorili se. Dvadeseti vijek nas je rodio i sahranio”, str. 394). Svjestan da je socijalizam sišao sa istorijske pozornice, da su ideali komunizma potpuno obezvrijeđeni u društvu koje ponovo srlja u nove sukobe, Lalić ipak ne gubi nadu u socijalizam kao sistem pravde. Vjeruje u njegovu obnovljenu budućnost, u nekim drugim vremenima, što će možda doći i osvijestiti većinu ljudi. U tom smislu, kao profetsko geslo, zvuči jedan citat iz zadarskog „Novog lista” koji je unio u svoju knjigu, a koji, po svemu sudeći, ni do danas nije izgubio svoju aktuelnost. Naprotiv, dobija na aktuelnosti. Njime se pisac pomoću tuđih riječi, sa kojima je potpuno saglasan, obraća budućnosti kao poeta vates: „Vjerujem da će doći i taj dan kad će svi naši narodi vrlo brzo početi plakati za komunizmom. To će biti pravi paradoks. Zašto? Jer će, kao što je vidljivo već sada, naši ljudi masovno gubiti posao, ostajaće bez osnovnih egzistencijalnih uvjeta za život. Neće više biti komunističke uranilovke kojom su se bar svi uspjeli prehraniti, sačuvati goli život. Neće više biti socijalne zaštite za svakog čovjeka, besplatnih ljekova. Ući ćemo u jedan novi sistem robno-novčane razmjene ranog kapitalizma u koje će jedan veliki dio ljudi ostati bez prave zaštite” (str. 420). IV Lalićeve autobigrafske zapise Epistolae seniles (Staračke poslanice), 1995, posthumno je priredio Branko Popović. U „Napomeni priređivača” tvrdi da je početni dio Poslanica pisan oko 1984. godine, a

Književna sudnica Mihaila Lalića

167

završni oko 1986. Pisan je grafitnom olovkom, piščevom rukom, ćirilicom, kao i uvijek. Rukopis je prekinut, takoreći, na pola rečenice. Priređivač nije mijenjao elemente Lalićevog teksta. Najteži dio posla bilo je dešifrovanje više imena. Svesrdnu pomoć priređivaču pružio je Miloš Vulević, Lalićev prijatelj iz zavičaja. Autobiografski zapisi počinju sjećanjima na rano djetinjstvo, kada je piscu bilo tri i po godine (1918), a završavaju se (odnosno prekidaju) 1936. kada je kao student u Beogadu bio učesnik i svjedok demonstracija i hapšenja. Kao povod za pisanje autobiogafije Lalić navodi Uspomene Imbra Tkalca. U, sebi svojstvenom, polemičkom tonu komentariše Tkalčevu knjigu. Kaže da ju je zaobilazio i potcjenjivao prije nego što je otvorio. A, onda, iznenađen, kad je vidio o čemu i kako čovjek piše, upitao se zar i on ne bi pokušao da opiše neka od svojih sjećanja. U sljedećem pasusu, u vidu autopoetičkog komentara, najprije definiše smutno vrijeme u kojem živi, a potom definiše svoje buduće priče i sudbinu knjige koja bude od njih sastavljena: „Prilike su danas kod nas tako krive i blesave da baš nije vjerovatno, upravo da nema opasnosti, da bi od moga škrabanja hartije mogla nastati knjiga koja hoda, luta i zalazi gdje je ne traže. Pa i kad bi se dogodilo da se nađe lud izdavač s viškom novca za bacanje, te od moje iskidane priče, nepovezanog niza priča o promašenoj generaciji, napravi knjigu — ta se knjiga u krkljancu prostor-vremena u kojem smo, ne bi čula ni vidjela, te nikom ne bi štetu učinila ili čast uzdigla” (str. 5–6). Za eksplikaciju autokritike revolucije posebno je uputna sintagma „nepovezanog niza priča o promašenoj generaciji” čime se jasno indicira da osnovni povod za pisanje Poslanica nije samo piščev život već život i sudbina „promašene generacije”. To neće biti u osnovi autobiografija već i biografija jednog tragičnog vremena i tragične generacije koja se uzaludno samožrtvovala. U isto vrijeme autokomentar svjedoči o važnosti horizonta očekivanja, odnosno o sudbini takve knjige u aktuelnim, ali i u budućim vremenima. U ovoj, u suštini autobiografsko dnevničkoj prozi, pisac se ne pojavljuje pod autentičnim imenom.

168

Zora Jestrović

Opisujući jedan događaj kojim su partijci htjeli vlastima pokazati da ih njihovi progoni i hapšenja nijesu slomili, kao učesnik pominje se i Lado Tajović — piščev mladalački alter ego. Jer, vrijeme o kojem u autobiografiji piše jeste vrijeme Lada Tajovića. Sada, kada je ostario, i dok zapisuje uspomene kao da osjeća veliku krivicu što je sve životne nedaće preživio i dočekao „mrak starosti”. U Poslanicama nema nijednog zapisa o piščevom učešću u ratnim događajima, niti se na osnovu date sadržine može pretpostaviti da je imao namjeru da to vrijeme literarno osvijetli. Rukopis je naglo prekinut. Branko Popović1 ima za to relevantno obrazloženje: „Svoje role u ratnoj drami Lalić je podrobno i umetnički efektno prikazao u trilogiji svojih romana: Zlom proljeću, Raskidu i Lelejskoj gori. Prvenstveno kroz sudbine (uslovgovoreći) svojih dvojnika — Lada Tajovića i Nika Doselića. Da se, ipak, odvažio da autobiografski ponovo ispripoveda ratnu deonicu svog života, time bi pripovednu umetnost svojih romana ‘prizemljivao’ prevodeći je u — možda zanimljivu — diskurzivnu prozu. Time bi se dobio interpretativni umetnički negativ već utemeljene romaneskne slike. Sublimisan umetnošću romana, taj deo traumatičnog piščevog života dobija obrise neponovljive trajnosti, te samo u tom, poetskom obliku, postaje najbolja dopunska, komplementarna deonica autobiografskim ‘pričama’ Staračkih poslanica”. Tragična strana rata nije data kroz vizuru sopstvenog života, ali je nagoviještena pomoću nekoliko zapisa o sudbini partizanke Radmile Nedić koji će kasnije prerasti u cjelovitu dramsku, a potom romanesknu priču. U Poslanicama je „starački san” o Radmili etimon drame Poraženi, a potom i romana Tamara u kojem će kritika revolucije dostići kulminaciju. Uporedo sa različitim sjećanjima iz sopstvenog života   Branko Popović: Mašta i mudrost (Izabrane studije i ogledi), Podgorica, 2016, u tekstu „Lalićevi autobiografski zapisi Staračke poslanice”, str. 91 (Knjigu su priredili: akademik Radomir V. Ivanović i prof. dr Živko Đurković). 1

Književna sudnica Mihaila Lalića

169

neprestano se razvija imaginarna priča o partizanki Radmili, iznose saznanja da je krišom ubijena, po nečijem naređenju, da joj se za grob ne zna. Nagovještajem buduće priče o Radmili, i Poslanice se svrstavaju u kontekst autokrtičkih suđenja revoluciji. Interesantan je podatak da su u knjizi Prutom po vodi na početnim stranicama zapisa iz 1984. godine (kada je počeo pisati Poslanice) evocirani događaji iz majskih demonstracija 1934. na Pravnom fakultetu, potom iz demonstracija 1935. kada je ubijen student Mirko Srzentić. U jednom pasusu bilježi kako su u to doba (1937–1938) siromašni crnogorski studenti koji su radili teške poslove da bi opstali u Beogradu (sâm je raznosio mlijeko po Paliluli) djecu — komuniste iz bogatijih beogradskih porodica nazivali „komsaloncima”. Sjećajući se njihovih istinskih žrtvovanja, osjetio je potrebu da im se nakon toliko godina pokloni i izvini za nepovjerenje koje je u početku osjećao prema njima. Navodi primjer kako je djevojka Avda Huma, ministarska ćerka, Olga Ninčić, poslije demonstracija 1935. neko vrijeme provela u zatvoru u Glavnjači, jer je jednog ranjenog demonstranta odvela ljekaru koji mu je previo ranu, a potom Olgu prijavio policiji. I Radmila Nedić je bila iz bogatije kuće, i nju pamti iz demonstracija. Iako je u ovom zapisu knjige Prutom po vodi ne pominje, daje joj povlašćeno tragično mjesto u Poslanicama. Podnijela je žrtvu za revoluciju, a drugovi su je sramno žrtvovali da bi sakrili sopstvene greške. Žrtvovala se za slobodu, a žrtvovana je u ime laži i tuđih interesa. Njena žrtva je bila dvostruka, zato je i tragičnija od ostalih. Dok je pisao sjećanja iz djetinjstva i sjećanja na mladalačke i studentske dane, gledao je kako se pred njegovim očima ruši i neumitno nestaje svijet u čije su temelje najhrabriji ugradili svoje živote i snove. U sagledavanju autokritičkog odnosa prema revoluciji veoma je bitan određeni broj zapisa u Poslanicama koji evociraju sjećanja na početak piščeve komunističke djelatnosti i otkrivaju čime ga je privukao komunizam. U trećem razredu gimnazije fiziku mu je predavao profesor M. Rasulić iz Srbije za kim se vukao glas da je komunista. Ni po čemu to nije odavao, jedino možda po tome što nikad nikog ne zapisa, niti ostavi loše ocjene. Poslije rata se saznalo da su ga četnici zaklali kamom.

170

Zora Jestrović

Dok je sređivao đačku biblioteku i arhivu „Njegoš”, naišao je na Krležinu knjigu Hrvatska rapsodija i Uvelu ružu B. Stankovića. Na molbu prof. Zečeviću, da kaže nešto đacima o Stankoviću i Krleži, profesor je brzo rekao: „Krleža je komunista” i prešao na drugu temu. Odmah je osjetio u profesorovom glasu prećutnu opomenu da „ne valja kraj vatre pominjati zmiju ili blizu tora vuka”. Tada je shvatio da komunisti zabrinjavaju „one gore”, a da su njemu baš zato bliski kao neki neznani rođaci „ili su moji prethodnici koji su stigli negdje dalje i vidjeli nešto više, moji budući saveznici, savjetnici…”. Saznao je da u Beranama ima jedan komunista po imenu — Svetozar Popović. Svidjelo mu se to što je jedan i što smije i može da bude sâm. Cijenio ga je zbog njegove izuzetne smjelosti. Evocirajući uspomene na početničke dane svoje komunističke djelatnosti, pisac nabraja imena svojih drugova komunista, naglašavajući „da niko iz tadašnjih grupa ne izdade jedan drugog i ne zamoli da mu se oprosti”. Međutim, dolaskom M. Bandovića, odnekud sa strane, došlo je do neslaganja među komunistima. Uhapšeni su S. Popović i M. Bandović, ali u zatvorskom dvorištu nijesu kontaktirali, a ni po izlasku. Bandović je označen kao kukavica. Po iskazu Minja Đilasa cijelu noć uoči hapšenja kukao je i cvokotao zubima. Kukavica Bandović je kasnije napredovao za starješinu italijanske milicije i za četničkog sreskog komandanta. Da bi svoja tvrđenja o izdaji bivšeg člana Partije potkrijepio, Lalić se poslužio validnim štampanim dokumentom, jer mu je, u ovom slučaju, više stalo do istorijske nego do književne istine. U tom smislu prilaže Naredbu br. 70, komandanta četničkog odreda za srez bjelopoljski za 22. avgust 1942, da se pohvataju partizani koji su po šumama i strijeljaju. Dokument je našao u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu, a potpiso ga je M. Bandović. A kad se M. Bandović nakon dvije godine našao u partizanskom zatvoru u Drvaru, ponudio je da sarađuje protiv Draže Mihailovića. Oslobodili su ga Hitlerovi padobranci. Našao se na Zapadu gdje, smatra Lalić, priprema nove ofanzive prema Istoku. Priča o M. Bandoviću, ispričana u vidu mikrobiografije, poslužila je piscu da svoju autobiografiju predstavi kao objektivni čin pričanja o sopstvenom i tuđim životima. Osjeća se vidna težnja da se sa udaljene vremenske tačke gledišta,

Književna sudnica Mihaila Lalića

171

putem retrospekcije, spozna složena stvarnost toka revolucionarnog djelovanja. Partija je od sâmog početka imala izdajnike u svojim redovima. Mnogi od njih su po završetku rata postali forumaši, odnosno gornja kasta komunista. Pozivanjem na dokumenta, kao na svjedoke u procesu svojih kazivanja i tvrđenja, pisac pokušava da izvrši potpunu objektivizaciju svoje stvaralačke riječi, uvjeren da će njegova autobiografska kazivanja biti pouzdan svjedok kako o istorijski značajnim vremenim i procesima, tako i o ljudima koje pominje. Poslanice su istorijski prilog kako su poginula i tri heroja — stvarna heroja, a ne „po funkciji”: Tomaš Žižić, Rifat Burdžević-Tršo i Vladimir Knežević-Volođa. Sjećanja na njihove smrti, uzrokovane izdajom, Lalić je zapisao i u knjizi Prutom po vodi (19. juna 1986, str. 325–329) u trenucima kada se i sâm osjećao kao poraženi pobjednik. Poslanice se uklapaju u kontekst vrijednih autobiografija koje su autori pisali da bi više govorili o drugima nego o sâmima sebi. Dijalektika raskola i izdaja, evidentna u redovima Partije od njenog osnivanja do posljednjih dana, bitan je faktor u procesu urušavanja svijeta za koji su se borili časni komunisti. Ona baca bočno svjetlo na autokritički odnos prema tekovinama revolucije. Poslanice nijesu samo autobiografija već i dokumentarni prilog za generiranje poetske ideje i teksta o propasti jedne utopije, jednog društvenog sistema. U tom smislu one su važna značenjska spona u izgradnji cjelovite autokritičke slike svijeta u knjigama treće faze stvaralaštva: „Može me neko upitati je li se nešto popravilo otkad su vlast preuzeli komunisti. Lagao bih kad bih rekao da se nešto popravilo, ali ja ću pokušati da se bar malo približim istini tvrdeći da ustvari to nijesu bili komunisti no maskirani karijeristi, maheri, gangsteri, kriminalci. Njihovog glavnog predvodnika nazva neko: Šćepan Mali… Pa i to je falsifikat i strašna uvreda za Šćepana…” (str. 127). U Poslanicama se pominje Bojo Šančević, okarakterisan kao „komunistički esesovac” koji je u korijenu sasijecao istinske komuniste da ne bi napredovali u karijeri. On će se kasnije naći u ulozi glavnog

172

Zora Jestrović

junaka u romanu Odlučan čovjek (1990). Lalićevi autobiografski zapisi su vrijedan prilog biografiji pisca, biografiji vremena u kome je živio, biografiji značajnih događaja koje nije prepustio istorijskoj zaboravnosti. U isto vrijeme oni su kontekst inicijalnih začetaka njegovih budućih djela.

Književna sudnica Mihaila Lalića

173

Povodom stogodišnjice piščevog rođenja (1914–2014)

RADMILA — „ŽENA KOJE NEMA”, OPSESIVNA TEMA MIHAILA LALIĆA U KONTEKSTU AUTOKRITIKE REVOLUCIJE „I ja sam se pitao”, reče Vukčić „i pitam se još uvijek, naročito preko noći, otkud mi ta opsesija. Pokušavao sam da je odbacim, i odbacim je po dva-tri dana, ali me ona ponovo savlada. Možda je čovjeku u nasljeđu upisana fiks-ideja da naspram labave harmonije u prirodi uspostavi kakvu-takvu pravdu u društvu”. M. Lalić

RECEPCIJA FRAGMETARNE PROZE U KOLIZIJI SA PIŠČEVIM „HORIZONTOM OČEKIVANJA”

U

godini, kada se slavi stogodišnjica rođenja Mihaila Lalića (7. X 1914), navršavaju se 22 godine od njegove smrti (30. XII 1992). Dovoljno dug period da bi se svestrano analiziralo njegovo višedecenijsko stvaralaštvo, objavljeno za života, ali i posthumno. Poseban akcenat zahtijeva ono koje je nastajalo u posljednjoj, trećoj fazi piščeve stvaralačke metamorfoze (1986–1992)1, a koje u adekvatnom smislu nije zaživjelo ni kod čitalaca, ni kod kritičara kao stvaralaštvo iz prethodnih perioda, odnosno romaneskni korpus. Većina kritičara i dalje zanemaruje djela treće stvaralačke faze. To se može konstatovati i   Trećoj fazi stvaralaštva Lalić je dao poseban pečat stvaranjem više žanrovski i rodovski različito koncipiranih knjiga: autograf Sâm sobom (1988), knjigu esejistički intonirane meditativno-memoarske proze Prelazni period (Dnevnik posmatrača) (1988), dramu Poraženi (1989), roman Odlučan čovjek (1990), knjigu autobiografsko-meditativno-memoarske proze Prutom po vodi (1992) i roman Tamara (1992). 1

174

Zora Jestrović

na osnovu „Bibliografije posebnih izdanja o književnom djelu Mihaila Lalića” koju je sačinio Dobrilo Aranitović2 . Kontinuirano praćenje procesa nastanka i razvoja Lalićeve fragmentarne proze iscrpno je vršio Radomir V. Ivanović,3 kako u monografijama, tako i u književnim časopisima. I Krsto Pižurica4, sabesjednik Lalićevog djela, posvetio je fragmentarnoj prozi zanimljive priloge. Paradoksalna je istina da je, vječno neprilagodljivi Lalić, u završnoj fazi pisanja promijenio stvaralačku paradigmu, pretpostavio fragment integralnoj prozi, pokušavajući da ugodi senzibilitetu novog vremena i savremenih čitalaca, a da je njegovo osavremenjeno djelo, uprkos svemu, ostalo na margini pažnje, obavijeno velom teško objašnjive ćutnje. Franc Kafka je zapisao da pisac počinje da bije pravu bitku tek poslije svoje smrti jer tada njegovo djelo ostaje sâmo, ništa ga više spolja ne podupire i ono mora sâmo da traje u vremenu — da propadne ili da zauvijek ostane. Neposredno poslije rata, komunistički dnevnik „Akcija” pokrenuo je anketu na pitanje: treba li spaliti Kafku? Sâm Kafka je, prije smrti, izvršenje autodafea povjerio svom prijatelju koji nije ispoštovao Kafkinu, naizgled, konačnu želju. Pitanje o Kafkinom spaljivanju asocira na pitanje, i potvrdni odgovor na njega, kada je riječ i o Laliću. Povodom objavljivanja romana Dokle gora zazeleni   U knjizi MIHAILO LALIĆ — Međuratno književno stvaralaštvo (1935–1941), Zavičajno udruženje „Komovi”, Udruženje pisaca Kragujevca, Kragujevac, 2014, kojom izdavači obilježavaju stogodišnjicu rođenja M. Lalića, a koju su priredili dr Mila Medigović-Stefanović i akademik Radomir V. Ivanović, u Prilozima (str. 221–229), gdje je štampana bibliografija, može se primjetiti skoro potpuno odsustvo posebnih izdanja o fragmentarnoj prozi. U posebna izdanja se može svrstati naša knjiga Poetika fragmentarne proze Mihaila Lalića, koja je ustvari redigovana magistarska teza, objavljena u Pljevljima, 1996, izdavač Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost. 3   Među mnogobrojnim prilozima, koje je Ivanović posvetio Lalićevoj fragmentarnoj prozi, nezaobilazni su objavljeni u knjizi studija i ogleda: Od Njegoša do Lalića, „Cvetnik”, Novi Sad, 1992, i monografiji Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića), „Jedinstvo” — „Cvetnik„—Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Priština— Novi Sad, 1994. 4   Krsto Pižurica: „Misaona mozaičnost Lalićeva Prelaznog perioda”, „Vaspitanje i obrazovanje”, Titograd, br. 2, 1991, str. 16–26; Krsto Pižurica: „Prutom po vodi — posljednja faza Lalićevog stvaralaštva”, „Stvaranje”, god. XLVIII, br. 7–8, 1993, str. 498–521. 2

Književna sudnica Mihaila Lalića

175

(„Nolit”, Beograd, 1982), odnosno njegovog segmenta „Poraz”, moglo se u nekim sredinama javno čuti, a u jednom glasilu pročitati da treba spaliti Mihaila Lalića. Postavlja se pitanje je li neoglašavanje o Lalićevim tematski i ideološki kompleksnim fragmentima književne ili neknjiževne prirode? Ako se o jednom velikom tematskom i sadržajnom dijelu Lalićevog stvaralaštva, fragmentarnoj prozi, značajnog za profilaciju psihologije i filozofije njegovog cjelokupnog stvaranja, a sa istorijsko-sociološkog stanovišta za literarno-stvaronosno poentiranje sudbine Crne Gore, nije dovoljno oglasila književna kritika, niti animirala čitaoce, pošto je pisac ubrzo preminuo, može li se govoriti o specifičnom autodafeu Lalićevog stvaralaštva. Čini se da je Lalić u neravnopravnom položaju u odnosu na neke, skoro, efemerne pisce u Crnoj Gori. Lalić je pisao priče „koje se nijesu nikom nametale”, u kojima nije ni skrivao ni krivotvorio ni ljudske ni istorijske poraze i promašaje, već je težio da kao „ispravljač krivih Drina” raskrinka neistinu — da optuži ili ospori, svjestan da lažna prošlost projicira i lažnu budućnost. U suštinskoj paradigmatici djelâ posljednje faze osjeća se „ljuto i gorko nezadovoljstvo sa svijetom” oko sebe. Poput oca istorije, Herodota, nije se ustezao da iskaže svoje mišljenje iako je znao da upravo ono nije mnogima po volji. Kritikujući revoluciju, čiji je i zagovornik i učesnik bio, a posebno postrevolucionarne i savremene događaje, Lalić je znao da će, poput mitropolita Petra Cetinjskog, mnogima omrznuti zato što govori istinu. Na osnovu knjiga fragmentarne proze: meditativno-memoarske proze Prelazni period (Dnevnik posmatrača) i autobiografsko-meditativno-memoarske proze Prutom po vodi može se sastaviti Lalićeva duhovna i fizička biografija, ali i biografija vremena u kojem je živio i stvarao. U fragmentarnoj prozi epski subjekat najčešće prelazi na poziciju posmatrača jer ne može da se uključi u savremene tokove života čiji su mu zakoni strani i neprihvatljivi. Glavni narator će posmatranjem života drugih ljudi pokušati da ocijeni vlastiti. Montenjevi Eseji, koji predstavljaju temelje modernog diskurzivnog proznog izraza, vidno su uticali na Lalićev izbor novog načina eloboriranja životne građe. Zajednička im je prividna haotičnost, a u suštini majstorska organizacija

176

Zora Jestrović

izlaganja, kao i širokogrudi, ali skeptični stav prema životu. Jedan od Montenjevih iskaza pretpostavlja zajedničke premise poetika M. Montenja i M. Lalića: „Bilo već kako mu drago, ja sebi možda protivrječim, ali istini, kao što je govorio Demad, ne protivrječim… (…) Ja govorim istinu, ne svu i cijelu istinu, nego onoliko koliko smijem da kažem; a starošću smijem malo više, jer izgleda navika daje ovoj dobi više slobode da brblja i više neopreznosti da govori o sebi. U mom slučaju se ne može desiti ono što se, vidim, često dešava — da su zanatlija i djelo mu jedno drugom suprotni…”. Ovdje moja knjiga i ja idemo skladno i istim hodom. U drugim slučajevima može se hvaliti ili kuditi djelo odvojeno od autora; u mom slučaju ne: ko udari po jednom, udario je i po drugome”5, i simboliše Lalićevu odluku da o nekim događajima, do tada nedovoljno razjašnjenim i osvijetljenim, a koji su ga i svjesno i nesvjesno, i na javi i u snu neprestano progonili, javno i savjesno progovori, konstruišući cjelovitu sliku, kao amanet idealima u koje je vjerovao u početku revolucije i kojima je ostao dosljedan do kraja života. Među brojnim globalnim idejama, razvijenim u fragmentarnoj prozi, svojom indikativnošću se izdvaja autokritika revolucije, odnosno duboko razočaranje u mladalačke predrevolucionarne ideale da će, zajedno sa svojim drugovima, usrećiti svoje narode. Imali su ratne sreće. „Ali pravi cilj nam osta neostvaren, neostvarljiv, a mi kao mnogi naši prethodnici — suvi plodovi”6. U knjigama fragmentarne proze veliki broj tematskomotivski raznorodnih fragmenata može se svrstati u određene slojeve različitih vrsta proze (meditativne, memoarske, autobiografske, biografske, narativne, oniričke, dokumentarne) jer je fragmentarna proza opšti pojam pod kojim se kriju različite vrste proze i prozni žanrovi. U   Erih Auerbah: Mimesis, „Nolit”, Beograd, 1968, str. 286.   Mihailo Lalić: Prutom po vodi, „Dnevnik”, Novi Sad, str. 304.

5

6

Književna sudnica Mihaila Lalića

177

ovim knjigama nema euforičnog i zanesenog Lada Tajovića, trezvenog, ali sumnjičavog Peja Grujovića, usamljenog Nika Doselića. Dijalog sa čitaocem preuzeo je novi alter-ego — Oto (Otaš, Hotaš) Hotašević, svjedok, učesnik i interpretator vremena, koji razočaran i duboko skeptičan lebdi nad „ambisom budućnosti”. Autokritička intonacija najprisutnija je u fragmentima koji su eseji, ili esejistički intonirani pasaži o revoluciji. Lalić je uvjeren da je revolucija iznevjerila, najprije samu sebe, a potom sve one koje je žrtvovala, kao i one koji su se uzalud žrtvovali za njene ideale. Fragmentarna proza je ključno tekstualno tkivo za poimanje ukupnog Lalićevog stvaralaštva. Ona je paradigma za dekodiranje hermeneutičkog kruga Lalićevog stvaralaštva u cjelini. Završna slika svijeta, nastala mozaičkim uklapanjem brojnih fragmenata, svojom tekstovnom i vantekstovnom strukturom korespondira sa širokom epskom slikom naslikanom u deset prethodno objavljenih romana, dramom Poraženi (1989) i dva posljednja romana: Odlučan čovjek (1990) i Tamara (1992). Integralna slika svijeta, data u Lalićevim romanima, ne može se validno pojmiti bez Lalićeve fragmentarne proze. Zato je svaka savremena analiza Lalićevih romana iz prethodnih faza, bez korespodencije sa fragmentarnom prozom, jednostrana i nepotpuna. Drugim riječima, deplasirana. Tek u interferenciji Lalićeve parcijalne i integralne slike svijeta Lalićevo cjelokupno književno djelo će dobiti prave obrise besmrtnog djela, — ako pod besmrtnim djelom smatramo ono književno-umjetničko djelo koje u sebi sadrži toliko odličnih osobina i različitih značenja da se nikada do kraja ne mogu ispitati, niti se može naći neko ko bi svojim sveobuhvatnim ispitivanjem, za sva vremena, stavio tačku na sve njegove upitnosti. Ali, uprkos svojoj ljudskoj i stvaralačkoj hrabrosti, Lalić nije napisao sve što je htio. Neke razloge je naveo (Prutom po vodi, str. 274), a neke je tajne, ustrašen „kolopletom zmija” iznad kojih je cijelog života lebdio, u ime samo njemu znanih ciljeva i razloga, odnio sa sobom. Spoznajući svijet kao „veliku čekaonicu nasilne smrti”, Lalić je još u Ratnoj sreći (1973), u vidu autopoetičkog komentara, otkrio svoje vizionarsko viđenje moći i sudbine pisane riječi: „Ko pročita, ne može ništa, ko bi mogao, taj ne čita”. Je li Lalić u posljednjim godinama svoga života, slično Branku Ćopiću (1915–1984), vidio kako se „umnožavaju

178

Zora Jestrović

po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri”, ili je kao i Franc Kafka (1883–1924) — obuzet krivicom i strahom. Nepunih dvadeset godina prije smrti, Kafka je u svojoj viziji napipao kažnjeničku koloniju u kojoj će u nacističkim logorima stradati njegova porodica i njegov narod. Pominjanjem Kafke, Lalić efektno poentira svoj fragment o mučenicima Golog otoka: „Kakav Kafka!. Naši su ga davno prevazišli — ne pisci, nego policajci. Na djelu, a ne na riječi.” 7 Lalićev literarni svijet, u suštini, je svijet muškaraca. Ženski likovi8 su najčešće trepereći plamen u vječnoj vatri muškaraca. One su često zasjenčene oreolom patnje, kakav su nosile žene njihovog podneblja u stvarnom životu, ili su izazov na varljivom muškom putu do nesreće. Interferencijom fakcijskih i fikcijskih priloga o ženskim likovima, zapisanim u djelima treće faze9 stvaralačke metamorfoze, može se uočiti da je stvarni i literarni Lalićev svijet, u vidu doslovnog i metaforičnog prstena, bio posebno okružen trima ženama — majkom, preminulom od „španjolke”, u jesen 1918, kada mu je bilo nepune četiri godine života, maćehom Jaglikom koja ga je poslije râne očeve smrti (otac je umro u 35. godini života) podizala, a kasnije uz pomoć njegovog siromašnog strica i školovala. Treća je Radmila Nedić, djevojka koju je upoznao u studentskim danima u Beogradu, čijom će tragičnom sudbinom u toku narodnooslobodilačke borbe, biti neprestano opsjednut sve do smrti. U posthumno objavljenoj autobiografiji Epistolae seniles (Staračke poslanice) opisuje svoj doživljaj zavičaja10 nakon 66 godina života i   Prutom po vodi, (sadržajna cjelina — Godina 1966), str. 87.   O ženskim likovima u prozi Mihaila Lalića piše Krsto Pižurica u knjizi Književne teme (Studije, eseji, portreti), Podgorica, Kulturno-prosvjetna zajednica, 1998, Biblioteka studije i kritike. 9   U djela treće faze mogu se svrstati i posthumno, u Beogradu, štampane knjige: zbirka pripovjedaka Opraštanja nije bilo (1994) i autobiografija Epistolae seniles (Staračke poslanice), 1995, koje je priredio Branko Popović. 10   Miloš Vulević je često dočekivao Lalića kada je iz Beograda dolazio u Berane. Interesantne i emotivne zapise o njihovim razgovorima i druženju ostavio je u knjizi dokumentarne, esejističke i putopisne proze Lelejske česme Mihaila Lalića, Ruma, „Srpska knjiga”, 2002. Drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje štampano je u Beogradu, „Partenon”, 2011. 7

8

Književna sudnica Mihaila Lalića

179

dva protekla rata. Sve mu se u Trepči promijenilo, zemlja, ljudi, običaji, „ali je komadić staze kod mosta, tu između njive i šljivika, čudom ostao nepromijenjen”. Tu živi uspomena na majku: „Kada tu naiđem, makar i noću bez mjeseca, čini mi se da me obasjava drugo sunce — mjesečinasto, sjetno, sakriveno, osmjehnuto tiho sunce, ono od njenog osmjeha koji mi se ubrzo zatim ugasio. Ugasio se, ali je baš tu ostavio neki svoj odsjev koji još traje i privlači me, razvedri me i ohrabri: nije život tako strašan kao što izgleda po knjigama…”11 Lalić zapisuje da nije smio plakati za umrlom majkom, iako je imao nepune četiri godine. Dobio je nekoliko puta batine zbog plača, zabranjeno mu je da je traži i da se nada njenom povratku. „Dopušteno je bilo samo ono što dolazi u završnoj fazi plača: uzdisanje. Toliko sam se nauzdisao da mi je prešlo u naviku da uzdahnem svaki put kad se ponovo uvjerim da s jedne strane stoji svijet — veliki, složen, nemilosrdan i zavjeren protiv mene, a s druge strane ja” (str. 14–15). U knjigu framentarne proze Prutom po vodi (str. 358), Lalić unosi zapis o majci, u nešto izmijenjenom obliku, povodom neprijatnog prikaza jedne njegove knjige 1988. godine, i kao dopunu priče o Vladu Jočiću. Ovaj fragment se može uzeti kao piščev autokomentar o priči i pričanju uopšte. Saglasan je sa jednim francuskim piscem da se priče izmišljaju da bi se prikrila prosječnost života, i da se nadalje produži nadanje. „Ja sam dakle, bio jedan od onih što su preuzeli da nadanje produžavaju i preko groba ako mogu. To sam nastavio i u zatvoru u Kolašinu, gdje su svakog dana po dva po tri izvodili na strijeljanje, a uveče je trebalo hrabriti, ili bar zabaviti one što su osuđeni na kratko čekanje, pa i sebe” (str. 360). Ali, u sudaru sa savremenošću, koja postepeno negira ideale za koje se žrtvovao, obuzima ga sumnja u moć priče te se skeptično pita: „Šta može tu čovjek sa pričom, i ko je dokon da ga sluša?” U knjizi su, smatra R. V. Ivanović, istinito prezentovana Lalićeva egzistencijalna, filozofska, kreativna, intelektualna, i moralna opredjeljenja. 11   Epistolae seniles (Staračke poslanice), str. 8.

180

Zora Jestrović

(str. 360). Ipak, dosljedan etičkim principima i idealima za koje se zalagao, on, uprkos vidnom razočaranju, nedvosmisleno poručuje: „Pravilnije je pljunuti na sebe nego na njih” (str. 361). Iz autobiografskih zapisa saznaje se da je, u tugom i smrću ispunjeni svijet četvorogodišnjeg dječaka, došla maćeha Jaglika. Tetka Vida iz Šekulara dovela je, kako piše, njegovom ocu ženu. Mlada je bila u crnini. Uplašena, kao da bježi od nečega: U ratovima je izgubila oca i brata, u Šekularu, od španjolke, kćerku, muža, djevera sa djecom. Žive su ostale samo ona i njena jetrva. Crnina će maćehi Jagliki obilježiti skoro cijeli život. U logoru Pjaćenca, u Italiji, umro je njen jedini sin Dušan (Mihailov brat po ocu) 1942. godine. Mihailo i maćeha su ostali sâmi, osuđeni na život koji je dolazio. Njegova dobra maćeha naučila ga je kako se zovu i izgovaraju ćirilska slova, a dalje od toga, to jest, kako se od tih slova sastavlja riječ, i iz riječi izvlači smisao — to do tada, kaže Lalić, ni sâma nije znala. Maćeha Jaglika će se naći u žiži priče posvećene potresnom saznanju o smrti svoga sina Dušana. Dvije godine su smrt od nje krili, da bi za nju neočekivano saznala od tužbalice koja je na groblju, naričući za nekim drugim, počela pominjati mrtve, a među njima i Dušana. U istoj priči se govori o stradanju i pogibiji Steva Kraljevića, komuniste, o kome Lalić kaže da je „bio od nešto drukčiji od nas komunista, zvanih bukača, iako se s nama družio kad smo izlazili na demonstracije. Bio je tih, fin, oficirski sin koji piše priče i na anonimnim konkursima dobija nagrade”.12 Ova priča će, kao fakt, poslužiti kao prolegomena kasnije napisanih artefakata, odnosno drame Poraženi (1989) i romana Tamara (1992). RADMILA — „PONORNICA ISPOD ZEMLJE” U izlaganju o datiranju teksta Lalićevih Poslanica, Branko Popović, priređivač knjige Epistolae seniles (Staračke poslanice) u „Napomeni priređivača” (str. 179) zaključuje da je početni dio rukopisa Poslanica pisan 12

  Prelazni period (Dnevnik posmatrača), Beograd, „Nolit”, 1988, str. 221.

Književna sudnica Mihaila Lalića

181

1984. godine, a završni oko 1986. Pred sami kraj autobiografskog rukopisa, primjećuje Popović, u kome se evociraju uspomene i događaji, počev od najranijeg djetinjstva (kada je pisac imao oko četiri godne) do mladalačkih, beogradskih studentskih dana 1936. godine, Lalić odjednom prekida autobiografsku nit misli i zapisuje svoj upečatljivi „starački” san (kako ga imenuje B. Popović) o Radmili Beranki (Nedić), djevojci, komunisti, koja je mučki ubijena u aprilu 1944. godine, negdje između Foče i Andrijevice. Ovaj san se sadržajno ne uklapa u fakcijsku tekstualnu strukturu Poslanica, ali, upravo svojim sadržajnim i tematskim neuklapanjem, s jedne strane, on pomaže da se odškrinu vrata pakla u kojem je misteriozno nestala, odnosno negdje krišom ubijena partizanka Radmila. A, sa druge strane, san o Radmili, poslužio je kao nagovještaj jedne životne i literarne drame, čijom je tragičnom peripetijom bio skoro cio život obuzet. Opisujući svoj san, Lalić otkriva tugu što se Radmila sve rjeđe pojavljuje i potajno strahuje da se sa njom neće više ni u snu sresti, a kamoli svoj san literarno transponovati: „Svanulo je, a kao da nije: kiša, blato ne samo dolje, no i nad glavom. Potvrdi se nagađanje onoga Rusa, čije sam ime zaboravio — da nam u snove kišnih noći dolaze likovi pokojnika iz davnog vremena: sanjao sam Radmilu Beranku, krišom negdje ubijenu po nečijem ćefu. Posljednji put sam s njom razgovarao prije pedeset i tri godine, a ni tada nije bilo mnogo razgovora među nama … Sinoć je bjehu opkolili novinari. Kidisali s pitanjima kako se to dogodilo — ko je sudio, ko je svjedočio, je li joj presuda pročitana… U posljednje vrijeme tako: sve rjeđe se pojavljuje. Vjerujem da sljedećeg viđenja neće ni biti”.13 Tužnim iskazom „sve rjeđe se pojavljuje” Lalić, svjesno ili nesvjesno, svjedoči da se Radmila tokom cijelog njegovog života neprestano 13

  Epistolae seniles (Staračke poslanice), str. 137.

182

Zora Jestrović

pojavljivala u njegovim snovima, a snovi su kod Lalića uvijek bili odraz značajne stvarnosti. Pojavljuje se „kao ponornica ispod zemlje”. Globalnom metaforom „ponornica” Lalić otkriva da je Radmila, iako nevidljiva u stvarnom pojavnom svijetu, njegova neprestana misao i noćna mora, koja dolazi i odlazi mimo njegove volje. Radmila — opsesija u mladosti, u zrelom dobu, u starosti. U stvarnom i literarnom snu. Početak i kraj egzistencijalne, ali i stvaralačke traume. Radmila — „žena koje nema”, ali žena koje najviše ima. Žena koja je duže živjela u tuđim snovima nego u svom sopstvenom životu. Neprestano opsjednut tragičnom sudbinom mlade komesarke, Lalić je godinama nosio u svojoj stvaralačkoj viziji priču o njoj, pažljivo sklapao kockice fabularnog mozaika. „Starački” san, prvi put zapisan u Poslanicama, je bio esencija i nagovještaj fabularne okosnice mogućeg budućeg narativnog teksta: Radmila je negdje krišom ubijena, po nečijem ćefu. Ne zna se ko je sudio, ko je svjedočio, je li joj presuda pročitana? Pitanja i dilema bezbroj, a odgovora pravih nema. Opisom „staračkog sna” pisac asocijativno započinje proces generiranja14 jedne poetske ideje i književnog teksta. U tom procesu će se otkriti veze među žanrovski različito koncipiranim tekstovima. U opisu ovoga sna nalaze se tematsko-motivski začeci drame Poraženi kojom će se pokušati dati odgovori na pitanja o Radmilinoj konačnoj sudbini. San doslovno nagovještava jednu opsedantnu tematiku i motiviku, koja će biti najprije varirana u fragmentarnoj prozi, a potom, poslije transformacije u dramski tekst   Kada je riječ o procesu generiranja poetskih ideja i književnog teksta treba evidentirati vrlo iscrpne i efektne radove Radomira V. Ivanovića: U monografiji Njegošev poetski govor, „Dnevnik”, Novi Sad, 1991, na str. (87–113) nalazi se ogled „Generiranje poetske ideje i književnog teksta u Njegoševoj poeziji”, U knjizi Obnova poetskog govora (Studije i ogledi), Podgorica, 1995, Ivanović ispisuje ogled „Nevidljivi opozitum (Tekstovni i vantekstovni odnosi u Andrićevoj pripoveci ‘Jelena, žena koje nema’)” u kojem pored naznačene problematike govori i o generiranju poetske ideje i teksta. Istu problematiku obrađuje i u knjigama Govor pun darova, „Univerzitetska riječ”, Nikšić, 1988, str. 82–89, Od riječi do riječi, „Univerzitetska riječ”, Nikšić, 1989, str. 112–133, Književna kritika kao deseta muza (Studije i ogledi), „Zmaj”, Novi Sad, 2007, str. 9–37. A kada je u pitanju generiranje književnog teksta u Lalićevim djelima, Ivanović u monografiji Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića) (1994) ispisuje ogled „Variatio delectat”, str. 155–177. 14

Književna sudnica Mihaila Lalića

183

biće preoblikovana u romaneskno tkivo, roman Tamara (1992), kao novu žanrovsku verziju dramskog teksta. To će biti i ostati jedini Lalićev roman u kome je žena središte naracije, i jedini njegov roman naslovljen imenom lika. Stvaralačka vizija, inspirisana i pokrenuta snom, dobijala je različite obrise i oblike, da bi se konačno u potpunosti zaustavila u romanu. Svoju iskrenu žalost što nije više pisao o ženama i što u njegovim knjigama ima malo ženskih likova saopštio je Lalić na jednoj tribini u Subotici, 1981. godine, odnosno prije zapisa „staračkog sna” u Poslanicama (koje su pisane između 1984. i 1986), i prije pojave fragmentarne proze Prelazni period (Dnevnik posmatrača) (1988): „Istina je, imate pravo. To je najveća mana moga pisanja i najveća moja žalost. (…) Mi se nijesmo odužili našim drugaricama koje su od muškaraca bile dostojanstveniji i bolji junaci, bolji borci i čvršći ljudi. A ja nijesam ništa o njima napisao jer nijesam imao podataka. Ljudi naši, dobri borci, vole da pričaju samo o sebi. Kada sam to uvidio, bilo je kasno. Ja uskoro moram završiti svoj opus, a ostadoh neodužen njima. Vrlo mi je žao i ovo je prvo gdje to kažem”.15 U saopštenju je posebno indikativna rečenica: „A ja nijesam ništa o njima napisao jer nijesam imao podataka”, koja, zajedno sa rečenicom: „To je najveća mana moga pisanja i najveća moja žalost” navodi recipijenta na pomisao da će pisac, shodno svom ranijem perfekcionizmu, i strasti za popravljanjem i najuspješnijih ostvarenja, pokušati da otkloni samoevidentiranu manu svoga pisanja jer je svojim odnosom prema ostvarenom djelu bio sljedbenik francuske apoftegme: „Bolje je neprijatelj dobroga”. Ali, i prije ovoga piščevog žala što se nije pisanjem odužio drugaricama iz rata koje su bile „bolji borci i čvršći ljudi” postoji vizionarski zapis akademika Radomira V. Ivanovića, lalićologa, kome je Lalić posvetio dva zapisa u knjizi Prutom po vodi. Daleke   „Subotičke novine”, br. 42, 23.10. 1981, str. 8.

15

184

Zora Jestrović

1976. godine, Ivanović je zapisao: „Mada je malo vjerovatno, rekli bismo, na osnovu pokazanog, moguće je da Lalić stvori roman iz podneblja djetinjstva, kao što je moguće da stvori roman u kome bi žena bila glavni lik16. VARIRANJE POETSKE IDEJE U KNJIZI FRAGMENTARNE PROZE PRELAZNI PERIOD (DNEVNIK POSMATRAČA) Početkom narativne cjeline „Vuta” iz knjige meditativno-memoarske proze Prelazni period (str. 217), pisac rezignirano svjedoči da se revolucija izrodila u svoju suprotnost, i da nije ostvarila ništa od onoga čime je privukla istinske revolucionare („obećanjem da će izbrisati vjerske i nacionalne razlike, arhaična cijepanja, nadgornjavanja, potčinjavanja, nacionalizme i šovinizme s mržnjama i osvetama”). Iskaz o revoluciji poentira razmišljanjem Če Gevare koji je predviđao da će neki revolucionari izgrađivati kapitalizam, misleći da je socijalizam. Skeptično osjećanje života, odnosno osjećanje nepripadanja svijetu u kome je živio, plavilo je i njegovu stvaralačku viziju. Bio je svjestan procesa zastarijevanja književnih vrsta, potrebe inoviranja svoga izraza, jer je roman bio spor da pohvata tadašnja zbivanja. U fragmentarnoj prozi je otkrio beskrajne mogućnosti aktuelizacije i reaktuelizacije niza tema i problema, kao i mogućnost češćeg variranja određene problematike. Upravo u mozaičkom kontekstu fragmentarne proze otpočelo je variranje teme o Radmili, odnosno prvi književni nagovještaji budućih dvaju djela. Prve esejističke nagovještaje o stradanju partizanke Radmile Nedić, u fragmentarnoj prozi Prelazni period (Dnevnik posmatrača) nalazimo na 12. stranici, na sâmom početku knjige. Ovaj esejistički intonirani fragment, napisan u vidu autokomentara, korespondira sa još nekoliko tematsko-motivski srodnih fragmenata u kontekstu cijele knjige fragmentarne proze i predstavlja prvi etimon u procesu generiranja književnog teksta, odnosno naznaku kasnijih djela:   Radomir V. Ivanović: Tumačenja savremenog romana, „August Cesarec”, Zagreb, 1976, str. 22. 16

Književna sudnica Mihaila Lalića

185

„Sinoć me bješe spopala želja — iznenada, namćor-želja, da napišem poemu o Radmili: kratku, sasvim tužnu priču u stihovima o djevojci koju su ubili, pokajali se i leš sakrili. Vješto sakrili, kao iskusni kriminalci, i zabranu postavili: da joj se ime ne pominje… Tu sam odmah sastavio desetak stihova tražeći ritam koji bi bio u skladu sa sadržajem. Za trenutak mi se učinilo da sam ga našao, ili da sam negdje blizu. Sad to gledam drukčijim očima: ispružili se dugi redovi kao brazde pokislog oranja, neravni, ranjivi i žalosni kao njen hod na posljednjem komadu kao što joj je sudbina bila. Zgužvao sam ispisani list papira, spuštam ga u korpu. Žao mi je što te pjesme neće biti, što sjećanje na Radmilu neće ni tu za trenutak zatreptati. Čak i da imam pjesničkog dara — možda ne bi imalo smisla da, tugujući nad njenim grobom, za koji se ne zna gdje je, uvećavam bijedu svijeta” (str. 12). Ovim fragmentom je skoro u cjelosti rezimirana osnovna priča17, ranije nagoviještena opisom sna u Poslanicama, iako je ovaj fragment ustvari i prvi narativni začetak osnovne priče posvećene Radmili. Fragment na 53. stranici je napisan u vidu autokomentara kojim se pokušavaju pronaći odgovori na sopstvena pitanja i dileme. Iako se u njemu ne pominje Radmila, on se uklapa u osnovnu priču o Radmili. Njegov početak je ustvari reminiscencija na Radmilu pošto je ona bila kćerka profesora, oficira artiljerijskog, popovog sina, koga je ubio potplaćeni žandarm kad joj je bilo jedva godina dana, ali i kao i   Tipologiju Lalićevih priča izvršio je Radomir V. Ivanović u monografiji Pisanje kao sudbina, u ogledu „Variatio delectat (Generiranje književnog teksta u Lalićevim djelima)”, str. 155–162. Ivanović ističe da je, u tumačenju Lalićeve filozofije i psihologije stvaranja, kao i u razmatranju procesa generiranja određene poetske ideje ili književnog teksta, od velikog značaja piščev odnos prema priči. Tri lalićevska narativna modela definiše kao: realizovanu priču, nerealizovanu priču i imaginarnu priču, u okviru Male priče (oznaka za fragmentarnu ili disperzivnu prozu) i njenog odnosa prema Velikoj priči (oznaka za djela romaneskne i pripovjedačke proze). 17

186

Zora Jestrović

reminiscencija na komunistu Steva Kraljevića, koji se svojom intelektualnošću razlikovao od većine komunista, i svih onih komunista čije motive za odlazak u rat Lalić nije mogao sigurno pojmiti: „Šta je neku ‘gospodsku djecu’, sinove i ćerke oficira, činovnika s visokim platama, pa i nekih industrijalaca, generala, političara navelo da budu revolucionari?… Pored romantičarske ljubavi za Rusiju, kao i želje da se zaborave stare râspre religiozne, praznovjerne (s muslimanima, katolicima, Mađarima, Albancima), bilo je i nečeg drugog, što je teže objasniti” (str. 53). Na stranici 75. ispisan je fragment koji pripada onirističkoj prozi i koji korespondira sa opisom sna u Poslanicama (sna u kome je otkrio da je sa Radmilom posljednji put razgovarao prije 53 godine, a da se ona u posljednje vrijeme sve rjeđe pojavljuje). U oba sna on je bio u njenoj blizini. U prvom je branio od novinara koji su „kidisali s pitanjima kako se to dogodilo — ko je sudio, ko je svjedočio, je li joj presuda pročitana…”, a u drugom je došla da ga sretne: „hramlje, vuče štaku”… Korespodencija između sna u Poslanicama i fragmenta u knjizi fragmentarne proze je očita. Izgleda da se draga pokojnica, „kao ponornica”, još samo njemu javlja. Stvaralački subjekat svjedoči da je u obavezi da nastavi započetu odbranu („Priskočio sam da joj pomognem, udario sam nekog nogom, nekog rukom — ona gurnjavu iskoristi pa se izgubi”) (Poslanice, str. 137). U prenesenom smislu, započeta odbrana Radmile Nedić iz „staračkog sna” predstavlja stvarnu obavezu stvaralačkog subjekta da nastavi započetu imaginarnu priču jer je i u snu i na javi i sâm postao žrtva svojih stvaralačkih preokupacija. U oba fragmenta se osjeća potajni strah da mu se Radmila više ni u snu ne javi: „Ne bih taj san zapisivao, ali se bojim da se ne naljuti, pa da mi više ni u san ne dođe.. Bila je Radmila u nekakvoj osmougaonoj kući s čudnovatim ulazima — kao iz filma. Probao sam na troja vrata, najzad četvrta nađoh otvorena. Radmila dođe da me srete: hramlje, vuče štaku. I zubi su joj rasklimani — kao što su je opisali oni

Književna sudnica Mihaila Lalića

187

što su je sreli u Drvaru kad se vratila iz logora u Italiji. Poljubismo se kao drugovi koji se odavno nijesu vidjeli. Hladne usne, tople riječi — sve u svemu susret sjetan, jesenski blag i prijatan. Napolju prođoše neka kola i zakružiše preko trga, ona reče da je to „Gazda” stigao s posla, te da je vrijeme da se završi moja posjeta” (str. 75). Fragment „26. VI — Sveta mučenica Akilina” na str. 225–226, kontekstualno se uklapa u narativnu cjelinu „Vuta”, koja je sva u znaku kritičke opservacije pisca — polemičara. Nizom meditacija i zapisa produbljuje se globalna tema — autokritika revolucije, razotkrivaju se potencijalni i stvarni uzroci neispunjenja revolucionarnih obećanja. Više priča i pričica posvećeno je temi o stradanju nevinih, žrtvovanju i samožrtvovanju za tuđe interese. Nevini su bili svjesno kažnjavani, okrivljivani za ono što nijesu činili. Smrt je mnogima bila unaprijed propisana, kao kazna za izrazitu sposobnost i odanost, kao vid osvete za stare pizme, ali i kao pokriće za greške nadređenih, odnosno njihovo prikrivanje. Pravi krivci, kao „Gazda” iz sna o Radmili (str. 75), uživali su plodove slobode kao uvaženi i zaslužni rodoljubi. U tom smislu značajne su priče o Đuru Strugaru, Voju Stijoviću, Vladu Leksovu Saičiću, Desi i Julki, i drugima. Ovaj fragment predstavlja jednu simboličnu kariku u generiranju poetske ideje i teksta iako se to u prvi mah ne naslućuje. Fragment „26 VI — Sveta mučenica Akilina” započinje rezigniranim autokomentarom o tragovima godina koje su prošle. Prošlo je ono što je bilo podnošljivo, i što je prijatno za sjećanje. „Ostale su u živcima i kostima drače, trnje, rane male i velike, oboljenja, sitne zloće koje rastu i množe se”. U nastavku zapisa autor svjedoči da ga u snu proganja čopor, zloban i dovitljiv, koji se danju pritaji, a noću otvori „svoj poseban televizor”. „Ustajem da perem oči od tih slika, zavlačim glavu ispod mlaza, rastjerujem zbrku kandži i kljunova, a ona se ponovo stvara”. U trećem tematskom bloku ovoga fragmenta, koji najvećim dijelom pripada onirističkoj prozi, autor saopštava da je radio kao reporter jednog večernjeg lista i da je želio da napiše aktuelan članak:

188

Zora Jestrović

„Tako sam stigao do ispred kraja. Dok sastavljam pretposljednju ili posljednju rečenicu i pokušavam da nađem nešto što bi ličilo na poentu — iskrsnu odnekud ‘mlađi kadar’, ispitivač sumnjiv da dostavlja sekretaru redakcije. Pita me znam li slučaj Vute i jesam li ga uzeo u obzir. Ne znam taj slučaj, nemam vremena i ne mogu da se sjetim kakve veze ima s ovim, i molim ga da mi ne smeta, a on opet: ‘Vuta… Vuta’ i pominje most kod Mojkovca i kuću pod slamom s one strane… Na to se prisjećam blijede djevojke. Ljepotica nije bila, ali su je svi hvalili da sve zadatke izvršava. Zato su baš nju izabrali da odnese baksuzno pismo. Uhvatili je Potočari, pasja sorta: dva držali, dva svlačili, našli pismo… Osta članak nezavršen. Probudih se: gdje li je ta nesrećnica završila…” (str. 225–226). Iako se u ovom fragmentu ne pojavljuje Radmilino ime, mogu se pronaći asocijativne veze sa njom, odnosno već poznati (ranije saopšteni) faktički podaci koji su u vezi sa njenom tragičnom sudbinom, a koji će u drami Poraženi, i kasnije u romanu Tamara biti opširno eksplicirani. Međutim, veoma je interesantno i izazovno postaviti tezu da je stvaralački subjekat u ovom fragmentu oniričke proze, shodno nekoj vrsti literarne, ali i unutrašnje reminiscencije, Radmilu simbolično preimenovao, dajući joj novo ime, — Vuta. Morfologija riječi Vuta i njen fonetski kod, u konotativnoj sferi značenja, nedvosmisleno vode do biblijske Rute18 koja je pisca, najvjerovatnije, jednim dijelom svoje mitske sudbine, podsjetila na Radmilu. Ruta je iz moralnih razloga napustila svoju zemlju, zemlju Moapsku i sa svekrvom pošla u zemlju Judinu. Novoprihvaćena vjera moapske djevojke i njezina požrtvovana ljubav prema svekrvi srećno je utkana u veličanstvenu sliku Božijeg plana. Novoprihvaćena vjera Radmile Beranke, koja je takođe iz moralnih razloga napustila svoj prethodni svijet (lagodni gospodski   „Knjiga o Ruti” spada u starozavjetne knjige, odnosno u Povijesne knjige BIBLIJE, „Stvarnost”, Zagreb, 1968, str. 214–216. 18

Književna sudnica Mihaila Lalića

189

život), i prihvatila novu vjeru (komunizam), nesebično se žrtvujući za nju, nesrećno je utkana u tragičnu sliku Božijeg plana. Ruta je, od onih kojima je prišla, nagrađena zato što je ostavila svoju vjeru, svjesno se žrtvujući za njih i njihovu. A Radmila, iskrena i požrtvovana kao Ruta, gnusno je kažnjena zbog svoje nove vjere od onih kojima je prišla, odnosno zbog naivnog uvjerenja u čast i poštenje svojih drugova saboraca — komunista i revolucionara. Ova problematika se može posmatrati i u kontekstu intertekstualnosti19 jer je Lalić jedan od pisaca koji rado pominju likove iz tuđih tekstova, odnosno drugih književnosti te im je nalazio pandane u svojoj sredini. Nije želio da svojim aluzijama ostavi čitaoce u dilemi, zato je razloge poređenja likova, kratko, jasno, i argumentovano obrazlagao pa nije bilo teško uočiti korespodenciju konteksta i teksta, odnosno prepoznati likove koje je profilirao (npr. pominjući Efijalta, kralja Demetrija, Argonaute, Denisa — tiranina sirakuskog, Šajloka, Danajce i njihove darove, Hugenote…). Kraj fragmenta svjedoči da je imaginarna priča uveliko u procesu. Članak koji je pisao u snu, osta nedovršen, a nije našao ništa što bi ličilo na poentu. Na str. 268. ispisan je fragment koji svojim završetkom korespondira sa završetkom fragmenta o Vuti (str. 225–226) u kome se postavlja pitanje: „Gdje li je ta nesrećnica završila?…” Očito je da stvaralačke muke ne prestaju. Autor paralelno živi u dva vremena, prošlom i sadašnjem — dva ukrštena košmara, neprestano razmišljajući o Radmili. Osjeća potrebu da opsesivni motiv pretoči u konkretnu temu, odnosno započne proces stvaranja realizovane priče i tako se oslobodi i egzistencijalnih i stvaralačkih muka. U uvodnom dijelu ovoga fragmenta Lalić zapisuje, jednu Andrićevu asocijaciju, odnosno, citat,20   Zoran Konstantinović u svojoj knjizi Komparativno viđenje srpske književnosti, u segmentu „Intertekst”, „Svetovi”, Novi Sad, 1993, str 144–167, kaže: „Pominjanje kakvog lika u nekom tekstu iz nekog drugog teksta ili njegovo podražavanje pa i preuzimanje možemo smatrati kao citat i na taj način uklopiti u naša razmatranja o intertekstualnosti”. O citatnosti u Lalićevoj fragmentarnoj prozi pisala sam u ogledu: „Funkcija citata u fragmentarnoj prozi Mihaila Lalića” u časopisu „Mostovi”, Međurepublička zajednica Pljevlja, 1997, str. 31–45. 20   Kada pisac u svoj tekst unese citat (intertekst) onda čitalac uneseni citat ne sagleda u doslovnoj korelaciji sa njegovim „matičnim tekstom”, odnosno podtekstom, nego 19

190

Zora Jestrović

koja ga je inspirisala da saopšti sličnu, i u isto vrijeme njome nagovijesti buduću dramu: „Ja, takođe — krećem se u svome vremenu, idem nekad u antikvarnicu, idem na groblje i vraćam se pored cvjećarnica, sretam sirotinju pritisnutu kamatama Međunarodnog monetarnog fonda, izloženu svakodnevnim poskupljenjima, porezima, krađama, pljačkama, prevarama, a kroz ta dva ukrštena košmara razmišljam o Radmili ubijenoj mučki u aprilu 1944. godine, negdje između Foče i Andrijevice, i kad bih znao gdje je zakopana, kao da bi mi lakše bilo” (str. 268). U procesu generiranja piščeve poetske ideje i namjere da opsedantnu temu stvaralački profilira, značajan je jedan fragment (str. 267), koji u prvi mah nema semantičke veze sa fragmentima posvećenim Radmili, u doslovnom ili asocijativnom kontekstu, ali je značajan u kreiranju Lalićeve imanentne i eksplicitne poetike. Opsjednut gorkim saznanjem o moralnom posrnuću svojih saboraca, revolucionarnih principa i tekovina revolucije, kao i nemogućnošću da stiša svoju kreativnu energiju usmjerenu na kažnjavanje zla, Lalić zapisuje citat u kome Galilej Bertolda Brehta kaže: „Dopustio bih da me zatvore deset hvati ispod zemlje, u tamnicu do koje više ne dopire ni tračak svjetlosti, kad bih u zamjenu za to mogao da saznam šta je svjetlost. A najgore je od svega: ono što znam, moram i drugima da kažem. Kao ljubavnik, kao pijanica, kao izdajnik. To je strašni porok i vodi u nesreću. Koliko ću još izdržati da ono što znam vičem u peć — to je pitanje” (str. 267). u semantičkoj ravni novonastalog teksta i njegovog konteksta. Silvija Moloj smatra da „prepoznatljivo citat jeste isto što i poziv koji pod utešnim znakom kulture ponovo spaja autora citata, onoga koji citira i onoga koji čita” (Silvija Moloj: „Borhes i književna distanca”, u knjizi Danila Kiša Čas anatomije, „Nolit”, Beograd, 1978, str. 115–118).

Književna sudnica Mihaila Lalića

191

Za premise poetike Lalićevog budućeg djela veoma je važna rečenica: (…) „kad bih u zamjenu za to mogao da saznam šta je svjetlost”. Svjetlost, kao globalni simbol, u ovom citatu za pisca predstavlja istinu, jednu od najsvetijih etičkih kategorija. Ovim argumentalnim21 citatom se, nedvosmisleno, iskazuje neslaganje sa „poetikom ćutnje”, koja je u krajnjoj konsekvenci, za pisca njegove profilacije, porok i nesreća. Asocijacijom na Radmilu, kao i na druge žene o kojima, na vlastitu žalost, nije pisao, kojima ni ime nije znao, ali je znao za njihov kult vrline kome su ostale vjerne zbog njega samog, „a ne zbog nadanja, ili straha, ili ikakvog drugog motiva”, obojen je i fragment na susjednoj, 269. stranici, (zapisan nakon samo jedne meditacije — o mitu junaštva kod Crnogoraca). Lalić zapisuje da su na Novom groblju sahranili Senku Kovačević koja je sa petnaest godina pošla u rat. Opisuje njenu požrtvovanost i humanost. Ali, u drugom dijelu zapisa, u vidu autopoetičkog komentara, osjećajući i stvaralačku krivicu, on se pita: „Griješim li što zapisah ovo o njoj, a ne zapisah o drugima, koje su joj bile ravne a živjele kraće od nje i više se namučile nego ona?” Ovdje se osjeća i ljudska i stvaralačka tjeskoba zbog neispričanog, zbog duga prema ženama kojim se nije svojim djelom odužio. Asocijacije se prepoznaju kao važni elementi za ubrzanje odluke za stvaranje konačne priče. Ispovijednim fragmentom (str. 306–307) Lalić konačno potvrđuje postojanje nerealizovane (imaginarne) priče o Radmili. Asocijacije su dobile stvarne konture stvaralačkog duha čija je želja zasnovana na opšteljudskim etičkim principima — borbi za istinu, pravdu i slobodu: „Moja želja da pronađem i otkrijem ko ubi Radmilu, kao i svaka slična želja, zasnovana je na iskonskoj i utopijskoj fantaziji sveopšte kosmičke harmonije: da se svako skretanje ispravi,   Kratku definiciju ornamentalnih i argumentalnih citata dala je Silvija Moloj u tekstu „Borhes i književna distanca”: „Ornamentalni su oni citati, udenuti u tekst radi opsene, čiji je krajnji cilj da ostvare značenjsku pauzu u tekstu i neizbežnu razmetljivost. Bezrazložni s tačke gledišta čiste informacije, oni su neka vrsta stilske manije. A argumentalni su, naprotiv, oni citati kojima je namera da informišu čitaoca i koji često prelaze u glomazni kritički i bibliografski sistem apendiksa: u tom slučaju čista dekoracija iščezava ili nestaje pred jasno utilitarnim ciljem.” 21

192

Zora Jestrović

da se krivac kazni. Ako je živ, da se kazni ispaštanjem; ako je mrtav — po zlu pominjanjem. Te se želje ni sad ne stidim i ne odričem, ali se stidim kako sam naivno započeo istraživanje. To je ličilo na komediju nespretnog i lakovjernog detektiva koji se prvo namjerio na predstavnike suprotne strane. Obratio se preostalim saučesnicima, a oni pred njim pozatvarali vrata, prozore i fascikle ako ih je bilo. Sad me gledaju kako lutam i smiju se” (str. 306–307). U ovom fragmentu je sadržana glavna paradigmatska osa romana Tamara (1992) koji je Lalićev posljednji pokušaj stavljanja tačke i na ličnu22 dramu koju je proživljavao u procesu stvaranja umjetničkog djela. On smatra da je za sjećanje važno da stvar ima nekakav kraj, i da se bolje upiše, ureže, ukoliko je neočekivan i neobičan. A peripetija i rasplet drame Poraženi, kao i kraj priče o Tamari, u romanu Tamara,   U (već pomenutoj) knjizi Miloša Vulevića Lelejske česme Mihaila Lalića (2002), autor piše da se Lalić po dolasku u Berane vrlo obazrivo raspitao za neku bivšu prodavačicu Mariju Ojdanić koja je znala dosta podataka o Radmili Nedić iz vremena bitke na Lubnicama, — o partizanskoj arhivi, koju je Radmila, navodno, predala četnicima. Marija mu je rekla da joj je Radmila predala arhivu, noć uoči napada na Lubnice, da je negdje sakrije jer je bolje od nje poznavala taj kraj. Te činjenice su Lalića posebno obradovale pa je rekao: „Eto vidiš, oni unaprijed znaju šta je bilo sa arhivom i kako se Radmila držala pred klasnim neprijateljem u zatvoru.” Konstatovao je da je postradala ni kriva ni dužna, očito je smetala nekome, a taj je htio da je ukloni sa ovoga svijeta. I na nju, mrtvu, što je najgore bacaju ljagu. Četnici su bili veoma grubi prema njoj prilikom zarobljavanja. Marija Ojdanić je rekla Laliću da ju je posljednji put vidjela kako pokušava da pobjegne uz neku stranu, sama i očajna. Napuštena od svakog, posljednjom snagom grabila je da se udalji; negdje skloni. A te zime snijeg je bio veliki, ciča, oružje se smrzavalo borcima u rukama. Vulević opisuje Lalićev i svoj dolazak u Lubnice, ali na Lalićeva pitanja o Radmili svi mještani su zamukli i rekli da im je to nepoznato, da o tome prvi put nešto čuju. Putem za Jelovicu, gdje se prostiru trepačke livade i katuni, koje Lalić opisao u Zlom proljeću, dugo su ćutali da bi Lalić ponovo otpočeo priču o lubničkoj pogibiji. Vulević zaključuje da je Lalića pogibija i sudbina Radmile Nedić mnogo zaokupljala. Neprestano se pitao kako to da je u presudnim trenucima ostala sâma, bez druga, drugarice, da joj niko ne pritekne u pomoć. Sâma je bježala uz strmine, a četnici opkolili sa svih strana. Vulević piše da je Lalić smatrao da su Lubnice velika greška revolucionarnog pokreta, da je Radmili, i mrtvoj, uzet obraz. 22

Književna sudnica Mihaila Lalića

193

su svakako neobični i stoje u koliziji sa završecima prethodno ostvarenih romana. Saznanje stvaralačkog subjekta da je lakovjerni detektiv, koga su ismijavali jer se prvo namjerio na predstavnike suprotne strane iz rata, misleći da su među njima krivci, pobudilo je u njemu želju da otkrije pravu istinu — potraži prave krivce, ali sada među onima s kojima je u toku rata bio na istoj strani. U kontekstu knjige fragmentarne proze Prelazni period (Dnevnik posmatrača) može se evidentirati nekoliko fragmenata koji specifičnom interferencijom potvrđuju postojanje imaginarne priče o Radmili, i koji imaju ključno mjesto u generiranju književnog teksta i poetske ideje, ovaploćenih u kasnijim djelima. DRAMA PORAŽENI — LITERARNA PROFILACIJA OPSESIVNE TEME Priča o stradanju i smrti komuniste Steva Kraljevića, zapisana u knjizi meditativno-memoarske proze Prelazni period (Dnevnik posmatrača), (str. 221–223) neposredno osvjetljava proces nastajanja drame Poraženi („Stvaranje” br. 4, 1989, str. 405–446). Može se uzeti kao prolegomena osnovnoj priči o Radmili Nedić, koja se u drami zove Toda Tanić, a u romanu Tamara — Tamara Godačić. Pojava drame, štampane godinu dana poslije meditativno-memoarske proze Prelazni period (Dnevnik posmatrača) (1988), može se protumačiti i kao literarni odgovor na bezbroj dilema i polilema, svjesno i podsvjesno iskazanih u brojnim fragmentima, inspirisanim sudbinom Radmile Nedić, ali i kao oslobođenje od osjećanja krivice koju je nosio, i kao revolucionar, i kao umjetnik. Interesantna je činjenica da je drama Poraženi štampana u aprilskom broju „Stvaranja” (1989), a da je Lalić te iste 1989. godine, u knjizi autobiografsko-meditativno-memoarske proze Prutom po vodi, (30. april — nedjelja), citirao rečenice iz pisama Hemingveja i Foknera: „‘Poraženi smo već na samom početku’, pisao je Hemingvej Ficdžeraldu. ‘Samo su biljke srećne’, pisao je Fokner Džoani Vilijams.

194

Zora Jestrović

…Obojica su jasno uviđali da je stanje poraženosti i promašenosti psihička boljka bez nade na ozdravljenje. Jedini lijek nalazi se u umjetnosti” (str. 367). Autokomentarom citiranih rečenica Lalić svjedoči, kratko vrijeme po objavljivanju drame, da je osjećanje poraženosti neprolazno, uprkos tome što ga je transponovao u literarni diskurs, odnosno u dramski tekst. Ipak, zadivljuje andrićevska vjera u moć umjetnosti koja mu je jedina nudila put do izbavljenja iz zamki sopstvene savjesti, i zamki vremena s kojim je postepeno gubio korak. Stanje poraženosti, jednako psihičkoj boljci, pokušavao je liječiti umjetnošću, jedinim podnošljivim oblikom stvarnosti. Drama Poraženi je imaginarna obnova sudskog procesa Radmili Nedić (u drami Toda Tanić) koji u ratnoj stvarnosti nikada nije održan, niti je postojao zapisnik o njemu. Okrivljena je bez stvarne krivice. Osuđena i pogubljena da bi neko izbjegao odgovornost za svoju grešku. Drama je piščev obračun sa „ratnim ludilom” čije su se posljedice prolongirale i u „mirnodopsko ludilo”. Drama Poraženi, strukturirana od XVIII slika, mogla bi se genološki definisati kao drama ideja, odnosno drama s tezom23 (R. V. Ivanović ovu dramu definiše kao model sudske drame u kojoj su izostavljene didaskalije, a umjesto njih uveden rezoner), jer je svojom cjelokupnom radnjom, karakterom i situacijom poslužila piscu da iskaže i demonstrira određene političke, moralne, socijalne i filozofske teze. U osnovi dramskog diskursa je „živi govor” s intencijom ka racionalnosti, primjetan je deficit prostora, a suficit značenja. Spoljašnjeg zapleta nema, a polemičnost dijaloga svedena na minimum. Polazeći od pretpostavke da je osnovni kvalitet drame s tezom njena aktuelnost, odnosno odabiranje problema koji su u uskoj vezi sa vremenom i društvom u kojem drama nastaje, opravdano je da se Lalić, u godinama kada je već osjećao nedostatak vremena za šire eksplikacije umjetničke građe, kao i brži protok života, odlučio baš za ovakav   Drama s tezom u Rečniku književnih termina, Institutut za književnost i umetnost — „Nolit”, Beograd, 1985, str. 134–135. 23

Književna sudnica Mihaila Lalića

195

način literarnog suđenja. Drama s tezom uvijek pretenduje na efikasnost jer pokušava da riješi ili nagovijesti rješavanje evidentnih problema. Piščev alter-ego je sada sudija koji želi da konačno rekonstruiše tok događaja i sazna istinu. Pred njegov imaginarni sud izlaze brojni svjedoci, dajući iskaze iz svoje egzistencijalne, moralne i političke perspektive, a sve u nastojanju da ne budu optuženi za učešće ili saučešće u nedužnom stradanju Tode Tanić, orgazicionog sekretara Mjesnog komiteta, u vrijeme napada na Urvinu, januara četrdeset druge. Tada su dva člana Okružnog komiteta pokušala da ličnu krivicu i neodgovornost prebace na nju iako ih je na vrijeme upozoravala na opasnost. Izgleda da je upravo zbog svoje odgovornosti, a tuđe neodgovornosti, zagonetno nestala. Sukobljavanjem pozitivnih i negativnih likova, od kojih su jedni bili na strani partizana, a drugi četnici, pisac pokušava rekonstruisati istinu o nemilom događaju. Činilo mu se da će pisanjem drame24 naći zadovoljavajuću satisfakciju za svoju ljudsku savjest, inherentnu istini, pravdi i slobodi, ali i katarzu za svoje stvaralačke muke. U procesu suđenja učestvuje šesnaest likova, pozitivnih jedanaest, negativnih pet, jer se samo u polilogu različitih i suprotstavljenih mišljenja može doći do objektivnijih saznanja. U rekonstrukciji zločina likovi svjedoče reinterpretirajući događaje iz vlastite vizure, i sa suprotstavljenih ideoloških pozicija. Sudija je, u stvari, specifični rezoner, onaj koji obrazlaže i rasuđuje, onaj koji, u komunikaciji sa drugim ličnostima na sceni, predstavlja glas sâmog dramskog pisca. U drami se ne izdvajaju glavni i sporedni likovi. Svi likovi imaju ravnopravan tretman, a svaki lik je verbalni kreator svoje dramske slike. Todi Tanić su posvećene dvije slike, prva i osamnaesta (posljednja). One otvaraju i zatvaraju hermeneutički krug imaginarnog dramskog suđenja. Toda Tanić je, metaforički rečeno, kapija na ulazu i na izlazu svijeta poraženih. Sudija, piščev glas razuma, pojavljuje se u svakoj slici, i u dijalogu sa svakim likom.   Prije drame Poraženi, Lalić je napisao dramu u deset slika Dani mržnje (1983) jer je bio nezadovoljan dramatizacijom romana Dokle gora zazeleni u koju su bili inkorporirani djelovi prethodno napisanih romana. 24

196

Zora Jestrović

Analizirajući krivice svjedoka, učesnika u procesu suđenja, odnosno u rekonstrukciji istine o zločinu, pisac je ostavio skeptično svjedočanstvo da i krivica i istina imaju više lica, čak je krivica često neizbježna kao i poraz. U prilog ovoj tezi može poslužiti jedan zapis iz 1989. godine („1. maj — ponedjeljak”) u knjizi autobiografsko-meditativnomemoarske proze Prutom po vodi, nastao neposredno po objavljivanju drame Poraženi (u aprilu 1989): „Šta predstavlja moje književno djelo?. Tugovanje nad porazom još jedne generacije. Neopravdano tugovanje, jer je poraz bio neminovan — kao svi prošli i budući. Život je poraz, jer je to jedna prljava vatra: vazda gladna. Sve živo nosi u sebi tu vatru, taj apetit, tu bezdanju jamu unutarnju koja će ga progutati. Mi smo bili određeni da budemo krivi, bez obzira na kojoj bismo strani bili. Bili bismo poraženi i da smo bili taktičniji, pravičniji, i da su nam poglavice bile ispravnije, i da se nijesmo uspavali ubjeđenjem da smo Sizifov kamen najzad izgurali navrh brda” (str. 367–368). Zapis pokazuje da je pisac i dalje obuzet svojom opsedantnom tematikom iako je imaginarna priča, u formi drame, dobila svoju stvaralačku realizaciju. U isto vrijeme, obuzet pesimizmom i sumnjom u moć pisane riječi, on nastavlja svoju ispovijest o porazu, dajući time napisanoj drami još jednu značenjsku poentu. Posljednje rečenice, izuzetno potresne, kratke kratke priče o starici Lješnjak iz sela Veliđa kod Berana, otkrivaju autokritički odnos prema revoluciji i duboko razočaranje u njene tekovine: „Zatim podiže njegovu jadnu posteljinu, slamaricu i asuru na kojoj je spavao njen sin prije no je dao život za otadžbinu i revoluciju, prije no je znao kako su otadžbine nezahvalne a revolucije krvopije” Prelazni period (Dnevnik posmatrača), (str. 220–221). Istu pričicu ponovo zapisuje u knjigu autobiografsko-meditativno-memoarske proze Prutom po vodi (u segmentu: Godina 1989, 19. jul), znači, nepuna tri mjeseca po objavljivanju drame Poraženi. Prilikom drugog zapisivanja pričice o starici Lješnjak, Lalić u uvodnoj rečenici dodaje, u zagradi, noviji podatak kojim

Književna sudnica Mihaila Lalića

197

još snažnije produbljuje svoje razočaranje: „U Veliđu kod Berana živi (u stvari više niko ne zna da li živi ili se smirila) starica Lješnjak” (str. 371). Svojim komentarom, napisanim u zagradi, bespristrasno svjedoči o bezdušnosti svijeta u kome živi i uzaludnosti žrtvovanja života za nezahvalne otadžbine. Ova pričica ima povlašćeno mjesto u generiranju poetske ideje o autokritici revolucije. Njome je autokritika dobila snažan zamajac u prvoj knjizi fragmentarne proze Prelazni period (Dnevnik posmatrača), a novijom dopunjenom verzijom u drugoj knjizi, Prutom po vodi, i snažnu poentu. I treće, pričica je takođe potvrda da se pisac, bez obzira na napisanu dramu, nije oslobodio ni moralne ni stvaralačke tjeskobe i da je još uvijek snažno obuzet osjećanjem poraženosti, što je i rezultiralo pisanje romana Tamara. Ideja o uzaludnosti žrtvovanja povezuje ovu pričicu sa svim fragmentima meditativno-memoarske proze Prelazni period (Dnevnik posmatrača) koji su posvećeni Radmili, sa dramom Poraženi (kojoj može biti i moto), kao i sa, kasnije napisanim, romanom Tamara. GENOLOŠKO INOVIRANJE REALIZOVANE PRIČE O RADMILI Ako se drama Poraženi genološki definiše kao drama s tezom, kojoj su aktuelnost (odabiranje problema povezanih sa vremenom i društvom u kojem nastaje) i efikasnost (pokušaj da se dramski riješi ili nagovijesti rješenje problema) osnovni kvaliteti, onda se mora postaviti pitanje smisla i sudbine takvog djela u kontekstu savremenosti i svevremenosti. Drama s tezom je zanimljiva za recipijente vremena u kome je nastala s obzirom na to da da je odgovore na pitanja i probleme toga doba. Vremenskom distancom postaje neaktuelna i pada u zaborav. Čini se da je i u ovakvoj stvaralačkoj psihologiji i filozofiji pisca moguće pronaći razloge genološkog inoviranja realizovane priče, priče koja je obilježila posljednje godine piščevog života, kao i posljednje knjige literarnog genija. Opsedantna priča o Radmili dobiće svoj konačni tekstualni završetak u romanu Tamara, drugoj verziji drame Poraženi, i

198

Zora Jestrović

time biti sigurnije preporučena trajanju25. Ali, da li je ikada dobila završetak u Lalićevoj stvarnoj viziji života?… Usudila bih se reći da nije. Iz drame preuzete dramske slike, u romanu Tamara poređane su i strukturirane redosljedom i načinom kojim se postepeno obrazuje mozaični istorijat stvarnih događaja, povezanih sa važnim događajima koji nijesu aktuelizovani u drami, ili su samo naznačeni. Tu se prvenstveno misli na događaje povezane sa Radmilinim (u drami Toda Tanić, a u romanu Tamara Godačić) zatočeništvom u četničkim zatvorima u Podgorici i na Cetinju, zatim zatočeništvom u Italiji, kao i partizanskim zatvorom. S obzirom na to koliko je dugo pisac bio opsjednut temom o smrti i stradanju Radmile Nedić, a nije u dramu ukomponovao svu dokumentarnu građu koju je pomno sakupljao, bilo je sasvim logično da će, u nekoj sljedećoj formi, dati završnu sliku svojih duševnih emanacija. Sljedeća, odnosno nova verzija drame nije data ponovo u formi drame već u formi romana. Da bi došao do jedne istine, Lalić je u drami prvi put omogućio negativnim likovima da otvoreno i slobodno ekspliciraju svoja razmišljena i zapažanja. I pozitivni likovi doživljavaju neminovnu transformaciju, mijenjaju svoju psihologiju i životne stavove u okvirima novog vremena mirnodopskih uslova života. Dijalog svakog lika sa sudijom je u isto vrijeme dijalog lika sa svojom savješću koja se, nakon određene vremenske distance, u novoj stvarnosti i novom vremenu, ponovo preispituje. U procesu preispitivanja svoje savjesti likovi preispituju i savjest drugih, najčešće svojih oponenata, a svi skupa su podvrgnuti kritičkoj objekciji sudije. U romanu Tamara osnovna priča je u suštini ostala u okvirima dramske priče. Novina je u novom načinu intuitivnog uklapanja u preoblikovanu književnu formu. Pisac je posvetio izuzetnu pažnju kompozicionoj i konstrukcionoj shemi kojom se obezbjeđivala pojava   Interesantno je napomenuti da lalićolog R. V. Ivanović (u svom ogledu „Variatio delectat ili raznolikost veseli srce”) iznosi tezu da je Lalićeva drama Poraženi efektnija od romana Tamara. On, takođe, pretpostavlja da dijalog s kraja drame (str. 445) predstavlja prelomno mjesto na kome je Lalić definitivno odlučio da dramu preradi u roman, da promijeni književni rod, stvaralačke postupke i da na taj način bitno proširi referentni krug djela, postavivši u njegovo središte sudiju — Đuraša Vukčića. 25

Književna sudnica Mihaila Lalića

199

likova drugačijim redoslijedom. Za razliku od drame, likovi u romanu su fizički i duhovno portretisani. Opisom portreta likova (svjedoka, učesnika i interpretatora događaja) Lalić je pravio slikovit uvod u njihovu životnu priču. Novim narativnim prilozima obezbijedio je svestraniju obradu poetske ideje čije je generiranje davno započeo. Interesantno je primjetiti da samo sudija u drami nema vlastito ni ime ni prezime, vjerovatno zato što se on pojavljuje u ulozi sudije koji u stvaronosnom (ratnom) vremenu nije ni postojao, jer javnog suđenja Radmili nije ni bilo. S obzirom na to da je, u etičkom smislu, ime znak a prezime obaveza za čovjeka, a da je sudija Lalićev posljednji alter-ego, sasvim je razumno što on u romanu dobija svoj potpuni identitet. Sudija Đuraš Vukčić, savjesni intelektualac, imaginarno obnavlja proces suđenja, proces suđenja nepravdi i zlu, odnosno onima koji su izdali i ismijali iluzije o pravdi, istini i slobodi, čija je žrtva bila i nedužna partizanka Tamara, koja je od svojih drugova komunista optužena, osuđena u odsustvu, i ubijena 1944. godine. Za sudiju je najbolnije samosaznanje da „to što su krivci prošli nekažnjeni — nije izuzetak no pravilo.” Autokomentarom, ispisanim pred kraj romana Tamara (str. 149): „‘To izgleda jedan proces’, reče Vukčić. ‘U istini nije jedan, no dva ili više. Jedan je bio i prošao, drugi teče ovih dana, dok se treći tek začinje. Istorija nas je osudila u ime svoje privremene pravde; priredićemo obnovu procesa da joj dokažemo da je bila krivlja od nas… Krivlja, jer gledaj: stavila nas je u procijep u kojem smo, kao junaci grčkih tragedija, bili unaprijed osuđeni da budemo krivi i ovako i onako, za činjenje isto kao i za nečinjenje’”, Lalić svjedoči o nemogućnosti čovjeka da se odupre istorijskim silama zla, a time i nemogućnosti donošenja validne presude onima koji su bili voljni ili nevoljni zatočenici toga procesa. Ipak, najstrašnije u svemu tome je pretvaranje pobjede u poraz. Obnavljanjem procesa suđenja Radmili Nedić (u romanu Tamari Godačić), pokušajem osude zla i kažnjavanja krivaca za njenu tužnu sudbinu, Đuraš Vukčić (posljednji Lalićev alter-ego) ispunjava svoju

200

Zora Jestrović

ljudsku, intelektualnu i stvaralačku misiju, poentirajući sve svoje višedecenijske moralne i stvaralačke tjeskobe, neprilagođenosti vremenu u kojem je živio, kao i svoje sporove i sukobe sa njim. Mihailo Lalić, strastveni ispravljač „krivih Drina”, tražio je i pronalazio utočište i lijek u umjetnosti, ali je otišao „s one strane” ne našavši lijek za ranu koju mu je zadala tragična sudbina Radmile Nedić, Beranke. Literarna esencija Lalićevih snova o Radmili, bolnih odraza stvarnosti i još strašnijih slutnji o njenoj istinskoj suštini, transponovanih u nekoliko žanrovski i rodovski različitih knjiga, na specifičan način korespondira sa Zogovićevom (Radovan Zogović, 1907–1986) ljubavnom pjesmom „Sonet o snu” u kojoj je svoj kratki san lirski subjekat doživio kao dobru proznu priču. Iako je njegov kratki san (odnosno kratka priča) završio tužno, on se cijeli dan osjećao bogatiji „za jednu tugu, za jednu Jelenu koje nema”. Čini se da su i Lalića snovi o Radmili neprestano obogaćivali tugom, posebnim izvorom unutrašnjeg zadovoljstva, pokretačem stvaralačke i ljudske odgovornosti. Lalićeva Radmila, žena koje nema, i Zogovićeva Jelena koje nema, čine jedan hermeneutički krug u čijem središtu treperi Andrićeva Jelena, žena koje nema, kao „odnekud neočekivan i nevidljiv pokret, kao zalutao i usamljen talas” koja je u njegov život sa sobom donijela sumnju, nemir i tugu, bez lijeka i objašnjenja.

201

Književna sudnica Mihaila Lalića

TRANSFORMACIJA KNJIŽEVNIH RODOVA (Romana Dokle gora zazeleni u dramu Dani mržnje i drame Poraženi u romanu Tamara) Forma je prisustvo nekog „uzroka” u stvarnom predmetu koji je čovekovo delo. Ona je otkrovenje ili znak dinamičnog odnosa između „dovršene” umetničke činjenice i njenih početaka u ranijem životu i u ranijoj istoriji. Istinski veliko umetničko delo treperi i „kreće se” dalje, od umetnikove sposobnosti da prelazi od jednog poretka života na drugi zahvaljujući svojim veštinama modelovanja, preoblikovanja davanja oblika. Klaudio Giljen

T

ežnja za savršenstvom književnog izraza, koja je svoju kulminaciju doživjela u verzijama româna, posebno Lelejske gore, prolongirana je i u posljednjoj fazi, ali na drugačiji način. Umjesto reorganizacije književnog teksta u okviru istog roda i forme, što je bila praksa sa ranijim djelima, Lalić je, u cilju što bržeg ostvarenja svojih umjetničkih, odnosno etičko-estetičkih ciljeva, posegnuo za transformacijom jednog književnog roda u drugi. Analitičar R. V. Ivanović kaže da su drame Dani mržnje1 (1984) i Poraženi (1989) veoma primjerene literaturološkoj raspravi, onoj koja se bavi generiranjem književnog teksta, generiranjem poetskih ideja, kao i procesima produkcije i reprodukcije, odnosno verzijama književnih djela.   Djelovi drame Dani mržnje objavljeni su u titogradskom listu „Omladinski pokret” (br. 109, 1983, str. 11), a u cjelosti u „Stvaranju” (br. 1, 1984, str. 7–40). 1

202

Zora Jestrović

Teorija verzija2 je veoma interesantna, kada je u pitanju dramatizacija (transformacija) jednog dijela romana Dokle gora zazeleni (1982) u dramu Dani mržnje (1984), kao i transformacija drame Poraženi (1989) u roman Tamara (1992), jer je Lalić svojevremeno pripovijetku „Posljednje brdo” (1967) pretvorio u roman Pramen tame (1970). Proces transformacije jednog djela u drugo Ivanović posmatra kao odnos „djela osnovnice” (djela koja se transformišu) i „djela izvedenice” (djela koja su nastala nakon transformacije). „Osnovnice” i „izvedenice” međusobno su interferirane obiljem paralelizama: tematskih, motivskih, paradigmatskih, sintagmatskih. S obzirom na to da se Lalićevo stvaralaštvo može situirati u integralni realizam (stilsku formaciju XX vijeka), koja podrazumijeva istovremenu upotrebu tradicije i modernizma, u čijoj se suštini ogleda egzistencija, Lalić je u potrazi za esencijom (biti svoje psihologije i filozofije stvaranja) posegnuo za poligrafijom, odnosno korišćenjem različitih književnih rodova, vrsta i žanrova, nadajući se da će raznovrsnošću elaboracije životne građe dati uvjerljiviju sliku konačnog misaonog jedinstva. Između brojnih tema i dilema pokretanih i rješavanih poligrafijom, autokritika revolucije je primarna. Ona je paradigmatska osa i vezno tkivo svih različito koncipiranih djela treće faze stvaralaštva, kao i tematski most sa stvaralaštvom iz prethodnih faza. U ime autokritike pisac je, sa sigurnošću se može pretpostaviti, pribjegao svim i modernim i tradicionalnim prosedeima organizacije teksta. I početni i krajnji cilj iniciran je željom za što bržom komunikacijom sa čitaocima, za stupanjem s njima u aktivni dijalog, za pomjeranjem granica njihovih prethodnih saznanja i izmjenom nekih odavno ustaljenih predodžbi. Trebalo je čitaoca navesti na razmišljanje, ne samo o bliskoj prošlosti već i na usud koji prošlost, zavisno od svoga karaktera, često donosi ljudima i čovječanstvu. I kao što je E. Hemingvej rekao da posmrtno zvono ne zvoni samo za onoga čovjeka što je umro, već za svakog čovjeka i za cijelo čovječanstvo čiji je čovjek dio, tako je i za Lalića zločin protiv jednog   O Laliću kao dramskom piscu i transformaciji književnih rodova piše R. V. Ivanović u monografiji Enigme i paradigme u djelu Mihaila Lalića, Podgorica, 2016, u tekstu „Čovjek u vrtlogu realija i idealija”, str. 71–93. 2

Književna sudnica Mihaila Lalića

203

čovjeka — zločin protiv cijelog humanog civilizacijskog ustrojstva uopšte. Pišući različito koncipirana, djela pisac je ostvario integralnu viziju svijeta, duboko utemeljenu u stvarni ljudski život, s posebnim akcentom na njegovu tragičnu stranu. I Drama Dani mržnje je nastala dramatizacijom romaneskne cjeline „Brzačka sloga”, odnosno drugog dijela romana Dokle gora zazeleni. Cjelina se sastoji od deset glava inspirisanih podjelama i pizmama nastalim poslije trinaestojulskog ustanka u crnoj Gori, kao i različitim odmazdama neprijatelja. Predmet dramatizacije je samo šesta glava romana. Lalić je bio nezadovoljan dramatizacijom Ratne sreće (1976), a posebno dramatizacijom Dokle gora zazeleni (1982) jer je smatrao da nije postignuta cjelovitost dramskog djela niti usaglašenost poetskih slika i poetskih ideja. Dramom Dani mržnje, odnosno stvaralačkom reinterpretacijom neuspjele dramatizacije Dokle gora zazeleni, pokušao je ostvariti ono što prethodnici nijesu — jedinstvo kompozicione i konstrukcione sheme. O tome svjedoči „Prolog” drami Dani mržnje, napisan krajem oktobra 1983. godine, a koji je ustvari monolog Peja Grujovića koji prethodi početnoj dramskoj sceni. Pejov monolog započinje starom graničarskom poslovicom: „Nema pjesme bez povoda, niti rata bez uhoda”. Pejo pokušava da sabere šta je nekad bilo i vizionarski pronikne šta će biti. Osjeća da je njegova „sadašnjost sva od prošlosti i vrlo malo nečeg drugog, nekog kvasca što sporo radi, a ponegdje i ne radi” (str. 7). Razmišlja o čovjeku koga „samelje država i dinastija, podijeli ga na partije, na bijele i zelene, na donjake i gornjake, na platnike i plaćače”. Osjeća da se „režanjem mržnje iz busija i budžaka” nagovještavaju i pripremaju novi lomovi kakve su drugi narodi preživljavali kao mnogo sporiji proces. Konstatuje da slijedi zaglibljivanje u „mrziju do ušiju”. Svojim oblikom umjetničkog kazivanja „Prolog” je eksplicitni monolog ponikao iz implicitnog taloga piščeve svijesti, odnosno

204

Zora Jestrović

dijaloga sa svojom savješću, sa sâmim sobom u centru drame življenja i egzistencijalne drame stvaranja. Iako pisac izražava sumnju u svrsishodnost svoga stvaralačkog čina i kaže da samo „brčka po prošlosti i muči hartiju u dokolici”, svjestan da ne može zaustaviti niti usporiti brzo proticanje i suludi haos svoga vremena, vjeruje da će od njegovih bojažljivih predviđanja „biti malo ili nimalo koristi; ali ni štete neće biti”. Prološkom rečenicom koja istovremeno zvuči i epiloški: „Pa ipak u meni i dalje ostaje, ne baš čvrsto, uvjerenje da sam pišući nazirao nešto više no što vidim gledajući” Lalić podsvjesno svedoči o svojoj profetskoj stvaralačkoj intiuciji, o tome da je rođeni pisac. On je svoj urođeni talenat čitav život, do posljednjeg daha i dana, nadgrađivao upornim radom, kontinuiranim širenjem intelektualnih vidika niza naučnih i umjetničkih disciplina i svjesnim odricanjem od svega onoga za čim su revolucionari njegove generacije, i u revoluciji i u postrevolucionarnom periodu težili, često čineći nedolična djela i nedjela. Drama Dani mržnje ima deset scena, jasno razgraničenih didaskalijama. R. V. Ivanović u studiji („Čovjek u vrtlogu realija i idealija”) zapaža da Lalić „nastoji da piktografskim sredstvima naslika, a logografskim sredstvima objasni četvorostruku dramu: kosmičku, planetarnu, plemensku i individualnu”. Iako drama, vremenski, nije nastala u trećoj fazi stvaranja (1985–1992), već 1984. godine, u posljednim godinama druge faze, ona se i tematski i motivski uklapa u treću fazu. Ona je dio piščeve poligrafije, odnosno konteksta različitih stvaralačkih načina da se zaokruži slika svijeta u kojem su mržnje i sukobi beskrajni. Drama je značajna u konstituisanju piščeve autopoetike kao prilog o pokušajima da se različitim rodovskim i žanrovskim sadržajima obradi ista tema na efektniji način. Da se protumači uzajamni odnos revolucije i kontrarevolucije, posljedice nihovog djelovanja na sudbinu ljudi, kao i lični stav epskog subjekta o tim pojavama. O tome se pisac eksplicitno izjasnio u novinskom razgovoru3 „Nesporazumi sa savremenicima” (1983):   Knjigu novinskih razgovora sa Mihailom Lalićem Pipavi posao spisatelja (Podgorica, 1997) priredio je Radomir V. Ivanović. 3

Književna sudnica Mihaila Lalića

205

„I sâma ta kontrarevolucija, kao svaka u bogatoj revolucijama istoriji čovječanstva imala je svojih rezona i opravdanja: odbrana klasnog interesa i nagomilanih bogatstava, pozicija, privilegija i luksuza. U takvom sukobu na život i smrt, gdje su moranja s obje strane podigla ljude jedne na druge, probudila strasti, mržnje, predrasude, zlobe, pizme i gluposti — teško da je iko ostao bez krivice, ali i bez opravdanja neke vrste. Moja je drama pokušala da podsjeti, ne baš sasvim bez razloga, kako se ta ‘problematika‘odrazila na ljudima u jednom kraju relativno zaostalom i na svoj način originalnom”. Drama Dani mržnje posvećena je preispitivanju vrjednosnog sistema revolucije. U isto vrijeme ukazuje na uzroke podijeljenosti i tragiku različitih vrsta sukoba („Lako ti je biti nesrećan kad si rođen u Crnoj Gori, na zlom Limu što izvire ispod Prokletija, gdje se svaki đavo leže. Nikad sva plemena crnogorska nijesu bila na istoj strani. Niko nikom ne vjeruje”) tražeći njihovo razrješenje, kako na društvenom, tako i na kosmopolitskom planu. Korespondenciju drama Dani mržne i Poraženi, kao i svevremensku aktuelnost Lalićevog stvaralaštva u cjelini, na izuzetno poetičan način saopštio je R. V. Ivanović u svojoj knjizi Enigme i paradigme u djelu Mihaila Lalića (2016), str. 81–82: „Dani mržnje i Poraženi kao poeme smrti pokazuju, s jedne strane, piščevu želju da mitologizuje istoriju i njene vrijednosti, dok s druge, mnogo važnije strane on pristupa de-mitologizaciji epskog prostora. Najvažnija je, međutim, finale svih nastojanja — re-mitologizacija onih vrijednosti koje, bez patetike i idealizacije, mogu doprinijeti očuvanju smisla i trajnosti egzistencije. (…) Međutim sasvim smo sigurni da savremena zbivanja (osobito ova u posljednjoj deceniji na jugoslovenskom prostoru) uveliko aktuelizuju i re-aktuelizuju, problematizuju i reproblematizuju globalne ideje sadržane u njegovim pripovijetkama, romanima i dramama”.

206

Zora Jestrović

Korespondencija dviju drama se ogleda i u karakteru sâmog procesa suđenja koji se odvija u obje drame. Ćorbeg u Danima mržnje saopštava Đuju da bi bilo dobro da pođe na odredište jer „treba forma da se zadovolji, da ne kažu da smo te ubili bez suda i zakona”. U Poraženim i Tamari slična forma nije zadovoljena jer je presuda izvršena, a da suđenje nije ni održano. Zato će ulogu sudije u tim knjigama preuzeti sâm pisac u liku Đuraša Vukčića. Pejo Grujović, piščev drugi alter ego, je znao zakone, ne samo zakone, no i razloge i rezone. Sudija Đuraš će Pejovo znanje primijeniti u drami Poraženi, u ulozi rezonera, sudije, koji sudi onima što su nevine ubijali u ime svojih ličnih interesa. Pejo je smatrao da onaj „ko ubije iz koristoljublja, zaslužuje da bude ubijen iz čovjekoljublja”. On uviđa da je vrijeme mržnje među ljudima mnogima pogodno vrijeme za sve račune nenaplaćene i sve rane nezarasle, one koje se pozlijede čim se ukaže zgodna prilika. II Djelovanje i izražajnost umjetničkog djela umnogome zavise od njegove forme, od „one jedinstvene forme koja u sebi razrješava beskrajne sadržine”, kako je to definisao M. Fubini. S obzirom na to da je Lalić pisac kome je u posljednjoj fazi stvaranja više stalo do sadržine nego do forme, nije bio neočekivan drugačiji način prezentacije već prepoznatljive sadržine, odnosno transponovanje jednog književnog roda u drugi (drame u roman) u cilju pojačane aktuelizacije određenih tema svoga djela. Sa dramom Dani mržnje (1984) koja je posvećena preispitivanju revolucije, drama Poraženi (1989), posvećena osudi revolucije, čini autokritički dramski diptihon. Obje se bave slabostima i manama istorijske prošlosti, posljedicama individualnih i društvenih sukoba u Crnoj Gori, na prostorno užem, a vremenski širem planu. Obje se bave vizijom budućnosti, kako na mikro, tako i na makro planu. Drama Poraženi je koncipirana od XVIII zasebnih scena, ispisanih na 42 stranice. Pošto nema didaskalija, sâmim tim ni opisa spoljašnjeg

Književna sudnica Mihaila Lalića

207

i unutrašnjeg portreta likova, a sudija je sem rezoniranja datih situacija, uskraćen za šire opservacije i asocijacije u vezi sa dramskom radnjom, pisac je u namjeri da pojača sopstvenu kritičku svijest dramski tekst pretočio u novu formu — u roman koji će mu svojom epskom širinom obezbijediti eksplikaciju svih vrsta izostavljenih polemičkih i kritičkih ekskurza. Stoga je roman u odnosu na dramu četiri puta tekstualno obimniji (157 stranica). Dramski junaci se na suđenje javljaju pojedinačno, i svaki ima zasebnu scenu. S obzirom na to da se suđenje odvija u piščevoj imaginaciji, vremenski retroaktivno, junaci u drami su više imenovani glasovi nego konkretna lica. U romanu su dodatno personificirani pomoću novijih podataka te se u svijesti čitaoca, uprkos svojoj postojanosti u imaginaciji sudije Đ. Vukčića, nameću kao stvarni. Novom formom pisac je dao oduška svom epskom razmahu i duhu. Iako je drama efektnija, kada je u pitanju poenta teksta — suđenje i osuda onih koji su nekažnjeno prošli, i roman ima značajan doprinos u generiranju poetske ideje — sa što više različitih aspekata i na osnovu nove dokumentarosti pojačati autokritičku svijest. Roman je podijeljen na XXVIII glava, označenih rimskim brojevima, kao i scene u drami. Najduža je glava XXVII koja je kompatibilna sa glavom XVII u drami. U njoj se pojavljuje Jovan Bardak, čiji je nadimak Džek Mali koji je Tamaru Godačić (u drami Toda Tanić, a u stvarnom životu Radmila Nedić) sa Velikim Džekom saslušavao poslije njenog povratka iz zarobljeništva. Sa sekretarima je sastavio i napisao lažni izvještaj Okružnog komiteta o njenim krivicama. Za Bardaka je slučaj Tamare Godačić završen, zatrpan i smiren pod zemljom. Za sudiju Đ. Vukčića je vječito živ i ne smiruje se ni u sopstvenoj savjesti, niti pod zemljom. U polemičkom dijalogu sa Bardakom, Vukčić sa pozicije sudije prelazi na poziciju branioca (što i sâm Bardak primjećuje) da bi u nastavku prešao i na poziciju tužioca. Kompozicioni sklop drame je u znaku dijaloga sudije Vukčića i žrtve Tode Tanić. Na početku drame ona traži obnovu procesa suđenja, da dokaže da nije kriva za poraz, niti za smrt 42 partizana, januara 1942. godine u Lubnicama kod Berana. Da dokaže da je izvještaj o njenom suđenju lažno smišljen. Krivica je unaprijed pripisana njoj.

208

Zora Jestrović

Pravi krivci za smrt drugova i izdaju su preživjeli, ne muči ih savjest zbog krivotvorenja istine, uživaju sve blagodeti slobode za koju se nijesu časno borili. Kako, ako ne izdajom, objasniti činjenicu da u toj borbi nijedan četnik nije ni lakše povrijeđen. Na kraju drame Toda se miri sa izgubljenim ličnim procesom, ne traži kaznu za svoje ubice jer smatra da su već teško kažnjeni: „Jedni su dugo bolovali, drugi u krađama uhvaćeni, dobitka lišeni, s izvora bogatstva izgurani, sa tribina odstranjeni, od raka se raspadali ili pijani posrtali… Ne bih im mogla poželjeti ništa gore od onoga što ih je snašlo ili što će im se dogoditi” (str. 445). Todinim obrazloženjem razloga za lično gubljenje obnovljenog procesa („Nije on izgubljen ništa više od drugih ljudskih sporova, suđenja, ratovanja; jedan za drugim, svi bivaju izgubljeni i zaboravljeni pred sljedećim”) pisac svjedoči o dijalektici uzaludnosti ljudskih ratovanja, sporova i suđenja — o ukidanju pravde i kad je sasvim očita. Na kraju drame, u svom posljednjem javljanju, kao epiloškom svođenju računa sa svojim krvnicima, Toda optužuje komitetlije, ne za svoju smrt, već za smrt svoje majke koju su poslali u Foču da je traži po grobljima pravoslavnim i muslimanskim, po šumama i potocima. Potrošila je sve što je imala, a nije znala ono što su krvnici odavno skrivali i znali — da je njena kćerka mučki ubijena i tajno sahranjena, bez imena i znaka. Ovo imaginarno svjedočenje Tode Tanić o svojoj majci, koja je tražila kćerku, a nije znala da je mrtva, na psihološkom planu interferira sa zapisom o Lalićevoj maćehi Jagliki u knjizi fragmentarne proze Prutom po vodi. Ni ona nije dugo znala da joj sin Dušan (Lalićev jedini brat, brat po ocu) odavno mrtav. Razlika saznanja dviju žena o smrti svoje djece je u tome što su Dušanovu smrt u porodici krili iz humanih razloga, da Jagliku ne povrijede (u prethodnom ratu je izgubila oca i brata; od španskog gripa kćerku, muža, djevera sa djecom), a Todina (ustvari Radmilina) smrt je skrivana od njene majke da bi i nju, kao i njenu mrtvu kćerku što više povrijedili. Sudija Vukčić nije u drami Poraženi „odgovorio” na Todinu osudu komitetlija

Književna sudnica Mihaila Lalića

209

za sramno poniženje njene majke. Krâj drame je ostao pomalo nedorečen — i na sadržajnom i na značenjskom planu. „Odgovor” se ipak postepeno spremao u piščevoj mentalnoj uobrazilji i saopšten je u sljedećoj knjizi — romanu Tamara. Roman svjedoči da se Đ. Vukčić (alter ego pisca) nije promijenio niti pogazio ideale kojima je bio opijen, da je on samo ostarjeli Lado Tajović koji se još u jeku revolucije gušio u magli (neistini) i već tada jasno nazirao komunističku buružoaziju. Snagom vjere i nade odanog revolucionara nastavljao je revolucionarnu djelatnost i revolucionarni put. Iako su mnogi revolucionari već u toku revolucije, a posebno u prvim mirnodopskim godnama, u ime ličnih interesa zloupotrijebili i izdali revoluciju, pisac je želio da se distancira od svih vrsta njenih izdajnika, kazni ih u ime časne istorije i u ime nedužnih žrtava. U ime istine, koja ne bi smjela ostati zauvijek zakopana i počivati u tajnosti kao što počivaju bezbrojne nevine žrtve krvave istorije. Vodeći imaginarni dijalog sa Tamarom, odnosno sa svojom savješću, pisac obrazlaže razloge za obnavljanje procesa njenoga suđenja. Iako se čini da je izgubljen, on nije izgubljen. Za pisca nije, jer je u njegovoj mentalnoj uobrazilji vječito tinjao, a u stvaralaštvu, u vidu emotivnih zapisa, povremeno nagovještavan. Javljao se kao tamni plamičak u vidu kraćih sadržajnih ekskurza da bi konačno kulminirao u zasebnoj knjizi, kao oduženje duga prema nedužnoj Tamari, ali i svim ženama u ratu koje su se često držale hrabrije od muškaraca i bile bolji i iskreniji ljudi od njih. Zato Tamara kaže sudiji Vukčiću da ga je najzad našla („Namjerno sam te za kraj ostavila — da ti ne ostane dovoljno vremena da se i ti izvitoperiš kao drugi”). Sudija osjeća da je pozvan da kaže konačnu i cijelu istinu jer se samo sa istinom može savjesno ići u budućnost. Tamara je zahvalna što se konačno našao neko da je strpljivo i pažljivo sasluša. Posebno je zadovoljna što ju je saslušao nepodmićeni sudija — „revolucionar, partijski radnik, prvoborac, ilegalac bez mrlje na dugoj biografiji”. (Živio je stiješnjen u starom stanu sa sinom i zetom i trpio potcjenjivanje zbog toga). Bila je već posumnjala da su svi sudovi i sudije podmićeni, a ovaj sudija joj je vratio vjeru u pravdu i ljude:

210

Zora Jestrović

„Već sam mislila: ne nađe se niko da čuje istinu, i bila sam se pomirila s mišlju da je istina postala otrovna. Sad vidim: nije! … Nije za sve sramotna: čuo si je, i živ si ostao. Možda ćeš je i ti nekom reći, da ne bude s tobom zakopana” (str. 99). Sudiju je mučilo osjećanje da živi u egzistencijalnom vakuumu i guši se i visi u praznini. Inadžijski se držao za tanku žilicu traženja istine. Nadao se da će se svojom borbom, odnosno suđenjem, izboriti za pravdu koja je davno izgubljena u već zaboravljenom procesu nečasnog ratnog suđenja. Iako se tanka žilica može svakog trena prekinuti, on se za nju grčevito drži „kao za jedino opavdanje što još živi i što se koprca pokušavajući da zadrži ostatak nečeg što se zvalo mladalačkim idealom”. Uporan je u traženju istine iako živi u vemenu drugačijem od prošlih, tuđem i nerazumnom, u epohi „vrlih biznismena, povlašćenih grabljivaca, legalnih gangstera bez skrupula, opremljenih računarima, koji za ljudske probleme i ideale nemaju čula ni vremena” (str. 127). Roman se završava „dogovorom” sudije Đ. Vukčića (piščev alter ego) i Tamare (Radmile Nedić) da će se ponovo sresti u „velikom rastvaranju i stvaranju u kojem vrijeme mijesi svjetove, bića i sudbine, jer vremena ima i ima preko beskraja, možda više no prostora, materije i energije u pokretu”. Obnova imaginarnog procesa Tamari odvijala se paralelno sa istekom sudijinog života. Iako je povremeno bio opterećen sumnjom u svrsishodnost i smisao procesa u vremenu s kojim je polako gubio sve veze, bio je čvrsto uvjeren da za Tamaru nije izgubljen, a sâmim tim ni za njega. Dok je slušao posljednje Tamarine riječi, ostao je zagledan u tavanicu. Umro je srećan što je zbacio ljagu sa mrtve djevojke koja je bila simbol moralne čistote revolucije. Bijelim čaršavom prekriveno je sudijino tijelo, a u eteru iznad njega čistotom Tamarine duše titrala je istina. Zakasnila, ali dobijena za Tamaru. Vaskrsnula, ali dobijena za budućnost. Vaskrsnula kroz piščeve riječi, jer stvaralaštvo je na svojstven način, kako kaže Dobrica Ćosić, „vaskrsenje kroz umiranje, ili umiranje da bi se vaskrslo” jer se možda u tome procesu odvija najsuštinskija, ontološka uloga književnosti.

Književna sudnica Mihaila Lalića

211

Osuđen na smrt, Sokrat je u tamnici pisao pjesme očekujući čas ispijanja otrova. Napisao je jednu himnu Apolonu i u stihove prenosio Ezopove basne, alegorijske predstave o životu. Saznanje o skoroj i izvjesnoj smrti nije ga nimalo ometalo na stvaralačkom putu. Smrt za velike pisce nije vječni kraj, već specifični most u vječnost bez kraja. Na kosmopolitskom planu tragična sudbina partizanke Radmile Nedić uklapa se u tužni kontekst bezbrojnih ljudskih sudbina kojima je čovječanstvo kontinuirano negiralo svoju humanu prirodu. Uvijek je bilo povlašćenih i nedodirljivih čija se zlodjela, krađe i izdaje, nijesu smjele u pravom času otkriti. I ovaj, kao i svi prethodni Lalićevi romani, ovjenčan je tragičnom vizijom života.

212

Zora Jestrović

KNJIŽEVNA I ISTORIJSKA ISTINA (Odlučan čovjek: Tamara) Istina je uvjek bliža istoriji koju otkrivaju veliki romani nego opšti zakoni za kojima tragaju sociolozi (…) Istina je ono što imaginacija može da pruži, pisac je stoga pozvaniji od istoričara da otkrije i ponovo uspostavi izgubljene nevidljive istorijske veze. Veliki književnici su uspijevali da osvijetle prošlost onako kako uglednim istoričarima to nije polazilo za rukom. S. Šam, harvardski istoričar

P

osljednji Lalićevi romani predstavljaju kulminaciju sporova, optužbi, nesporazuma i neslaganja sa svojim vremenom koje je u moralnom smislu iznevjerilo osnovne pozitivne vrijednosti života o kojima je nekada sanjao. Ne odustajući od integralne slike svijeta, za koju su od velike važnosti sadržaji umjetničke fikcije i istorijski podaci, pisac je u posljednjim knjigama učinio pomak u smislu veće zastupljenosti istorijskih podataka. Da je opčinjen istorijom, i da njegova književna riječ preferira istinitost, iskazao je 1982. godine u jednom intervjuu1: „Likovi se uzimaju iz života jer odakle drugo da se uzima ako se hoće da budu interesantni. Čak i oni iz fantazije ili snova — posredno su iz života i stvarnosti”. U prvoj fazi stvaralaštva (1935–1970), posebno u romanima Lelejska gora i Hajka, događaji su dati retroaktivno i mozaično, a nijesu međusobno tijesno povezani. Narator je, idealima zaneseni, Lado Tajović. U drugoj fazi (1971–1985), posebno u romanima Ratna sreća i Zatočnici,   Iz razgovora sa Miodragom Markušem „Sve dotle sam mislio da smo jedno” (U listu „Intervju”, Beograd, br. 35, 1. X 1982, str. 5–7). 1

Književna sudnica Mihaila Lalića

213

svijet je sagledan iz skeptične vizure i kritičke objekcije Peja Grujevića. U trećoj fazi (1985–1992) pojavljuje se više naratora: u fragmentarnoj prozi — Hotaš (Otaš) Otašević; u romanu Tamara i drami Poraženi — Đuraš Vukčić; u romanu Odlučan čovjek — Bojo Šančević. Svi naratori su u isto vrijeme učesnici i svjedoci događaja. Svi naratori, sem Boja Šančevića, su piščev alter ego i dijelom profilacija njegovog stvaralačkog i fizičkog portreta. U odnosu na prethodne naratore (Lada i Peja) kod naratora treće faze vidno je kulminirala kritička i autokritička svijest i podsvijest. Paralelno sa razvojem nove vizije svijeta i života, formirala se i nova stvaralačka vizija svijeta, prožeta izmijenjenom filozofijom i psihologijom stvaranja. Odričući se estetizacije teksta, odnosno metaforično-alegorijskog sloja proze, stvaralački subjekat insistira na sadržajnijoj polemici i različitim vrstama neslaganja sa svijetom u cjelini, odnosno pojačanoj autokritici minulih i savremenih zbivanja, kao i kritici savremene civilizacije koja napreduje tehnički, a nazaduje etički. Izmjenom psihologije stvaranja, logičkodiskurzivni stil je preuzeo primat u skoro svim formama ostvarenog. Pisac je odavno shvatio da, u kasnim godinama kada se približava starost i kraj njegovog (XX) vijeka, ustvari živi u nekom tuđem vijeku i vremenu koje više ne doživljava kao svoje, u kome ubrzano propada svijet za koji se zalagao i koji je dijelom gradio. Osjećajući i dio sopstvene odgovornosti za aktuelno propadanje svoga svijeta, ali i za budućnost koja slijedi, potražio je najefektnije umjetničke načine izražavanja da posvjedoči o značajnom dijelu poznatih, manje poznatih, ali i svojim djelom ranije nesaopštenih uzroka toga propadanja. Umjesto literarnosti ikonični znak njegovog djela postala je stvarnost. Važnije je bilo šta se, i zašto se nešto zbilo, nego sâm način iskazivanja zbivanja. Žurio je da istinom, kako umjetničkom, tako i istorijskom, što brže ostvari dijalog sa svojim čitaocima. I Psihološki strukturirani roman Odlučan čovjek (1990) vjerovatno je živio u piščevoj viziji u obliku imaginarne priče i u prethodnim stvaralačkim fazama. Još dok je u svojim prvim romanima afirmisao

214

Zora Jestrović

revoluciju, kojoj je žrtvovao sav svoj fizički, intelektualni i moralni potencijal, povremeno je bio okovan „maglama” sumnje jer je sumnja, prirodno, satavni dio svakog uvjerenja. Uvođenjem đavola, Tajovićevog dvojnika, indirektno su projektovani znaci prisutne sumnje u čistotu revolucije i njen uspjeh. Određeni poslijeratni društvenopolitički uslovi u kojima je pisac živio za vrijeme pisnja prvih romana bili su prepreka unošenju u literaturu cjelovite i svestrane istine o revoluciji. Neke događaje je ipak umjetnički oblikovao i nagovještavao. Prvi roman tetralogije, Ratna sreća (1973), pisan kritički i objektivno, predstavlja literarnu istoriju Crne Gore, ali i doslovno sav užas poluvijekovnih ljudskih i ratnih tragedija. Đavo, dvojnik Lada Tajovića, kao stalno prisutni podsvijesni mučitelj epskog subjekta, kao da je oživio i materijalizovao se i u liku Boja Šančevića, odlučnog čovjeka. Književna profilacija „monstruma sa crvenom knjižicom” indirektno je najavljena je u Prelaznom periodu (Dnevniku posmatrača),1988, u dva maha: „Moj budući roman, neizvjestan blijedi nacrt koji se lako može izjaloviti, postao je moj sadašnji vampir. Dok čitam knjigu upliće mi se u redove, ne da mi da mislim o drugome no samo o njemu. (…) Glavni junak (a ponekad i njegov antipod), noću mi se zavuče pod grlo, otvori venu i pije krv” (str. 227). Deveta cjelina Prelaznog perioda naslovljena je sintagmom „otkovani konji”. Njome će pisac kasnije okarakterisati Boja Šančevića, bivšeg policijskog generala u penziji, koji više nije ni ministar ni izvršilac „nego samo otkovani konj: pustili ga u lugove da ga vuk zakolje”. U knjizi Prutom po vodi (1992) Lalić je (15. jun 1968) zapisao kako je sreo Sava J. i njegovu ženu: „On gleda na jednu stranu, a ja na drugu — razminusmo se. Ako me upita zašto okrećem glavu — neću imati hrabrosti da mu kažem istinu, da ja iz principa izbjegavam susrete s ubicama komunista. Uopšte malo je zemalja kao naša sa tako mnogo mržnje” (str. 116). Savo J. je ustvari narodni heroj Savo Joksimović, poslijeratni jugoslovenski policijski general koji je iz Crne Gore prosljeđivao ljude na Goli otok. Cetinjski zatvor i zatvor u Kotoru bili su mučilišta ništa manja od golootočkih jer je od uhapšenih nasilno traženo priznanje za ono što nijesu učinili, a zatim da odaju svoje drugove, da se odreknu najbližih članova porodice, koje su kasnije

Književna sudnica Mihaila Lalića

215

takođe hapsili i zlostavljali. (Žalostan i sramotan je podatak da je od ukupnog broja žena na Golom otoku, od nijh 500, iz male Crne Gore bilo oko 150. Najveći broj je lično saslušavao Joksimović iako su u ratu bile hrabre kao ljudi, pouzdane i odane Partiji i u toku i poslije rata. Posebno je bio nemilosrdan prema onim ženama koje je lično poznavao, s njima ratovao i poslije rata sarađivao).2 Potvrđuje li Lalićev zapis o Savu J. pretpostavku da je pisac, uprkos afirmativnom pisanju o revoluciji, ipak tokom cijelog poslijeratnog perioda u dubini svoje podsvijesti potajno nosio i gradio literarni lik ubice komunista, profilisan na osnovu poznatog, stvarnog lika, i njemu sličnih. Lalićevi oponenti i ideološki neistomišljenici će postaviti zlurado pitanje — zašto je pisac o toj problematici pisao tek poslije raspada socijalističke zajednice — Jugoslavije? Svjestan potencijalnog pitanja i opravdanosti davanja odgovora na njega, pisac je ostavio decidno svjedočanstvo u fragmentarnoj prozi u kojem tvrdi, i da je htio o tome da piše, nije smio, jer nije imao zaleđe kakvo su imali Krleža, Ćosić, Isaković i neki drugi pisci. Ni njegovi zemljaci ga ne bi podržali. Naprotiv, jedva bi dočekali da ga vide i popljuju na stubu srama. Branko Popović piše kako je Milovan Đilas savjetovao Lalića da se ne izjasni za IB te ga tako spasio Golog otoka. Osjetio je Lalić lično samovolju i ratne i poratne komunističke vrhuške, kao i njihovih ulizica. I Danilo Kiš je u pismu 1982. godine odbio da bude član odbora za proslavu 500-godišnjice Cetinja, obrazlažući da ne želi da sjedi u timu koji vodi golootočki mučitelj Jovo Kapidžić. Sjenka golootočke krvave drame još zlokobno podrhtava nad našim prostorima, iako su sa pozornice života nestali ili neosjetno sišli skoro svi njeni akteri — i žrtve i mučitelji. Pretpostavlja se da je oko hiljadu ljudi ostalo na Golom otoku, bez imena i znaka (prvi informbirovac ubijen na Golom otoku je Petar Andrijašević, ubijen   U knjizi Informbiro u Crnoj Gori (Književna zadruga Srpskog nacionalnog vijeća, Podgorica, 2018) u tekstu „Teror generala Sava Joksimovića” (str. 119–122), kao i u drugim tekstovima knjige, autor Dragan Radević piše o zločinima S. Joksimovića pod čijim zapovjedništvom je Udba nasumice i masovno hapsila ljude, zbunjene i nesvjesne krivice, transponovala na Goli otok. Čak je i Josip Broz pozivao Blaža Jovanovića da pita šta se to dešava u Crnoj Gori. Niz istorijskih podataka u Radevićevoj knjizi mogu se prepoznati u posljednjim Lalićevim knjigama. 2

216

Zora Jestrović

1948). Gete je zapisao da će se jedan rat završiti tek onda kada poumiru svi njegovi učesnici, jer bi na različite načine uticali na donošenje konačnih sudova i istina o događajima. Potpunija stina o Golom otoku saznaće se tek za trideset godina kada za javnost bude otvorena sva, za sada, zapečaćena dokumentarna građa, odnosno kada bude otvoren Arhiv o Golom otoku. Laliću je i nadrealizam bio odbojan, ne samo kao umjetnički pravac, nego i zbog osionog ponašanja nekih pjesnika — nadrealista, bliskih vlasti. Vasko Popa, pjesnik nadrealista, samovoljno je sastavio komisiju i na licu mjesta penzinisao Lalića koji je tada radio kao urednik u „Nolitu”. Ni za kakvom društvenom moći nije težio, niti se za nju borio. Vlast mu je po svojoj prirodi oduvijek bila odbojna. Osjećao je u sebi živi izvor urođene stvaralačke moći i cijeli život bio njen i poklonik i zatočnik. Uvijek je težio proširivanju intelektualnih vidika i usavršavao stil izražavanja. Pisanje je u početku vježbao ručno, prepisujući Gogoljeve Mrtve duše. Pisanjem se, geteovski rečeno, krio od stvarnosti i u isto vrijeme bio čvrsto vezan za nju. U knjizi fragmentarne proze Prutom po vodi, Lalić je 12. marta 1990. zapisao tuđu rečenicu: „Kada se jedrenjakom prelazi okean, plovidba se može završiti na drugoj obali, ali može i na dnu”. Zatim je uslijedio eksplicitni autokomentar: „U posljednjoj knjizi pokušao sam da otkrijem i navedem neke uzroke potapanja našeg jedrenjaka, to jest socijalizma. Na žalost, ne samo našeg, no i drugih”, kojim je okarakterisao svoj roman Odlučan čovjek, štampan te godine. Doslovnim prevođenjem metaforične sintagme „našeg jedrenjaka” pisac pokazuje da mu je u tom romanu više stalo do istorijske perspektive djela, nego do umjetničke istine. Kako se kritička svijest pisca rasplamsavala, različita fakta su se umnožavala i zauzimala primat u implicitnoj poetici. Sporenje sa istorijom će se u posljednjoj fazi stvaranja ostrašćeno nastaviti, ali pomoću novijih relevantnih podataka. I dok se narator Pejo Grujović trudio da ne podliježe ideološkim predrasudama, naratoru Otašu Otaševiću ideologija je od presudnog značaja

Književna sudnica Mihaila Lalića

217

— ključ za sudbinu i društva i pojedinca. Ideologija je i iznjedrila junaka — ustvari antijunaka Boja Šančevića, jednog od devijantnih komunista, koji su na svoj način bili jedan od uzroka ratne i poratne nesreće, onih koji su iznevjerili ideale iskrenih boraca za revoluciju, kao i sâmog s pisca. Ovaj roman, za razliku od prethodnih, pisan je sa dvostruke tačke gledišta — likovi su predmet tuđe analize, ali i samoanalize. Likovi analiziraju, samoanaliziraju, prosuđuju i presuđuju. Glavni lik romana, B. Šančević, je u suštini hladnokrvni bezosjećajni omraženik i usamljenik. I Lado Tajović je bio zatočnik samoće, medij teške unutrašnje borbe koja se odvijala u sudbonosnom vremenu. Bojova samoća je složenija i teža. Lado je ostao u jednom trenutku borbe izolovan, njegova samoća je opravdana i pozitivna. Bojo je opravdano odbačen od svih, njegova samoća je negativna i ponižavajuća. Njegov lik obavija moralno izvitoperena aura ubice. Ako bi se cjelokupno Lalićevo stvaralaštvo posmatralo kao jedna jedinstvena knjiga, onda bi se njena paradigmatika mogla definisati i simboličnom rečenicom iz romana Odlučan čovjek, koju izgovara jedan feljtonista (ustvari sâm stvaralački subjekat): „Predao sam izdavaču novu knjigu: magla na početku i magla na kraju” (str. 20). Globalni simbol magla nedvosmisleno upućuje na nemogućnost ovladavanja konačnim saznanjima o uzrocima i zakonitostima unutrašnjih kretanja u prirodi i društvu, kao i u ljudskoj psihi. Koliko god se trudili da spoznamo tajne i istine, na neki način smo uvijek na nejasnom početku — u magli. Varijanta sličnih razmišljanja nalazi se u Epilogu knjige Prutom po vodi, posvećenom smislu, sudbini i djelotvornosti pisanja. Pisac sopštava da pokušava prikupiti neka iskustva „uz pomoć njih da odredim je li ovo takozvano sad i ovdje samo haos u kojem ima nekih prividnih ponavljanja koja nas varaju te nam se čini da smo naslutili zakonitost, ili u tom vječitom pokretu ima i stvarnih oslonaca koji se sastoje od otkrića osvojenih pipanjem po mraku i zapisanih prutom po vodi”. U romanu je sve zasnovano na suprotnostima da bi se negativnost jasnije očitovala. Glavni lik B. Šančević, general policijski, „apsandžija i batinaš” nije jedan od generala iz borbenih jedinica koji su svoja odlikovanja stekli na bojnom polju, i u direktnim borbama protiv

218

Zora Jestrović

neprijatelja. Potpuna suprotnost njemu su dvojica pravih ratnih generala — M. Mićić i S. Nidžović koji su se sa ostarjelim, bolesnim i usamljenim Bojom sreli u Vojnoj bolnici. Osjećajući prema njemu samo prezir, podsjećali su ga na njegove „zasluge” u slanju ljudi na Goli otok. Bojo nikada nije posjetio otok, ali je na njega „liferovao sirovinu”. Boljeg liferanta u tadašnjoj državnoj bezbjednosti od njega nijesu imali. Bojo je i učesnik i svedok proteklih ratnih i poratnih događaja. Putem retrospekcije davni događaji oživljavaju u njegovoj svijesti, postaju ponovo stvarnost, ponekad nadjačaju stvarnost, izazovu košmare u kojima ponovo dobija silovitu moć i snagu kojima bi mogao obnoviti stare zločine. Odlučan čovjek je prvi Lalićev roman sa savremenom tematikom čija se radnja odvija u urbanoj sredini, a centralna paradigmatska osa je u sferi psihologije lika. Rat je završen na bojnom polju, ali se nije smirio u ljudskim dušama i pamćenju, posebno tamne strane rata. Među glavnim krivcima za poraženost pobjednika revolucije, i ličnu poraženost, pisac je označio ljude kakav je bio B. Šančević, i u ratu i poslije rata. Roman ima XXIX glava posvećenih psihičkoj i fizičkoj egzistenciji negativnog lika. R. V. Ivanović ga definiše kao čist psihološki roman3 u svim elementima strukture, u kome B. Šančević, viši funkcioner državne bezbjednosti „predstavlja moderno zamišljenog suvišnog junaka našeg vremena, sa kojim se sudbina surovo poigrala”. „Nesporazum ličnosti sâme sa sobom”, smatra Ivanović, „prenosi se na društveni, a potom i na kosmički plan”. Osjećanja otuđenosti i suvišnosti dokaz su apsolutne sumnje u sve vrijednosti koje su junaku služile kao duhovni orijentiri tokom proteklih decenija života. „Samoanalizom sopstvenih postupaka i analizom društvenih okolnosti”, tvrdi Ivanović, „subjekat dolazi do tragičnog saznanja o totalnom promašaju, o životu kao najvećoj iluziji”. S obzirom na to da je roman psihološki, njegova radnja se odvija na različitim nivoima — psihološkom, egzistencijalnom, filozofskom, istorijskom. Glavni lik je hronično usamljen   R. V. Ivanović o romanu Odlučan čovjek piše u studiji „Najnovija faza stvaralaštva”, štampanoj u monografiji Mihailo Lalić, „Pegaz” — „Zmaj”; Bijelo Polje — Novi Sad, 2006, str. 367–398. 3

Književna sudnica Mihaila Lalića

219

i vidno neprilagođen savremenom vremenu i prostoru. Osjeća se kao „lav umoran od života i žderanja”. I dok se bolesnom lavu hijena prikrada s vana, njegova hijena je drugačija: „unutrašnja — iznutra grize, i nije jedna no tri, četiri ili više, prikrivene u tami tijela”. Bojov strah od smrti povezan je sa žalošću što neće moći da se pojavi na paradi Prvoga maja, ni na proslavi Dana ustanka. Svjestan je da ga kunu ojađene majke i sestre, zbog zločina mu prijete osvetama iza leđa. Još uvijek mu nije jasno da „nikako im na um ne dolazi da su to bile brze smrti bez čekanja, kratke, čiste, prema tome milosrdne” (str. 14). Šančević je imao naviku da se pohvali nedostatkom milosrđa i nedostatkom žalosti za bilo koga. Oni što bi mogli o njemu reći lijepu riječ poumiraše, izginuše i zaćutaše, a oni što ga optužuju, ne zaćutaše ni mrtvi. Osjeća da im glasovi iz dana u dan postaju sve jači. Bojo pokušava da pobjegne od sjećanja, ali nigdje, i ni u čemu ne nalazi mirno utočište. Smatra da se nijesu utješili ni oni što su pobjegli u isposnike ili nabavili brojanice. Njemu je nekad bilo i zauvijek ostalo bliže da „zamahnem i udarim — psovkom, šakom ili čizmom ako mi oružje nije pri ruci, a vazda mi jeste pri ruci”. Jedan vid uzaludnosti žrtvovanja za revoluciju iskazan je kroz Bojovo razmišljanje o poginulim partizanima dok je stajao pred pred njihovim spomenikom: „Bolje im je što su mrtvi, pomisli Bojo — smrklo bi im se kad bi vidjeli kakvim su šićardžijama prokrčili put do vlasti i dobiti”. Bojo je podvojena ličnost, posvađana sâma sa sobom: „Ima u meni neko moje nad-ja, ne-ja, anti-ja”. Najgore ga proganja kukavičko anti-ja. Čim sklopi oči privuče se i sprda mu se. Objašnjenje za osjećaj proganjanja nalazi u svom stvarnom životu, u vremenu kada je bio „gladan vlasti, titula, širita, kaiševa i zvjezdica, uniformi, ordena, sjaja, lova, kluba, odabranog društva, parada, tribina, aplauza — svega što čovjeka može istaći iznad normale i banalne jednakosti, da ga gurne među prve, ili ispred njih po mogućstvu” (str. 97). Uzroci raslojenosti Bojove ličnosti potiču iz saznanja da je sve opasnosti koje su mu prijetile, ili je naslućivao mogućnost neke prijetnje, uvijek sprečavao samo zadavanjem straha ili brzom likvidacijom sumnjivih — nikad savjetima. Ponosan je što nije bio jedan od onih što savjetuju, on je „određen za druge metode”. U samoanalizi svoga imena

220

Zora Jestrović

vidi znak za upozorenje ili prijetnju: „Boj se, čuvaj se, spremaju ti osvetu, platićeš za ono što si činio” (str. 95). Anti-ja ga u snu pozove — „Bojo”, a kad se probudi, ironično dodaje — „bojs”. Čini mu se da mu kazuje da je za vrijeme hapšenja ibeovaca to činio u interesu i službi Amerike, kako to međusobno šapuću preživjeli ibeovci. Surovost svoje antiljudske prirode pojačavao bi još silnije samo trenutak poslije rijetkih i kratkotrajnih praštanja žrtvama. Ubrzo bi se pokajao i požurio „da stvar popravi oštrijom kaznom za sljedećeg krivca”. Uzaludnost svojih represija ipak je osjetio u trenucima saznanja da nije popravio nakrivo nasađeni svijet. Borba je, smatra, bila neminovna, kriva je nada da se svijet može učiniti boljim. „Ali da bi se to doznalo, moralo je krvlju da se plati, i plaćeno je”. Tragičnost Bojova života upotpunjava samosaznanje o potpunom promašaju ličnog životnog puta. Tek pod starost pokušava shvatiti da je to bilo jedno vrijeme puno zabluda i iluzija, kao i sva vremena od nastanka gladnog svijeta. Iako su mnogi njegovi saborci vjerovali u budućnost revolucije, pričali, pisali i zavodili naivčine, on nikad nije vjerovao u priče o jednakosti ljudi. To što je on sve vrijeme trajanja revolucije smatrao da je nejednakost među ljudima vječna i da nema zakona koji će je ukinuti, nije mu smetalo da svoj dio posla obavi čak i efikasnije od onih koji su vjerovali u jednakost braće i ljudi. O kontraverznom i složenom biću revolucije Lalić je svoja mišljenja i sudove često izricao. U romanu Pramen tame (1978) je zapisao da revolucija uvijek počinje uzdizanjem krupnih riječi: pravde, slobode jednakosti, a „završava se uzdizanjem policije i apsana za odbranu ideala”. A godine 1979. u Prutom po vodi je zapisao: „To kod nas na vlasti nijesu bili komunisti no ‘gazije’ — junačine na nejake”. U Prelaznom periodu, a kasnije i u Prutom po vodi (21. januar 1987) je zapisao: „Da revolucija nije čist posao, to je u svoje vrijeme rekao sâm Karl Marks: prska blato, ima i krvi, ne pomažu rukavice…Ali da se ljudska priroda sporo mijenja i da tu promjenu ni revolucija ne može mnogo da ubrza — to Marks, možda i namjerno, nije predvidio, upravo — ta vrsta predviđanja nije bila njegov posao”.

Književna sudnica Mihaila Lalića

221

Bojo je svoj visoki policijski čin stekao ne poštujući svoju savjest; njegovu zločinačku neljudsku prirodu revolucija nije izmijenila. Njegova ličnost je bila i ostala esencijalno podvojena. Osamljen je i duhovno mrtav. Sjeća se da je sreću spoznao dva-tri puta u životu, i to u momentima osjećanja nesreće zbog ljubavi. Nesreće su, pa bilo da su i lične, jedini izvor njegovih uživanja. Pomišljao je da bi mu kratko i učtivo druženje sa doktorkom koja ga liječi pomoglo da ne bude sasvim osamljen „u gurnjavi i bezobrazluku današnjeg svijeta”. Nesrećan ishod njegovih ljubavnih planova donijelo mu je iznenađujuće saznanje da je doktorka u koju se zaljubio ćerka njegove žrtve, one profesorice francuskog jezika po koju je poslao svoje pandure da je uhapse pred đacima dok je držala čas u gimnaziji. Nijesu pričekali ni kraj časa već su je pred đacima ščepali za kosu, ubacili u maricu i odvezli u Kotor u zatvor. Njena krivica je u tome što je bila sestra Bojove žrtve, mladića koga je vezanog udarao, čelo mu izrazbijao, zube polomio držaljem pištolja. I dok je izdisao, čizmama ga gazio, lice mu unakazio. Nije dao njegov leš da se sahrani pa su ga rođaci krišom otkopali, prenijeli i sahranili. Znao je Bojo da je mladić bio jedinac u tri doma i da je njegovom smrću više ognjišta ugasio. Bojo nije narodni heroj već pandur-heroj. Antičovjek, jer je ubijao više vođen svojom zločinačkom prirodom nego pretpostsvkom i saznanjem o krivici žrtava. Ako se izuzmu retrospektivni pasusi, onda se cjelovita radnja romana odvija na novom lokalitetu, Crnogorskom primorju, nesvojstvenom Lalićevoj literarnoj geografiji. To je uticalo i na izbor novog funkcionalnog stila izražavanja. U osnovi priče romana je autokritika revolucije, ali je ona u mozaiku različitih ekskurza (retrospekcija, introspekcija, ispovijesti, analiza psihologije junaka) na neki način fragmentirana. Dekonstrukcija životnih vrijednosti uslovila je dekonstruciju načina kazivanja o njima. Siže ima primat nad fabulom što upotpunjuje cjelovitost idejne poruke knjige u cjelini. Kritička piščeva svijest se jasno ispoljava u navođenju Bojovih iskaza kojima jasno definiše i sebe i svoje vrijeme, vrijeme vlasti i vrijeme zločina koje je činio. Ubijao je i mladiće, neiskusne partijske sekretare, često za primjer drugima. Rado se sjeća riječi kojima je general Karan (general Nikola Karanović iz sela Prkosi kod Bosanskog Petrovca) zabranio Branku Ćopiću da o

222

Zora Jestrović

njemu piše: „Ni pozitivno, ni negativno, nikako!” Bojo nije nikad nikom ništa opraštao iako su se neki nepravedno uhapšeni nadali u njegovo razumijevanje, jer je po partijskoj i borbenoj pripadnosti bio njihov drug i saborac. Priznaje da je u počinjenim zločinima uživao i da ponovo uživa dok o njima priča: „Ja ne krijem, al’ se i ne kajem”, reče Bojo. „Sve je išlo prirodnim tokom. Bio sam čovjek svoga vremena, a ne drugog: činio sam šta se tražilo. Ne ratuje se u rukavicama. Kad je trebalo ubijati, i to sam činio bez kolebanja — kratko brzo, efikasno. Tako je lakše za obje strane” (str. 132). U eseju „Dehumanizacija ideala u romanu Odlučan čovjek”4 Žarko Đurović je analizirao lik Boja Šančevića u kontekstu društvenoistorijskih zbivanja, posebno obraćajući pažnju na njegovu nemoralnu ljudsku prirodu. Đurović konstatuje da Šančević pod sloganom „jednakost za sve” čini nepočinstva najgore vrste. Ni u starosti i bolesti ne uviđa da je njegova okrutnost bila u raskolu sa propovjedanim snovima o boljitku. Smatra da Lalić pomoću Bojovog lika slika moralnu nestabilnost društvene vrhuške, otuđene od proklamovanih ideala. „Ovaj Lalićev lik”, kaže Đurović, „nikada nije osjećao bolan odjek drugoga. Pisac ga je imenovao odlučnim čovjekom, bliže reći, čovjekom moralnih prekoračenja”. Na izmaku života Bojo ispoljava rezignaciju što ne može i dalje da režira „drame s kobnim završetkom”. Ratne drugare optužuje što su ublažili obračune s klasnim neprijateljem. Lalić je tvrdio da su najveći talenti u umjetnosti obično bili kivni na nekoga, zbog nečega — bez toga ne bi ništa započeli. Cio život je bio kivan na one što su, najprije u ratu, a potom i u miru, srozavali Partiju. Žrtve Partije masovno su bile i nedužne žene. Iako su često bile i bolji borci i bolji ljudi od muškaraca, priznanje te vrste u potpunosti nikada nijesu dobile. Osjećao je dug prema njima, odnosno prema njihovim patnjama. U romanu Odlučan čovjek (1990) ispisane su   Žarko Đurović: „Dehumanizacija ideala u romanu Odlučan čovjek”, zbornik radova Lalićevi susreti, CANU, 2008, str. 51–52. 4

Književna sudnica Mihaila Lalića

223

tragične sudbine nekolike žene koje na sadržajnom i ideološkom planu korespondiraju sa sudbinom Radmile Nedić, odnosno Tamare Godačić, kojoj će pisac posvetiti sljedeći roman — Tamara (1992). Drugim riječima, ova dva romana predstavljaju filozofsko-misaoni, ali i faktografsko-stvaralački diptihon. Monstruoznost Bojovog lika, junaka-antijunaka dodatno usložnjava saznanje da se nemilosrdno ponašao i prema ženama, bez imalo milosrđa i suosjećanja. On, koji u starosti ima samo sebe, sa bivšom ženom se rastao, novu nije pronašao, sa strašću se sjeća svojih zločina. Strijeljao je majci sina jedinca, vezanog za grabovo stablo, iako je bio iz porodice koja je u tom selu bila jedina na strani partizana. Unesrećena njegova majka je gerilcima donosila hranu i dostavljala obavještenja. Smatrao je da je trebalo strijeljati i svoje, za primjer, pa taman da nije bilo pravog povoda za smrt. U trenucima podvajanja svijesti, u bolesnim košmarima, Bojovo drugo ja će ga nazvati Markiz de Sad (riđobradi monstrum koji je ubijao žene). Antiheroj ne pokušava da okaje svoj grijeh već se hvali njime, sve u jednom jedinom cilju — da se pohvali bilo čime. Četiri žene je smakao. Osudio ih je sud koji je u stvari bio specijalni, po njegovom naređenju. Branilaca nije bilo „jer bi im zakukala jadna majka”. Ni svjedoka, ni višeg suda, ni mogućnosti pomilovanja. Krajnji cinizam njegove zločinačke prirode ogleda se u činjenici da je deset djevojaka poslao da jurišaju na rovove, a znao je da su prazni. Potrebne su mu bile „žrtve razne i svakakve” za ugledanje i primjer da služe. U Bojov san je doplesala i tvrdoglava Katarina iz baletske škole; odano je radila za partizansku vlast. Nije htjela priznati izmišljenu i unaprijed nametnutu krivicu. Aristokratkinju Katarinu doveli su Boju, da je on slomi, da pokajnički klekne pred njim. Ali ona nije kleknula — ni kad je čula presudu, ni kad je vidjela iskopani grob. Oholo je pogledala svoju raku odozgo, skinula svoj svileni šal, razvila ga i prostrla kao da prekriva svoju buduću postelju. Nijednim činom nije se ponizila pred svojim krvnikom. Svojom odvažnom smrću trajno se uselila u Bojovu nečistu savjest. Da je profilišući likove žena u svom djelu, pisac zaista imao na umu stvarne ličnosti, događaje i njihove sudbine govori i kratki pasaž u romanu o odvažnoj oficirskoj kćerki koja je ubila jednog partizana, drugog ranila, a treći je uspio da pobjegne. Prilikom saslušavanja, pošto

224

Zora Jestrović

je naknadno uhapšena, priznala je da se ne kaje već ponosi svojim činom. Evocirajući uspomene na taj događaj, Bojo je priznao da je imala razlog za ubistvo: „Upali su naši u kuću kao tobože na razgovor i ubjeđivanje, ubili su joj oca, samovoljca, neutralca, tvrdoglavu oficirčinu kralja Nikole. Jest da nije imao veze sa okupatorom, ali ko ti garantuje da bi tako čist ostao i sljedećih mjesec dana”. Sjeća se da nije mogao izdati naređenje da je zatvore jer tada, kako kaže, još nije bilo zatvora, a da je pusti, našla bi drugog sudiju koji bi njega sjurio na dno stepenica. Zato je munjevita osuda djevojke na strijeljanje, za njega, bila spasonosno i jedino rješenje. Ovaj evokativni zapis o nasilnom upadu partizanske trojke u jednu kuću, pisac je situirao u roman na osnovu istinitog događaja u selu Zavrh kod Nikšića, koji se desio u noći, osmog marta 1942. godine. O tom događaju je pisao i Budo Simonović (sa čijim ocem je Lalić bio u logoru u Grčkoj) u feljtonu „Krvava večera u selu Zavrh kod Nikšića”, objavljenom u dnevnim novinama „Dan” (3. II 2015). Partizanska trojka je jedne kišne noći iznenada banula u kuću Radulovića i za trpezom ubila kapetana Stanka Radulovića i oca mu Spasoja. Stankova kćerka Milosava je ubila jednog od ubica, a drugog ranila. Strijeljana je za nekoliko dana, a imovina im je konfiskovana. Tri koljena Radulovića su ratovala za slobodu Crne Gore. Spasoje je te večeri ubijen u 85. godini života. Došao je kao dobrovoljac iz Amerike u Prvi svjetski rat. Prađed Krsto Radulović je bio glasoviti barjaktar sa Vučjeg dola, učesnik svih bojeva i oslobodilačkih ratova koje je vodila Crna Gora u drugoj polovini XIX i prvim decenijama XX vijeka. Umro je u 108. godini života, a njegove potomke, takođe ratnike za domovinu, ubiše mučki na kućnom pragu. Prema istorijskim podacima preostale članove porodice Radulović ispitavali su Sava Kovačević i Radoje Dakić (kasnije proglašeni narodnim herojima). Radomir Radulović, sin ubijenog Stanka koji je tada bio dječak, ispričao je poslije rata da su sestru tukli i mučili da nešto prizna. Pisac feljtona, Budo Simonović, smatra da je Bojo Šančević prototip nekadašnjeg svemoćnog revolucionara za koga mnogi tvrde da je jedan od vodećih crnogorskih ratnih rukovodilaca, koji je „po zlu” ostao upamćen u poslijeratnim obračunima sa političkim neistomišljenicima, naročito sa informbirovcima. O kojem je revolucionaru riječ, i

Književna sudnica Mihaila Lalića

225

da li se isti revolucionar javlja pod imenima — Bojo Šančević (Odlučan čovjek) i Džek Veliki (Tamara) moglo bi se predvidjeti na osnovu istorijskog podatka da su Radmilu Nedić, prvog člana KPJ iz beranskog sreza, u Kolašinu zaista saslušavali: Savo Joksimović (kasnije proglašen za narodnog heroja), Milica Mušikić i Maksim Vuković. Ponižavali su je, nazivali „naša Lujza Mišel i Ibaruri koja je razvijala barjak po brdima Italije”, aludirajući na njene patnje u italijanskom logoru. Njih troje su u romanu Tamara dobili fiktivna književna imena: Džek Veliki, Džek Mali i Leposava. Radmila je likvidirana u rejonu Trešnjevika, a plasirali su priču da je nestala negdje oko Foče 7. aprila 1944. godine. Završna slika XVIII glave romana Tamara, koji predstavlja kulminaciju piščevih suđenja nečasnim pojavama u revoluciji, svjedoči da je Džek Veliki ubio više komunista i komunistkinja nego neki esesovac. Ovaj podatak navodi na pretpostavku da su romani Odlučan čovjek i Tamara povezani i jednim zajedničkim negativnim likom, profilisanim prema autentičnoj ličnosti iz stvarnog revolucionarnog i postrevolucionarnog perioda, možda baš onim narodnim herojem koga je pisac u svojim zapisima nazvao „ubica komunista”. II Roman Tamara (1992) je druga verzija drame Poraženi (1989) koja na idejnom planu interferira sa dramom Dani mržnje (1984) u čijem prologu Pejo Grujović saopštava da osjeća „pripremu novih lomova i čuje režanje mržnje iz busije i budžaka”. „Zaglibljivanje u mrziju do ušiju” koje je prologom nagovijestio Grujović, pokušao je obrazložiti i razjasniti sudija Đ. Vukčić u drami Poraženi, a potom i u romanu Tamara. Osnovna priča o Radmili Nedić, situirana u dramu Poraženi, transformisana je u novu književnu formu — roman Tamara. Analizu morfološkog sklopa5 romana Tamara dao je lalićolog Radomir V. Ivanović, naglašavajući da je stepen inovacije primjetniji u   R. V. Ivanović: „Variatio delectat (Generiranje književnog teksta u Lalićevim djelima Prelazni period — Poraženi — Tamara), u monografiji Mihailo Lalić, 2004, str. 399–427. 5

226

Zora Jestrović

prvoj nego u drugoj polovini što je karakteristika Lalićevih romana objavljenih u dvije verzije (Lelejska gora, Raskid, Pramen tame, Svadba). Prije pisanja romana, autor je, smatra Ivanović „osnovnu pažnju posvetio traganju za novom kompozicionom i konstrukcionom shemom, koja bi mu obezbijedila novi redosljed pojavljivanja junaka i nove narativne nukleuse koji podrazumijevaju obavezno ‘proširenje priče’ pri čemu se literarni predložak (drama Poraženi) ne smije osjećati kao strano tijelo”. Među odabranim principima za najvažnije ističe cjelovitost strukture, harmoničnost pojedinih cjelina i podudarnost globalnih ideja i drame i romana. Drama predstavlja matricu romana jer je ona ustvari osnovna priča. U procesu ulančavanja starih i novih priča stvorena je nova sadržajna cjelina od četiri uvodne glave (str. 5–22) koja portretira glavnog junaka. U osmoj i dvadeset prvoj glavi pojavljuje se Moko — negativni lik, glavni krivac Tamarine tragedije. U devetoj glavi pojavljuju se dva nova epska junaka, polemičari — Tomaš Radočić i Kumašin. Prva polovina trinaeste glave posvećena je opisu ubistva Milonje Savovića, u svojoj kući u krevetu, što se osjeća kao sadržajna inovacija i zasebna epizoda. U sedamnaestoj glavi je ispisano sjećanje na glumca Blaga Cigu. I ova glava djeluje kao epizoda. Glave XIV, XXII, XXIII i XXVI sadrže po dvije uzastopne epizode. Posljednja, XXVIII glava, ima četiri epizode. Bez epizoda je samo glava IX. Epizoda u glavi XIV saopštena je u sredini naracije. Finale glave XVIII je finale cijelog romana. Ono se ne može tretirati kao epizoda jer je dio kompozicionog prstena čiji prvi dio čine glave I–V. Dramske slike nijesu u romanu preuzimane onim redom kako slijede u drami. Petnaest likova drame u romanu je oživotvoreno, upotpunjen je njihov fizički i psihički portret. Radoslijed njihovog pojavljivanja pisac je preuredio. Portretisanje likova je uvod u njihovu životnu priču, što nije slučaj u drami. Toda Tanić se u drami Poraženi javlja u prvoj i osamnaestoj slici drame. U romanu Tamara, Tamara Godačić se javlja u V, VI i XXVIII glavi. Problematiku dva posljednja Lalićeva romana predstavljaju događaji poslije Drugog svjetskog rata, ali sa ratom kao reflektivnom okosnicom zbivanja, pri čemu je dat primat sadržini nad formom. Savremena tematika je obrađena u sadejstvu sa prošlošću, nizom retrospekcija

Književna sudnica Mihaila Lalića

227

i evokacija. Romanom Tamara pisac ustaje u odbranu egzistencijalne i istorijske istine, a sâmim tim i umjetničke, nastavljajući svoju misiju angažovanog pisca. Pojačavanje kritičke svijesti prema revoluciji i insistiranje na faktičkoj istinitosti ogleda se i u uvođenju dva nova epska junaka, posebno Tomaša Radočića. U obnovljnom procesu suđenja Tamari sudija Vukčić traži da Tomaš pročita izjavu, koju je on navodno zapisao, a koja bi trebalo da bude zvanični dokument o uzrocima poraza partizana za koje je okrivljena Tamara. Međutim, i ona je nepouzdana jer Tomaš, kako sâm priznaje, u to doba nije bio mnogo pismen pa je ne može pročitati. Zato je usmenim putem ispričao svoju verziju događaja, otkrivajući da su u rukovodstvu znali za napad, „ne uveče, nego tri neđelje to se znalo i čekalo”. On brani članove Komiteta — Kaja i Moka. Obrazlaže da je i njima naređenje stiglo „ozgor” — kratko i jasno: „Nema odstupanja”. Tomaš Radočić je uveden u roman da kao polemičar sapšti i potvrdi piščevo mišljenje o nemogućnosti čovjeka da u ratnim uslovima postupa po svojoj savjesti: „Disciplina, naređenje — jadni čovjek prisiljen je da izvrši i kad vidi da nije pravično, ni pametno” (str. 44). Tomaš ne negira krivicu komitetlija, ali isto tako uviđa da „oni bi morali da budu krivi i ovako, i onako. Tu im pamet ni junaštvo, ni da im je Bog ujak — ništa im tu ne bi pomoglo”. Tomaš otkriva i neslogu komandira i komesara u donošenju odluke smiju li svoje ljude izvući iz klopke i prekršiti naređenje „odozgo”, ili će povjerovati u obećanje, zanoćiti ispod krova i čekati pomoć. Čekanju se usprotivila jedino Tamara, predložila je da se da znak za uzbunu, magacin hrane prenese na katun, pošalju kuriri i izvedu ljude iz neprijateljskog okruženja, jer će napad uslijediti prije zore. Zahtijevala je da odmah izvedu borce iz doline, da ne izginu, jer se u tom škripcu ne mogu braniti. Vojničke starješine su sa prezrenjem odbile savjete „ženskog stvorenja u čakširama”. Ovo je prvi Lalićev roman posvećen ženi. R. V. Ivanović6 u svom ogledu kaže „da je pisac u izvjesnoj mjeri poetizovao, pa čak i romantizovao   R. V. Ivanović: „Istorija kao dominantna perspektiva u Lalićevom romanu (Tamara)”, u monografiji Enigme i paradigme u djelu Mihaila Lalića, Podgorica, 2016, str. 93–107. 6

228

Zora Jestrović

tragičnu sudbinu glavne junakinje, a potom, upotrebom arhetipskog načina stvaranja i mišljenja, on u svoj roman ugrađuje — mitsku priču”, te roman jednim dijelom pripada mitskom ili fantastičnom romanu. Lalićolog B. Popović u svojoj studiji „Marko Miljanov u djelima Mihaila Lalića” 7 iznosi značajno zapažanje o romanu Tamara: „A kad je na kraju svoga opusa, Lalić dao, najzad, ženi čelnu ulogu u romanu, ispostavilo se da je i tu žena odigrala sasvim mušku ulogu, ulogu ratnika i revolucionara”. Popović smatra da svijet intime, ljubavi i individualnih opsesija nije zavrijedio pažnje pjesnika koji su zaokupljeni nevoljama. Za pjesnike svenarodne orijentacije „tragičnost je bla najdostojanstveniji sadržaj pjesničkog govorenja i mišljenja”. Književna analitičarka Lidija Tomić u kraćem osvrtu „Slika svijeta u romanu Tamara Mihaila Lalića”8 analizira roman u kontekstu autorove kritičke svijesti iskazane u posljednja dva romana. Ona primjećuje da „Mihailo Lalić u romanu Tamara sučeljava stanja ljudskog poraza i patnje, bilo da se radi o iskustvu iz turskih vremena na našim prostorima, bilo da je riječ o bližoj ‘dronjavoj prošlosti’ koja ‘nesrećno proviruje, provaljuje u sadšnjost’ i otvara perspektivu zla u našoj stvarnosti”. U poetološki zasnovanoj analizi L. Tomić naglašava: „Dok se u evoluciji Lalićevih ratnih romana slijedi mitska parabola krvave svadbe, zlog vremena i demonskih iskušenja poroka i strasti, u romanu Tamara se konkretizuje ‘čudo života’, njegova lomača i čistilište, groteskni poredak povlašćenih i obespravljenih figura sudskog procesa”. Roman Tamara, stvaralačka kulminacija autokritičke svijesti, nastao je u vrijeme piščeve egzistencijalne tjeskobe, kada je primjetio da „sve manje razumije bližu i dalju okolinu u kojoj je prisiljen da živi”. Sudija Vukčić se sklanja u napuštenu, staru zgradu Varoškog suda predviđenu za rušenje. U stolu su mu „ostali dnevnici i zapisi o zanimljivim suđenima, komentari izrezani iz novina onoga vremena, svjedočanstva   Branko Popović: Mašta i mudrost (Izabrane studije i ogledi), Podgorica, 2016, str. 58–70. Knjigu su priredili R. V. Ivanović i Živko Đurković. 8   Lidija Tomić: „Slika svijeta u romanu Tamara Mihaila Lalića”, u zborniku radova Lalićevi susreti, CANU, Podgorica, 2008, str. 93–97. (U zborniku su radovi sa naučnog skupa održanog u Podgorici 12. decembra, 2006). 7

Književna sudnica Mihaila Lalića

229

i izjave koje su mogle poslužiti kao predmeti za planirane književne obrade (str. 9). Iako će sudija u imaginarnom procesu suđenja razgovarati sa duhovima iz prošlosti, on nagovještava da je taj razgovor proizvod njegove savjesti i neprolazna opsesija života. Iako je shvatio da oživljavanje i dozivanje prošlih događaja nema praktičnu svrhu, da su neugodni, a poruke im obeshrabrujuće, ipak je odlučio da njihovim evociranjem ispravi greške prema nepravedno osumnjičenim, okrivljenim i osuđenim bez milosti. Da osudi hvalisave pobjednike i uspješne poltrone — nekadašnje revolucionarne autoritete koji „su se srozali u prašinu prolaznosti zajedno sa svojom slavom, uvenulom prije no cvijeće vijenaca sa groba” (str. 14). U sudijinim sjećanjima neprestano oživljava gimnazijalka Tamara, u plavoj kecelji sa bijelim okovratnikom. Ime Tamara ga je vratilo u vrijeme kada je poemu Ljermontova znao napamet i kada je zanosno maštao uz njegove stihove.”Ostalo je samo: Kavkaz, Kazbek, Darjal, Terek — nad njim leti tužni Demon, duh pobune i izgnanja, i zastaje preneražen ljepotom Tamare Đurđijanke. Pobjegla je u manastir, moli Demona da je ostavi”. Tamara Godačić je svoju dušu založila i predala komunizmu kao Geteov Faust đavolu. Za njenu tragičnu sudbinu i sudija Vukčić je podsvjesno snosio veliki dio odgovornosti jer je i on jedan od onih koji su je poveli na revolucinarni put sa kojeg je nečijom voljom zauvijek nestala. U obnovljenom procesu suđenja, održanom nakon nekoliko decenija od završetka rata, Tamara traži da se skine izdajnička ljaga sa njenoga imena. Revizija imaginarnog procesa Tamari je u isto vrijeme revizija istorijske istine o njenim krvnicima. Skidanjem ljage sa Tamarinog revolucionarnog lika, stvaralački subjekat retroaktivno presuđuje negativnim pojavama i postupcima značajnih pojedinaca u toku i poslije revolucije. Onim što su deformisale smisao istinske borbe za ljudsko dobro, onim što su doprinijele da je ljudsko bratstvo ostalo romantičarska fantazija, a „sloboda prihvatljiva samo kao demagoški falsifikat”. Tamara kaže da ju je istorija osudila u ime neke logike, i u isto vrijeme pita se kako čovjek može da bude pametan kada se nađe između dvije utopije, dvije suprotne megalomanije. Za sudiju Vukčića (piščev alter ego) na zemlji nema pravde, zato nije moglo ni biti pravog socijalizma jer su ga gradili i oni koji

230

Zora Jestrović

su ubili Tamaru, kao i njima slični. Uvjeren je da su uzalud pale bezbrojne mlade glave. Osjeća i svoj dio krivice što su „prevarili, iznevjerili — ne samo prošle, no i buduće” generacije. Fabula romana (odnosno proces suđenja) zasniva se na događaju koji se desio 20. januara 1942. godine u Lubnicama (u romanu Urvinama) kod Berana. Tamara je bila sekretar Okružnog komiteta. Prije napada četnika na Urvinu, upozorila je svoje saradnike da se partizani na vrijeme izvuku iz već okupirane teritorije, iz smrznute dubodoline okružene visokim brdima. Njen prijedlog je odbijen. U napadu su stradala 42 partizana. Njih 27 se predalo, i odmah su strijeljani. Tamara je zarobljena i odvedena u zatvor koji su oformili četnici i Italijani. Potom je prebačena u logor u Italiju. Po izlasku iz logora dospjela je u Drvar 1944. godine, odakle je sa grupom Crnogoraca krenula prema Foči. Poslije napuštanja Žabljaka, grupa se razišla na različite strane — prema Mojkovcu, Nikšiću, Beranama. Tu Tamari nestaje svaki trag. U međuvremenu članovi Okružnog komiteta su napisali lažni izvještaj o njenoj krivici za poraz na Urvinama, za predaju partijske dokumentacije četnicima i skrivanje novca iako je ona sve sklonila zajedno sa svojom drugaricom na sigurno mjesto — ako ponovo dođu „njeni”. Partijski materijal je predat drugu Moku koji će i napisati lažni izvještaj o izgubljenoj bici u Lubnicama, baciti krivicu za poraz na nju, a skinuti sa sebe. Zatvorena je sa par zatvorenika po ciči zimi u šupu pored jedne kuće. Cvokotala je na mokroj zemlji, kroz krov je padao snijeg na njih. Noću se led hvatao nad lokvom vode ispod njih. U zatvoru ih niko nije saslušao, a u izvještaju Komiteta piše da je saslušavana u četničkom štabu Zaostro. Napisano je da njeni partijski drugovi ne znaju kako se drži, ali sumnjaju da se drži dobro. Svaki učesnik sudskog procesa profilisan je na osnovu stvarnih podataka iz piščeve imaginacije. Dijalogiziranjem i polemikom sa učesnicima, odnosno svjedocima u procesu, pisac vodi dijalog sa prošlošću s jedne, i svojom podsviješću, s druge strane. Stavlja se u binarnu poziciju — za i protiv. Pokušava suštinu procesa sagledati sa različitih aspekata. Dolazi do zaključka: da je u ratu ljudima suđeno i presuđivano bez milosti, da su za poraze često okrivljivani oni što su pokušavali da ih spriječe, da su neki porazi bili neizbježni jer su bili unaprijd

Književna sudnica Mihaila Lalića

231

planirani, da su pravi krivci za smrt velikog broja partizanskih boraca bili njihovi drugovi — komunisti rukovodioci, koji su poslije rata sakupljali titule, funkcije i medalje kao pravi junaci. To što su pravi krivci prošli nekažnjeno — nije izuzetak nego pravilo. Pravi heroji su se predajom žrtvovali da bi spasili drugove. U zbiru životnih iskustava sudija, odnosno stvaralački subjekat, se vratio u prošlost i vidio svoje pokoljenje kojem su bile dosadile podjele, i koje se ponadalo da su u komunizmu našli zajednički jezik i zajedničko rješenje koje će ih izvući iz krvavljenja i iz blata. Ali, stvarnost je bila okrutna prema velikom broju najčistijih ideala: „A kad se borba završila i pobjeda razbagašila, te smo smatrali da da već gradimo bolji svijet, nove pruge i gradove — pojavi se egoizam i rentabilitet, grabež, krađe, bezakonje povlašćenih, udariše svoje brazde i kose krstove preko preko toga, obnoviše stare međe i podjele. Sad nam ne ostaje ništa drugo no da plačemo za ismijanim iluzijama, i da zavidimo onima što su pali prije no su sagledali za šta su hrabro dali glave” (str. 54). Oni što su ostali živi, smatra pisac, podijelili su, ne baš pravično, i pare i jare, pa i slavu pobjednika, a mrtvih se sjećaju samo koliko se mora. Neke žele, ali ne mogu zaboraviti. Zbunjen pred slabostima, odnosno porocima revolucionara, pisac osjeća stid i grižu savjesti pred mrtvim drugovima. Protivi se zastarijevanju istine i tvrđenju da svaka istina ima svoje vrijeme. Ako u obnovljenom procesu suđena Tamari ne dokaže istinu, osjeća da će kao krivac napustiti ovaj svijet i posljedice ponijeti u vječnost. Roman Tamara se može posmatrati kao jedna velika sudnica u kojoj pisac „odbijajući talase stvarnosti sudi spoljnoj zlobi okrivljenoj za neuspjehe njegove lične i čovječanske”. Paradoksalnost Tamarine osude, a potom i tragične sudbine je u činjenici što je ona osuđena, a trebalo je da bude pohvaljena. Baš zato što je izvršavala sve zadatke na vrijeme i bez greške, umjela druge da pridobije ili prisili, što je pokazala rijetku sposobnost da uzdigne odgovornost na viši stepen, postala je predmet zlobe i zavisti svojih drugova. Ona je jedina mogla naći prostor za tajne sastanke

232

Zora Jestrović

komunista. Niko od hvalisavih revolucionara nije ponudio svoju kuću da ih primi. Tamara je ustupila svoju, a stražu je čuvala njena majka. Sudija Vukčić sudi u ime savjesti, u ime mrtvih i onih preživjelih koji su imali častan odnos prema revoluciji. Pretpostavljao je da Partija ima savjest i da će ona jednoga dana obnoviti proces u interesu čistote revolucije. Očekivao je da proces obnovi možda i neko drugi. Ali, pošto drugoga nema, a i sâm osjeća dio krivice, preuzeo je proces suđenja i donio presudu. Iako je zločin prikrivan, istina o njemu je otkrivena. Pravi krivci su sebi po završetku rata lažno pripisali tuđe zasluge. Jedan od svjedoka, apsandžija Vasilije Vajo Babić, tvrdi da su komunisti ordene sijali kao krompir, ali su njega preskočili. Po tome se, smatra on, može suditi da nije ni poltron, ni laskavac, ni laktaroš. Za Tamaru je rekao da je „bila baš stroga, voljela je da komanduje, a naši ne vole komandante”. Drugim riječima — rad, red i odgovornost tretirani su kao porok i mana i bili su poseban teret onima sa nečistim namjerama. Polemički dijalog sudije Vukčića, zaštitnika istine, i Jovana Bardaka, po nadimku Džek Mali, člana Komiteta koji je, po sopstvenom iskazu, radio sve što mu je naređeno — filozof po prirodi, psiholog kad zatreba, policajac iz radoznalosti — upućuje na važne poetološke premise ovoga romana. Bardak tvrdi da djeca iz činovničkih i malograđanskih porodica nijesu pošla sa komunistima iz ljubavi za radničku klasu ili „za ono kaljavo seljaštvo sa dvije duše”, već da „im je pokretač bila nagomilana griža savjesti više klase”. Smatra da je Tamara ženski Hamlet koji je imao komponentu više, da osveti ubistvo svoga oca. Smatra da je „htjela drugo i drugačije, da lebdi, leti nošena krilima napretka, progresa kao Tamara Ljermontova, pod krilima njegovog Demona”. Vukčić konstatuje da ju je kao mnoge njegove drugove odnio „Demon lakovjernog povjerenja u čovjeka, pretjerano vjerovanje u moć razuma”. U odgovoru na Bardakovo pitanje zašto želi da obnovi proces koji nakon toliko vremena nikom ništa neće donijeti, da su osuđeni pod zemljim i ništa odozgo ne vide, Vukčić odgovara da to liči na samo jedan proces, a u ustvari su dva ili više njih. Dijalektiku vječitih procesa u ljudskom životu, društvu, i na civilizacijskom nivou, kao i nemogućnost otpora na kosmopolitskom planu, pisac saopštava u vidu autokomentara:

Književna sudnica Mihaila Lalića

233

„Jedan je bio i prošao, drugi teče ovih dana, dok se treći začinje. Istorija nas je osudila u ime svoje privremene pravde; priredićemo joj obnovu procesa da joj dokažemo da je bila krivlja od nas… Krivlja, jer gledaj: stavila nas je u procjep u kojem smo, kao junaci grčkih tragedija, bili unaprijed osuđeni da budemo krivi i ovako i onako, za činjenje isto kao za nečinjenje” (str. 149). Već sâmim obnavljanjem procesa suđenja Tamari, pisac egzistencijalne književnosti je pojačao i svoju angažovanost na demistifikaciji zla. Bez obzira na krajnji ishod procesa, važno mu je da je zlo izvedeno pred lice pavde, u ime prošle, ali i buduće istine jer je „istina kučka, kurva — sama ne umije da se brani. Prevrnu je advokati, ili sudije, podmićeni, pa ispadne — znaš kako ispadne?…” Zataškavanje i skrivanje zločina je ravno učinjenom zločinu i na neki način činjenje novog zločina. Iako smatra da u procesu svjedočenja ne može nikome vjerovati, ni rijetkima kakvi su Njegoš i Marko Miljanov, pisac preferira na istinu u ime čovjeka i „čovjekizma”. U isto vrijeme svojim romanom Tamara potvrđuje davno ustanovljenu istinu da su u svim nesrećama žene najnesrećnije. Romanima Odlučan čovjek i Tamara Mihailo Lalić — preživjeli ratnik, a poraženi pobjednik — nije se distancirao od komunizma, revolucije i socijalizma, već je, ukazivanjem na sve vrste lažne moralnosti i devijacija određenih ljudi u sistemu revolucionarne i postrevolucionarne vlasti, još jače pokazao svoju odanost plemenitim idejama koje su ga povele i izvele iz revolucije. Osvjetljavanjem tamne strane neba revolucije pod kojim su zaćutale njene nevine žrtve, pisac je još jače rasplamsao svjetlost sunca slobode.

234

Zora Jestrović

ŽIVOTNA ISTINA U KONTEKSTU UMJETNIČKE ISTINE (Opraštanja nije bilo) Desilo mi se najteže što se može dogoditi revolucionaru: kad je ostvareno ono za šta se borio, prema njemu se zauzme stav kao prema zakletom neprijatelju. M. Lalić

Z

birkom posthumno štampane pripovjedne proze Opraštanja nije bilo (1994) čiji je priređivač Branko Popović, Lalić nastavlja svoje sporenje i razračunavanje sa istorijom i uzrocima propasti brojnih pozitivnih životnih vrijednosti — sa posebnim akcentom na autokritički odnos prema revoluciji. U ovoj zbirci, kao i u prethodnim djelima treće faze stvaralaštva (1986–1992), pisac daje prednost egzistenciji nad umjetnošću, vjerujući u djelotvornost i svrsishodnost književnog diskursa, u riječ kao posljednje i najsigurnije utočište. S tim u vezi je i razumljivo uvođenje života u književnost umjesto uvođenja književnosti u život. Smatrao je da će dejstvom fakta dublje proniknuti u čitaočevu svijest i promovisati ga u aktivnog sastvaraoca svoga djela, bilo da je čitalac saglasan ili nesaglasan sa datim sadržajem. Pretpostavljao je da će mu „faktička istina” biti pouzdaniji svjedok od „umjetničke istine” u procesu autokritičkih suđenja revoluciji, odnosno širokoj lepezi eksplikacija uzroka ubrzanog raspada vitalnih životnih vrijednosti. Podatke o vremenu pisanja nekih proza ove knjige dao je sâm pisac jer ih je pisao uporedo sa drugim tekstovima. U knjizi Prutom po vodi (1992) ostavio je subjektivno intonirani zapis o svojim pričama.

Književna sudnica Mihaila Lalića

235

Godine 1990, 30. novembra, zapisao je: „Pokušavam da završim priču „Kavez”, a ne polazi mi za rukom: on ubija dva čovjeka — poštene ljude, iznenada, ali to ispada kao da ih, uživljavajući se ja ubijam. Trebalo je da naučim drugi zanat, a ne ovaj koji živi u susjedstvu s kriminalom, i od njega” (str. 408). Godine 1991, 7. januara piše: „Izdržao sam čestitke i ostalo, a zatim je naišao napad gripa koji me prekide usred priče „Razlaz” i omrzi mi ‘prokleti posao spisateljski’”. „Razlaz” će kasnije nasloviti sintagmom „Duga pećinska noć”. Budo Simonović, književnik, i autor posljednje monografije1 o Mihailu Laliću, tvrdi da je proza „Duga pećinska noć” Lalićevo posljednje ostvarenje. U tom uvjerenju ga je učvrstio posljednji susret sa piscem. Pisac je pripovijetku pisao makar sedam-osam godina. Imala je dva ranija naslova — „Razlaz” i „Gluva pećinska noć”. Prilikom susreta u Kolašinu 1984. godine, Simonović mu je ispričao da priprema knjigu o stradanju durmitorske partizanske gerile. Lalić ga je odmah upitao da li se u toj priči pominje i Jakov Ostojić2 . Budo je potvrdno odgovorio uz napomenu da nema mnogo pouzdanih podataka o tome glasovitom komiti. O Jakovu su ponovo pričali nakon četiri godine, 1989, kao i prilikom posljednjeg susreta, u novembru 1992. godine, malo više od mjesec dana prije piščeve smrti (30. decembra 1992). Navedeni podaci govore da se pričom o hrabrom Jakovu Ostojiću bavio skoro do kraja života.   Budo Simonović: Nikad kraja tamnicama (Lalićeve poruke i poduke), Podgorica, 2018. 2   Ostojići su rodom iz Šaranaca. Ilija je sa tri sina Doselio na Pitomine kod Žabljaka. Pošto su i tu teško živjeli, Jakov je otišao u rudokop, u Ameriku. Nakon sedam godina, na zov otadžbine vratio se nazad. Učestvovao je u Balkanskim ratovima, Prvom svjetskom ratu, Mojkovačkoj bici. Kasnije je prihvatio ideje Komunističke partije, robovao u dubrovačkim i sarajevskim tamnicama. Poveo je narod u oružanu borbu 13. jula 1941. godine. Kad su se brojni komunisti, po zadatku, morali povući sa durmitorske teritorije, on je zadužen da sa 700 biranih kadrova pali svijeću revolucije i pripremi teren za doček partizana iz Bosne. Iako je na vrijeme obaviješten da su četnici otkrili pećinu u kojoj se skriva, on nije htio napustiti zemunicu, niti iznevjeriti zadatak koji mu je dala partija. Na poziv četnika, koji su ga opkolili, da se preda, on je odgovorio da se živ nikada neće predati, ali da neće nikoga ubiti ako ne mora. Nikad nije utvrđeno je li se Jakov sâm ubio ili su ga ubili četnici. 1

236

Zora Jestrović

Branko Popović, priređivač zbirke Opraštanja nije bilo, u predgovoru „Poslednje Lalićeve pripovetke” (str. 7–23) smatra da su pripovijetke „Duga pećinska noć” i „Kavez” međusobno komplementarne i da djelimično produžavaju tematiku zbirke Prvi snijeg (1951) i tematiku iz komitske hronike. Obje zadovoljavaju žanrovske standarde umjetnički oblikovane pripovijetke i obje slikaju po jednu trojku partizanskih pozadinaca koje, tjerane četničkim hajkama, zimuju u pećinama. Lalić je obnovio, produžio i na neki način želio da poentira veliku temu hajke na čovjeka, započetu u Lelejskoj gori, Hajci i Gledajući dolje na drumove. U „Dugoj pećinskoj noći” egzekutori su četnici, a u „Kavezu” je ubica član partizanske trojke. Kritičko sagledavanje poraza revolucije, odnosno dekonstrukcije revolucionarnih principa, uslovili su da pisac potraži različite uzroke poraza revolucije, kako u njenim nosiocima, tako i u esenciji njenog bića. Tim putem se izdiferencirao lik partizana zločinca — prisutan samo u posljednjoj stvaralačkoj fazi: u posljednoj zbirci Opraštanja nije bilo i romanima Odlučan čovjek i Tamara. Pripovijetke „Duga pećinska noć” i „Kavez” povezuje negativni lik — Radoman Dracić čiji je demonizam eskalirao u „Kavezu”, otkrivajući da je moralno izvitoperena ličnost, slična ličnosti apsandžije i batinaša, policijskog generala Boja Šančevića, glavnog junaka romana Odlučan čovjek. Dracić i Šančević su antipodi po svom mjestu na neljudskoj ljestvici. Obojica su odlučni ne(ljudi), s tim što je Dracić antiheroj sa dna, a Šančević antiheroj sa vrha revolucionarne piramide. Egzekutori i krvnici u ime ideala u koje ni sâmi nijesu vjerovali, sâmi su i doprinijeli svojoj propasti. Da bi iskazao sumnju u humanu stranu revolucije, Lalić je potražio krivce na pravoj strani, odnosno tamo gdje ih nije trebalo biti — među borcima i zagovornicima revolucije. Mladalačkim portretom zlikovca Dracića, pripremljen je ideološki kontekst za profilaciju zlikovca u kasnijim godinama. Dracić ubija svoje saborce u pećini jer ne može izdržati ilegalni pećinski život, netoleranciju svojih drugova i strah od neprestanih četničkih hajki. Našavši se pred novim kavezom, jer je njegov zločin otkriven, postaje vlastiti egzekutor. I kao što se B. Šančević, pred kraj života, našao ispod ceste, postavši žrtva sopstvenog postupka, i Dracić je u letu ka vrhu piramide moći, zauvijek pao u blato, odakle je i došao.

Književna sudnica Mihaila Lalića

237

Ove pripovijetke su pisane u specifičnom stanju autorove egzistencijalne tjeskobe, sa saznanjem da se život bliži svome uviru. Sva tri junaka (Jakov, Melem i Milovan) u priči okončavaju svoj život. Njihove predsmrtne riječi su svjedočanstvo o ličnom i kolektivnom porazu, o propalim iluzijama koje su gajili. Najbolnije zvuče iskazi o neljudskim postupcima Milovanovih, revolucionarno ostrašćenih saboraca. Strah je dolazio sa više strana, kako od neprijatelja, tako i od svojih. O neprestanom strahu za život svjedoče riječi jednog španskog borca: „Ako se trefi da poginem, pogledaćeš s koje mi je strane ulazna rana: ako bude s prednje strane, ubio me je neprijatelj, ako s leđa — naređenje, izvršenje” („Duga pećinska noć”, str. 179). O neljudskim postupcima pojedinaca u partizanskim redovima prema izuzetno poštenim i skromnim borcima govori slučaj Voja Španca koji je u četi namjerno zapostavljan — ostavljan bez zamjene da gladan zebe na straži. On se ipak ne žali, ne grabi i ne hrli na kazan. Komentarom: „Sve to izgleda kao slučajno, a ustvari: kažnjavaju ga što je bolji, mrze ga što je prednjačio, ne mogu mu oprostiti što se borio u Španiji i što nije tamo poginuo no se vratio da im smeta”, pisac svedoči o postojanju negativnog odnosa prema ljudima u toku sâme revolucije. Oni gori koji su se popeli „gore”, ponižavali su bolje i gurali ih „dolje”. Poput Radmile Nedić (Tamara) i Vojo Španac je zbog svojih sposobnosti bio predmet zavisti i zlobe nesposobnih, ali značajnih drugova. Onih koji su sebe već tada vidjeli na ljestvici političke i društvene moći. Posebno opasni neprijatelji bili su oni što su zamrkli sa crvenom petokrakom na kapi, a osvanuli sa četničkom kokardom na šubari. Dijalog između između Jakova i Milovana predstavlja piščevu projekciju smisla i sudbine revolucije, s jedne strane, i univerzalnih istina o životu, s druge strane. Na Milovanova retorska pitanja — „Vjeruješ li u komunizam, ili smo za njim zalutali kao mušice za fenjerom”, Jakov je odgovorio da vjeruje, ali mnogo manje nego prije. Milovan ga podsjeti da je na tu kartu založio sve što ima i naizad stigao u pećinu. Jakov krivi prokletu zamisao slobode i jednakosti za koju su se komunisti uhvatili, a i sâmi Bog je mrzi. Ako borba, bez koje nema preokreta i napretka, duže traje „iskrivi se, izokrene: nametne ti povjerenje u junaka, u stvari razbojnika, a taj se navadi na obožavanje, uobrazi da

238

Zora Jestrović

mu je to prirodno pravo, traži da traje doživotno i posmrtno i sve tako”. Jakov Dargić, epski subjekat, u isto vrijeme glas stvaralačkog subjekta, projektovan prema liku autentičnog Jakova Ostojića, evokacijom prošlosti sugeriše budućnost: „Vjerujem ja u napredak, ali nažalost više u tuđi. (…) Drugima je dovoljna godina da se opamete, ujedine ili razjedine i odu dalje. Pronađu nov motor, pa ga usavrše; stari bace ili ga prodaju budalama, a novim se služe dok naprave nešto bolje. A naši ne, no jedva čekaju da se vrate na stare patente i započnu nove kavge” („Duga pećinska noć”, str. 172–173). Kad je izašao iz pećine, Jakov se pokajao jer je iz male izašao u veliku pećinu. Nije znao kud će — pogriješiće i biće kriv kud god krene. U sebi je ponavljao da je kriv što je ubijao za slobodu, „a ta sloboda kad je došla — ne pokaza se mnogo bolja od one što joj je prethodila”. I kao što epski subjekat (Jakov) nije dočekao slobodu, tako ni stvaralački subjekat nikad nije u punom smislu osjetio blagodeti slobode za koju se borio. Revolucija je iznevjerila suštinu svojih zamisli. Ali, Lalić ne bi bio pobornik stoičke filozofije života kad ne bi očekivao i vjerovao u bolje („Mora jednom biti bolje, pošto se najzad iscrpjelo zlo i gore”). U svojoj poetološki zasnovanoj monografiji Pripovijetke Mihaila Lalića (Podgorica, 2011) autor Petar Rmuš, proze — „Duga pećinska noć”, „Kavez” i „Žrtve” definiše kao inventivnu trilogiju koja čini centralni dio zbirke Opraštanja nije bilo. Kao i B. Popović tvrdi da se tematski naslanjaju na pripovijetke zbirke Prvi snijeg (1951). Rmuš piše: „Međusobno komplementarne, sa po tri junaka, nastavak su velike Lalićeve teme — hajke na čovjeka, — arhetipska su shematika i kocentracioni predložak sveukupnog Lalićevog djela”. U isto vrijeme naglašava da ove pripovijetke apsorbuju sva bitna svojstva Lalićeve poetike te da su izraz integralnog morfo-sintaksičkog, stilističkog i strukturnog ovaploćenja. Sâmim naslovom zbirke, smatra Rmuš, pisac je označio osudu državnih instanci „u kojoj je zbog otkrivenja zla i nasilja i slojeva ropske psihologije otvoren fakcijski proces: ‘istorija je sudnica, a pisac sudija’”. U prozama „Čudnovati pukovnik Srb”, „Brodarci s Dunava”, „Opraštanja nije bilo”, „Ni stida ni sažaljenja” i „Krka” ispisana su svjedočenja o stradanjima najodanijih članova Partije. Proze istovremeno

Književna sudnica Mihaila Lalića

239

predstavljaju epiloško poentiranje teme i o autodestrukciji revolucije. Najodaniji članovi su bili žrtve „partijskog prizemlja” i višeg rukovodstva. Prizemlje je bespogovorno izvršavalo i najokrutnije naloge viših. U „Dugoj pećinskoj noći” s neskrivenim prezirom opisan je fizički i duhovni portret revolucionara Moša Pijade koji je ostao upamćen po bezdušnom strijeljanju ljudi, a posebno jedinaca u durmitorskom kraju. Profesor — robijaš, mali ružni krivonogi starac, pogrbljen nad knjigama i osoran. Mrzovoljan i zajedljiv. Ugađali mu koliko su mogli: dali mu stan vlasnika pilane, odredili čistačicu, nabavljali i mlijeka i proje da bar on ne gladuje. Zaveo je strah paljenjem kuća i ubijanjem članova porodice okrivljenih. Presude je donosio sâm. I on je bio jedan tip surovog i osvetoljubivog odlučnog čovjeka. Naredio je strijeljanje mladića, jedinca, veselog Gojka Danilovića, ne toliko zbog krivice koliko zbog opomene drugima, kao što je najčešće činio i S. Joksimović. U ovim prozama su saopštene „suve biografije” komunista koji su stradali od svoje Partije, u procesima koji su im nametnuti, bez krivice za koju su proglašeni krivima. One su životopisi poniženih i uvrijeđenih pravednika. Pripovjedni sadržaji su pisani u vidu ispovijesti, uz vidnu dominaciju autobiografskog i biografskog načina stilizacije. Tragičnost sudbina je u prvom planu, sudbine su date iz perspektive likova koji potvrđuju piščeve tvrdnje da bi nemilosrdni i vlastoljubivi ljudi, oni koji su uvijek bili viši na ljestvici vlasti i moći, srušili socijalistički poredak i da nije imao neprijatelje spolja. Pisac usložnjava svoju poziciju u tekstu, nameće se kao zapisivač tragičnih sudbina zloupotrijebljenih i odbačenih revolucionara (Ivo Marić, Anđelinović, Krka). U njihovo, ali i u svoje ime, ispisuje sljedeći komentar o revoluciji: „Vidio sam da revolucija ljude nije popravila, neke je čak i pokvarila: laktaju se, guraju se. Zinule im ambicije. Nemaju milosti ni za koga, proždrli bi jedan drugog i s odjećom i obućom” („Brodarci s Dunava”, str. 70). Junak priče „Opraštanja nije bilo”, odnosno suve biografije, kako je sâm pisac definiše, je Ivo Marić, zanatlija, sindikalni funkcioner, član Centralnog komiteta koji je stizao do visokih zvanja zahvaljujući

240

Zora Jestrović

zaslugama i ličnim sposobnostima koje su mu kasnije preokrenute u krivice. U toku rata je prebacivan kroz italijanske zatvore, napadan od lažnih komunista, drugovao sa slikarom Mirkom Kujačićem. Po povratku sa Golog otoka uselio se kao sustanar u jednu svoju sobu u koju su prethodno bile ubačene sve stvari iz njegovog stana u koji je bio useljen ruski emigrant. Piscu je stalo da pokaže nesporazume i nezgode, opasnosti i kazne, koje su umjesto nagrade čekale zaslužna i pravedna bića. I predratni i poratni osioni komunistički čelnici poslali su na onaj svijet istinske borce za ostvarenje revolucionarnih ideja, proglasivši ih za neprijatelje. „Nesrećni frakcionaši” postajajali su bez opravdanih razloga. U tome su velikog udjela imali M. Gorkić i Josip Broz Tito. Iako je Marić u najboljim namjerama Titu skrenuo pažnju na opasnost od Gorkića, Tito je to shvatio kao povredu samoljublja i vid neposlušnosti. Nikad mu to nije oprostio, „čula ni vremena za praštanje on nije imao ni poslije, kad mu nije ništa prijetilo”. Lalić je1964. godine, poslije iskustava i saznanja o događajima (1948–1953) u Prutom po vodi zabilježio da junaštvo nije izvor nade, no stradanja, a borba svedena na sprdnju. Značajan doprinos u proučavanju ovih proza dao je R. V. Ivanović u ogledu „Veliki mehanizam zla u Lalićevom književnom djelu (Doprinos u proučavanju fakcije u prozi Opraštanja nije bilo)”3. Ukupno petnaest proza, koliko sadrži knjiga, grupisao je u tri grupe da bi ih naratološki i genološki precizno definisao u kontekstu potrebe proučavanja fakcijske proze. Osnovni kriterijum mu je predstavljao stepen prisutnosti pripovjedača u svakoj od njih, kao i neke od novih premisa intencionalnog luka. Prvoj grupi pripadaju: novela „Šest pričica iz Cetinjskog arhiva”, i dvije pripovijetke — „Čast pravosuđa” i „Preganjanje”. U ovoj grupi je očit radikalni zaokret ka dokumentarnoj prozi. Dokument je korišćen bez posredovanja pripovjedača, izuzev manjih intervencija, posebno u pripovijeci „Čast pravosuđa”. Drugoj grupi pripadaju novele: „Čudnovati pukovnik Srb”, „Brodarci s Dunava”,   Ogled je štampan u Ivanovićevoj monografiji Mihailo Lalić, 2004, (str. 517–543), potom i u monografiji R. V. Ivanović: Enigme i paradigme u djelu Mihaila Lalića, 2016, (str. 109–175). 3

Književna sudnica Mihaila Lalića

241

„Opraštanja nije bilo„i „Krka”. Kratka priča „Ni stida ni sažaljenja” sa novelom „Opraštanja nije bilo” čini pripovijedni diptihon. Dominantna je ispovijest uz prisustvo autobiografske i biografske proze. Tematika treće grupe posvećena je zavičaju, zasnovana je na usmenim ili pisanim svjedočanstvima. Ove proze su rađene prepoznatljivim lalićevskim postupkom jer su pisana svjedočanstva skrajnuta u drugi plan, a u prvom se nalazi pripovjedač (kao u prethodnim fazama stvaranja). Riječ je o daljoj prošlosti (novele „Preko granice” i „Osvetnici”); bližoj prošlosti (pripovijetke „Duga pećinska noć” i „Kavez”, koje predstavljaju stvaralački diptihon, potom pripovijetka „žrtve” i novela „Izuzetak”). U ovoj grupi su pored već ranije korišćenih globalnih simbola (samoća, hajka, smrt, osveta) dodata dva nova — pećina i kavez. Četvrtu grupu sačinjava čisto narativna proza: novele „Preko granice” i „Osvetnici” iz kruga zavičajne proze sa osvetom kao osnovnim motivom. R. V. Ivanović smatra da su su ove proze davno završene ili ih je pisac htio ranije završiti jer je glavni junak u ovoj vrsti proze ustvari sâmo pripovijedanje. Polemičnost i upute savremenicima svjesno su povučene u drugi krug. Petu grupu čine dvije neobično strukturirane proze posvećene Narodnooslobodilačkoj borbi: novele „Izuzetak” i „Šala”. Postupak oneobičavanja prisutan je u „Izuzetku” više, a u „Šali” manje jer je više pisana ćopićevskim nego lalićevskim pripovjedačkim postupkom. U prvj noveli se služi ironijom, a u drugij groteskom. Sadržinu je pretpostavio formalnom savršenstvu što ukazuje na dosljednost njegovih nastojanja. R. V. Ivanović smatra da je pisac svjestan „bočnog osvjetljavanja” kao stvaralačke zakonomjernosti te je skoro sve pripovjedne diptihone u zbirci uvrstio jedan iza drugog. U noveli „Čudnovati pukovnik Srb”, ovaj princip je ostvaren tako što dvije priče označene rimskom brojevima (I i II) kazuju dvojica naratora — Žika Pavlović i Branislav Palević. Lik pukovnika Srba predstavlja vezno tkivo priča. Stepen literarnosti u mnogome je zavisio od izbora vrste proze ili žanra jer je narativna proza supraordinirana dokumentarnoj, dnevničkoj, esejiziranoj, ili memoarskoj. U tom smislu Ivanović u reprezentativnu proznu grupu proza svrstava proze ovim vredonosnim redosljedom: pripovijetku „Duga

242

Zora Jestrović

pećinska noć” i „Žrtve”, kratku priču „Ni stida ni sažaljenja”, pripovijetku „Kavez”, i novelu „Izuzetak” i „Preko granice”. Oni pisci s kraja XX vijeka, koji su prihvatili integralni realizam, insistirali su na dokumentarnosti, odnosno „faktičkoj istini”. To je bilo nezaobilazno u procesu kreiranja njihovih djela i predstavljalo opšte mjesto u književno-estetičkim opredjeljenjima. Norman Majler (1923–2007), jedan od najkontraverznijih američkih pisaca dvadesetg vijeka, tvorac značajnog romana o Drugom svjetskom ratu Goli i mrtvi, pisao je o životu marinca L. H. Osvalda (osumnjičenog da je izvršio atentat na Džona Kenedija, predsjednika SAD) na osnovu tajne arhive KGB-a. Majler je tvorac neologizma fakcija pod kojim se podrazumijeva oslanjanje fikcije na dokumentarnost, odnosno na fakt. Odrednicom fakcija mogu se definisati posljednje proze Mihaila Lalića jer je pisac insistirao da priloži dokument kojim će njegova „faktička istina” biti u potpunosti relevantna. Njome je definisana i nova stvaralačka paradigma, odnosno olakšano razumijevanje kako se (naprimjer sudska građa) specifičnom alhemijom pripovijedanja transformiše u književnu prozu dokumentarnog tipa. Kad se pročita „Šest pričica iz Cetinjskog arhiva” koje emaniraju kao specifični moto zbirke Opraštanja nije bilo, osjeti se ruka i srce pripovjedača. Svaka pričica ima zaseban motiv u užem smislu zanačenja. Međutim, moglo bi se reći da im se teme i poente u mnogome podudaraju jer svojim zajedničkim kontekstom saopštavaju kako je država oduvijek u svom okrilju gajila instance koje su poštenim ljudima nanosile nepravde i sramotu. Stoga se pričice mogu shvatiti kao jedna vrsta probljeska sramotama i nepravdama koje će biti ispisane u nastavku knjige u cjelini. Prva pričica je žalba zbog nanošenja sramote, druga govori o nepravednoj konfiskaciji imovine, u trećoj se traži pomilovanje za nedjelo iz neznanja, u četvrtoj je riječ o protjerivanju zbog zavisti rođaka, u petoj se iznosi žalba zbog bespravne globe, a u šestoj je riječ o lažnom nanošenju ljage i narušavanju časti pravim ratnicima. Zbirka Opaštanja nije bilo počinje i završava dokumentarnom građom. Iako se Lalić u romanu Dokle gora zazeleni koristio datiranom dnevničkom prozom, završna dnevnička proza ove knjige, „Preganjanje”, koja je dobila značenje dvostrukog epiloga, u mnogome je

Književna sudnica Mihaila Lalića

243

inovacija u književnom postupku kada je riječ o psihologiji i filozofiji stvaranja u cijelom piščevom stvaralačkom opusu. Za priču „Preganjanje” korišćen je dnevnik kao književna forma, odnosno autentični dnevnik četničkog4 borca, anonimnog vasojevićkog četnika koji sebe naziva žderonja s Koma. Dnevnilk je vođen od 28. X 1943. do 14. V 1944. godine. Dajući prvi put riječ neprijatelju (ako se izuzmi četnici — svjedoci u procesu suđenja Radmili Nedić u drami Poraženi i romanu Tamara) bez intervencije i komentara, pisac tuđom mišlju, kao dokumentom, poentira sopstvene stavove, sudove i opredjeljenja. S obzirom na to da je u dnevniku ispisano 108 fragmenata o događajima u Crnoj Gori i Srbiji, ali sa ideološki suprotne (druge) strane, pisac je svojoj priči osigurao objektivnost kazivanja u slikanju zaraćenih strana. Novim načinom elaboracije dokumentarne građe stvorio je novu tačku gledišta koja se zasniva na autokritici kontrarevolucije. Ispisujući istovremeno autokritiku sopstvene revolucije i autokritiku kontrarevolucije iz ugla njenog borca, Lalić je pomoću kontrastnih poetika opisao jedinstvenu tragičnu viziju života ljudi na svojim prostorima. Dâ se zaključiti da je u svim prelomnim istorijskim događajima običan čovjek uvijek na gubitku — na ma kojoj strani da je bio. Na obje strane čekaju ga gubici i poraz. Istorija poraza se skoro uvijek ponavlja utabanim stazama. Dnevnikom četničkog borca, transformisanim u priču „Preganjanje”, koja je lišena dorade i umjetničke kreacije, pisac je želio pokazati kako je, stvarajući svoje priče i u imaginaciji imao provjerljive podatke. Kao angažovanom piscu, cilj mu je bio da stane u odbranu čovjeka uopšte. Brojni zapisi četnikovog dnevnika nude informacije i asocijacije koje na različitim nivoima korespondiraju sa određenim prozama cijele zbirke Opraštanja nije bilo, kao i zbirkom u cjelosti. U zajedničkom semantičkom jezgru četnikovog dnevnika i   Lalić je zbirku Posljednje brdo (1967) naknadno sadržajno proširio sa šest novih pripovedaka: „Putovanje”, „Sve dalje”, „Kao u snu”, „Šuma”, Dokument 1213”, „A odozgo mrtvo pašče”. Završnica pripovijetke „Dokument 1213” objavljen je kao odlomak pod naslovom „Sloboda” u beogradskom listu „Borba”, 1979. (Nova verzija zbirke je objavljena 1979). „Dokument 1213” stoji samo u funkciji predteksta priči koja slijedi i razlikuje se od funkcije koju ima dnevnik četnika, kao autentični dokument u zbirci Opraštanja nije bilo. 4

244

Zora Jestrović

zbirke u cjelini stoji poraženi čovjek, unaprijed osuđen bez obzira kojim putem pošao i kojoj se suprotstavljenoj strani priklonio. Lalićolog Branko Popović smatra da je Lalić četnikov dnevnik naknadno pripojio zbirci — vjerovatno zato što ga je naknadno dobio ili se, možda, dvoumio da ga unese u knjigu. To se može pretpostaviti na osnovu fotokopije sadržaja zbirke koji je Lalić ispisao svojom rukom. „Preganjanje” je očito naknadno dodato. Uz pretpostavku da je četnikov dnevnik nevoljno priključio (dodao) zbirci, mogu se pronaći i razlozi za to, odnosno neki fragmenti i zapisi koji su ga na to naveli. Laliću se vjerovatno dopala objektivnost kojom je zapisivač analizirao događaje. To su momenti razočaranja u habrost i borbenost svojih saboraca, ali i pohvale hrabrosti i upornosti partizana: „Pri povratku nas dočeka mitraljez s mosta — ne da naprijed. To je zaista za čuđenje: topovi naši i njemački razorili, prekopali, ledine i grmlje isprevrtali, a gnijezdo mitraljesko ostavili nedirnuto. Pa nek mi sad neko kaže da partizani nijesu junaci! … Jesu strašni i žestoki”. Vasojevićki četnik, između ostalog, svojim povremenim dnevničkim zapisima svjedoči o lažima svojih, o njihovim pljačkama, o montiranim izvještajima o broju poginulih i strijeljanih partizana, o zajedničkim borbama sa Njemcima protiv partizana, o lažnom hvalisanju junaštvom, o odbrani od buva i stjenica zbog nehigijene, o neuspješnom traženju partizanskog korpusa, i napokon, o hladnokrvnom načinu ubijanja protivnika. U jednom momentu je čak i suosjećajno opisao tuđu stranu: „Pogibe sedam partizana, vidio sam neke od njih: jadna djeca iz žalosne sirotinje”. Dnevnik, iako možda naknadno dodat zbirci, našao se u epiloškoj ulozi cijele knjige jer ga sa knjigom povezuju jasno iskazana svjedočenja o poraženosti čovjeka uopšte, kao i procesu nehumanih ratnih kataklizmi na našim prostorima. Paradoksalnost međusobnih sukoba je u saznanju da su se na našim prostorima i u vrijeme Drugog svjetskog rata najgnusnije borbe i obračuni vodili među svojima — po krvi i tlu. Ubijali su se međusobno, ne uviđajući da to rade u ime nekih tuđih interesa. I zbog tih međusobnih sukoba

Književna sudnica Mihaila Lalića

245

na rođenom tlu, pisac preživjele ratnike i svoje borbene strane smatra poraženim pobjednicima. Tuđom mišlju (dnevnikom vasojevićkog četnika) naknadno je, i još jače dokumentovao i objektivizirao svoje optužbe protiv četničkog djelovanja u Crnoj Gori, i u isto vrijeme apostrofirao značaj i ulogu partizanskog pokreta kome je pripadao tokom cijelog rata. * S obzirom na to da se rodovski i žanrovski složeno djelo M. Lalića od početka razvijalo kontinuiranom dinamikom usavršavanja i modernizovanja na različitim stvaralačkim nivoima, da se pisac nije slagao sa činjenicom da je umjetnička ili književna istina vrjednija od istorijske, već „da se te istine dopunjavaju i pomažu jedna drugoj, da što jače osvijetle ono što je skoro prošlo, da bi nam jasnije bilo ono što dolazi”, razumljiviji je način izbora i segmentacije umjetničke, neumjetničke i istorijske građe u posljednjoj knjizi Opraštanja nije bilo (1994). U kontekstu evolucije naučne misli o književnosti mogu se posmatrati neki stvaralački postupci pisca, posebno u određenim prozama posljednje knjige, u kojima je u službi citata upotrijebljen tuđi tekst u cjelovitom (integralnom) obliku. Namjera mu je bila da što bespristrasnije poentira svoja životna i umjetnička opredjeljenja i maksimalno objektivizira autokritičko gledište revolucije, kao i genezu različitih vrsta nepravdi koje su kontinuirano, od davnina činjene na štetu, najčešće poštenih i dobrih ljudi. Stvaralački subjekat, aktivni učesnik i svjedok događaja iz relativno bliske prošlosti, koji se snažno reflektuju na aktuelnu stvarnost, poslužio se u posljednjoj fazi stvaranja i tuđim tekstom da bi određene događaje i pojave svestranije aktuelizovao, reaktuelizovao i kontinuirano sagledao u završnoj poetskoj slici svoga djela. I ovoga puta, kao i prethodnim citatima unošenim u svoju prozu, nije izbjegavao da u svoj tekst unese tuđi, odnosno „ono što je dobro rečeno ili mi se tako učinilo”. Ocjenjujući Lalićevu moć transpozicije, R. V. Ivanović je zapisao da je ona „takva da može bitno proširiti, možda i anulirati, dosad poznati niz stvaralačkih postupaka”. Među

246

Zora Jestrović

stvaralačkim postupcima pisca, posebno mjesto zauzimaju citatnost i citati. Njihovo generiranje se može pratiti u kontekstu ukupnog stvaralaštva, s napomenom da je citatnost svoju ekspanziju doživjela u fragmentarnoj prozi, a primijenjenu sadržajnu i značenjsku kulminaciju u posljednjoj pripovjednoj knjizi. Iako je pisac baštinik književne tradicije, u punom smislu riječi, istovremeno je tragao za različitim oblicima i načinima modernizacije svoga izraza, posebno u posljednjoj fazi stvaranja. Interferencijom realizma i modernizma koji podrazumijevaju i različite stvaralačke postupke, a sâmim tim i različite poetike, segmentirao je, sebi (određenim dijelom) formalno i sadržajno nesvojstvenu, knjigu proze Opraštanja nije bilo. Postupak intertekstualnosti, i rušenje granica književnog žanra, odnosno unošenje drugih tekstova ili dijelova teksta u originalni tekst, odavno je prepoznatljiva metoda u književnosti. Rasprave o fenomenu intertekstualnosti spadaju među najaktuelnije teme savremenih književnih analiza. U isto vrijeme ističe se i značaj intermedijalnosti pod kojom se podrazumijeva ispreplitanje književnih tekstova sa drugim umjetnostima ili vrstama izražavanja. U svojoj knjizi Teorija citatnosti5 D. Oraić govori o citatnosti kao „obliku intertekstualnosti u kojem je citirana relacija postala dubinsko ontološko i semiotičko načelo — dominanta nekog teksta, autorskog idiolekta, umjetničkog stla i kulture u cjelini”. Pod pojmom idiolekt podrazumijeva se individualna karakteristika i jedinstvena upotreba jezika, uključujući i govor. Jedinstvena upotreba jezika uključuje vokabular, gramatiku i izgovor. Prema istraživanju D. Oraić svaka citatna relacija se sastoji od tri člana: 1. vlastitog teksta (to jest teksta koji citira), 2. tuđeg citiranog teksta (eksplicitnog inteksta), 3. tuđeg necitiranog, ali podrazumijevanog teksta, bivšeg konteksta iz kojeg je citat preuzet. Za teorijsku i primjenjenu ravan tumačenja Lalićeve intertekstualnosti u knjizi proze Opraštanja nije bilo veoma je uputna podjela citata   Dubravka Oraić Tolić: Teorija citatnosi, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990.

5

Književna sudnica Mihaila Lalića

247

D. Oraić po različitim teorijskim principima: po citatnim signalima, po obimu podudaranja, po vrsti podteksta/prototeksta, po semantičkoj funkciji. Prema vrsti podteksta/prototeksta citate, u najopštijem smislu, dijeli na: 1. Intrasemiotičke (podtekst pripada istoj umjetnosti, kao i tekst, citirani odnos se uspostavlja na relaciji književnost — književnost). 2. Intersemiotičke (podtekst pripada drugim umjetnostima). 3. Transsemiotičke (podtekst uopšte ne pripada umjetnosti). U sklopu uže, odnosno posebne tipologije, relevantne za književnu umjetnost, D. Oraić svoju opštu podjelu citata modifikuje: s obzirom na podtekst, ona izdvaja osnovne tipove književnoumjetničkih citata. Interliterarni ili književni (podtekst je književni tekst); autocitati (podtekst je vlastiti tekst); metacitati (podtekst su iskazi o književnosti u književnim manifestima i programima, studijama i esejima); intermedijalni citati (podtekst su drugi umjetnički mediji); izvanestetski citati (podtekst su neumjetnički citati). Ako se u književnoumjetničkom tekstu citiraju neknjiževni tekstovi, dokumentarne hronike, naučni članci i slično, riječ je o interverbalnim ili transsemiotičkim citatima. Primjenom ovih teorijskih razmatranja može se utvrditi da je Lalić svoju knjigu Opraštanja nije bilo započeo interverbalnim citatima, tuđim tekstovima neumjetničke profilacije. „Šest pričica iz cetinjskog arhiva” je neknjiževni tekst (tužbe i žalbe sudu s kraja XIX vijeka) koga je pisac svojom imaginacijom i načinom segmentacije transformisao u litearno svjedočanstvo o predistoriji i istoriji nepravdi, odnosno o kontinuiranim nepravdama pravosuđa prema ljudima. Knjigu proze je otvorio originalnim dokumentima — žalbama i tužbama sudu, koje su napisali ljudi kojima su u daljoj prošlosti činjene različite nepravde, a sudovi se o njih oglušili. U nastavku knjige, u sljedećim tekstualnim sadržajima pisac je nastavio sa ispisivanjem nepravdi čiji je učesnik ili svjedok i sâm bio, ili je o njima konsultovao relevantnu dokumentaciju. „Šest pričica iz cetinjskog arhiva”, sudska dokumenta o nepravdi, predstavljaju specifični moto sljedećim pričama o ljudskom stradanju, a koje su takođe inspirisane nepravdama prema ljudima — u predratnom, ratnom i poratnom periodu. I pripovijetka „Čast pravosuđa” koja korespondira sa novelom „Šest pričica iz

248

Zora Jestrović

cetinjskog arhiva” strukturirana je pomoću sudskih i novinskih spisa, izvještaja o hapšenjima, odbijanjima i nepriznavanju optužbi, držanju ljudi u samicama bez rješenja, iskaza o naređenjima za izvršenja atentata, o iznudama, i brojnim zloupotrebama čovjeka i sistema vlasti. U dijelu pripovijetke koji nosi naslov „Skupština”, ispisanom u fragmentima, interesantan ja zapis o komunistima: „Komunisti se ne bore protiv ličnosti već protiv sistema koji izaziva nezadovoljstvo u masi. Optužbe se lako mogu napakovati. — ‘Idite na sud, pa dokažite da niste krivi!’ — Na sudu će se pokazati i proces će se okrenuti protiv onih koji ga pokreću”. Zapisom je opisana čast pravosuđa koje je kroz cijelu svoju istoriju veoma često bilo na strani nepravde. Inspirisan mržnjom prema nepravdi, Lalić je u svojim posljednjim knjigama ostavio i svjedočanstva o hrabrim, poštenim i tragičnim ljudima, žrtvama zavjera i laži. Onima kojima su u ime, njima nerazumljive, pravde činjene razumljive i tragične nepravde. Stoga je Lalićevo književno djelo jedan od najhumanijih literarnih i faktičkih priloga istini o ljudskoj hrabrosti, stradanjima i patnjama. Himna ljubavi i odanosti poštovanja odvažnim, poniženim i unesrećenim. U svom tipološkom radu „Intertekstualnost i intermedijalnost”6 P. Pavličić analizira problematiku odnosa jednog teksta sa drugim književnim tekstovma, ali i drugim medijima: „Književni tekst stupa u odnose sa drugim tekstovima, već zbog toga pripada književnosti, ali i obratno: on pripada književnosti zato što uspostavlja veze sa drugim tekstovima ili medijima. Te su veze raznovrsne: književno djelo je povezano sa drugim djelima zato što pripada jednoj epohi, zato što pripada nekome žanru, zato što je pisano nekim stilom, a i zato što govori o nekoj temi”. Pavličićeva analiza međusobnih veza sličnih i različitih tekstova može poslužiti u osvjetljavanju jednog vida problematike   Pavao Pavličić: „Intertekstualnost i intermedijalnost” u zborniku radova Intertekstualnost i intermedijalnost, Zagreb, Zavod za znanost o književnosti, 1988, str. 171. 6

Književna sudnica Mihaila Lalića

249

intertertekstualnosti Lalićeve knjige Opraštanja nije bilo, odnosno završnog sadržajnog dijela knjige — pripovijetke „Preganjanje” u koju je, bez intervencija, interpolirao dnevnik četničkog borca koga je nekim nepoznatim načinom dobio. Primjenom radikalno izmijenjene stvaralačke paradigme koja se očituje u zaokretu prema dokumentarnoj prozi, korišćenju dokumenta bez posrednika, pisac je postigao maksimalnu objektivnost u osvjetljavanju životne i istorijske istine. Četnikov dnevnik, uslovno definisan kao književni žanr, poslužio je Laliću da uspostavi semantičke veze sa svojim dnevničkim tekstovima koji su velikim dijelom inspirisani istom tematikom i posvećeni sličnoj problematici, i odvijaju se u istom vremenskom periodu. Sa aspekta intrtekstualnosti cilj preuzimanja tuđeg teksta načešće je u službi inovacije sopstvenog. U odnosu na raniju poetiku citatnosti, gdje su citati bili u službi svjedoka u kontekstu sopstvenog teksta, preuzimanje četnikovog dnevnika u originalnom obliku je u službi potpune inovacije teksta, kako na saržajnom i formalnom, tako i na idejno psihološkom planu. U procesu psihologije i filozofije stvaranja primat je pripao novom obliku poetike, koja se u odnosu na prethodnu može definisati kao antipoetika. S obzirom na to da književnost od drugih medija može preuzimati bilo materijale, bilo postupke, bilo gotova značenja, četnikov dnevnik svojim krugom gotovih značenja i istina autentičnog zapisivača, zatvara hermeneutički krug značenja Lalićeve prozne knjige Opraštanja nije bilo na mikro planu, ali i određeni značenjski krug cjelokupnog stvaralaštva, na makro planu. Lalićev postupak unošenja neknjiževnih medija (različitih sudskih spisa) u sopstveni književni tekst može se sagledati i u kontekstu intermedijalnosti, postupku kojim se različite neknjiževne strukture unose u književnost. Intermedijalnost je kao izraz zastupljen u razdoblju postmodernizma, ali ona nije njegova ni inovacija ni tvorevina. Intermedijalnost je kao ideja prisutna u umjetničkom izražavanju još od Aristotela Primjenom kontrastne poetike i kontrastne estetike pisac je pristupio specifičnoj obradi umjetničke i životne građe. „Estetika je podložna promenama”, piše Andrić u Znakovima pored puta. „Prema tome boriti se za ‘pobedu i nadmoć‘jedne određene estetike isto je otprilike

250

Zora Jestrović

kao boriti se za pobedu i ustaljenje jednog od četiri godišnja doba”. Značajno je napomenuti da je Lalić kroz sve faze književnog stvaranja ostao vjeran realizmu, ali su se vrste realizma kojima je on pripadao postepeno mijenjale — klasični, kritički, integralni. Modernizovanje realizma podrazumijevalo je i modernizaciju estetskih principa stvaranja. U zbirku Opraštanja nije bilo unio je cjelovit tuđi tekst, u integralnom obliku, što je uslovilo da se daljnji tok pripovijedanja u kontekstu cjelokupne zbirke određenim sadržajima i poetskim idejama prilagodio tome unesenom tekstu, odnosno da su neke piščeve priče uz pomoć tuđih priča povezane zajedničkim centrom interesovanja. Sveo ih je na jedinstven paradigmatski sadržajni i tematski obrazac. Pisac se našao na dvostrukoj poziciji — kao pripovjedač vlastitog teksta i kao priređivač i interpretator tuđeg, koga je intertekstualnim procesom „prisvojio”. Onu ideju, koju je tuđi tekst u sebi nosio i sadržavao prije unošenja u vlastito djelo, Lalić nije preoblikovao niti mu izmijenio logički status već je, saglasno ranijoj upotrebi citata u knjigama fragmentarne proze, produbio smisao i poruku svoje priče, pokazujući kako je priča „Vrt sa stazama koje se račvaju” (Borhes) i ponovo sastaju, povezane jedinstvom značenja. Intertekstualno posredovanje pomoglo mu je u donošenju istinitih sudova o problematici određenih priča (o pravdi, nepravdi, osveti, partizanskoj i četničkoj ieologiji…) Pisac se javlja u ulozi drugačijeg pripovjedača, mijenja ulogu sveznajućeg pripovedača koji, zahvaljujući sopstvenoj imaginaciji, zna ono što se ne može lako odnekud saznati. Porijeklo i izvor znanja su sada poznati, jer potiču i iz relevantnih i poznatih dokumenata. Pozicija unesenog tuđeg teksta u sopstveni tekst je veoma bitna. Njegovo idejno značenje se ne mijenja, ali se poetički usložnjava u novonastalom kontekstu koji postaje paradigmatska matrica piščevih vrednosnih sudova o životu i sudbini čovjeka u istorijskoj i društvenoj pećini i kavezu (novim globalnim simbolima za mjesto ljudskog življenja). Pisac je pronašao neliterarne tekstove o životu i sudbinama ljudi, zagubljene i zarobljene u dokumentima, te intertekstualnim uklapanjem i snagom stvaralačke imaginacije pomoću njih stvorio priče u kojima centralnu ulogu ima sudbina pojedinaca ili kolektiva. Sada se njegova priča značenjski ne određuje kroz jedan sopstveni tekst već kroz intertekstualni kontekst,

Književna sudnica Mihaila Lalića

251

sastavljen od više tekstova. „Šest pričica iz Cetinjskog arhiva” na formalnom i značenjskom planu predstavljaju intertekstualni kontekst, sastavljen od fragmenata nekih drugih tekstova. Posredovanjem u povezivanju tuđih tekstova pisac je svoje pripovijedanje u određenim pričama („Šest pričica iz Cetinjskog arhiva” i „Čast pravosuđa”) pretvorio u intertekstualno istraživanje drugih tekstova, različitih navoda i komentara, a sve u svrhu poetološkog svođenja sopstvenih sudova. Ulančavanjem različitih neliterarnih mikrostruktura u obimnije strukture, dobijen je značenjski jedinstvan oblik umjetničkog teksta, koji je uslovio i nov način čitanja određenih djelova zbirke pripovjedne proze. Dobija se dojam da je upotrebom intermedijalnih citata sugerisao čitaocu da se sâm postavi na mjesto objektivnog sudije u procesu tumačenja označenih problema i pojava, i tako prepozna svoju pravu ulogu u dijalogiziranju sa pričom i njenim autorom. U šestoj knjizi Ispovijesti sveti Avgustin komentariše neobičnu Ambrozijevu naviku da „čita očima” a ne naglas, naglašavajući da se čitanjem u sebi izdvaja od ljudi i ne pruža im priliku da ga čuju i sa njim razgovaraju. Sveti Avgustin je svjestan da u tekstu treba da postoji glas koji poziva na dijalog. Umjetničko djelo koje ne poziva ili ne izaziva na dijalog, na funkcionalnom planu je mrtvo. Shodno ovakvom razmišljanju mogu se posmatrati premise Lalićeve poetike, autopoetike i metapoetike, kako na formalnom, tako i na značenjskom planu. I misao, i riječ, i forma umjetničkog djela su poziv pisca na dijalog, jer nema riječi koja nije po svojoj prirodi dijaloška, kao što je s pravom tvrdio M. M. Bahtin.

252

Zora Jestrović

PSIHOLOGIJA I FILOZOFIJA STVARANJA U POSLJEDNJIM KNJIGAMA Ja nisam čovjek koji voli samo jednu vrstu knjiga. Čitam sve i svuda nalazim duševne koristi. Ivo Andrić

M.

Lalić je radoznali intelektualac i istinski književni poligraf. Bavio se beletristikom (poezija, pripovijetka, roman, drama), srodnim disciplinama (kritika, esejistika, dnevnik, biografija, memoaristika, putopis), kao i graničnim područjem književnih i neknjiževnih formi (polemika, feljtonistika, epistolografija, publicistika, filmski scenario). Pretpostavljao je da će poligrafijom uspješnije riješiti niz dilema i polilema kojima se bavio, kao i pospješiti horizont očekivanja čitalačke publike. U posljednjoj stvaralačkoj fazi (1985–1992) objavio je i djela nastala interferencijom različitih književnih rodova, zatim transformacijom jednih književnih rodova u druge, vršio je i pretvaranje neknjiževnih u književne forme. Djela ove faze, u kojima su do izražaja došle premise kontrastnih poetika i estetika u odnosu na stvaralaštvo prethodnih faza, nijesu dovoljno aktuelizovana u poređenju sa prethodnim stvaralačkim opusom iako su u tješnjoj vezi sa našom savremenošću i predstavljaju završnu sliku Lalićeve psihologije i filozofije stvaranja. Bez njih bi biografija pisca, kao i biografija njegovog djela, čvrsto utemeljena u rodno tlo, ostala djelimično zasjenčena. U prilog pručavanju Lalićeve poetike, autopoetike i metapoetike izuzetno su važni piščevi eksplicitni iskazi u različitim medijima, kao i sâma implicitna poetika stvaranja,

Književna sudnica Mihaila Lalića

253

ali i prilozi književnih kritičara o njegovom fizičkom i duhovnom biću koje u potpunosti korespondira sa njegovim djelom. U svojoj etičko-filozofskoj monografiji Problemi morala u prozi Mihaila Lalića (Podgorica, 2007) Krsto Pižurica tvrdi da je istinska moralnost Crnogoraca do Lalića bila nepoznata i „tek je on sa medalje skinuo pozlatu koja je nosila patos viteškog života i besprigovornog morala Crnogoraca”. U autobiografsko-meditativno-memoarskoj prozi Prutom po vodi (1992) Lalić je zapisao da su izdaja i istraga dvije glavne, vječne teme Crne Gore. Istu misao je varirao i u romanu Gledajući dolje na drumove (1985). Temom izdaje se bavio od Izvidnice (1948) do posljednjih knjiga. Poetikom izdaje protkan je siže skoro svakog djela. Sagledana je kao opšti fenomen univerzalnog karaktera i istovremeno kao specifičnost crnogorskog podneblja. I Crna Gora ima svoje Efijalte (tip prezrenog izdajnika svoje zemlje i naroda). U romanu Odlučan čovjek svjedoči o izdaji kao posljedici straha: „Bojimo se gladi, zime, poniženja, zato je taj strah bio uzročnik prevare, izdaje, zločina, poraza”. Stričevi su u strahu zarobili i predali „domaćoj Švabi” gerilca Jezdimira Milića. U Tamari je zapisao da je čovjek-izdajnik gori od svake životinje i da je „izdaja za jedne ruglo, a za druge snalažljivost”. Sličnu misao je iskazao u intervjuu za Radio Titograd, 4. 10. 1984. godine: „Cilj moga stvaralaštva, ili bolje reći pisanja, je da otmem od zaborava koliko to može pisac i njegova krhka sredstva, da zadržim na vidjelu neka djela i nedjela naših ljudi iz vremena revolucije. Te da jedne istaknem za ugled, a druge prikujem gdje im je mjesto”. Poseban uticaj na Lalića i u stvaralačkoj i u životnoj sferi imao je Petar II Petrović Njegoš — od mladalačkih do posljednjih dana. Njegovo cjelokupno stvaralaštvo prožeto je njegoševskom tradicijom i duhom. Osjećao se Njegoš u markiranim i nemarkiranim citatima i aluzijama različitih vrsta. O piščevom interesovanju za Njegoša i njegošologiju piše R. V. Ivanović u studiji „Njegoš kao životna i stvaralačka

254

Zora Jestrović

inspiracija Mihaila Lalića (u kritici i beletristici)”.1 Ivanović u studiji analizira Lalićev odnos i prema I. Andriću i Marku Miljanovu, nazivajući ih Lalićevim „učiteljima energije”. Lalić je napisao amanetnu studiju „Ivo Andrić u Njegoševoj poeziji” (1993) koja je objavljena u „Glasniku odjeljenja umjetnosti” (CANU, 1993, knj. 12, str. 17–36) u kojoj je analizirao Andrićevu doktorsku disertaciju Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (odbranjena na njemačkom jeziku u Gracu 1924) i studiju „Njegoš kao tragični junak kosovske misli” (1935). Lalićevo interesovanje za Njegoša i njegošologiju datira od 1947. kada je u napisao kratki esej „Vrijeme nastanka Gorskog vijenca (Po pismima Njegoševim i njegovih saradnika)”, objavljenim u listu „Borba”, 18. VI 1947. Njegoševa prisutnost u Lalićevim djelima biće neprestana, u svim književnim vrstama i rodovima. U svom ogledu „Njegoševi poklonici mladog sunca”, objavljenom u jubilarnoj publikaciji Srpske akademije nauka i umjetnosti — Spomenica posvećena 150-godišnjici rođenja Petra II Petrovića Njegoša (Beograd, 1963), Lalić je zapisao da su najagilnije djelatnike književnosti „krijepili svjetlosni potoci Njegoševe poezije”. Efektnim autopoetičkim komentarom, izrečenim u jednom od novinskih razgovora, Lalić profiliše poetiku istine svoga djela, inspirisane Njegoševom filozofijom života i stvaranja. Saopštavanjem istine obezbjeđuje se i trajna egzistencija stvaralačkog čina i djela: „Za sve moje nesporazume sa savremenicima krivi su Njegoš i Krleža, i Zmaj Jova i Đura Jakšić, i još neki na koje sam se ugledao. Najviše Njegoš, jer on je uveo zli običaj da se kažu po imenu i izdajnici i zlikovci, te da im odatle opaka slava teče kroz vijekove…” (Revija „Danas”, Zagreb, 27. XII 1983). Uticaj Marka Miljanova Popovića na stvaralačka i etička opredjeljenja M. Lalića je izuzetno jak. Besjedom „Zublja Marka Miljanova” saopštenom na Međunarodnom naučnom skupu, posvećenom kučkom   Studija je štampana u monografiji R. V. Ivanovića: Njegoš. Njegošologija. Njegošolozi, CANU, Podgorica, 2017. 1

Književna sudnica Mihaila Lalića

255

vojvodi (u Titogradu, 7–9. V 1981) povodom 80-godišnjice smrti, Lalić je saopštio da je Marko Miljanov jedan od najvećih ljudi Crne Gore, čovjek koji svojim primjerima, karakterom, ostvarenim djelom i zavjetom na čovječnost čini čast, spadajući među velikane jugoslovenskih naroda. Smatrao je da se drugi pisci ne mogu porediti sa Njegošem u estetičkoj sferi, a sa Markom u etičkoj. Ako se uzme u obzir uticaj Markovih Primjera čojstva i junaštva, posebno etičkih načela na Lalićeva životna i kreativna opredjeljenja, moglo bi se pretpostaviti da Markovi primjeri čojstva i junaštva (iz XIX vijeka) i Lalićevi primjeri nečojstva i nejunaštva iz XX vijeka (dati posebno u posljednjim knjigama) čine jedan stvaralački istorijsko-ratnički diptihon, jedan moralni kodeks crnogorskog bića u tragičnim vremenima. Tek u sadejstvu čojstva i nečojstva, junaštva i nejunaštva, formira se objektivna slika svijeta, spremna da izdrži sud vremena koja dolaze. Zato se bez djela Marka Miljanova i Mihaila Lalića ne može konstituisati slika istorijskog i etičkog bića Crne Gore. Primjenom kontrastnih poetika, zastupljenih u rodovski i žanrovski različitim djelima, pisac je dao svoje konačno viđenje svijeta. Bez M. Lalića se ne može definisati književno i duhovnoistorijsko biće Crne Gore. Uprkos poznatoj skromnosti, on je apostrofirao svoje mjesto u knjževnoj tradiciji, ali i u budućnosti pisane riječi: „Mislim da stoji ocjena da ono što pišem nije izmaklo tradiciji. Tu se osjeća i narodna pjesma, i Njegoš, i prota Mateja, i Krleža, i Andrić… Sve je to moja predistorija. Korak po korak se išlo. Mislim da sam povezan sa tom tradicijom, a i da sam most za nove napore, za nova ostvarenja i za nove pisce, to jest bez mene oni ne bi mogli da idu dalje — potreban sam im”.2 Djela treće faze stvaralaštva genološki pripadaju egzistencijalnoj prozi jer njihovu suštinu čini egzistencija i realni život. Njihov paradimatski obrazac se očituje u prevlasti fakta nad fikcijom, što je kontrastno   Citat je Lalićev odgovor na pitanje, postavljeno na studentskoj tribini u Titogradu, 3. decembra 1982. godine. 2

256

Zora Jestrović

poetici prethodnih djela. O tome svjedoči sâm pisac u svojoj autobiografiji Epistolae seniles (Staračke poslanice), u segmentu „Pisac o sebi”3 (str. 151–155): „U ratu sam upoznao mnoge drugove koji u borbi za bolji život budućih pokoljenja nijesu žalili svoje živote. Učinilo mi se da su to najzanimljiviji ljudi našeg vremena, da oni daju boju vremenu — zato sam o njima najviše pisao pokušavajući da se pisanjem i knjigom o njima borim za njihove ideje — za mir, za slobodu, za čovjeka dostojan život radnih ljudi”. Dnevnička i pripovjedačka proza M. Krleže, kao i meditativnomemoarska proza Iva Andrića4 (Znakovi pored puta i Sveske) podsticajno su djelovale da i Lalić objavi svoju fragmentarnu prozu koju je počeo pisati još 1958, a koja je čamila u rukopisu u stvaralačkoj radionici. Ova proza će piscu poslužiti, između ostalog, kao pogodan kontekst za definisanje egzistencijalne filozofije življenja, kao i filozofije stvaranja. O uticaju Krležinog djela Lalić je ostavio zapis u autobiografiji (str. 155): „Nešto kasnije sam upoznao Krležine knjige i vidio: ne piše pisac tek onako, što mu se piše, nego se pisanjem bori protiv nekog odvratnog stanja, protiv nasilja, pljačke nejakih i bijede, a za neko pravednije stanje koje bi se zajedničkim naporima moglo ostvariti”. Za razliku od prethodne, integralne slike svijeta, pisac u fragmentarnoj prozi nudi parcijalnu. Umjesto konstrukcije životne građe,   Branko Popović navodi da je tekst „Pisac o sebi” preuzet je iz Prosvetinog izdanja Lalićevog romana Svadba, Beograd 1963, str. 5–8. 4   R. V. Ivanović u knjizi Stvaralački uzori i izazovi (Njegoš, Andrić, Lalić), CANU, Podgorica, 2015, u studiji „Raznoobraznost vrsta žanrova u Andrićevoj fragmentarnoj prozi (Prilog genologiji)”, str. 183–199, piše o žanrovima u Andrićevoj fragmentarnoj prozi. 3

Književna sudnica Mihaila Lalića

257

prisutna je njena destrukcija, ali se zakonom spojenih sudova riječi i njihovih značenja ponovo oblikuju značenjski zaokružene tematskomotivske cjeline. Sopstvenu viziju života predstavio je na noviji način iako se godinama uporno protivio svim vrstama modernizama, odnosno promjeni stvaralačke paradigme. Laliću je kao i Andriću odgovarala fragmentarna proza iz više razloga. Efektno pojašnjenje funkcije fragmentarne proze dao je R. V. Ivanović5 u svojoj monografiji o Ivu Andriću: „Fragmentarna proza po svojoj prirodi najprije teži da održi ravnotežu sa integralnom prozom elaboriranom u brojnim, dragocenim i slojevitim Andrićevim pripovetkama i romanima (završenim i nezavršenim), a potom svim tekstovnim i vantekstovnim sadržinama upućuje na dijalektiku zbivanja (egzistenciju), mišljenja (noetiku) i stvaranja (poetiku). Složenu jednostavnost i funkcionalnu ne-dovršenost fragmentarne proze stoga moramo razlikovati od druge vrste diskurzivne prakse (osobito onda kada se ne radi o fiktivnom nego o faktičnom značenju). Samo se na taj način može kretati putem ka što potpunijem saznanju velikog broja binarnih opozicija (realno — nerealno, racionalno — iracionalno, fizičko — metafizičko, pojavno — mistično, i čitav niz drugih). Knjige fragmentarne proze poput Andrićevih ne samo što ne mogu biti završene, nego ne mogu u njima biti završene čak ni veće narativne ili esejističke cjeline, pa ni pojedini fragmenti, jer svi oni, skupno i pojedinačno, vapiju za produžetkom”. I Lalićeva, kao i Andrićeva fragmentarna proza, interferira sa njegovom integralnom prozom, upućuje na dijalektiku zbivanja, mišljenja i stvaranja. Ni Lalićeve knjige fragmentarne proze nijesu završene. I u njima ima niz nedovršenih narativnih ili esejističkih cjelina. Neke od njih su tek u procesu generiranja književnog teksta ili ideje dobile   R. V. Ivanović: Andrićeva mudronosna proza (Znaci života i znaci umetnosti), ITP „Zmaj”, Novi Sad, 2oo6, str. 160. 5

258

Zora Jestrović

u kasnijim djelima svoj završetak. I Andrićevu i Lalićevu fragmentarnu prozu prožima pesimistička vizija života, ali i skup saznanja koja su kontinuirano sticali iz različitih oblasti umjetničke, naučne i kulturne djelatnosti. Nepresušni izvor piščeve kreativne energije je i ljuto i gorko nezadovoljstvo sa svijetom koji ga je okruživao, „želja, navika, nagon da optužim, pa i da pokušam da ispravim neke stvari” (Prutom po vodi, str. 335). Upravo u pokušajima ispravljanja nekih stvari, zasniva se najvećim dijelom poetika stvaranja posljednjih knjiga. Bio je i ostao veliki nezadovoljnik. Trudio se da u svome djelu ukine granicu između stvarnog (fakta) i zamišljenog (fikcije) iako je pretpostavljao i zapisao da neka priča nije lijepa „baš zato što je istinita i poučna”. Koliko god mu je stalo do dijaloga sa čitaocem, toliko je osluškivao riječ kritičara bez obzira što im nije bio naklonjen. U jednom intervjuu je otkrio svoj odnos prema kritičarima, ali i ulogu dokumenata u konstituisanju stvaralačkih sudova, kao i mogućnost reinterpretacije starih tema i dilema: „Prigovarali su mi ponekad kritičari da sam partizane prikazao kao previše pozitivne, a četnike i njihove oficire, naprotiv, kao negativne…Pod pritiskom te kritike za trenutak sam posumnjao u ispravnost subjektivnih zapažanja i shvatanja koje sam iz rata iznio. Da provjerim, uzeo sam da preturam dokumente zaplijenjenih neprijateljskih arhiva, zapovijesti komandanata, izvještaje koje su dobijali, unapređenja, odlikovanja itd. Ono što sam tamo našao, uvjerilo me da smo svi mi pisci oslobodilačke borbe — srpski, hrvatski, crnogorski, vrlo malo napisali o patnjama koje su našim narodima nanijeli i zadali saradnici okupatora — četnici, ustaše, balisti i drugi” („Oko”, Zagreb, 10. II 1980). Lalić svojim iskazom svjedoči i o nemogućnosti pobjede istine. Čekanje pobjede istine „je ustvari je najposljednja iluzija, lijek koji ništa ne izliječi”. Zato on preuzima na sebe borbu za odbranu i pobjedu istine. Među junacima posljednjih knjiga je i novi tip junaka — antiheroj i antičovjek (…„kad se gad rodi; on gad bude čak i prije no postane

Književna sudnica Mihaila Lalića

259

nečiji špijun”). A „glad za vlašću povezana sa visokim mišljenjem o sebi uz potpuni nedostatak stida, ljubavi i sažaljenja” (Opraštanja nije bilo, str. 130). Poetiku autokritičkog sagledavanja stvarnosti i namjeru da se svojim djelom i sopstvenim načinom života distancira od lažnih moralista, pisac iskazuje komentarom: „Gledajući ovo što se razvijalo poslije rata i pobjede takozvanih komunista — ovdje ja namjerno i sasvim svjesno kažem takozvanih, jer mi savjest ne dopušta da nazovem istim imenom pobjednike i one što su sve svoje dali za tu pobjedu koja ih je obmanula i moralno i svakako”… (Opraštanja nije bilo, str. 129). Do kraja života nije se odrekao ideala komunizma kojima je bio zanesen još od rane mladosti. U knjizi Prutom po vodi (21. decembar 1962) je zapisao da „komunizam, i kada bi bio izmišljena stvar, isplatio bi se čovječanstvu kao iluzija koja je trajala više od sto godina i stvorila stvari i iskustva koja će potrajati”. Ovaj iskaz je ponovo komentarisao pred kraj svoga života, potvrđujući jedinstvo čina i djela, odnosno saglasnost svoje eksplicitne poetike i implicitne poetike stvaralaštva: „Ni poslije fatalnih izdaja, koje se nižu drugom polovinom dvadesetog vijeka, i teških tragičnih iskustava kojima se kraja ne zna — ja i danas ostajem pri onome što sam napisao”6. Proze nastajale u posljednjim decenijama XX vijeka karakteriše djelimično ili potpuno poistovjećivanje stvaralačkog i epskog subjekta. Fikcija i stvarnost se ne mogu jednostavno odijeliti, a posebno u novonastaloj kontekstualnoj cjelini koju je terminom fakcija imenovao američki pisac N. Majler. Upravo fakcijskom vrstom proze pisac je pokušao da u potpunosti objektivizira sliku svijeta u svojoj posljednjoj knjizi proze Opraštanja nije bilo. I Lalić, slično I. Andriću, u prvoj etapi svoga književnog stvaranja ne otvara svoju stvaralačku radionicu i   Budo Simonović: Nikad kraja tamnicama (Lalićeve poruke i poduke), Podgorica, 2018, str. 61. 6

260

Zora Jestrović

pažljivo čuva svoj intimni svijet od svih vrsta radoznalosti — od kritičara, čitalaca i sagovornika. Od druge polovine osamdesetih godina, objavljivanjem fragmentarne proze, radikalno je izmijenio i svoje ranije stavove. Otkriva svoj unutrašnji svijet, svoja književna i naučna interesovanja, način korespondencije poetskih ideja, etimone budućih književnih tekstova, usaglašenost eksplicitne i implicitne poetike. U procesu analize Lalićeve psihologije i filozofije stvaranja, kao i složenim odnosima njegove eksplicitne poetike i implicitne poetike njegovog djela, nezaobilazna je knjiga autobiografsko-memoarsko-meditativne provenijencije Epistolae seniles (Staračke poslanice) u kojoj je pisac otkrio svoje prve potrebe za umjetničkim iskazom sopstvenih osjećanja. Poslije očeve smrti (1921) kada mu je bilo sedam godina, želio je da o tome napiše pjesmu. Kaže da nije uspio da sastavi pjesmu o smrti i žalosti što za njom dolazi, iako je našao parče papira na kome bi sve ispisao. U autobiografiji je ostavio kratki esej o Bodleru koji počinje tvrđenjem da „Bodlerove pjesme kod nas nijesu prevodili karijeristi, no samo znalci, pjesnici i ljubitelji koji su to činili s ljubavlju i uživanjem”. Bodler, ‘prokleti pjesnik’, plijenio je piščevu pažnju i pobudio mu pritajeno čulo za poeziju. Skrenuo ga „bar privremeno s pravolinijske staze kojom sam dotle koračao”. Posebno mu se sviđalo što Bodler nije bio egoističan i antisocijalan kako su ga predstavljali tadašnji kritičari koje pisac naziva larpurlaristi. Citiranjem Bodlerovog zapisa, pisac anticipira svoje filozofsko egzistencijalno gledište koje je u fragmentarnoj prozi iznio u prilog autokritici revolucije — pisao je o raslojavanju društva u cjelini, naveo Ćopićevo viđenje ponašanja djece iz viših slojeva društva. Tvrdi da kod Bodlera ima pasaža koji bi ga mogli svrstati u soc-realiste. Citat je u službi profilacije sopstvenih kreativnih i poetičkih opredjeljenja: „Ima nešto apsolutno čudno u crnoj mrlji koju čini siromaštvo na suncu bogatstva ili, ako se to hoće, u ovoj sjajnoj mrlji bogatstva na beskrajnoj pomrčini bijede, da treba pjesnik, filozof, pisac bude čudovišan, pa da se ne uzbudi do strave. Svakako da takav pisac ne postoji; on ne može da postoji. I u sâmom Bodlerovom djelu ima mjesta koja pokazuju da je katkad bolno osjetio ono što je nazvao klasnim razlikama.

Književna sudnica Mihaila Lalića

261

Toga ima više u proznim pjesmama, na primjer: ‘Raskoš, bezbrižnost i prekomjerno izobilje kojim su bogataška djeca uvijek okružena, čine ih tako lijepim da skoro pomišljamo kako ona i nisu od one iste materije od koje su djeca srednjeg staleža i sirotinje’” (str. 123). U kontekstu eseja o Bodleru, Lalić analizira poemu Javna ptica Milana Dedinca koja ga je inspirisala da i sâm napiše poemu Djevojka na mjesečini koju je ubrzo uništio, obrazlažući uništenje nedostatkom talenta, ali i dolaskom vremena koje nije za pjesmu. U isto vrijeme pohvalno se izražava o Dedincu koji je svoju slobodu i poeziju, i sve, rizikovao da pomogne komunisti N. Kotaru, osuđenom na pet godina robije, da pobjegne iz zatvora. Drugim riječima, stvaralačke uzore je vidio među onim pjesnicima čija su djela i karakterne osobine graničila ili se podudarala sa njegovim etičkim kodom. Uvidom u cjelokupno piščevo stvaralaštvo može se utvrditi da su se premise njegove poetike, od najranijeg perioda pa do kraja života, čvrsto zasnivale na etičkim normama sa krajnjim ciljem da se odbrane humane vrijednosti ljudskog života i sâm čovjek pritisnut terorom ljudskih i kosmičkih zakona. U autobiografiji je ostavio zapis i o neuspjelom putopisu, opisu svoga puta preko spržene Crne Gore. Kao što je uništio svoju poemu „Djevojka na mjesečini”, tako je iz rukopisa Razgovori sa Lalićem (1984), koji su priredili Jevto Milović i Janko Brajković, a koji je imao 512 stranica, nakon dvogodišnje redakture izbacio dvije trećine razgovora, a potom odustao od objavljivanja. Vjerovatno se vodio mišlju da je ta knjiga nastala tuđom inicijativom i na insistiranje javnosti. Nije volio intervjue, mislio je: „Kajaću se ako kažem, a i ako ne kažem. Neka bude šta bude”. Nakon trinaest godina, redigovana verzija novinskih razgovora sa Lalićem posthumno je objavljena pod naslovom Pipavi posao spisatelja7. U njoj je sadržan trideset i jedan razgovor sa Lalićem. U njoj su zabilježene piščeve reakcije   Knjigu razgovora sa Mihailom Lalićem Pipavi posao spisatelja (Razgovori o knjigama između 1962. i 1984. godine), Podgorica, 1997, posthumno je izdao R. V. Ivanović i za nju napisao predgovor „Podnošljiv oblik nesavršenstva (Životna i stvaralačka 7

262

Zora Jestrović

na različite vrste podsticaja koji su ga inspirisali da se u vidu polemičkih iskaza obrati pisanom riječju. Piščeve reakcije su date u sinhronoj ravni, a podsticaji za njih su različite prirode: stvaralački, egzistencijalni, etički, ideološki, istorijski, filozofski, politički… Sa trima knjigama fragmentarne proze i autobiografijom Epistolae seniles, knjiga Pipavi posao spisatelja, za sada8, najefikasnije profiliše piščev stvaralački i fizički portret. Cjelovitu sliku portreta upotpuniće objavljivanje zapisa iz piščeve rukopisne zaostavštine koja svojom obimnošću (blizu 7000 stranica) govori da se radi o piscu urođenog talenta i izuzetnog kreativnog potencijala, o čovjeku nesvakidašnje intelektualne i radne energije. U predgovoru knjizi Ivanović piše da je Lalić, uprkos dvije i po decenije poznanstva sa njim, odbijao da zajednički naprave knjigu Knjiga razgovora o svim aspektima njegove životne i stvaralačke vizije, poput knjige Predraga Matvejevića Razgovor sa Krležom (1969, 1971, 1972, 1982) koja je izazvala veliko interesovanje javnosti. Pisac je svoja gledišta i životna opredjeljenja promijenio tek u drugoj etapi kada je osjetio naglo osipanje i rastakanje skoro svih životnih vrijednosti. U saglasnosti sa svojim nezadovoljstvom, ali i vječnim stoicizmom, pokušao se stvaralaštvom suprotstaviti opštem rasulu i vidnoj dekonstrukciji svih vrijednosti. Svim svojim potencijalom branio je idealistički zamišljene vrijednosti pozitivne utopije, posebno komunizma i socijalizma. R. V. Ivanović u predgovoru, veoma efektno iznosi svoje etičke i vredonosne sudove o Laliću, dajući na malom prostoru cjeloviti portret pisca: „S punim pravom za Lalića se može reći da je on osjećao puls vremena, njegove istorijske prekretnice, ta da je u estetičkom smislu to posljednji izdanak romantičarski shvaćene čistote osjećanja i etičkog idealizma. On je istinski izdanak one linije duhovnosti koja započinje Njegošem, nastavlja Markom opredeljenja Mihaila Lalića)” koji je objavljen i u Ivanovićevoj monografiji Enigme i paradigme u djelu Mihaila Lalića, (str 213–239). 8   Pisac ima u rukopisu oko 7000 stranica zapisa koji nijesu uvršteni u štampane knjige fragmentarne proze. Oni će objavljivanjem baciti dodatno svjetlo na fizičku biografiju pisca i biografiju njegovog djela.

Književna sudnica Mihaila Lalića

263

Miljanovim Popovićem, a završava djelom i činom Mihaila Lalića, u najboljoj tradiciji aktivističke filozofije, i patrijarhalne i skriptivne kulture posljednja dva vijeka” (str. 215–216). Časopisne i novinske razgovore vodio je nerado jer ih nije smatrao primjerenim za iskazivanje egzistencijalnih, estetičkih i poetoloških opredjeljenja. Bio je uvjeren da u tim razgovorima više ugađa tuđim potrebama nego svojim. Najviše je insistirao na životnoj i umjetničkoj istini. Isticao je potrebu angažovanosti pisca i djela, aktuelnost pisanja, visoki estetski nivo i originalnost stvaralaštvala. U razgovorima je književni diskurs pretpostavljao ideološkom, stoga je i razumljiva njegova intencija da stvori djela filozofske i gnomske vrijednosti (poput Njegoša). Dajući knjizi podnaslov „Razgovori o knjigama između 1962. i 1984. godine” Lalić je, prema Ivanovićem mišljenju, apostrofirao „biografiju djela” u odnosu na biografiju pisca. U razgovoru „Od čovjeka do đavola i obratno”, koji je 1963. vodio sa Miodragom Maksimovićem, Lalić govori o književnosti kao obliku sinteze svijesti jednog vremena, o uticaju pisca i njegovog djela na buduća vremena — o odnosu egzistencije i esencije stvaralačkog čina: „Literatura svoje pokretačke snage tajanstvenim mrežama kapilara crpe iz širokih narodnih slojeva, iz njihovih želja, nade i maštanja. No kad pisac preradi sve te želje, nade i maštanja narodnih masa, on od njih pravi oruđe koje daleko efikasnije dejstvuje na te mase i na njihovo potomstvo”. Pisac je istinski od sâmih početaka stvaranja vjerovao u budućnost svoga djela i gajio nade u njegovu pozitivnu perspektivu, što je iskazao daleke 1960. godine autokomentarom u knjizi Prutom po vodi (1992): „Sve u svemu, moje djelo ima šanse da me nadživi, iako nije ni moderno, ni morbidno, ni urbano, ni groteskno, čak nije ni fleksibilno — nije ništa od onoga što se danas traži i hvali”. Nakon 26 godina (9. marta 1986), zapisom u istoj knjizi, ponovo iskazuje uvjerenje u moć pisane riječi, i očekivanje srećnije budućnosti: „Ne znam zašto, ali svejedno — čak i ja krišom zamišljam da sjutra ili prekosjutra mogu zapjevati druge

264

Zora Jestrović

ptice, i da nije sasvim sigurno da će biti samo zlovremenice”. Ako bi pisac svome djelu zbog iznošenja negativne esencije života, ukinuo pravo na budućnost, onda njegovo djelo ne bi imalo ni humanu ni egzistencijalnu vrijednost, niti služilo čovjeku. U tom smislu se može pojmiti sljedeći poetički iskaz: „Humanost je ne samo opšta ideologija, no i praizvor umjetnosti. Čak i kad je gorka, ironična, pa i kad je sarkastična i cinična njena forma — umjetnost vazda ima u korijenu brigu i želju za dobro čovjeka” (Revija „Ovdje”, mart, 1984). Veoma značajan Lalićev autopoetički komentar nalazi se u knjizi Dobrašina Jelića9 koji je pisac izrekao prilikom trećeg susreta sa D. Jelićem u Herceg Novom, 23. IX 1991. godine. Poredeći svoje djelo sa djelom O. Hakslija10, pisac je pomalo skeptičan prema aktuelnosti sopstvene problematike stvaranja, odnosno njenoj sudbini u budućnosti, ali je ipak uvjeren u njenu trajnu vrijednost: „Ja čitam Oldosa Hakslija. I upoređujem njega i sebe. To je kao nebo i zemlja. Šta će čitalac reći, strahujem kad pročita mene poslije Hakslija. Doskoro sam mislio da me je izvukla revolucija, koja je bila drugačija od svih za koje se zna — i po humanističkoj ideji, i po načinu na koji je izvedena. Sad vidim, da je sve drugačije, no što sam očekivao, čemu sam se nadao. A samim tim, i moja literatura neće biti ono što je trebalo da bude, i što bi bila da je zbilja išla drugačijim tokovima. Ali, nešto će valjda ostati…”.   Dobrašin Jelić: Tek treba neko da se uzdigne (Susreti sa Mihailom Lalićem i još ponešto), Beograd, 2014, str. 36. D. Jelić je dobitnik Nagrade „Mihailo Lalić”, I. K. „Komovi” iz Andrijevice, za roman Beskrajna polja čička, za 2003. godinu. 10   Haksli je engleski romanopisac, pjesnik, esejista, skeptični intelektualac. Roman ideja i utopija Vrli novi svijet, nastao 1931. godine, jedna je od savršenih negativnih utopija. Opisao je zastrašujući svijet prema kome naš svijet ide, iako ne bi smio. Haksli piše o sukobu tradicionalnog čovjeka, koga naziva divljakom, sa moralom, režimom i politikom „budućeg” društva. Radnja se odvija u Londonu 2540. godine 9

Književna sudnica Mihaila Lalića

265

A kad je u pitanju sâm proces stvaranja, radna i kreativna energija, kao i odnos prema ostvarenom, onda su za profilaciju Lalićeve poetike od izuzetne važnosti i upute koje je dao D. Jeliću pošto je saznao da je objavio već nekoliko knjiga. Potvrdio je i ponovio svoje trajno opredjeljenje da stvaralački čin treba uvijek usavršavati, djelu dati mogućnost da produži život na noviji i savršeniji način, da se u stvaralaštvu uvijek može naći efektniji način kazivanja. Uvijek je nalazio razloge za popravljane i najuspješnih knjiga, pisanje i popravljanje posmatrao je kao jedinstven proces stvaranja: „E, sad moraš još više da radiš. Da vodiš računa o svakoj riječi. O svemu. Dosad su ti tražili šta ti je dobro, a sad će — šta ti ne valja. Pisac mora da se upinje iz petnih žila da što bolje, što jednostavnije, kaže ono što treba da se kaže. Treba stalno raditi, i uvijek treba biti nezadovoljan postignutim. Jedino tako pisanje ima nekog smisla”. Prilikom posljednjeg susreta sa Lalićem, na konsultativnom sastanku Udruženja Vasojevića, održanom 22. decembra 1992. u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, praktično u predsmrtnim danima, D. Jelić je zapisao piščev komentar o pritisku na borce Narodnooslobodilačkog rata: „Ta imena se moraju braniti, kao dio vremena, koje se ne može izbrisati”. Sa sigurnošću se može potvrditi da je ovom rečenicom pisac, na kraju svoga života, potvrdio usaglašenost svojih životnih principa sa smislom i sudbinom stvaranja. I zaista, ono što je M. Lalić branio svojim djelom, ne može se izbrisati. Njegovi tragovi žigosanja zla ostali su prepoznatljivi i treba da posluže kao etički kodeks na putu u humanu budućnost. Svoju urođenu skromnost iskazao je riječima da neko treba tek da se izdigne iznad ostalih saplemenika u Vasojevićima. Ova misao, tvrdi Jelić, nije ranije ni u kojem piščevom iskazu zabilježena. Iako je na pitanje M. Ćulafića, da li je čitajući tekst nekog kritičara o svom djelu osjetio zadovoljstvo, Lalić kao odgovor naveo konstataciju danskog kritičara Stefensona da je njegovo djelo „žalopojka pobjednika”, tu pesimističku ocjenu je negirao „Epilogom” knjige fragmentarne

266

Zora Jestrović

proze Prutom po vodi („Sigurno je samo jedno: pisanje je uzaludan otpor protiv zaborava, kao što je medicina beznadan otpor bolestima, a življenje uzaludna borba protiv smrti. Znamo da ćemo na kraju podleći, ali zato još ne zatvaramo apoteke, bolnice ni fakultete, i trudimo se koliko možemo da ne podlegnemo prije roka”). Njegova književna zadužbina nastajala je u nepekidnom procesu sinergije, odnosno istovremenom upotrebom različitih vrsta energije — egzistencijalne, intelektualne, intuitivne i kreativne. Stvaralaštvom posljednje faze (1985–1992) pisac pruža potpuni uvid u svoju eksplicitnu i implicitnu poetiku, odnosno poetiku, autopoetiku i metapoetiku. Osnovno poetičko načelo ovih rodovski i žanrovski rarazličitih knjiga, u kojima je logičkodiskurzivni stil pisanja nadređen metaforičkom jer je fakcija nadređena fikciji, očituje se u piščevoj intenciji da njegovo djelo bude objektivno svjedočanstvo jednog vemena, upućeno savremenom čitaocu ali i potomcima u bližoj i daljoj budućnosti. Međutim, koliko god se pisac trudio da bude objektivan u prikazivanju određene životne stvarnosti, epski subjekat iz njegovih knjiga progovara kao „ljetopisac sopstvene duše”11 jer on i njegovo djelo su išli uporedo, montenjevski rečeno, nijesu išli nego su nošeni različitim silama života („Mi ne idemo, nas nose”). Sva djela ove faze stvaranja pripadaju egzistencijalnoj prozi angažovanog pisca, ustvari kritičkog subjekta koji nakon toliko godina stvaranja, pred sâm kraj života skeptično gleda i na mogućnost samospoznaje. Filozozofija njegovog stvaralaštva jasno daje na znanje da je put do spoznaje, kako sâmoga sebe, tako i zakona koji vladaju svijetom i životom, izvan dometa ljudskog saznanja. Istorijska i društvena zbivanja uslovila su i odredila karakter psiholoških zbivanja. Poetika posljednje faze stvaranja utemeljuje se na autokritici revolucije, što je u koliziji sa poetičkim opredjeljenjima prve faze stvaranja (u kojoj je pisac afirmisao i slavio revoluciju) i druge (kada je prožet izvjesnom dozom skepse preispitivao njene vrjednosne sisteme). U trećoj   Sintagmu „Ja sam ljetopisac sopstvene duše” saopštio je ruski pisac — sibirski zatočenik, Varlam Tihonovič Šalamov (1907–1982), pisac pripovjedne zbirke autobiografskog karaktera Priče sa Kolime. 11

Književna sudnica Mihaila Lalića

267

fazi se pita — je li revolucija usrećila svoje najodanije učesnike, i zašto su mnogi od preživjelih u borbi za slobodu, u miru preživljavali nove muke zbog neke drugačije slobode. Autokritikom revolucije pisac ukida konstruktivnost, osnovu svoje poetike prethodnih faza, a uvodi destruktivnost kao novi poetički moto. Biografija revolucije u njegovim knjigama se kretala od afirmacije do negacije. Umjesto junaka, kakvi su opisani u ranijoj romanesknoj i pripovedačkoj prozi, u ovoj fazi se pojavio antijunak i antičovjek. Umjesto humanog i ljudskog, pisac je ogolio nehumano i neljudsko. Afirmacija revolucije opisana je afirmativnom poetikom, a negacija revolucije, kontrarevolucija, i autokritički odnos pisca prema svim označenim devijacijama svoga vremena, opisani su negatorskom poetikom, koja se u svom krajnjem ishodištu može definisati kao anti-poetika. Uporedo sa stvaranjem pisac je bio obuzet sumnjom i nadom u smisao ostvarenog, ali i pitanjem na koje sve načine pisana riječ utiče na čitaoce. Generiranje jedne poetske ideje o djelotvornosti pisane riječi započeo je u romanu Dokle gora zazeleni (str. 255), tvrdeći da najveći književnici nijesu uspjeli da svojim djelom isprave devijantne postupke svojih sunarodnika. Njemci nijesu bili manje svirepi pošto su njihovim jezikom pisali Gete, Šiler, Hajne, Marks, Engels i drugi, a Englezi nimalo duševniji poslije Šekspira, Šelija i Kitsa. Pod uticajem Nušićevih komedija u Srbiji se ništa nije popravilo. Poseban paradoks predstavlja činjenica da se među Crnogorcima pod uticajem Njegoša i Gorskog vijenca broj potkazivača i izdajica nije smanjio, već naprotiv, povećao. Ova razmišljanja pisac je kasnije unio u fragmentarnu prozu, proširujući ih negativnom karakterizacijom Francuza i dodavanjem novih imena iz njemačke, engleske i srpske književnosti. Svoj autopoetički iskaz poentirao je rečenicom da knjige nikad ništa ne poprave, „no bi se moglo posumnjati da na neki jeziv način knjige razvijaju apetite za poroke” (Prelazni period, str. 299). Ideju da neke knjige određenu vrstu čitalaca podstiču poroke na pragmatičan način je primjenio profilišući antijunaka u romanu Odlučan čovjek, čime je i zaokružio generiranje ideje o dometima djelotvornosti pisane riječi, slične onoj koju je Helen Eksli metaforično definisala riječima: „Knjige mogu biti opasne. Na najbolje bi trebalo staviti upozorenje: ‘Može promijeniti

268

Zora Jestrović

vaš život’”. Na primjeru B. Šančevića, odlučnog čovjeka, Lalić će pokazati da je uticaj knjige i način njenog prijema ponekad jači i presudniji od uticaja najbližih u porodici. Knjiga je kod njega pobudila želju da bude lovac na ljude i bezosjećajni likvidator nevinih, i onih koji bi mogli nešto skriviti ako prežive. Pojavu i osobine Bojove odlučne zločinačke efikasnosti pisac obrazlaže riječima koje on upućuje doktorki koja se interesovala za porijeklo njegove strastvene želje za ubijanjem: „Mislim da je to moglo početi onda kada sam pročitao priču Mrlja krvi. Napisao je to neki od ruskih narodnjaka, možda Stepnjak ili neki od njegovih đaka. Opisuje kako su otkrili da imaju izdajicu u organizaciji, kako su ga uhvatili i ubili. Priča kratka, vjerovatno prema istinitom događaju, jer imali su tih Azefâ raznih vrsta i veličina. Meni je taj tekst otkrio da i kod nas postoji opasnost od te fele, te da je potrebno da neko dežura, da ih nanjuši prije no učine štetu. Ukratko tečeno: da ih lovi i likvidira bez milosti. Po mogućstvu da ih ščepa unaprijed, dok nijesu ništa učinili” (str. 137). Lalić napominje da su i drugi tu knjigu čitali pa nijesu postali ubice, a s druge strane, mnoge ubice Mrlju krvi nijesu čitale. Knjiga je u Boju pobudila ubilačke porive jer su u njemu već odranije živjeli, što znači da knjiga sâma po sebi nije izvor zla. „Um je sâm svoj svijet / i on u sebi od pakla / / može da načini raj / a od raja pakao” (Dž. Milton). Izvor zla je u čovjeku, a njega knjiga, na neki način i u određenom trenutku, može pokrenuti. Jedan latinski citat kaže da „svaka knjiga ima svoju sudbinu. Onakvu kako je čitalac shvati”. Istina je da su „neke knjige nezasluženo zaboravljene, ali nijedna nije nezasluženo zapamćena” (W. H. Auden), posebno ona koja otkriva ono što stvarnost skriva. „U potrazi za istinom”, kaže D. Ćosić, „pisac ima prava na sva sredstva”. U tom smislu Lalićeve knjige će biti i treba da budu zapamćene. Iako se Lalić, pred saznanjem da revolucija nije usrećila svoje najodanije učesnike u srazmjeri svojih obećanja, i da je socijalizam još jedna utopija u nizu utopija ljudskog društva, osjeća kao pred „Zidom plača”, on nije podlegao nihilističkom raspoloženju. Duboko utemeljena

Književna sudnica Mihaila Lalića

269

pokretačka snaga njegove poetike i etike je nada, ona nada čije je neposjedovanje sramotno — hemingvejevska vječna nada u pobjedu čovjeka. U tom smislu se može pojmiti njegov eksplicitni iskaz: „Moji motivi nijesu samo ratni nego više revolucionarni; moji junaci nijesu samo ratnici nego revolucionari ili kontraći. Rat me, možda, ne bi nimalo interesovao da u njemu nije bila dublja i trajnija sadržina: revolucionarna borba i izgradnja čovječnijeg društvenog poretka koji otvara nadu da ratova više ne bude” (Pipavi posao spisatelja, str. 37). Odričnim riječima Dostojevskog, koji je početnu slavu stekao svojim dnevnicima i zapisima iz mrtvoga doma: „Neću i ne mogu da vjerujem da je zlo normalno stanje ljudi”, može se primjereno iskazati i piščeva vitalistička autopoetika, kao i poetološka premisa da čovjek, uprkos svim negativnim izazovima života, treba da sačuva duh i ljudsko u sebi, a posebno u vremenima kad je ens enti lupus (svako svakom vuk). Svojom implicitnom poetikom Lalić svjedoči da je umjetnost najljepši primjer i utočište besmrtnosti i da je vječno samo ono što umjetnost dotakne. Lalić se, kako je rekao Dragutin P. Vukotić, samoizolacijom štitio od dangube. U toj samoizolaciji nastala su umetnička djela kojima se neraskidivio vezao za svoje vrijeme, ljude i zemlju. U umjetnost radi umjetnosti nije vjerovao. Bio je pristalica mišljenja da moderne pisce čitaju samo čitaoci, a klasične autori i čitaoci. Neprestano je bio obuzet recepcijom svoga djela i njegovom sudbinom kada on sâm bude „iza kraja” i još dalje „do beskraja”. U knjizi Prutom po vodi (str. 333) Lalić u cjelosti citira pjesmu „Oblak” Dobriše Cesarića, svog omiljenog pjesnika. Možda je tajna citiranja u drugoj strofi pjesme, čijim se stihovima u potpunosti može opisati Lalićev fizički i duhovni portret: „I svak je išao svojim putem / Za vlašću, zlatom, il za hljebom / A on — krvareći ljepotu — / svojim nebom”. Cesarićevim stihovima iz pjesme „Pjesma mrtvog pjesnika” može se na emotivan, ali i poetički pouzdan način spoznati pjesnikova

270

Zora Jestrović

vizija života i umjetnosti. Lalić se kao čovjek i umjetnik nije priklonio ni krajnjem optimizmu, ni krajnjem pesimizmu. Njegova vizija života je stoička, sa nadom i vjerom u bolje, kao krajnjim ishodištem svih životnih drama, procesa i sukoba. Pisac je duboko vjerovao u svrsishodnost i djelotvornost stvaranja i ostvarenog, u svevremensku prohodnost svoje riječi. U vječni život riječi, i kada on bude „s one strane”: „Moj prijatelju, mene više nema. Al nisam samo zemlja, samo trava. Jer knjiga ta, što držiš je u ruci, Samo je dio mene, koji spava. I ko je čita — u život me budi. Probudi me, i bit ću tvoja java. ——————————— Sav život moj u tvojoj sad je ruci. Probudi me! Proživjet ćemo oba Sve moje stihom zadržane sate, Sve sačuvane sne iz davnog doba. Pred vratima života ja sam prosjak. Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba”! Poređenjem eksplicitnih piščevih iskaza sa filozofijom i psihologijom stvaranja njegovog djela, uočava se usklađenost njegove eksplicitne poetike i imanentne poetike stvaralaštva u cjelini, odnosno usaglašena jednakost etičkog i estetičkog dejstva. Sa većinom pozitivnih junaka svoga cjelovitog stvaralaštva Lalić se praktično poistovjećivao, ukazujući na podudarnost stvaralačkog subjekta sa pozitivnim junacima, koji su najčešće bili i glavni likovi. Jedini glavni lik s kojim se nije identifikovao je Bojo Šančević iz romana Odlučan čovjek. U svom stvaralačkom traganju za novim istinama života i novim načinima njihove transpozicije, neprestano je inovirao svoje umjetničke postupke. U novinskim razgovorima, kao i autopoetičkim komentarima ponekad se osjetila nesaglasnost u interpretaciji sopstvene poetike i njene stvarne suštine. Svojim stvaralačkim činom dokazivao je modernost svoga postupka, oponirajući svojoj interpretaciji sopstvenog

Književna sudnica Mihaila Lalića

271

djela. Lalić je bio doslovni nastavljač i pragmatičar književne tradicije koju je svojom umjetničkim imaginacijom usavršio i modernizovao, pokazujući snagu svoje umjetničke riječi. Svoje književno djelo gradio je različitim stvaralačkim postupcima — realističkim i modernističkim, stoga se realizam i modernizam, dva suprotstavljena postupka stvaranja u njegovom djelu osjećaju kao integrisana stilsaka odrednica. Interferenciju kontrastnih poetika u Lalićevom djelu pojasnio je R. V. Ivanović: „Mirenje dva prividno suprotstavljena stvaralačka postupka omogućavala je priroda romansijerskog talenta, njegova nesvakidašnja snažna umjetnička imaginacija i kontemplacija…”. U studiji „Umjetnička trnspozicija” (Mihailo Lalić, 2000, str, 234–246) Ivanović smatra da je „potrebno objasniti posebnu moć umjetničke sugestije kojom jedan uzak region (sjeverna Crna Gora), mali vremenski odsjek (nepune četiri decenije) jedno društvo (crnogorsko) neslojevito poput ostalih, sa dužom istorijskom razvojnom putanjom, — doseže svoja univerzalna značenja i izaziva iznova porebu za otkrivanjem i tumačenjem zagonetke: kako se pomoću magije kreativnog čina prevodi određen lokalni kolorit na jezik univerzalnih iskaza o životu”. Najveći dio proza posljednje faze stvaranja je u znaku egzistencijalne filozofije i etike. U vremenu pred kraj života osjećao je umanjenu djelotvornost književne riječi, te je sve manje pažnje posvećivao psihologiji stvaranja i književnoj estetici. O uzrocima svoga nezadovoljstva sa svijetom u kome živi, karakteru svoga djela i svoje stvaralačke prirode, kao i stoičkoj viziji života, uprkos svim nedaćama, jer je još davno pruzeo na sebe da pomoću priče i pričanja produži ljudsko nadanje („i preko groba, ako mogu”), Lalić se ispovijedio efektnim autokomentarom: „Po mom skromnom iskustvu i shvatanju: đavolova strana je moje neprestano ljuto i gorko nezadovoljstvo sa svijetom oko mene, moja želja, navika, nagon da optužim pa i da pokušam

272

Zora Jestrović

da ispravim neke stvari. Ako i nijesam veliki pjesnik, znam sigurno da sam veliki nezadovoljnik…Znam da bih isti put izabrao, uprkos lošim iskustvima: loša iskustva su dosuđena svakom ko ne umre na vrijeme, to jest u mlađim godinama”. Svjesno ili nesvjesno, Lalić je svojim cjelokupnim stvaralačkim opusom potvrdio davno izrečeno Heraklitovo saznanje da je „rat otac svih i kralj svih, on jedne izbaci na vidjelo kao bogove, a druge kao ljude, — jedne učini slobodnima, a druge robovima”. Iako se često kroz pakao ulazi u raj, odnosno kroz ratove u slobodu, Lalićevo djelo svojom psihologijom i filozofijom nedvosmisleno poručuje da su ratovi u svojoj suštini negacija humanističke prirode čovjeka, a „zločin veći od zločina je ravnodušnost prema zločinu”.

III

DOPRINOS NAUČNE MISLI AKTUELIZACIJI TREĆE FAZE STVARALAŠTVA

Književna sudnica Mihaila Lalića

275

NAUČNA AKTUELIZACIJA TREĆE FAZE STVARALAŠTVA (Monografije i zbornici od 2000. do 2018. godine) U posljednjoj etapi treće faze razvoja Lalić se veoma kritički odnosi prema revoluciji, tako da se može o njoj govoriti kao fazi negacije rečenih vrijednosti (u romanima Odlučan čovjek i Tamara, u drami Poraženi i zbirci pripovjedaka Opraštanja nije bilo). Lalićeva estetika i poetika je mnogo složenija nego što je predstavlja savremena literaturologija, lingvistika, folkloristika i komparatistika. R. V. Ivanović

B

ibliografija posebnih izdanja o književnom djelu Mihaila Lalića, koju je sačinio Dobrilo Aranitović1, sadržavala je 50 bibliografskih jedinica. U međuvremenu taj broj je uvećan za nekoliko novih jedinica — monografija i zbornika radova. Tematski i sadržajno različito zasnovane monografije analiziraju stvaralaštvo treće faze sa više aspekata nauke o književnosti. Neke su inspirisane esencijom sâmog djela, odnosno estetikom i poetikom, neke istorijsko biografskom i etičkom profilacijom piščeve ličnosti i djela. Određene monografije samo kraćim segmentima i užom problematikom posvećene su posljednjim knjigama. Iako je Lalić svojim posljednjim knjigama učinio nagli zaokret na formalnom i sadržajnom planu i usvojio novu stvaralačku

  Najpotpunji spisak priloga posvećenih lalićologiji objavili su Nada Drašković, Petar Krivokapić i Dobrilo Aranitović u Bio-bibliografiji Mihaila Lalića (Fakultet za crnogorski jezik i književnost — Matica crnogorska, Cetinje, 2014, str. 1135, bibliografskih jedinica 6.641). 1

276

Zora Jestrović

paradigmu, književna kritika do danas nije dovoljno pažnje posvetila toj fazi stvaranja. U odnosu na stvaralaštvo prethodnih faza, kome su posvećene obimnije monografije, ovome su u većoj mjeri posvećeni parcijalni, tematski i problemski uži radovi, izuzev određenog broja lalićologa i njihovih knjiga. I MONOGRAFIJE Najproduktivniji poznavalac Lalićevog djela je književni analitičar R. V. Ivanović, za koga Lalićevo djelo predstavlja neiscrpni naučni izazov, od prvih do posljednjih knjiga. Pisce poput Lalića Ivanović smatra duhovnom poetskom vertikalom, piscem nesvakidašnje talentovanog, rođenog pripovjedača. O njemu je napisao stotine žanrovski različitih priloga od 1961. do danas, o čemu svjedoče njegova Montenegrina (Bio-bibliografija), koju je sastavio Milorad T. Milović (izdavač CB „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 2010), kao i bibliografija kasnije nastalih radova (2010–2018). U intervjuu2 koji je dao Marku Jeliću, povodom 100-godišjice rođenja pisca, Ivanović obrazlaže razloge vidnog prećutkivanja i zanemarivanja Lalićevog doprinosa književnom razvoju: „Razlozi su više vanestetske nego estetske prirode. Osim uobičajene smjene produkcionih i receptivnih modela, došlo je do falsifikovanja istorijskih činjenica (kada je u pitanju odnos fašizma i antifašizma, na primjer), pa u vezi sa tim i do falsifikovanja estetičkih, poetičkih i umjetničkih istina. Rijetko ko od lalićologa mlađe generacije uočava upotrebu ‘kontrastnih estetika’ i ‘kontrastnih poetika’(…). Postoje činjenice koje se   Intervju sa R. V. Ivanovićem vodio je Marko Jelić. Objavljen je u časopisu „Glas Holmije” (Berane, avgust, 2014, god. III, br. 21, str, 68–71), a kasnije štampan u knjizi Darovi i uzdarja (Kritičari o djelu Radomira V. Ivanovića), Podgorica, 2016, koju je priredio Milorad Jevrić povodom 80-godišnjice rođenja i 55-godišnjice naučnog rada akademika R. V. Ivanovića 2

Književna sudnica Mihaila Lalića

277

nikakvim mistifikacijama, osporavanjima, prećutkivanjima i malverzacijama ne daju osporiti. Lalić je ostvario autentično djelo, kako u nacionalnom, tako u nadnacionalnom književnom kontekstu, i ono sâmo predstavlja trajnu i pouzdanu odbranu pisca od zluradosti, nehata i zaborava”. Iako je problematici Lalićevog stvaralaštva posvetio brojne stranice, Ivanović podsvjesno osjeća da nije odužio svoj dug piscu. Istovremeno smatra da je dug savremenika i naslednika da objave Lalićeva Cjelokupna djela (Kritičko izdanje) koja bi obuhvatala oko 35 obimnih tomova, uključila u sebe sve prethodne verzije i neobjavljenu književnu zaostavštinu koja iznosi oko 7000 rukom ispisanih stranica. U protekle četiri decenije3 akademik Ivanović je objavio više knjiga i analitičkih radova o Lalićevom stvaralaštvu. Praćenje Lalićevog stvaralaštva najnovije (posljednje faze) i početak njegove aktuelizacije Ivanović je započeo u knjizi studija i ogleda Od Njegoša do Lalića (1992). Analiziran je autograf Sâm sobom (1988), meditativno-memoarska proza Prelazni period (Dnevnik posmatrača),1988, drama Poraženi i neobjavljeni roman Odlučan čovjek. Svoja istraživanja je nastavio   Knjige R. V. Ivanovića, posvećene Lalićevom stvaralaštvu: Romani Mihaila Lalića (Beograd, 1974), Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića), Priština, Novi Sad i Podgorica, 1994, i Mihailo Lalić (Bijelo Polje, 2004). Priredio je knjigu razgovora sa piscem Pipavi posao spisatelja (Razgovori o knjigama između 1962. i 1984. godine), Podgorica, 1997. Godine 2014. priredio je, zajedno sa Milom Medigović-Stefanović, Lalićevu knjigu Međuratno književno stvaralaštvo — proza, poezija, kritika (1935–1941), izdavač je Zavičajno udruženje „Komovi” i Udruženje pisaca Kragujevca. Za nju je napisao obimni predgovor „Poetika pokreta socijalne literature u Lalićevom djelu objavljenom u međuratnom periodu (1935–1941)”, str. 9–58. Vrijedni Ivanovićevi analitički prilozi nastali u posljednjoj deceniji: „Čovjek u vrtlogu realija i idealija (Mihailo Lalić kao dramski pisac)”, 2003; „Mihailu Laliću u počast (Povodom devedesete godišnjice rođenja)”, 2004; „Veliki mehanizam zla u Lalićevom književnom djelu (Doprinos proučavanju fakcije u prozi Opraštanja nije bilo)”, 2004; „Inovacija i modernizacija ratnog romana u jugoslovenskim književnostima (Prilog teoriji i tipologiji romana)”, 2011; kao i „Stvaralački entuzijazam Mihaila A. Šolohova i Mihaila Lalića (Prilog tumačenju teorije realizma)” u knjizi Stvaralački uzori i izazovi (Njegoš, Andrić, Lalić), Podgorica, 2015. 3

278

Zora Jestrović

je u estetičkoj monografiji Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića),1994. Polovina monografije, od 111. do 198. stranice posvećena je djelima najnovije faze stvaranja, kao i neobjavljenim djelovima fragmentarne proze Ispavljači krivih Drina. Estetičko-poetička monografija Mihailo Lalić (2004) je sinteza dviju prethodnih monografija o piscu — Romani Mihaila Lalića, (1974) i Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića), 1994. Treći dio ove poetološki zasnovane monografije čine ogledi i studije: „Iluzije stvaranja i saznanja (Lalićeva međuratna narativna proza)”, „Podnošljiv oblik nesavršenstva (Životna i stvaralačka opredjeljenja Mihaila Lalića)”, „Lalićeva fragmentarna proza između mita i stvarnosti” i „Veliki mehanizam zla u Lalićevom književnom (Doprinos proučavanju fakcije u prozi Opraštanja nije bilo)”. Monografija se odlikuje širinom i obimom naučnih interesovanja, zanimljivim pristupom problematici Lalićevog djela, sagledanog u cjelini, neobuzdanom naučnom energijom u potrazi za novijim modelima pručavanja Lalićevog djela uz primjenu savremenih saznanja iz nauke o književnosti. U monografiji su dosledno usaglašeni analitički i sintetički rezultati do kojih je autor dolazio. Ivanovićeva naučna opsesija da sve pojave registruje, osvijetli i objasni došla je u monografiji do posebnog izražaja jer je kontinuirano rješavao brojne probleme i aporije tako što ih je na nov način aktuelizovao, reaktuelizovao. Poetološki i komparatistički zasnovanom monografijom Enigme i paradigme u djelu Mihaila Lalića (2016) Ivanović je vidno proširio svoj naučni i refleksivni krug analiza Lalićevog stvaralaštva. Prvi dio monografije, esej „Lalićeva književna poligrafija u međuratnom periodu — proza, poezija i kritika (1935–1941)” posvećen je poetici pisca, kao i uzrocima piščevog nezadovoljstva ostvarenim djelom. U njemu se dodatno4 raspravlja o piščevoj poligrafiji u međuratnom periodu, s konstatacijom da je Lalićev izbor stvaralačkih prosedea, primjenjenih u narativnoj prozi bio uslovljen vanliterarnim okolnostima i da je pisac morao više udovoljavati „horizontu očekivanja” urednika i čitalaca   Ovaj esej se velikim dijelom sadrži u Ivanovićevom predgovoru knjizi Mihailo Lalić: Međuratno književno stvaralaštvo — proza, poezija i kritika (1935–1941), koju su priredili Mila Medigović-Stefanović i R. V. Ivanović. 4

Književna sudnica Mihaila Lalića

279

nego potrebi da zadovolji svoje stvaralačke nagone. Posebno naglašava da su knjige fragmentarne proze: Sâm sobom (1988), Prelazni period (Dnevnik posmatrača), 1988, Prutom po vodi (1992) i autobiografija Epistolae seniles (Staračke poslanice), 1995, neophodne za konstituisanje piščeve autopoetike, poetike i metapoetike i predstavljaju uvid na koji način je pisac tokom različitih faza stvaranja permanentno bogatio svoje životno iskustvo, usavršavao stvaralačke procese i stvaralačku životnu viziju. Za temu posvećenu autokritici revolucije posebno su značajne studije o drami Poraženi, romanu Tamara i pripovjednoj zbirci Opraštanje nije bilo. U okviru druge sadržajne cjeline monografije — „Komparatistika”, dato je komparativno viđenje Lalićevih romana sa romanima Slavka Janevskog, Mihaila Šolohova i Dobrice Ćosića. Prilogom posvećenim književnoj aksiologiji — „Naučni doprinos Branka Popovića razvoju savremene lalićologije”, Ivanović ukazuje na značajnu ulogu ovog književnog teoretičara u kontinuiranom proučavanju piščevog stvaralaštva. Razlozi Ivanovićevog neprekidnog dužničkog osjećanja prema Laliću, najprije se mogu potražiti u njegovim vrjednosnim sudovima o piščevom djelu, koje smatra velikim doprinosom književnom razvoju, a potom u sâmoj ličnosti pisca s kojim je sarađivao gotovo tri decenije. Lalić je, kao što je već odavno poznato, ručno ispisao neobičnu posvetu Ivanoviću (6. V 1989) na trećoj stranici knjige Prelazni period (Dnevnik posmatrača), koju mu je poklonio. U posveti je Ivanovića nazvao „piscem knjiga o knjigama” pokazujući visoki nivo poštovanja za njegov posao i ličnost, zatim je ukazao na promjenu svoje stvaralačke paradigme, upućujući na nov način pisanja i čitanja svoje najnovije knjige. U međusobnoj korespodenciji pisca i njegovog kritičara, u odgonetanju intencija piščevog obnaženog postupka, izuzetno je važno i instruktivno pismo recenzentu Ivanoviću, priloženo uz rukopis fragmentarne proze Ispravljači krivih Drina. (Ovaj naslov Lalić je, prihvatajući Ivanovićevu sugestiju, zamijenio efektnijim naslovom — Prutom po vodi.) U uvodnom dijelu pisma, koje sadrži četiri, po obimu neujednačena segmenta, pored saopštenja da mu u knjizi prepušta „sudbinu stvari označenih upitnikom” uz saznanje „da ni tamo gdje nema upitnika nije sve kako treba”, pisac ostavlja Ivanoviću amanetnu poruku:

280

Zora Jestrović

„Radomire, čuvaj me od: 1) beznačajnog, 2) privatnog, 3) uvrede lične”. Porukom pisca svome kritičaru može se pretpostaviti esencija Ivanovićevog duga prema piscu i djelu. Lalić je Ivanoviću posvetio i dva zapisa u knjizi Prutom po vodi. Prvim ukazuje na etičke vrijednosti njegove ličnosti, a drugim i na estetičke s kojima se u potpunosti slaže: „Juče sam motornim vozom stigao do Prištine, da se nađem sa Radomirom Ivanovićem i Dušanom Milačićem. Teško je biti gost kod Kuča, naročito kod Drekalovića: čovjek bude preugošćen i uzalud smišlja način da se revanšira, nikad ih stići ne može” (str. 114). „Naišao iz Prištine Radomir Ivanović. Reče jednu ali vrijednu ‘Svaka rodoljubiva literatura — donekle je šovinistička’. I zaista, naročito kod nas” (str. 142). R. V. Ivanović je priredio i posthumno izdao Lalićevu knjigu Pipavi posao spisatelja (Razgovori o knjigama između 1962. i 1984. godine). Knjigu Mihailo Lalić: Međuratno književno stvaralaštvo — proza, poezija i krtika (1935–1941) priredili su Mila Medigović — Stefanović i Ivanović povodom stogodišnjice rođenja pisca (izdavač: Zavičajno udruženje „Komovi„i Udruženje pisaca Kragujevca, Kragujevac, 2014). Knjigu čine tri sadržajno i tematski zasebne cjeline: Proza; Poezija; Kritika. Analitički zasnovan predgovor „Poetika pokreta socijalne literature u Lalićevom djelu objavljenom u međuratnom periodu (1935–1941)” napisao je Ivanović, a pogovor M. Medigović-Stefanović. Zbog evidentne obimnosti, ali i zbog složenosti analiziranih sadržaja predgovor je podijeljen na dvije veće tematske cjeline: prva — „Druga faza pokreta socijalne literature”, druga — „Lalićeva književna poligrafija”. U okviru druge tematske cjeline su tri manje sadržajne cjeline kao prilog piščevoj poligrafiji: „Kratka narativna proza”, „Poezija kao dio poligrafije”, „Kritika kao vid umjetničke i društvene angažovanosti”. Na sâmom početku predgovora autor naglašava da pisac u sve tri faze stvaralačke metamorfoze brani premise jugoslovenskog pokreta socijalne literature, njene klasičnorealističke prosedee i zalaže se za socijalni realizam. Takođe, kao važnu odrednicu njegovog stvaralaštva

Književna sudnica Mihaila Lalića

281

iznosi tvrđenje da je pisac tokom šest decenija stvaranja (1935–1992), prolazeći kroz tri faze stvaralačke metamorfoze, „dosljedno ostajao pri određenim estetičkim, poetološkim i kreativnim opredjeljenjima, čak i onda kada ih je prevazišao svojom stvaralačkom praksom” (str. 9). Poseban akcenat je stavljen na odnos egzistencije i umjetnosti, a potom i na odnos realizma i modernizma u njegovom djelu. Analitičar smatra da su piščeve narativne proze ključne u konstituisanju njegove eksplicitne poetike, odnosno implicitne poetike njegovog djela. Ovaj segment omogućava praćenje dva važna procesa u filozofiji i psihologiji stvaranja — procesa generiranja književnog teksta i procesa generiranja poetskih ideja. Prve narativne proze karakteriše autobiografska projekcija i obilje dokumentarnosti. Pišući kratke proze, pisac je brže savladao „pipavi posao spisateljski”, kako je sâm definisao esenciju pisanja. Ivanović ovu prozu naziva „egzistencijalnom” prozom jer ona unosi život u književnost, a ne književnost u život. Određenim sintagmatskim i paradigmatskim osama za nju će se vezati kasnije zbirke proze, nastajale u periodu (1948–1967), kao i zbirka proze iz posljednje stvaralačke faze — Opraštanja nije bilo. Predgovorom se naglašava da međuratna narativna proza ukazuje na potpunu harmoniju pokreta socijalne literature, eksplicitne piščeve poetike i implicitne poetike njegovog djela. Potvrda za to se nalazi u knjigama fragmentarne proze i autobiografskim zapisima. Kada je riječ o poeziji, pisac je više pažnje posvećivao sadržini, manje formi. Poezija ovoga perioda služi književnoistorijskoj elaboraciji i procesu generiranja književnog teksta i poetskih ideja. Njome se pripremao za pisanje poratnih pjesama, ali i za poetizaciju romansijerske i pripovjedačke proze. Kritički prilozi su svrstani u tip socijalno angažovane kritike, s jedne, kao i u tip stvaralačke kritike, s druge strane. Njome pisac proširuje spisak svojih književnih uzora i „učitelja energije”. Najviše kritičkih priloga napisao je pred rat, mahom na brzinu. Oni „više svjedoče o kritičarskom zanosu nego o valjanoj elaboraciji i upućenosti u tajne estetike, poetike i kritike”. Lalićev esej posvećen Branku Ćopiću „Bjegunci Branka Ćopića” je odraz polemike sa savremenicima. Poetikom neslaganja sa piscem,

282

Zora Jestrović

istovremeno polemiše i sa drugim kritičarima. Profilišući negativne strane Ćopićevih početničkih knjiga, istovremeno je profilisao svoje buduće djelo koje će se temeljiti na istini i čvrstoj vezi sa stvarnošću. Pišući o Ćopićevim počecima, veoma nepovoljno se izjašnjava o nekim osobinama njegove priče. Ne sviđa mu se to što je u svojim počecima u sebi nosila „prikrivenu sklonost ka kompromisu”. To što je Ćopić objavio dvije knjige i za obje dobio nagrade, tumači kao „smišljeni pothvat da se ovaj darovit mladi književnik zadrži i zarobi”. Esejem „Bjegunci Branka Ćopića” Lalić zamjera5 Ćopiću što u drugoj knjizi svojih priča Borci i bjegunci, nijedna od 22 priče ne priča o borcima i borbi, odnosno o „živoj stvarnosti bosanskog sela, ni sela uopšte”. Zamjera mu to što je „vješto izbjegao, ili površno dotakao, ili nesvjesno zamutio — a umjesto toga, natopio čitavu atmosferu melanholijom zbunjenih srca i savjesti”. Smatra da se Ćopić sa onim što je dotad napisao ne može nazvati ni „napredni” ni „socijalni”, niti se može uporediti sa Petrom Kočićem, koji je „nacionalni i socijalni revolucionar, borac koji se stalno selio iz tamnice u tamnicu i književnik koji je odgovarao naprednim snagama svoje savremenosti”. Pogovor za knjigu Mihailo Lalić: Međuratno književno stvaralaštvo — proza, poezija i kritika (1935–1941), 2014, napisala je dr Mila Medigović — Stefanović. On se sastoji iz dva dijela: „Arhivirana književna biografija” i „Međurano književno stvaralaštvo”. Autorka ističe zapažanje da Lalićevo književno angažovanje između dva svjetska rata nije osvijetljeno u obimu koji, i ono i pisac zvređuju. Citirajući dio   U zborniku radova Lalićevi susreti (2008) Vasilije Kalezić piše kako se Lalić u jednom razgovoru sa njim „prisjetio” kako mu Branko Ćopić nikada „nije zaboravio” negativni prikaz knjige. Za prikaz je znao i Đilas i odobrio ga. Ipak je Ćopić, ispričao je Lalić, iz negativnog prikaza izvukao korist. Ustaše su ga uhapsile 1941. godine. Jedan isljednik, koji mu je bio naklonjen ili je čuo za njega kao književnika, pokušavao je da ga spasi. Pitao ga je ima li neki „razlog” koji bi mu koristio i šta misli o komunistima i ustašama. Kako stoji kod njih? Branko se dosjetio da mu Lalićev negativni prikaz može pomoći pa je rekao da kod komunista ne stoji „nikako”, da su ga napali u „Mladoj kulturi”, a kod ustaša da stoji „dobro” jer je u prikazu iste Ćopićeve knjige Ivo Kozarčanin napisao da Ćopić piše „čistim hrvatskim jezikom”. Pošto im je pokazao prikaze, koje je sačuvao, isljednik mu je spasio glavu. 5

Književna sudnica Mihaila Lalića

283

iz piščeve književne biografije, koju je Branko Popović priredio „za američki leksikon književnih biografija”, tvrdi da se Popovićev iskaz, objavljivanjem ove knjige, može staviti ad acta. Posebno neprihvatljivim smatra tvrđenje da se „Lalićevi rani radovi (1935–1945) smatraju piščevim početništvom i njihova važnost se iscrpljuje u reprezentovanju razvojne faze ovog umjetnika”. Takođe napominje da nije sve napisano iz te faze ostalo po strani jer je Krsto R. Pižurica sakupio i priredio za štampu Lalićeve prikaze, oglede, portrete i studije, uključujući i predratni period (Nepoznati Lalić, Podgorica, Kulturno-prosvjetna zajednica, 1999). Predgovorom priređenoj knjizi Pižurica je na osnovu podataka iz Državnog arhiva Crne Gore iz 1948. godine objelodanio važne podatke iz piščeve biografije, kao i podatke iz evidencije o drugim umjetnicima. U dokumentu je između ostalog, zabilježen i podatak da je Lalićeva „zbirka pripovedaka u štampi”. Mila Medigović-Stefanović navodi važne činjenice iz života pisca, kao i ono što „je značajno u Lalićevoj biografiji, a nije do sada naglašavano kao prateći književni kontekst”. Između velikog broja podataka koje navodi, važno je istaći sljedeće: na Pravni fakultet je upisan 29. septembra 1933, pripadao je naprednom studentskom pokretu. Krležina tema o poniženom čovjeku inspirisala ga je u početnom procesu promišljanja i stvaranja, jer je Krleža u svom eseju zapisao misao koja će mu praktično do kraja života biti jedna od ideja-vodilja u kreiranju poetike sopstvenog djela: „Usavršujemo i popravljamo ovaj svijet, uljepšavamo i pregrađujemo ovu svoju zvijezdu, to je bila lirska kantilena bezbrojnih, bezimenih hiljada naših kažnjenika po lepoglavskom, mitrovačkim, mariborskim, zeničkim i adaciganlijskim ćelijama i kazamatima. Naš lijevi čovjek, robijaš, kažnjenik i politički krivac došao je do svog nepokolebljivog uvjerenja, da treba djelovati ovostrano, ovozemaljski, sada i odmah i ovdje”… (Pogovor, str. 201). Radio je u dnevnom listu „Pravda”. Pred Drugi svjetski rat, pored „Politike”, „Pravde” i „Mlade kulture”, sarađivao je u listu „Jugoslovenski PTT”, kao i u časopisima „Život i rad” i „Naša stvarnost” u kojim

284

Zora Jestrović

je objavljivao prozu i poeziju. Član SKOJ-a postao je 1935, primio ga je Rifat Burdžević, u avgustu 1936. primljen je u članstvo KPJ (Komunističke partije Jugoslavije). * Književni kritičar Krsto Pižurica (1927–2017) je svojim knjigama posvećenim M. Laliću kontinuirano pratio stvaralaštvo pisca, objavivši više samostalnih izdanja, zasnovanih na tumačenju različitih premisa Lalićeve poetike. Bio je potpuno saglasan sa piščevim etičkim i estetičkim opredjeljenjima. Prva je Studije i paralele (1987), a potom slijede — Žuborna kazivanja (1992), Njegoš i Lalić (Članci i studije),1994, Tragika i trijumf (1996), Mrak na svijetlim stazama (1998), Književne teme (Studije, eseji, portreti), 1998. Monografija Pjesnička slika vode u prozi Mihaila Lalića (Podgorica, 2001) je doktorska disertacija K. Pižurice. Sa njom, na estetskoj ravni, korespondira knjiga Miloša Vulevića Lelejske česme Mihaila Lalića (2002), drugo dopunjeno izdanje (2011). K. Pižurica6 (1927–2017) je bio i do kraja života ostao pristalica socijalizma i komunizma, kao i Lalić. Stoga mu je njegovo djelo bilo i ideološki blisko, kao i vremenske i prostorne ganice stvaralaštva u cjelini. U inspirativnom razgovoru sa Goranom Sekulovićem za list „Prosvjetni rad” (Podgorica, jun 2015, str. 6–7) Pižurica je rekao: „Razloge zbog kojih se bavim Lalićem mogao bih svesti na jednu riječ: ISTINA, istina o nama Crnogorcima. Lalić je najpotpuniji demistifikator morala i najsvestraniji slikar sudbine pojedinaca i Crnogoraca prve polovine XX vijeka”. Pižurica tvrdi da je Njegoš slikao Crnogorce za pjesmu stvorene. To isto je činio i Lalić, ali je tu sliku značajno dopunio i osornom stranom Crnogoraca. Etičko estetička monografija K. Pižurice Problemi morala u prozi Mihaila Lalića (Podgorica, Unireks,   K. Pižurica je i svojim kraćim radovima dao vrijedan doprinos proučavanju Lalićeve fragmentarne proze: „Misaona mozaičnost Lalićeva Prelaznog perioda”, „Vaspitanje i obrazovanje”, Titograd, 1991, br. 2, str. 16–26; „Prutom po vodi — posljednja faza Lalićevog stvaralaštva”, „Stvaranje”, 1993, br. 7–8, str. 498–521. 6

Književna sudnica Mihaila Lalića

285

2007) nema opširnijih sadržaja koji bi se konkretno tematski i problemski odnosili na posljednje Lalićeve knjige, ali svojim etičkim kodom i pojedinim primjerenim citatima iz knjiga fragmentarne proze i romana Odlučan čovjek i Tamara baca bočno svjetlo na njih u cjelini i povezuje ih sa problematikom morala u prethodnom svaralaštvu. Kraće iskaze (često u vidu jedne ili više rečenica koje imaju aforističko značenje) daje za primjere eksplikacije morala u Lalićevim romanima iz prve dvije faze stvaralaštva i pripovijetkama. Monografija predstavlja naučno zasnovani doprinos poimanju Lalićeve implicitne poetike jer je etičnost jedna od njenih dominantnih osobina. Paradoksalno zvuči da se Pižurica u svojoj knjizi ne bavi etičnošću neke određene piščeve proze, niti suštinom etike njegovog cjelovitog djela, već aspektima morala koji se mogu smatrati krajnjim vidom nemorala, izvitoperenosti, devijacijom čina i djela. On ukazuje na drugu stranu morala crnogorskog čovjeka, odnosno one vrste lažnih moralista koje je Lalić prozvao u svome djelu. Ova knjiga pomaže da se cjelovitije i lakše shvate oni piščevi junaci koji su činili zla ljudima u ime krive pravde. Lalićeva poetika kontrarevolucije, iskazana u posljednjoj fazi, stoji u čvrstoj korespodenciji sa poetikom nemorala u ovoj knjizi. Pižurica ističe da je čitajući Lalića više saznao o naličju crnogorske medalje nego iz svih studija koje su se bavile patrijarhalnim moralom Crnogoraca. Kao posebno poraznu istinu iznosi saznanje da su Crnogorci u ratnom i poratnom vremenu bili i dželati žena — „toliko jadnica našeg novog doba”. Sa sigurnošću konstatuje da Crnogorci poslije Lalića okreću medalju da vide šta je na njenoj poleđini, i vide se kao u ogledalu. Posebno ističe pozitivne strane Laliceve demistifikacije morala Crnogoraca, sa izuzetno važnom napomenom da piščevo poštovanje vrijednosti crnogorske istorije i tradicije ni u jednom trenutku njegove aktivnosti nije dovedeno u pitanje „pa je i sagledavanje moralne devijacije Crnogoraca izraz najdubljih želja da literatura djeluje na moralnost etnikuma i sačuva zdravo jezgro morala”. Smatra da se piščeva moralnost nije nigdje potpunije iskazala kao u slučaju izdaje, kojom se bavio od zbirke pripovjedaka Izvidnica (1962) do romana Odlučan čovjek (1990).

286

Zora Jestrović

* Akademik Branko Popović se šest decenija (1950–2011) kontinuirano bavio stručnim, naučnim i književnopedagoškim radom što je rezultiralo objavljivanjem deset knjiga. Najznačajnije analitičke rezultate ostvario je baveći se problemima Lalićevog stvaralaštva, dajući veliki doprinos lalićologiji. U tom smislu presudan značaj imaju studije i ogledi u kojima su ostvareni najznačajniji analitički i sintetički rezultati: studija „Mihailo Lalić — književna biografija”, objavljena više puta, štampana i u knjizi Tumačenja (CANU, Podgorica, 2002, str. 106– 119); studija „Marko Miljanov u delima Mihaila Lalića”, u knjizi Govor samoće (BIGZ, Beograd, 1996, str. 72–91); ogled „Razvojna linija Lalićevih romana”, u monografiji Romansijerska umetnost Mihaila Lalića („Vuk Karadžić”, Beograd. 1972, str. 233–242); ogled „Lalićev opus kao jedinstvena struktura”, u knjizi Umetnost i umeće („Prosveta”, Beograd, 1997, str. 61–71); ogled „Lalićevi autobiografski zapisi (Staračke poslanice)” u knjizi Kritička promišljanja („Službeni glasnik SRJ”, Beograd, 2002, str, 87–96); ogled „Epska panorama Crnogorije (Ratna sreća)” u knjizi Umetnost i umeće („Prosveta”, Beograd, 1997, str. 48–60) i studija „Poslednje Lalićeve pripovetke (Opraštanja nije bilo)” u knjizi Govor samoće (BIGZ, Beograd, 1996, str. 200–220). Sve studije i ogledi su objedinjeni i objavljeni u priređenoj knjizi Branko Popović: Mašta i mudrost (Izabrane studije i ogledi), Podgorica 2016. Priređivači — R. V. Ivanović i Ž. Đurković. Studija „Mihailo Lalić — književna biografija” pisana je specijalnim povodom — za američki leksikon književnih biografija. Prilagođena je toj namjeni, a Popović ju je i volio i cijenio jer je bila namijenjena inostranom izdavaču. Profil pisca predstavljen je pomoću validnih biografskih podataka i najznačnijih književnih ostvarenja. Poseban estetski i etički utisak ostavlja osvrt na Lelejsku goru kojoj će kasnije (2011) posvetiti poetičku raspravu. Ovaj roman, preporučuje autor, treba čitati bar na dva krupna plana: kao „romansiranu istoriju” osamljenog ustanika u crnogorskom prostoru za vrijeme Drugog svjetskog rata ili kao savremenu priču o moralnim i egzistencijalnim patnjama osamljenog čovjeka bilo kojeg prostora. Suština problema je samovati, a

Književna sudnica Mihaila Lalića

287

biti. Tvrdi da je roman nastajao u vrijeme cvjetanja filozofije egzistencijalizma i navodi Sartrovu krilaticu: „Pakao, to su drugi”. Junak priče „Lado Tajović je prognan u Lelejsku goru, dakle — u pakao. Leleja je ukleti prostor građen po načelu antidoma, u kojem čovjek ne može opstati kao odgovorno i moralno dosledno biće”. Kroz Tajovićevo mučno samotničko iskustvo romansijer analizira samoću sa opšteg, kosmološko-ontološkog plana. Popović ističe da je Lalić tipičan primjer romansijera koji nije prestajao da biva pjesnik i da njegova proza ima tri važna svojstva poezije: „naglašenu urođenost forme; slikovit i simboličan govor; neslućenu imaginativnu slobodu”. Lelejsku goru doživljava kao oličenje poeme u prozi jer se ona koristi preimućstvima dva združena žanra — poeme i romana. S obzirom na to da je Lalić rusoovski zaljubljen u prirodu, prirodnost izlaganja je vrhunsko načelo njegovog govora. Sintaksa usmene riječi je temelj jezičke prirodnosti što je doprinijelo da mu pripovjedački izraz bude razložan i jedinstven. Popović tvrdi da je „osnovno Lalićevo umetničko usmerenje bilo da ostane pouzdan svedok, da istinito i rečito svedoči o moralnim podvizima i porazima čoveka u ovovekovnim, najtežim (ratnim) okolnostima; uvek s pogledom na ljudske, egzistencijalno-etičke i antropološke, univerzalije”. Kada je riječ o Lalićevoj objektivnosti u slikanju i pripovijedanju, autor u studiji „Marko Miljanov u delima Mihaila Lalića”, iznosi tezu da linija piščeve objektivnosti raste paralelno s vremenom stvaranja, da su njegova posljednja djela objektivnija od prethodnih (posebno nove verzije). Pojačana objektivnost se osjeća poslije Ratne sreće, a najjača je u posljednjem romanu Tamara. Uzlazna linija objektivnosti očituje se u posljednjim pripovijetkama, u knjizi Opraštanja nije bilo koje slikaju međusobnu konfliktnu liniju komunista. Građu za svoje „partijske” pripovijetke, koje često predstavljaju „suve biografije” komunista koji su stradali od svojih drugova i saboraca, pisac je uzimao iz arhiva radničkog pokreta. Time je pojačao autentičnost tragedije onih ljudi koji su izgubili iluzije. Popović definiše podtekst „partijskih” pripovjedaka — pisanih iz vizure

288

Zora Jestrović

crvenih gubitnika, ojađenih nasilničkim ponašanjem kasnijih boljševičkih upravljača zemlje — „ovako nemilosrdni i sebični, vlastoljubivi i neprincipijelni ljudi, srušili bi socijalistički projekat iznutra, i da nije bilo spoljnih podvala i udara”. Svoju studiju o uticaju Marka Miljanova na Lalića i njegovo djelo, Popović zaključuje i poentira sljedećim riječima: „Za Lalića je Marko Miljanov bivao dvostruko poželjan uzor: svojim viteškim životom ratnika i svojim etičkim vrednostima usmerenim delom. Celog tvoračkog života Lalić je pisao o ratnicima i revolucionarima, o ‘komitama i komunistima’; kako je sâm znao da kaže. Viđao je Marka Miljanova dvostruko projektovanoga u sebi: kao ratnika-slobodara i kao pisca slobodara i etičara. Na taj je način Marko Miljanov postajao slobodarsko-etički predak Mihaila Lalića. Ne, naravno, jedini predak, nego jedan od mnoštva onih koji su kao Njegoš govorili ‘iz glave cijeloga’ našeg epskog naroda” (Mašta i mudrost, str. 70). Raspravom Lelejska gora Mihaila Lalića (Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2011) B. Popović (1927–2011) se potvrdio kao jedan od vodećih lalićologa. Svoje analitičke sudove, odnosno raspravu o strukturno, filozofski, psihološki složenom romanu, gdje sociološki sloj izuzetno zastupljen, saopštio je u devet cjelina: „Uvod”, „Lelejska priča”, „Likovi romana” (dva dijela), „Prostor, lelejstvo, samotništvo” (tri dijela), „Tajovićev dvojnik u Lelejskoj gori” i „Poetika Lelejske gore”. Sa novostečenim kritičarskim zananjem i iskustvom vratio se reprezentativnom Lalićevom romanu u cilju da ga estetski i značenjski dovrednuje, odnosno produbljenju davno započete analize Lalićevih romana, kada je 1972. objavio monografiju Romansijerska umjetnost Mihaila Lalića. S obzirom na to da je Popović u svojim analitičkim radovima više njegovao primjenjenu ravan tumačenja, vrijedna pažnje je njegova poetička ali i književnonaučna analiza u segmentu rasprave „Tajovićev dvojnik u Lelejskoj gori” u kome se Đavo posmatra kao „duh otpora,„i kao „druga strana stvarnosti”. Popović svjedoči o Lalićevom prelazu iz kritičkog realizma u fantastični, a potom u integralni.

Književna sudnica Mihaila Lalića

289

B. Popović ima značajan doprinos u proučavanju i priređivanju Lalićevih knjiga posljednje faze. Svojim testamentom, početkom osamdesetih godina, Lalić je opunomoćio Branka Popovića, Eriha Koša i Radojicu Tautovića za brigu o svojoj književnoj zaostavštini nakon smrti. Popović je priredio i posthumno objavio zbirku pripovjedaka Opraštanja nije bilo (1994) i autobiografiju Epistolae seniles (Staračke poslanice), 1995. Za obje knjige je napisao instruktivne predgovore. Za posljednje Lalićeve pripovijetke kaže: „Lalićeve posljednje pripovijetke — kao da su tražene i rađene nešto inoviranom Vukovom metodom — hoće da budu (odvaljeno) grumenje golog života. S pukotinom (tuge) u sredini”. Staračke poslanice razložnije bi nazvao, imajući na umu Džojsa, Portret umjetnika u mladosti. Neophodno je naglasiti da Popović nije dovoljno pažnje posvetio knjigama treće faze stvaralačke metamorfoze, iako one zatvaraju značenjski krug cjelokupnog piščevog djela, u kojem je Popović kao kritičar skoro cijeli život obitavao. Popovićem doprinosu lalićologiji posvećen je prvi dio knjige Mašta i mudrost (Izabrane studije i ogledi). Predgovor knjizi „Naučni doprinos Branka Popovića razvoju lalićologije” napisao je Ivanović. Prvi dio knjige „Doprinos lalićologiji” (45–109) strukturiran je od Popovićevih studija i eseja posvećenih piscu. U njima je opisana Lalićeva književna biografija, analizirana „prisutnost” Marka Miljanova u njegovom djelu, data razvojna linija njegovih romana, predstavljen Lalićev opus kao jedinstvena umjetnička struktura, analizirane Staračke poslanice, data epska panorama Crnogorije, kao i prikaz zbirke posljednjih priovjedaka — Opraštanja nije bilo. Prikaz romana Tamara Popović je objavio u Letopisu Matice srpske (Novi Sad). — ISSN 0025–5939. — 169: 451: 6 (jun 1993), 984–999, a potom ga štampao, između brojnih priloga, sa prikazom „Poslednje Lalićeve pripovetke”, u knjizi Govor samoće (Kritički ogledi), Beograd, Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1996. Kada bi bilo potrebno da se, shodno osnovnoj tematici, cjelokupno Lalićevo djelo nazove zajedničkim imenom, onda bi najprikladniji naslov, smatra Popović, bio ime njegovog romana Ratna sreća jer su piščeva djela varijacije ratne sreće. U njima su „očuvani nepromenjeni ključni, začetni stavovi njegove poetike, po kojoj se pripovedna umetnost temelji na istoriji, teži istini, bori za dobro i napredno”.

290

Zora Jestrović

* Monografija Poetika Lalićeve trilogije (Podgorica, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, 2006) autorke Tatjane Bečanović, koja je ustvari njena doktorska teza, posvećena je reprezentativnim romanima Mihaila Lalića — Zlo proljeće, Lelejska gora i Hajka. Prema unaprijed određenom tematskom i kompozicionom konceptu, u monografiji su analizirana tri Lalićeva romana, u teorijskoj i primjenjenoj ravni posmatranja. Analitički proces se odvijao sa više posebnih, ali i zajedničkih aspekata — „pripovedačka situacija”, „organizacija vremena i prostora” i „kompozicioni principi”. Autorka trilogiju posmatra kao svojevrsni metatekst koji stupa u aktivni dijalog sa djelima crnogorske književne prošlosti — posebno sa tekstovima Njegoša, Marka Miljanova i Ljubiše „u kojima se uspostavlja semantička struktura čojstva i junaštva kao svojevrsni etički i estetički ideal” (str. 161). Opisujući poetiku trilogije, autorka uočava izvjesnu hibridizaciju narativne paradigme koja se ostvaruje uvođenjem elemenata dramsko-mimetičkog i pjesničkog, lirskog koda, u sve tri romaneskne strukture. Smatra da su ta genološka ukrštanja estetički vrlo produktivna, „dinamiziraju narativnu paradigmu i usložnjavaju funkcije svih narativa, amalgamiraju pripovedanje, a semantičkim strukturama obezbeđuju dopunska značenja” (str. 167). Veoma interesantno i znalački obrađena je specifična organizacija jezičkih iskaza u odabranim romanima. Definisani su paradigmatski obrasci jezičkog oblikovanja piščevog poetskog izraza. Kada su u pitanju etički i estetički zahtjevi u većini Lalićevih književnih ostvarenja, T. Bečanović piše da je među njima postignuta ravnoteža, i da se u osnovi trilogije nalazi realistička poetika, obogaćena modernističkim postupcma i načelima. Nakon uvoda u monografiju slijede dvije kraće sadržajne cjeline u kojima je riječ o piščevom odnosu prema poslijeratnim poetičkim koncepcijama („Lalić i posleratne poetičke koncepcije”), kao i o njegovoj eksplicitnoj poetici („Lalićeva eksplicitna poetika”). Autorka pokazuje saglasnost da se piščeva eksplicitna poetika može rekonstruisati na osnovu njegove fragmentarne proze, kao i na osnovu

Književna sudnica Mihaila Lalića

291

novinskih razgovora sa piscem, objavljenim u knjizi Pipavi posao spisatelja (1997), koju je priredio R. V. Ivanović. Poredeći Ivanovićeva tvrđenja iz predgovora knjizi Pipavi posao spisatelja sa piščevim komentarima u intervjuima, T. Bečanović postavlja temelje za analizu psihologije i filozofije stvaranja u Lalićevim romanima. Kada je riječ o poetici prepoznatljivoj i u posljednjim knjigama, ona konstatuje da „pisac vispreno uočava i ističe osnovne poetičke konstante modernog romana, komentariše njegovu polifonijsku strukturu, hronotopičnost likova, to jest interakciju između likova, vremena i prostora, kao i hibridizaciju osnovnih književnih rodova do koje dolazi posebno u novijem romanu” (str. 26). Iako je ova monografija globalno posvećena stvaralaštvu iz prethodne faze, ona predstavlja specifični vid naučne aktuelizacije Lalićevog djela. Pisana 2006. godine, istovremeno predstavlja i aktuelizaciju i reaktuelizaciju piščevog stvaranja, pokazujući da njegovo djelo u sebi sadrži niz različitih osobina koje nijesu iscrpljene, niti se mogu ikada do kraja iscrpiti, i da je ono za analitičare vječna zagonetka i izazov — u zavisnosti od njihovog interesovanja, mogućnosti i predznanja koje posjeduju. T. Bečanović je analitički razotkrila da je piščev tekst u svojoj dubinskoj strukturi mnogo složeniji nego što u prvi mah izgleda i da u sebi nosi niz skrivenih značenja i simbola. U tom smislu njena monografija predstavlja vrijedan naučni doprinos analizi već analiziranih djela. Pronalaskom novijeg ugla posmatranja, kao i novog načina reaktuelizacije i reproblematizacije različitih piščevih opredjeljenja, autorka je ostvarila osobit model iščitavanja sadržanih značenja i vantekstovnih sadržina. Njena knjiga potvrđuje tezu T. Adorna da se i najsrećnije interpretiranom djelu treba vraćati, jer to nalaže sâma priroda umjetničkog djela i priroda književne egzegeze. T. Bečanović zaključuje da Lalić većinu svojih poetičkih načela, iskazanih u svojim esejističkim zapisima i intervjuima, primjenjuje i poštuje u svojim književnim ostvarenjima. Drugim riječima, njegova eksplicitna poetika i implicitna poetika stvaranja su u potpunosti usklađene.

292

Zora Jestrović

* Monografija Petra Rmuša Pripovijetke Mihaila Lalića (Podgorica, Udruženje književnika Crne Gore, Podgorica, 2011) je analitički zasnovana rasprava o cjelokupnom pripovjednom djelu M. Lalića, od prvih do posljednjih zbirki. U uvodnom dijelu knjige, koja je ustvari autorova doktorska disertacija, Rmuš daje pregled i klasifikuje pripovijetke, naglašavajući da je u prvoj i drugoj etapi primjenjeno linearno pripovjedanje. Posthumna zbirka Opraštanja nije bilo je zasnovana na alinearnom pripovjedanju i semantičko-dokumentarnoj transpoziciji teksta sa, kako kaže, izmijenjenim „organskim preobražajem”. Monografiju čine dvije analitičke sadržajne cjeline: „Poetika” i „Stvaralačke perspektive”. Sadržajna cjelina „Poetika” koncipirana je tako da je njen početak u znaku zbirke Izvidnica, a kraj je posvećen posljednjoj zbirci — Opraštanja nije bilo. Posljednju zbirku Rmuš analizira u kontekstu autokritike revolucije, odnosno autokritike revolucionarne destrukcije, tvrdeći da su one „novi semantički govor ciljajuće autokritičke oštrice”. Poklanjajući pažnju semantizaciji umjesto literarizaciji, u trećoj, završnoj etapi, pripovjedne umjetnosti Lalić čitaocu nudi „čist tekst, oslobođen literarnih ‘filova’”. Rmuš konstatuje da je Lalić „autentičnom istinom obnaženog postupka” otkrio idejno rasulo u vrhu Komunističke partije, iskonstruisane međusobne sukobe i podvale što je dovelo do rušenja jedne idejne platforme, „kompletnog projekta stvaranja novog čovjeka i novog svijeta”. Svijet pripovjedaka M. Lalića P. Rmuš doživljava kao proizvod života i umjetnosti: „On je poetsko svjedočanstvo burnih vremena i društvenog zla. Njim je pisac oblikovao burnu i razornu maticu naše životne destrukcije”. * Evokativno zasnovana knjiga studija, ogleda i članaka Miloša Vulevića Lelejske česme Mihaila Lalića doživjela je dva izdanja: prvo (Ruma, Srpska knjiga, 2002); drugo prerađeno i dopunjeno sa četrdeset stranica teksta (Beograd, Partenon, 2011). Ona je vrijedan prilog za izučavanje biografije pisca ali i biografije njegovog djela, kao i svjedočanstvo o

Književna sudnica Mihaila Lalića

293

piščevoj istrajnosti u pronalaženju istinitih činjenica upotrijebljenih u drami Poraženi i romanu Tamara. M. Vulević je piščev drug iz djetinjstva i cjeloživotni prijatelj kod koga je dolazio prilikom svojih posjeta zavičaju. U Vulevićevoj knjizi su prezentovana Lalićeva egzistencijalna, filozofska, kreativna, intelektualna i moralna opredjeljenja. Knjiga je poema o Lalićevoj ljubavi prema zavičaju i neraskidivoj vezi sa prirodom i mjestima koja je opisao u svojim romanima. Autor je sa Lalićem obišao sve vasojevićke katune, planinske kose, borovnjake, šume i vode od Koma do Bjelasice. Pričali su o zajedničkom zavičaju, ljudima i događajima. Od svih voda najviše je volio vodu zvanu Otmičevac (na Krivom dolu), zatim lelejsku vodu opisanu u drugoj glavi Lelejske gore („Katun Jablan s česmom i djevojkom”). Osluškivali su žubor rijeke Međe, čijim se šumom završava Zlo proljeće, posjetili bijeli kamen, zvani Kremenštak, opisan u Zlom proljeću. Pored opisa zajedničkih putovanja stazama djetinjstva i literature, Vulević svjedoči o Lalićevom traganju za istinitim podacima o tragičnoj smrti partizanke Radmile Nedić. U dijalogu sa Vulevićem pisac se kritički odnosi prema komunističkoj svijesti. Dijalozi su i vrijedan prilog načinu vrejdnovanja istorijske istine. S tim u vezi značajan je piščev autokomentar: „Trebalo je samo bilježiti, zapisivati imena ljudi, događaja, da se sve to ne zaboravi, izbriše iz sjećanja. Sjećanja izblijede, sve polako pređe u zaborav što nije zapisano, kao da nije ni bilo. Ja sam mnogo pazio na stil, estetiku, ljepotu… i vidiš pogriješio sam”. Ako je pisac zaista mislio da je pogriješio što je u procesu stvaranja punu pažnju posvećivao stilu i estetici, onda je razumljivija njegova implicitna poetika u posljednjim knjigama koje svjedoče o djelimično zanemarenoj estetici koja je „žrtvovana” u korist viših životnih istina i cljeva. * Opisom šest susreta sa Mihailom Lalićem, na kojima se zasniva glavna sadržajna osa teksta, Dobrašin Jelić, književnik i književni kritičar, koncipirao je interesantnu knjigu o fizičkom i duhovnom portretu

294

Zora Jestrović

Mihaila Lalića. Knjiga Tek treba neko da se uzdigne (Susreti sa Mihailom Lalićem i još ponešto), objavljena u Beogradu 2014, dobila je naslov prema Lalićevoj izjavi da u Vasojevićima tek neko treba da se uzdigne iznad ostalih saplemenika i stane uz rame najistaknutijim pripadnicima svoga naroda. Prvi susret se zbio 2. avgusta 1989, a posljednji 22. XII 1992, desetak dana pred iznenadnu piščevu smrt. Knjiga je vrijedan dokumentarni prilog koji svojom autentičnošću profiliše određene premise piščeve poetike. U ovu knjigu D. Jelić je unio i svoj prikaz Lalićevog autografa Sâm sobom koji se piscu dopao, a objavljen je u listu „Sloboda” i emitovan na Radio Prištini i Radio Herceg-Novi. Prikaz nosi naslov „Odškrinuta vrata intime”. U prikazu posebnu pažnju posvećuje Lalićevom zapisu o revoluciji kojim pisac pokazuje nezadovoljstvo što se o našoj revoluciji nije mnogo pisalo, a još veće nezadovoljstvo što ima nekih koji misle da je suvišno i ono što je napisano. Poentom svoga prikaza u kome su citirane Lalićeve riječi: „Sunce je zašlo, suton zgušnjava šumu, a ja još uvijek na početku koji nema završetka”, Jelić ispisuje i piščev autokomentar o psihologiji i filozofiji stvaranja. Osjećao je da je uvijek na početku jer ostvarenim nikada u potpunosti nije bio zadovoljan. Posebno najuspješnijim knjigama. U Lalićevom proznom izrazu Jelić vidi poeziju, u Zlom proljeću i Lelejskoj gori vidi ga kao pjesnika. Prilikom razgovora sa Lalićem Jelić je bio prijatno iznenađen kad mu je pisac saopštio da je pročitao tri priče iz njegove knjige kratkih priča Groblje u Oskudnici (1991). Savjetovao ga je da vodi više računa o karakterizaciji likova, o razradi situacije. Savjetovao da nađe „drugačije, iskošene likove”. Nije ga hvalio jer smatra da hvaljenje nije nikom od koristi. Riječima upućenim Jeliću, pisac u vidu autokomentara, eksplicitno ukazuje na premise svoje poetike koja u jednostavnosti kazivanja vidi savršenstvo, a u neprestanom radu smisao života: „Pisac mora da se upinje iz petnih žila da što bolje, što jednostavnije, kaže ono što treba da se kaže. Treba stalno raditi, i uvijek treba biti nezadovoljan postignutim. Jedino tako pisanje ima nekog smisla (str. 36–37)”. Anegdotama o Laliću, autor knjige upotpunjuje fizički i umjetnički portret pisca („Službenik jedne beogradske biblioteke sretne Mihaila Lalića u blizini ove ustanove, pa ga zamoli da svrati. ‘E ne mogu’, kaže

Književna sudnica Mihaila Lalića

295

Mihailo. ‘Ne mogu da gledam koliko knjiga nijesam pročitao’”). Takođe, vrijedan dokumentarni prilog o piscu predstavljaju pojedinačne i zajedničke fotografije u prilogu knjige. * Najnoviju knjigu, posvećenu liku i djelu Mihaila Lalića, Nikad kraja tamnicama (Lalićeve poruke i poduke), Podgorica, 2018, objavio je novinar i publicista Budo Simonović. Za naslov knjige poslužila mu je Lalićeva metaforična apoftegma, a podnaslov upućuje na misaonu i semantičku matricu knjige. Motiv za ovakvu knjigu Simonović je najprije našao u etičkoj ličnosti pisca i svevremenskoj vrijednosti njegovog djela, zatim u činjenici da nije dobio adekvatnu pažnju koju zaslužuje jer i nakon stogodišnjice rođenja nije mu štampano izdanje cjelokupnih djela. A, potom i u saznanju da je njegov otac bio sa Lalićem u četničkom zatvoru u Kolašinu i u logoru „Pavlo Melas” u Grčkoj. Knjiga je svojom strukturom i kompozicijom specifična jer se ima faktografski utisak da se u njoj sadrže dvije knjige. Na stranicama desne strane knjige štampana su dva Simonovićeva intervjua sa piscem, izbor pasaža o ljubavi, predsmrtne slike, agonije i vizije umirućih likova iz različitih Lalićevih djela, kao i posljednja priča „Duga pećinska noć” iz posljednje zbirke Optaštanja nje bilo. Izdvajanje citata o ljubavi Simonović smatra posebno značajnim i tvrdi da odabranim citatima ističe neke do sada manje istaknute i zapažene osobine Lalićevog djela — ljubav „kao najviši i najljepši simbol života”, a smrt i umiranje „kao neizbježno ishodište”. Na stranicama lijeve strane knjige ispisano je 600 citata koji predstavljaju ispise iz piščevog cjelokupnog stvaralaštva, djelove razgovora za novine, radio ili intervjue sa posebnim povodom. Citati su grupisani u značenjske cjeline koje je Simonović tematski naslovio i poređao po azbučnim redu. Lijeva strana ima alinearnu formu, može se čitati od početka ili kraja knjige, ili gdje god se otvori knjiga. U želji da izbjegne rizik od bilo koje vrste lične improvizacije sadržaja, Simonović je knjigu koncipirao tako da pisac pomoću izdvojenih citata iz svojih knjiga, ustvari, govori sâm o sebi. Pored toga što

296

Zora Jestrović

knjiga nudi obilje izdvojenih sadržaja, ujedinjenih zajedničkom paradigmatikom, označenom u svom podnaslovu, ona djeluje i kao autopoetička dokumentarna eksplikacija autografa Sâm sobom, odnosno prilog i eksplicitnoj i implicitnoj piščevoj poetici. Čitajući knjigu fragmentarne proze Prutom po vodi, Simonović je uočio da nema nijedne stranice bez nekog „biljega” i da bi se na osnovu te knjige mogla sastaviti Lalićeva knjiga poruka i poduka. Iz knjige je izdvojio pedesetak piščevih misli, zabilježenih u različitim vremenskim intervalima i ponudio mu ih kao pitanja za intervju. Laliću se ideja dopala, kao i koncept intervjua, jer je trebalo iz nove vremenske i misaone perspektive, odnosno vremenske i ideološke distance, da potvrdi ili revalorizira suštinu svojih nekadašnjih sudova. Intervju je objavljen u listu „Ilustrovana politika” pod naslovom „Glupost je sve moćnija”. Bio je to ujedno i posljednji piščev intervju jer je preminuo 38 dana kasnije. Odgovore na postavljena pitanja Lalić je ispisao ručno, svojim čitkim rukopisom, pokazujući zavidnu moć koncentracije, usklađenost stila i jezika rođenog pisca. Ono što je zadivljujuće, nije mijenjao svoje, ranije ispoljene, stavove već ih je reinterpretacijom dopunio novim činjenicama i potvrdio novijim obrazloženjima. Konstataciju o komunizmu, koju je zapisao 21. decembra 1962. u knjizi Prutom po vodi („Komunizam, i kad bi bio izmišljena stvar, isplatio bi se čovječanstvu kao iluzija koja je trajala više od sto godina i stvorila stvari i iskustva koja će potrajati”), a koju mu je Simonović ponudio kao pitanje u intervjuu, Lalić je u svom odgovoru, mjeseca novembra 1992. ovako obrazložio: „Ni poslije fatalnih izdaja, koje se nižu drugom polovinom dvadesetog vijeka, i teških tragičnih iskustava kojima se kraja ne zna — ja i danas ostajem pri onome što sam napisao” (Nikad kraja tamnicama, str. 61). Simonovićeva knjiga je vrijedan prilog za spoznavanje usklađenosti piščeve eksplicitne i implicitne poetike. Ona potvrđuje čvrsto jedinstvo piščevih teorijskih stavova i psihologije i filozofije stvaralaštva u cjelini.

Književna sudnica Mihaila Lalića

297

* Naučni prilog aktuelizaciji Lalićevog stvaralaštva posljednje faze je magistarski rad Bojane Obradović, rasprava Autokritika revolucije u djelu Mihaila Lalića (Poraženi, Tamara, Odlučan čovjek, Opraštanja nije bilo), Filološki fakultet Nikšić, 2016. Mentor rada — prof. dr Tatjana Đurišić-Bečanović. Rad je sistematično i znalački urađen, zasnovan na savremenim teorijama tumačenja, kritičkoj literaturi o piscu i ličnoj kreativnosti. Analizirane Lalićeve knjige je tematski i problemski povezala, situirala u zajednički konotativni sistem, ukazujući na njihove različite veze sa raznorodnim stvaralaštvom prethodnih faza. Na sâmom početku rasprave analizirana je poetika pisca u kontekstu tradicionalizma i modernizma. Autorka ističe da način na koji je modelovan svijet u Lalićevim djelima, bez obzira na „izam” ima jednu zajedničku nit koja drži na okupu sva njegova rodovski i žanrovski različita djela, a to je piščev „specifičan odnos prema stvarnosti i prema temama koje je problematizovao, a koje se uvijek odnose na čovjeka i na filozofiju egzistencijalnog u okvirima određenog vremena koje vrlo često poprima odlike univerzalnog, što proističe iz sâme psihologije i filozofije stvaranja pisca” (str. 10). Tokom istraživačkog rada autorka je došla do naučno relevantnog i teorijski prihvatljivog stanovišta da su rat i revolucija osnovna paradigmatska osa u djelu M. Lalića, da je autokritika revolucionarnih vrijednosti zajednička nit svih knjiga posljednje faze (1986–1992). Veoma iscrpno je elaborirala odabranu građu, a svoje sudove i zaključke o datoj problematici, pored teorijske literature, potkrijepila primjerenim sadržajima iz piščevih knjiga. U zaključku rasprave iznijela je svoj sud o piščevom djelu u cjelosti, iskazujući saglasnost sa prethodno utvrđenim kritičkim mišljenjima: „Djelo Mihaila Lalića, bez obzira na to da li je u pitanju afirmacija, preispitivanje ili autokritika revolucije, predstavlja dijalog sa istorijom i sa svijetom, a cilj je prije afirmativnog ili negativnog stava prema revoluciji — traganje za istinom, što književnu riječ čini moćnim oružjem u tumačenju čovjeka, kao i u tumačenju istorijskih, političkih ili društvenih prilika u određenom vremenu” (str. 98–99).

298

Zora Jestrović

II ZBORNICI RADOVA Stvaralaštvu Mihaila Lalića posvećeno je više zbornika radova, koji su nastajali različitim povodima, u organizaciji različitih institucija, i u kojima su svoja viđenja Lalićevog djela iznijeli brojni autori — kako oni što se stvaralaštvom bave kontinuirano u cjelini, tako i oni što su prema ličnom izboru obradili pojedine teme, počev od izbora Kritičari o Mihailu Laliću (Nolit, 1984) za koji je radove izabrao Vojislav Minić, do zbornika Mihailo Lalić — sto godina od rođenja (1914–2014), Podgorica, CANU, 2015, u kojem su štampani radovi sa naučnog skupa „Mihailo Lalić — sto godina od rođenja (1914–2014)”, održanog u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, a koji je uredio R. V. Ivanović. Kada je u pitanju stvaralaštvo posljednje faze, onda su značajniji zbornici, posvećeni toj problematici, nastajali u posljednje dvije decenije ovoga (XXI) vijeka. U njima su pojedini radovi aktuelizirali piščev inovirani način obrade životne građe, kao i novu problematiku stvaralaštva. * Iako je zbornik radova Književno djelo Mihaila Lalića (Podgorica, CANU, 1996) nastao devedesetih godina prošloga vijeka, dao je izuzetan doprinos u aktuelizaciji nove — radikalno izmijenjene stvaralačke paradigme, primjenjene u nekoliko posljednjih knjiga. U njemu su objavljeni radovi sa naučnog skupa, održanog u Beranama i Andrijevici, 6. i 7. oktobra 1994. Urednik zbornika je akademik Milosav Babović. Među 16 radova zbornika nalaze se radovi koji su o novoj paradigmi stvaranja govorili sa aspekta književne estetike, ali i radovi utemeljeni u književnoistorijski i društvenopolitički kontekst, na dijahronoj i sinhronoj ravni tumačenja. U tom smislu značajan doprinos dala je nekolicina autora svojim izborom tema i sadržinom radova — Milosav Babović: „Lalićeva kritika teorije i prakse revolucije”, Radomir V. Ivanović: „Lalićeva fragmentarna proza između mita i stvarnosti”, Branko Popović: „Poslednje Lalićeve pripovetke”, Novo Vuković:

Književna sudnica Mihaila Lalića

299

„Strukturiranje priče o antiheroju u romanu Odlučan čovjek”, Dimitrije Mašanović: „Zlo i Apsurd (Prilog tumačenju geneze glavnog junaka Lalićevog romana Odlučan čovjek)”, i Zora Jestrović: „Lalićevo promišljanje o smislu i sudbini pisane riječi”. Akademik Milosav Babović piše o zamjerkama jugoslovenske književne kritike M. Laliću, a posebno asimetriji permanentne osude četničke kolaboracije i rijetkih bojažljivih prigovora rukovođenju KPJ u NOB-i, uz zaobilaženje teme Golog otoka. Babović se s tim slaže, kada je u pitanju ranije stvaralaštvo, naglašavajući da je već u prvoj verziji Lelejske gore Lado Tajović (piščev alter ego) sintagmom „komunistički buržuji” nagovijestio veliku jeres. Piščevo distanciranje od utopije mladosti počinje u drugoj verziji romana Raskid. Na Babovićevo usmeno pitanje zašto kritičkog stava prema NOR-u i KPJ nije bilo u prvoj verziji romana, Lalić mu je, kako kaže, pošteno odgovorio: „Nijesam smio, jer bi mi to bla posljednja knjiga”. Babović se ne bavi pitanjem da li književna kritika i istorija književnosti ovaj Lalićev odgovor mogu uzeti kao opravdanje, ali odgovorno tvrdi da je Lalić iskreno naveo pravi uzrok izostatka kritičkog sagledavanja revolucije i naše postrevolucionarne stvarnosti u svojim ranijim djelima. U isto vrijeme daje značajan doprinos u analizi novog modela naracije — o ulozi dokumentarnosti, istorijskim zbivanjima i prepoznatljivim prototipovima u strukturiranju posljenjih romana Odlučan čovjek (1990) i Tamara (1992). Iako je u siže posljednjih romana temu Golog otoka samo marginalno inkorporirao, Lalić je, smatra Babović, „naznačio opseg i dubinu tragike golootočana, koja diskredituje KPJ neopozivije od svih njenih levih i desnih skretanja i grešaka”. Babovićeva analiza posljednjih Lalićevih romana je u potpunom skladu sa poetološkom vizijom njihovog pisca. Svojim analitičkim tekstom „Lalićeva fragmentarna proza između mita i stvarnosti”, (kasnije štampanim u monografiji Mihailo Lalić, 2004), R. V. Ivanović o fragmentarnoj prozi M. Lalića govori u kontekstu stvaralačke vizije Umberta Eka, Vitolda Gombroviča, Emila Siorana, Žana Bodrijara, Miroslava Krleže i Iva Andrića čiju rezultantu predstavljaju globalne ideje — da je u dvadesetom vijeku civilizacija napredovala u tehničkom i tehnološkom smislu, ali nazadovala

300

Zora Jestrović

u moralnom. Ivanović tvrdi da Lalić u svojoj fragmentarnoj prozi Prutom po vodi, drami Poraženi i dvama posljednjim romanima žigosanje zla smatra zadatkom stvaralačkog mita. U prilog svome tvrđenju citira odabrane i primjerene sadržaje. Rad Branka Popovića „Poslednje Lalićeve pripovetke” je tekst predgovora posljednjoj pripovjednoj zbirci Opraštanja nije bilo (1994), koju je Popović posthumno priredio i u „Napomeni priređivača” dao važne podatke o vremenu pisanja pojedinih pripovjedaka, o saznanju da je pisac mijenjao tekst čak i pošto bi neke od njih i štampao, mijenjao naslove, ispisujući više varijanti. Popović ističe da se sva glavna svojstva književnog postupka ove zbirke nalaze posljednjoj svesci tetralogije Peja Grujovića Gledajući dolje na drumove, u takozvanoj komitskoj hronici jer je roman najvećim dijelom nastao preoblikovanjem pisane dokumentarne građe. Navodi da je jednu od pričica iz Cetinjskog arhiva prethodno već bio objavio u komitskoj hronici (str. 392). Popović smatra da to ponavljanje nije slučajno jer kod Lalića ništa nije slučajno već je razlog opsesivna tematika, te se „ovo ponavljanje može smatrati poetičkim signalom, nekom vrstom refrena preko kojeg komitska hronika korespondira sa zbirkom Opraštanja nije bilo”. Novo Vuković i Dimirije Mašanović u svojim radovima bave se analizom romana Odlučan čovjek. Vuković zapaža da Lalić prvi put u ovom romanu za centralni lik uzima destruktivca, antiheroja7. Analizu lika je ostvarivao na osnovu kontrastnih osjećanja i postupaka glavnog junaka B. Šančevića, narodnog heroja, penzionisanog generala policije. Lik Boja Šančevića „poprima konotacije koje prevazilaze individualni slučaj i postaju paradigma naličja jedne ideje: roman se, u izvjesnoj mjeri, pretvara u priču o tamnom mrljama Revolucije (tzv ‘lijevim greškama’, Golom otoku i dr.). Osnovni etički problem B. Šančevića je nesposobnost svjesnog kajanja. Ako se eventualno i pojavi, on nastoji da ga potisne jer tu pojavu smatra za ‘znak popuštanja i rasula’”. Vuković analizira vremenske planove priče (prošlo i sadašnje vrijeme). Strukturiranju glavnog junaka i romaneskne priče u cjelini   Vukovićevo mišljenje je neprihvatljivo jer je Lalić kao antiheroja prvi put imao glavni lik u romanu Pramen tame (1970). 7

Književna sudnica Mihaila Lalića

301

veliki doprinos daje i Šančevićev kukavičluk. Vuković konstatuje da je priča o B. Šančeviću građena i jednom vrstom modifikovane sudske tehnike, slično procesu. Glavni junak je i glavni optuženi, krivično djelo je praktično cijeli njegov život, tužilaca ima više i dolaze iz spoljnjeg i unutrašnjeg svijeta. U studiji „Zlo i Apsurd (Prilog tumačenju geneze glavnog junaka Lalićevog romana Odlučan čovjek”) D. Mašanović veoma iscrpno analizira psihofizičku genezu glavnog junaka romana, posmatrajući ga sa aspekta moći i pada. Problematiku romana posmatra u širem duhovnom kontekstu kritičkih razmišljanja kritičara zapadne civilizacije (kakav je bio E. Sioran) i užem kontekstu fragmentarne proze Prutom po vodi. Na primjeru moralne erozije glavnog junaka, Mašanović ukazuje na uzroke političkog poraza socijalizma kod nas i u Evropi. Tvrdi da Lalić osuđuje „prljanje ideala” komunističke (socijalističke) revolucije i „njene protagoniste zaslijepljene vlašću koji su se nekom fatalnom dijalektikom od revolucionara pretvorili u kontrarevolucionare, ali nigdje ne pokazuje razočaranje u njene ideale i ne obezvređuje tragični zanos i žrtvu istinskih revolucionara kao istinskih humanista” (str. 180). Mašanovićev zakjučak o Lalićevom pozitivnom odnosu prema revoluciji, uprkos izdajama i zloupotrebama njenih značajnih učesnika, može se uzeti kao suštinski poetološki zaključak o cjelokupnom stvaralaštvu posljednje faze metamorfoze stvaranja M. Lalića. Drugim riječima, Lalić je svoje mladalačke snove sanjao i u starosti i nikad nije gubio nadu pobjedu dobra nad zlom. * U periodu od (2008–2015) Crnogorska akademija nauka i umjetnosti objavila je tri zbornika radova posvećena stvaralaštvu Mihaila Lalića: Lalićevi susreti (2008), uredio Žarko Đurović; Zlo kao književna tema (2010), uredio Žarko Đurović, Mihailo Lalić — sto godina od rođenja (1914–2014), uredio R. V. Ivanović. Prisutnost radova o Lalićevom stvaralaštvu posljednje faze, s posebnim osvrtom na autokritiku

302

Zora Jestrović

revolucije, u zbornicima varira, kako u brojnosti, tako i u složenosti tumačenja i izboru zastupljenih analitičkih sudova. U zborniku radova Lalićevi susreti (2008), štampani su radovi sa naučnog skupa u Podgorici, 12. decembra 2006. U uvodnoj riječi Slobodan Kalezić kaže da M. Lalić u književnom smislu „nije pojava već institucija”. Na temelju jasno definisanih mjerila i specifikacija po kojima ga izdvaja, Kalezić tvrdi da se Lalić javlja „kao apsolutno najveći, najkoherentnije oblikovani i najsuptilnije izraženi crnogorski književni monolit XX vijeka, odnosno, po istim svojstvima, najveći i najznačajniji u ukupnoj crnogorskoj književnosti poslije Njegoša”. Takođe ističe da je njegovo, manje koherentno djelo, nastalo u posljednjoj fazi stvaranja ostalo u sjenci velikih romana, i da je nedovoljno osvijetljeno i proučeno. Urednik Žarko Đurović piše analitički tekst „Dehumanizacija ideala u romanu Odlučan čovjek”. Glavnog junaka vidi kao čovjeka zaljubljenog u svoj demonizam, naglašavajući da se u ovom Lalićevom romanu, kao u rijetko kojem „osjeća jako prisustvo komunističke moći”. Posebno ističe kako je Lalić lik odlučnog čovjeka postepeno dograđivao, pojačavajući njegovu osvetničku prirodu, u svakoj prilici. Činio je to „putem vizijskog koda, nijansu po nijansu, ali više kroz optiku sagovornika”… Na sâmom početku svog poetičko-estetičkog rada „Slika svijeta u romanu Tamara Mihaila Lalića” Lidija Tomić8 konstatuje da se stvaralačko iskustvo i pripovjedačko umjeće M. Lalića vezuju za temu rata i revolucije, ali da se u dva posljednja romana (Odlučan čovjek i Tamara) saopštavaju na drugačiji način u odnosu na prethodne romane. Osnovnu priču o sudbini Tamare Godačić vidi kao savremenu priču „o izdaji moralnih principa revolucionarne borbe”. Apsurdnu smrt T. Godačić uslovile su laži, insinuacije i obmane, te se roman Tamara „koncentriše na dramu ljudskog stradanja, na slabosti i promašaje   Lidija Tomić je izvršila komparativnu analizu pripovjedaka M. Lalića i Edvarda Kocbeka u svom radu „Tema rata u pripovjetkama Edvarda Kocbeka i Mihaila Lalića (Sličnosti i razlike)”. Zbornik radova s Naučnig skupa Slovenska kratka pripovjedna proza, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani, 2006. 8

Književna sudnica Mihaila Lalića

303

političkog odlučivanja” (str. 93). L. Tomić smatra da se tema rata u romanima Svadba, Zlo proljeće, Lelejska gora ili Hajka čita u mitskoj, poetskoj i istorijskoj ravni ratnih sukoba, a „u romanu Tamara, autor je više poeta doctus, više polemičar i kritičar nego pripovjedač” (str. 95). Zaključuje da je Lalić romanom Tamara revalorizovao dogmatski shvaćenu istoriju revolucionarnih podviga i da se u njemu ogleda „veza moralne pravde i revolucionarnih grešaka, bez kojih bi vizija rata, u Lalićevom književnom opusu, u cjelini bila nepotpuna.” (str. 97). Zbornik radova Mihailo Lalić — sto godina od rođenja (1914–2014), sadrži radove sa istoimenog naučnog skupa. Posvećen je aktuelizaciji i reaktuelizaciji Lalićevog lika i djela. U pozdravnoj riječi „Daroviti stvaralac i mislilac” urednik zbornika, akademik R. V. Ivanović, je saopštio ključne podatke9 iz Lalićeve biografije, pozivajući se na piščeve autobiografske zapise Epistolae   U radu naučnog skupa „Mihailo Lalić — sto godina od rođenja (1914–2014)” učestvovao je i akademik Dragutin Vukotić (1924–2017), predsjednik CANU (1989– 2002), hirurg, kome je Lalić doživotno prepustio medicinski tretman. Vukotićevo počasno izlaganje dodatno osvjetljava psihofizičku esenciju Lalićeve ličnosti. Stoga je vrijedno iz zbornika citirati neke posebno poetične djelove: „Čitavog života je naporno živio, nije lako pisao, kao pojedini pisci koji pišu kao iz rukava, on je birao i tražio adekvatne misli i prave riječi. On je ostao imun na sva društvena iskušenja, da bi dostojanstveno i podvižnički proživio nepunih osam decenija. Naglo i lako je preminuo, pri punoj svijesti i savjesti. Umro je smrću pravednika. Lalić je pisao o porobljivačkim i ratnim okrutnostima, nemilosrdnim partizansko-četničkim sukobima i bespoštednim ideološkim uslovljenim uništavanjima, u kojima je Crna Gora ostajala u koroti i crnini, sa kućištima umjesto kuća i novim grobljima, umjesto uzoranih ledina i obrađenih njiva. On se nije bavio lakim temama i zanimljivim pričama. Roditelji su mu prerano umrli. Još od ranog djetinjstva niko nije sa njim patio ili se brinuo o njemu, ničija ljubav ga nije progonila. Njegova, često smrknuta fizionomija i visoko čelo izbrazdano zabrinutošću, može se tumačiti nedaćama koje su ga pratile tokom okrutnog bitisanja. Uprkos svemu, za sobom je ostavio raskošnu književnu zadužbinu i kulturno blago, kojim može da se ponosi ne samo Crna Gora, već i šira svjetska i civilizacijska populacija” (str. 90). *U kontekst ovog Vukotićevog izlaganja uklapa se i jedan njegov usmeni iskaz o M. Laliću. Sa Lalićem je često šetao od Herceg-Novog do Igala. Primjetio je da uvijek na leđima nosi neku potešku torbu. Nakon izvjesnog vremena upitao ga je šta nosi u torbi. „Kamen, Drago! Moje srce je naviklo na teret”, odgovorio je Lalić, i nastavio da ide. 9

304

Zora Jestrović

seniles. Posebno je istakao piščevu potrebu za slušanjem priče i pripovijedanjem. Ivanović naglašava da „Lalić pripada onom tipu pregalaca, mislilaca i stvaralaca koji, kao i drugi reprezentativni jugoslovenski, balkanski, slovenski i evropski piscci, nastoji da smanji ili izbriše granicu između stvarnosti i umjetnosti, tačnije rečeno — između fakcije i fikcije, o čemu i sâm svjedoči učesnik, svjedok i interpretator događaja, i bilježenja događaja, kao višestruko umnoženi stvaralački i epski subjekat: Lado Tajović, Hoto Hotašević ili Pejo Vučkov Grujović” (str. 10). Između brojnih pohvala i ocjena Lalićevog doprinosa književnom razvoju u romansijerskoj i pripovjedačkoj prozi Ivanović izdvaja pohvale Iva Andrića i Desanke Maksimović. Andrić je tvrdio da postoje tri vrste stvaralaca: „jedni (poput Ilje Erenburga) čije je ime nesrazmjerno poznatije od njegovog djela; drugi (poput M. Krleže) čije je ime u harmoniji sa značenjem ostvarenog djela; treći (poput Mihaila Lalića) čije književno djelo višestruko premaša znanje o piscu. Ivanović saopštava da je Desanka Maksimović povodom iznenadne smrti Mihaila Lalića ustvrdila da M. Lalić predstavlja „ukras roda ljudskog”, te je citirao njene etički pohvalne riječi, stilizovane poput pjesme: „Nikad čoveka toliko obdarenog a toliko skromnog, nisam poznavala. Tolikog dara, tolike skromnosti a tolike čovečnosti!” U zborniku je štampana i Ivanovićeva studija „Epska i lirska naracija o objavljenim i neobjavljenim poemama Mihaila Lalića (Prilog proučavanju književne zaostavštine)”. Istraživanjem je došao do saznanja da je pisac tokom nepunih šest decenija stvaranja kontinuirano pisao i poeziju; u periodičnim publikacijama objavio sedamdesetak pjesama i poema. U rukopisnoj zaostavštini ostavio je desetine neobjavljenih i objavljenih pjesama i poema, njihovih verzija i prevoda. Ivanović je prvi put analizirao šest Lalićevih poema u kontekstu njihove prirodne poetske cjeline. On tvrdi da Lalić nije liričar po vokaciji već istinski epičar. Grupisanje poema po hronološkoj podjeli smatra težim činom od tipološke podjele, jer se teškoće javljaju prilikom njihovog genološkog

Književna sudnica Mihaila Lalića

305

definisanja. Naglašava da je Lalić tokom svih decenija stvaranja pratio razvijanje svih vrsta umjetnosti, a posebnu pažnju pridavao modernistima — M. Crnjanskom i M. Dedincu. Osobit stvaralački uzor našao je u D. Cesariću o čemu svjedoči autograf Sâm sobom i knjiga Prutom po vodi. I Lalić se, kao i Cesarić, opredijelio za stoičku viziju života o čemu, ilustrativno tvrdi Ivanović, svjedoči „Epilog” knjige Prutom po vodi. Živko Đurković je svojim radom „Lica i naličja revolucije u Lalićevom djelu Prutom po vodi” temu revolucije u Lalićevom djelu sagledao kroz tri piščeve stvaralačke faze. Za razliku od prve dvije, u trećoj fazi, odnosno u romanima Odlučan čovjek i Tamara revolucija je sagledana sa tamnije strane, u kontekstu savremenih događaja kod nas i u Evropi poslije pada Berlinskog zida. Pojava Lalićevih romana Odlučan čovjek i Tamara pada u vrijeme pogoršanih odnosa u socijalističkoj Jugoslaviji koji su doveli do njenog konačnog raspada. Istovremeno socijalizam se raspadao u Rusiji i drugim evropskim zemljama. Nova ratna zbivanja postepeno su gasila sve ideale za koje se pisac zalagao i u životu i u umjetničkom djelu. U košmaru tih zbivanja ubrzo je i preminuo. Urušavanjem revolucije urušili su se i njeni istinski protagonisti; istu sudbinu su doživjeli B. Ćopić i O. Davičo. Đurković smatra da veliki pisci, kojima svakako pripada Mihailo Lalić, moraju doživjeti svoju reafirmaciju. Njegovi dnevnički zapisi su izvorni pokazatelji bolnog doživljaja urušavanja životnih ideala koje je afirmisao u svom djelu (pravda, jednakost, sloboda, i to za sve). On ističe da je Lalić, držeći se vizije socijalizma, odnosno komunizma, iskazao odbojnost prema zapadnom buržoaskom svijetu koji je najviše preokupiran novcem. Kada su u pitanju deformacije socijalizma i uzroci njegovog raspada, autor navodi niz primjerenih citata iz piščevih dnevničkih zapisa Prutom po vodi, ali i onaj stoicistički obojen (iz 1985. godine) koji svjedoči da pisac socijalističku ideju, uprkos svim svojim kritičkim opservacijama, nije smatrao uzaludnom i promašenom i da njenu budućnost vidi u nekom nadolazećem vremenu: „To me navodi na misao, da srazmjerno s drugim — za prihvatanje socijalizma nije dovoljno pedeset ili sto godina, trebaće tome više. Ne bi valjalo očajavati ni praskati, ni tjerati ljude

306

Zora Jestrović

silom ako se negdje ne prihvati. Već je odavno utvrđeno da razvitak civilizacije nema ništa zajedničko sa harmonijom. Evolucija se kreće poput putnika u bespuću koji odluke o daljem kretanju donosi na osnovu bacanja kocke”. Autor zaključuje da je pisac tragični krah revolucije veoma teško prihvatio. U radu pokušava da izdvoji najznačajnije pokazatelje njegovih shvatanja lica i naličja revolucije. Na primjerima zapisa iz knjige Prutom po vodi prati piščev odnos prema revolucionarnim tekovinama i u ratu i u miru, o razlozima odbojnosti prema skoro svim vrstama moderne umjetnosti. Ističe da se Lalić, uprkos svim nedoumicama i bezizgledima, sačuvao od krajnjeg pesimizma, onakvog kakvog je u jednom momentu opisao riječima: „Osim onih što nijesu ni stizali na lijepi ovaj svijet, srećni su još samo oni što naprasno, ili u snu umru”. Akademik Nenad Vuković je, u sadržajno kraćem, ali značajnom naučnom radu kada je u pitanju aktuelizacija Lalićevog stvaralaštva u stranoj književnosti, pisao o prevodima tri piščeva romana na poljski jezik. Tekstom „Poljska tumačenja Lalićeva polazišta Militia est vita hominus super terram” autor ističe da se poljski slavisti više od pola vijeka interesuju za Lalićevo djelo, zahvaljujući dobrim prevodima romana Hajka, Lelejska gora i Ratna sreća. Pisac je odavno prisutan u poljskoj duhovnosti, a interesovanje mladih teoretičara književnosti izazvale su teške ratne teme, posebno problemi animalizacije čovjeka, odnosno Lalićevo originalno i osobeno polazište da je ljudski život na zemlji borba (Militia est vita hominus super terram). Pojačano interesovanje za stvaralaštvo izazvali su i uzroci piščeve dogradnje savršeno komponovanog djela, apokalipsa straha, nasilje rata i pesimizam koji stvara rat. Vuković ističe da poljski autori Lalićevo pisanje „vide kao optužbu upućenu protiv preobličavanja ljudske jedinke u zvijer”, njega kao pjesnika ljudskih patnji u čijem djelu su čovjekova savjest drugi ljudi, a osnovne vrijednosti djela — junaštvo, hrabrost i pravičnost. „Za njih je od posebne vrijednosti to što podizanje problema nevelikog lokalnog društva do simbola sudbine čovjeka, u savremenom svijetu, podiže na nivo ljudskog univerzuma” (str. 73).

Književna sudnica Mihaila Lalića

307

Posebnu pažnju Vuković posvećuje prepisci pisca sa Zofjom Mališevskom koja je 1966. godine na slavistici Jagjelonskog univerziteta u Krakovu odbranila magistarski rad o dvjema verzijama Lelejske gore. Lalić je obrazložio dominaciju ratnih tema u svom djelu. Rekao je da „pripada generaciji kojoj su istorijske okolnosti nametnule neophodnost borbe”, da je stvaralaštvo za njega svjedočanstvo pravde, traženje onoga što je zajedničko svim ljudima, a moralni pad za čovjeka tragičniji od sâme smrti. Lelejskoj gori, koja je najviše njegova knjiga ili njegova pjesma, vratio se nanovo, dorađivao je čitavih 18 mjeseci, jer je ona za njega „najcrnogorskija i najljudskija”. To što pisac brani osnovne vrijednosti crnogorskog etosa, posebno animira poljske autore, a još više njegov kritički odnos prema vlastitom djelu. Zahvaljujući prevodilaštvu Marije Krukovske i Kristine Bonk, kao i radu Zofje Mališevske, Lalićevo djelo je i povod i sredstvo da se poljski čitaoci upoznaju sa istorijom i geografijom Crne Gore, sa njenim istorijskim prilikama u XIX i na početku XX vijeka, vremenu kada se odvijaju događaji romana Ratna sreća. Vuković citira umjetnički stilizovano obraćanje prevodioca K. Bonk poljskim čitaocima, ispisano na kraju opsežnog uvoda: „Dragi čitaoče! Ako se poslije čitanja uvoda i sâmog romana osjetiš bogatiji za svježu umjetničku doživljenost i dobiješ saznanje o bliskoj nam slovenskoj zemlji i njenim ljudima, moj zadatak prevodioca smatraću ispunjenim. Mišljenja sam da prevodilac ima takvo pravo prema originalu kao kaplje kiše prema kišobranu po kome se slivaju” (str. 74). Rad Vesne Vukićević-Janković: „Naučni doprinos recepciji Lalićevog književnog djela (Mihailo Lalić Radomira V. Ivanovića i Poetika Lalićeve trilogije Tatjane Bečanović)” svojim prvim dijelom, posredno preko monografije književnog kritičara, interferira sa piščevim stvaralaštvom posljednje faze. Analizom Ivanovićevih knjiga autorka istovremeno vrši profilaciju i aktuelizaciju Lalićevog književnog djela u cjelini, a posebno kada je riječ o Ivanovićevoj sintetičnoj monografiji Mihailo Lalić (2004) koja upućuje na pluralistički pristup u proučavanju djela,

308

Zora Jestrović

uz primjenu različitih vrsta energije (kreativne, intuitivne i intelektualne). Vrijednost njegovih analiza vidi u neprekidnom upozoravanju na zabludnost konačne rastumačivosti vrhunskih književnih djela (kakvo ostaje Lalićevo) čak i nakon decenija traganja za granicama tumačenja. Suštinu Ivanovićevog misaonog i stvaralačkog napora vidi u neprestanom angažovanju u „sistematičnom pručavanju i razrješavanju nerazmrsivih zračenja i značenja neprekidno pulsirajuće semantičke ravni Lalićevog književnog djela”. Autorka zapaža da Ivanović slijedi savremena teorijska utemeljenja i insistira na različitim modelima čitanja. Cilj mu je „da pokaže kako ne postoje povlašćeni teorijski modeli, već da srođavanje sa djelom i piscem uslovljava čitanje kao neprekidan proces kontekstualizovanja i rekontekstualizovanja značenja”. On smatra da se piščev romansijerski opus „protivi potpunom analitičkom dešifrovanju (iscrpljivanju tekstualnih i kontekstualnih značenja) ”. Autorka je uočila da se raspon Ivanovićevih istraživanja kreće od nauke o književnosti do filozofije nauke (ili nauke o nauci). Poseban značaj daje njegovoj sposobnosti asimilacije duha vremena i poniranje u stvaraočeve vizije, kao i „istovremeno projektovanje sopstvenog doprinosa modelovanju poetike i estetike svijeta književnosti uopšte”. Poredeći, metodološki različito pozicionirane monografije R. V. Ivanovića i T. Bečanović (Mihailo Lalić i Poetika Lalićeve trilogije), autorka ističe da one „oslikavaju potrebu cjelovitog i odgovornog pristupa visokoestetskom materijalu”. Pritom tvrdi da se T. Bečanović, zahvaljujući izabranom naučnoistraživačkom modelu u pručavanju Lalićevog djela, svrstava u red njegovih značajnih proučavalaca i zavređuje pažnju čitalaca. Analizira piščevu stvaralačku paradigmu i poentira je sa naučno utemeljenog i sistematizovanog analitičkog stanovišta. Svojom knjigom nudi svojevrsni izazov — da se preispita model sopstvenog čitalačkog iskustva, odnosno da se čitaoci suoče „sa pulsiranjem kodova koji egzistiraju u slojevitom tkivu trilogijskog ulančavanja, da iskoristimo utemeljenja naratološke interpretacije i pretočimo je u poetički uspjele primjere pristupa književnom tekstu”. Pored značaja koji naratološka monografija T. Bečanović ima u nauci o književnosti, V. Janković-Vukićević konstatuje da T. Bečanović (kao i R. V. Ivanović)

Književna sudnica Mihaila Lalića

309

insistira na činjenici da je načelo angažovanosti suštinsko obilježje Lalićeve i eksplicitne i implicitne poetike. Kraći prilog Sonje Tomović-Šundić „Lelejci Mihala Lalića” značajan je za aktuelizaciju, kao i za estetičku i etičku profilaciju cjelokupnog piščevog stvaralaštva. Autorka tvrdi da je Lalić „osim estetske funkcije vidio u književnosti moćno sredstvo za angažovano tumačenje istorije, političkih prilika, ali i antropološku studiju u najširem značenju balkanskog karaktera i mentaliteta” (str. 255). Ona smatra da će distanca vremena dozvoliti tumačima Lalićevih romana da pojme njihove suštinske vrijednosti, one koje čine njihovu umjetničku stranu, „ali i sve istorijske i ideološke nanose i zablude vremena, oličene u mnoštvu protivrječnosti u ličnostima i kolektivu, i moralnim dramama savjesti — njegovih junaka” (str. 256). Uz konstataciju da je pisac posjedovao rijedak dar pripovijedanja, da su njegove opservacije o svijetu, prirodi ili čovjeku, izvanredno analitične, da je originalna pojava u južnoslovenskoj književnosti, autorka naglašava da pisac u idejnom smislu pokušava opravdati vlastiti pogled na svijet i svoje tumačenje istorijskih i društvenih zbivanja. Njeno mišljenje se može primijeniti i na cjelokupna djela treće faze stvaranja jer će o piščevim istorijskim i literarnim suđenjima konačan odgovor dati vrijeme koje dolazi: „Da li je u tome uspio prosudiće vrijeme, ali i ozbiljan sud nauke o književnosti kao zadatak literarne kritike i proučavaoca njegove književne zaostavštine. Da li je s uspjehom stvorio romane u kojima se razotkriva antropologija ljudske prirode. Čovjek Crne Gore, specifičan i kad voli i kad mrzi. I kao pripadnik ideologije i kao njen protivnik, ili je riječ o ipak parcijalnom uvidu i da li su sve naše istine takve, zasnovane na perspektivi gledanja njenih autora — kao pitanje, ostaje otvoreno za nas, kao što je bilo i za Lalićeve savremenike” (str. 257). Autorka naglašava da je Lalić vjerovao u umjetnost kao jedan od načina iskazivanja istine, ali samo ako se umjetnost ne obraća samo ličnim emocijama, već našoj slobodi. Njegovu originalnu poetku vidi

310

Zora Jestrović

u biću njegovog jezika i jezičkom razumijevanju svijeta, „jer je pisac u jeziku prirodno kao što se mi nalazimo u svom tijelu”. S obzirom na to da je pisac volio dramu i pozorište, pripremao svoje tekstove za scensko izvođenje, a da nema mnogo naučnih priloga o teatarskom životu njegovih djela, veoma je interesantan i naučno vrijedan prilog Srđana Vukadinovića „Teatarski život djela Mihaila Lalića” koji se, istovremeno sa označenom temom rada, bavi i poetikom piščevog stvaranja u cjelini i s posebnim osvrtom i na posljednji tematski kompleks stvaranja. Autor Lalićeva djela definiše kao crnogorsku klasiku jer sa njima Crna Gora može pokazati svijetu šta ima. Kao posebnu vrijednost ističe činjenicu da se novim iščitavanjem djela uviđa da je ono „onovremeno ili ovovremeno”, drugim riječima — svevremeno. Teatarski život Lalićevog djela, smatra Vukadinović, govori o njegovom trajanju. Na južnoslovenskim scenama četiri djela su imala teatarski život (Hajka, Ratna sreća, Pramen tame, Dani mržnje). Kada je riječ o izvođenju na crnogorskim profesionalnim scenama, sva djela su inscenirana samo na sceni Crnogorskog nacionalnog teatra, u nekadašnjem Titogradu — danas Podgorica (Značajno je napomenuti pored Crnogorskog narodnog pozorišta u Titogradu, odnosno Podgorici, profesionalni teatri u Crnoj Gori u razdoblju od 1949. do 1958. godine bili su i Narodno pozorište na Cetinju, u Pljevljima, Nikšiću i Kotoru). Svoje teatarsko trajanje na scenama u Srbiji imala je predstava Vagon G koja je nastala dramatizacijom romana Pramen tame (dramski tekst za nju napisao je sâm Lalić, a dramatizaciju komada uradili su Vlado Popović i Radomir Šaranović). U razdoblju od 1962. do 1983. godine izvođene su inscenacije Lalićevih djela. One su još za piščeva života pokazale da se njegovo djelo ne može sagledati samo u prostoru i vremenu kojim se bavi, već da su to poruke koje imaju univerzalni karakter. To je potvrdila sudbina istine o crnogorskom društvu i poslije prestanka piščeve stvaralačke aktivnosti, uzrokovane iznenadnom smrću. Kroz vizuru scenske forme i dramske strukture oživljeni su segmenti svijesti i mentaliteta Crne Gore, utemeljeni u vječitim protivrječnostima i različitim podijeljenostima. Preko specifičnog teatarskog znaka, inscenacije djela M. Lalića uspostavljaju dijalog sa prošlošću „scenski kristališu zamke identiteta i razvijaju svojevrsni teatar

Književna sudnica Mihaila Lalića

311

sjećanja”. „Sve to”, smatra Vukadinović, „doprinosi, onoliko koliko je moć teatra i literature, pomirljivosti konfliktnih različitosti kojih je premnogo u crnogorskom društvu”. Iako su teatarski stvaraoci, u želji da daju osobeni i prepoznatljivi znak svog umjetničkog habitusa, na jednoj strani pojednostavljivali složenost autorove ideje, a na drugoj nastojali da je približe doživljavaocima teatra, Lalićeve ideje i poruke nijesu gubile u svojoj kompleksnosti. Opisane crnogorske podjele počinju mnogo prije njega, a neće se, vjerovatno, okončati ni dugo poslije njega. Podjele i sukobi su vječiti dio istorije Crne Gore. Kulminacija njihove traume odvijala se u Lalićevo vrijeme. U svojim djelima ju je obradio na literarno-delikatan način. „A ono što je delikatno u književnosti”, smatra Vukadinović, „pruža dobre mogućnosti da se relativizuje u scenskim inscenacijama u kojima se otvorenije i jasnije može slikati i prikazivati problem”. Lalićevo stvaralaštvo se bavi otvorenim problemima društvene istorije Crne Gore koji će se nakon vremenske distance ponovo obrađivati, a posenu pažnju treba posvetiti tragičnim crnogorskim sudbinama, datumima i događajima za koje se saznalo iz piščevog djela. Vukadinović smatra da de više ne može održavati tvrđenje da je Lalić ideološki komunistički pisac. U svom djelu on se na oštar način razračunavao sa četnicima, ali i sa komunistima koji su činili zločine. Saglasan je sa mišljenjem B. Popovića da pisac nije ni lokalan, ni regionalan, već po temama i surovoj istini — univerzalan. Cjelokupno piščevo stvaralaštvo autor posmatra u kontekstu globalnih razmjera, smatra da se za njegovo djelo može reći da „niti je istok niti zapad, niti su njegovi junaci na vodi niti na zemlji, niti među javom niti među snom”. Smatra da je Lalić izraz, ne samo sebe, svojih Vasojevića, sjeverne Crne Gore, nego čitavog južnoslovenskog prostora, i da upravo ta magična dvostrukost pripadnosti, privlači pozorišne stvaraoce njegovom djelu. Iako su djela, inscenirana na profesionalnim pozornicama, nastala prije nekoliko decenija, ona predstavljaju nepromijenjenu sliku i vremena i situacije druge decenije trećeg milenijuma, jer se isti obrasci ponašanja istorijski i kulturno uvijek ponavljaju. Sve ide u prilog tome da postoji „nekakva istorijska i mentalitetska, gotovo genetska predodređenost da se svijet i društvo vrte cirkularno i idu

312

Zora Jestrović

u krug”. Kretanje u krug, po gotovo identičnim kodovima, jedan je od uzroka nenaprodavanja. Ni tehnološki napredak, naglašava Vukadinović, neće lako osigurati život u naprednijem obliku i dobu: „Savremena Crna Gora kao da je nastala iz komada Pramen tame ili Dani mržnje. (…) Stvarnost budućnosti koju je opisivao Mihailo Lalić i koja se može naslutiti iz inscenacija rađenih po njegovim djelima je upozoravajuća, pa i pomalo jeziva. Neke situacije su očito nepromjenljive i zbog toga je vraćanje njegovim djelima i postavljanje na pozorišnu scenu potrebno i izazovno. Budući da je posljednje djelo Mihaila Lalića svoj teatarski živor imalo 1983. godine, i te kako je poslije više od tri decenije potrebna scenska aktuelizacija i nova dimenzija komada rađenih po djelima ovoga autora” (str. 306). Teatarsku Lalićevu pentalogiju, iako u biti tragičnu, Vukadinović vidi kao vječnu crnogorsku komediju. Dok se ponavlja — jednom je tragedija, drugi put komedija, a treći put postaje farsa. Savremene inscenacije Lalićevih djela bile bi u teatru ono što je Šekspir davno nazivao comic relir. Autor smatra da bi u modernom vremenu svaka predstava rađena po piščevom tekstu bila jedan specifični comic relir, „ali i prst u oko mnogima koji još uvijek zagovaraju sukobljenost ispoljavajućih protivurječnosti”. U kontekstu uvodne cjeline zbornika štampan je i rad Mile Medigović-Stefanović „Istorija i biografija u Lalićevom međuratnom stvaralaštvu (1935–1941)” koji na pragmatičan način, reaktuelizacijom značajnih događaja iz piščeve biografije, aktuelizira autokritički prosede u njegovim knjigama. Za dopunjavanje njegove revolucionarne biografije, autorka koristi autobiografsko-meditativno-memoarsku prozu Prutom o vodi i autobiografsku prozu Epistolae seniles (Staračke poslanice), tvrdeći da memoarska proza otkriva nedaće mladoga Lalića, odmah po dolasku u Beograd i kasnije. Prateći piščeve aktivnosti u studentskom pokretu u Beogradu, gdje je bilo mnogo crnogorskih studenata, autorka dokumentovano piše o različitim progonima studenata među kojima je bio i pisac. Navodi primjere iz Prelaznog perioda u kojima

Književna sudnica Mihaila Lalića

313

su evocirani zatvorenički dani iz Glavnjače (1936), kao i svjedočenje o pogibiji najboljih drugova, za kojima žali što više nijesu među živima. Minja Đilasa nikada nije prežalio. Milun Lutovac u svom radu „Meditativna proza Mihaila Lalića Prelazni period (Dnevnik posmatrača)” definiše ovo djelo kao „šifranik jednog vremena — po unutrašnjem mehanizmu i zarotiranoj strukturi, sličnom Rubikovoj10 kocki”. Princip primjene Rubikove sheme objašnjava na sljedeći način: „Prelazni period, po Rubikovoj shemi 3x3x3 poglavlja („Vukašingrad”, „Glasačke mašine”, „Mlinovi Pariza”, / „Batrahomiomahija”, „Vještičine metle”, „Vuta” / „Pogled sa zvonare”, „Prozor prema moru”, „Otkovani konji”) iz kojih je moguće čitalačkom kombinatorikom izmamiti 188 esejistički intoniranih meditativnih polja, kao i 150 bezimenih fragmenata, dovoljno govori o odnosu Mihaila Lalića i ‘mehaničke igračke’ — vremena, sklopivog, jedino, ako ga ne dodiruje ljudska ruka”. Lutovac uočava da je autor usamljen, zatvoren u prostoru svoje ličnosti nastanjene tišinom i subjektivnim vremenom, da se dijalektika njegovog promišljanja odvija u neprekidnim sukobima relevantnih pojava i procesa: fizičko — metafizičko, pojedinačno — opšte, teorijsko — praktično, emotivno — intelektualno, istorijsko — neistorijsko. U ovom zborniku je štampan i opširniji analitički rad Zore Jestrović „Radmila — ‘žena koje nema’, jedna opsesivna tema Mihaila Lalića u kontekstu globalne ideje o autokritici revolucije” (261–287). * Zbornik radova Život i djelo Mihaila Lalića, Podgorica — Cetinje, 2015. uredili su Novica Samardžić i Aleksandar Radoman. U njemu su sadržani radovi sa naučnog skupa „Život i djelo Mihaila Lalića”, održanog u Andrijevici od 7. do 10. oktobra 2014, posvećenog stogodišnjici rođenja pisca. Za aktuelizaciju problematike posljednjih   Originalna Rubikova kocka dimenzija 3x3x3 ima osam ugaonih kocaka i dvanaest ivica. Sastavljena je od 26 manjih kocaka koje se vrte oko središnjeg jezgra. Svaka od šest stranica koje čine kocku u riješenom obliku je različite boje. 10

314

Zora Jestrović

Lalićevih knjiga značajni su radovi više autora koji se i tekstom i kontekstom uklapaju u njihovu problematiku. Draško Došljak piše o jezičkim istraživanjima u Lalićevom književnom djelu, Živko Andrijašević o crnogorskom političkom raskolu u Lalićevom djelu, Božena Jelušić o arhetipskom pristupu posljednjem Lalićevom romanu Tamara”, Novica Samardžić o životu i djelu M. Lalića, a Vladimir Vojinović o pripovjetkama M. Lalića. Institut za jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Nikšiću posvetio je Mihailu Laliću jedan broj svog časopisa „Riječ” (Nova serija, br. 11, Nikšić, 2014) povodom stogodišnjice rođenja. Rasprave i članci autorki (Zorica Radulović, Rajka Glušica11, Tatjana ĐurišićBečanović, Olga Vojičić Komatina, Danijela Radojević, Nataša Jovović…) bavili su se književno-analitičkim i lingvističkim aspektima Lalićevog stvaralaštva, uglavnom reprezentativne trilogije sa neznatnim uzimanjem primjera iz romana Tamara. Danijela Radojević je u svom radu „O manje poznatom segmentu Lalićevog stvaralaštva — Lalićevi književni počeci” prikazala knjigu Međuratno književno stvaralaštvo(1935–1941) u kojoj je štampana piščeva poezija, proza i kritika, značajan prilog za njegovu stvaralačku i fizičku biografiju. Monografije i zbornici radova, u zavisnosti od svog apriorno postavljenog cilja (poetički, estetički, etički, filozofski, istoriografski, književnoistorijski, lingvistički, sociološki) predstavljaju najveći doprinos aktuelizaciji piščevog djela i lika. Zajedno utiru put novim tumačenjima i otkrivanjima složenog procesa Lalićeve filozofije i psihologije stvaranja i pokazuju da voda po kojoj je udarao prutom još drhti u koncentričnim krugovima, da se ne smiruje, i da ne treba dopustiti da se smiri i ućuti pod bezdušnim nebom tišine.   Rajka Glušica u svom obrazloženju cilja održavanja naučnog skupa „Mihailu Laliću u čast” u septembru 2014, ukazala je na uzročno-posljedične odnose odbrane i izučavanja Lalićevog djela: „Pored autentičnih i literarnih vrijednosti, funkciju odbrane Lalićevog djela ima sistematično izučavanje i naučna valorizacija njegova, koje omogućavaju da se utvrde precizne ocjene književnoumjetničkih vrijednosti i dometa toga djela, kao i mjesto i značaj u nacionalnoj i južnoslovenskoj književnosti i kulturi”. 11

Književna sudnica Mihaila Lalića

315

* Iako se čovjek praštanjem uzdiže iznad onih koji ga vrijeđaju, Lalić nije nikad oprostio svojim ideološkim protivnicima i neistomišljenicima — ni u ratu, ni u miru. Vjerovao je da je književnost pozvana da umjetničkim i stvarnim istinama pomogne da se otklone brojne istorijske i ljudske zablude. Čvrsto je stajao u svom djelu, i kao autor i kao čovjek, braneći sa obje pozicije istinu, pravdu i slobodu. Svojim djelom je potvrdio univerzalno istorijsko iskustvo da „u revolucijama postoje dvije vrste ljudi: oni koji ih dižu i oni koji se njima okoriste”. Stvaralaštvom posljednje faze umjetničke metamorfoze pisac je okončavao svoju stvaralačku i ljudsku misiju, započetu još u prvim radovima i knjigama na početku stvaranja. Pokušao je da konačno poentira sve vrste sukoba i sporova i sa svojim vremenom. U tom smislu javlja se u trostrukoj poziciji — kao onaj koji optužuje, brani ili presuđuje. Poziva se na poznate relevantne istorijske činjenice, ali i na prirodno ljudsko pravo. Uprkos brojnim ličnim sumnjama u svrsishodnost, djelotvornost i sudbinu pisane riječi, pisac je otkrio da u njemu „i dalje ostaje, ne baš čvrsto uvjerenje da sam pišući nazirao nešto više no što vidim gledajući”. Istovremeno, ovim iskazom nedvosmisleno potvrđuje svoju profetsku umjetničku prirodu i urođeni spisateljski dar, ali i profetsku stranu književne umjetnosti uopšte, kao oblika kritičke svijesti i savjesti, jer su pisci često uspješnije od istoričara otkrivali nevidljive veze između prošlosti i budućnosti. Cjelovitošću svoga tematsko-sadržajnog konteksta posljednje knjige se nameću kao jedna književna sudnica u kojoj autor sa različitih aspekata i pomoću različitih argumenata, faktičke i fiktivne prirode, pokušava donijeti konačne osude i presude ljudima i vremenu koji su iznevjerili njegova nadanja, kao i nadanja onih koji su se uzaludno žrtvovali za revoluciju, ili bili nečasno žrtvovani. U posljednjim knjigama pisac sudi i sopstvenom vremenu i sopstvenom djelu. One su rezultat obnovljenog procesa suđenja koje se potajno odvijalo u njegovoj ljudskoj prirodi i umjetničkoj imaginaciji tokom cijelog spisateljskog rada i najvećeg dijela života. Autokritika revolucije je paradigmatska

316

Zora Jestrović

osa i vezno tkivo svih različito koncipiranih djela posljednje faze, ali i nezaobilazni most spajanja sa stvaralaštvom iz prethodnih faza. Sva piščeva svjedočenja moraju biti ocijenjena sa aspekta istorijske i umjetničke istine. On je sudio događajima i vremenu u kojem je živio, a njemu i njegovom djelu sudi vrijeme koje dolazi. Laliću treba povratiti privilegovano mjesto stvaraoca koje je bilo zasjenčeno neliterarnim i neumjetničkim razlozima u prethodnim godinama. Sa njim se ne završava jedan period u književnosti Crne Gore, već ostaje otvoren u onom filozofskom i društveno-istorijskom smislu kako je ostao otvoren period Petra II Petrovića Njegoša i Marka Miljanova Popovića. Bez njega se, kako je i sâm kazao, ne može dalje. On i njegovo djelo su potrebni — i sad i zauvijek. Djela pisaca, kakav je i Lalić, putuju kroz vrijeme ne gubeći aktuelnost svog značenjskog koda, jer su utemeljena u istoriji i tradiciji sopstvenog naroda. Istovremeno u njima su situirana univerzalna značenja životne i istorijske građe. Književnik Miraš Martinović je zamjerio Crnoj Gori što u godini, kada se slavilo 100 godina od Lalićevog rođenja, nije objavila njegova Sabrana djela, jer je on „u svom djelu sačuvao Crnu Goru, braneći je od nje same, uviđajući u svoj njenoj malenkosti grandioznu veličinu”. U sve tri faze stvaralačke metamorfoze Lalićevo djelo je dobilo obrise besmrtnog djela, jer u sebi sadrži toliko odličnih i skrivenih osobina, kao i različitih značenja, da se nikada i do kraja ne mogu ispitati, niti se može naći analitičar koji bi svojim sveobuhvatnim i svestranim ispitivanjima stavio, za sva vremena, tačku na sva pitanja koja ono pobuđuje i nosi u sebi. Dvadeseti vijek je, kao nijedan prethodni, otvorio probleme vrijednosti i probleme književnog vrednovanja. Otvorenost i otvaranje nastavljeni su i u dvadesetprvom vijeku. Stavljena je tačka na zatvorenost i konačnost vrednovanja koji su se odvijali u okvirima tradicionalnih poetika. Svaki pokušaj donošenja konačnog suda o djelu je siguran put da se uguši duh tog književnog djela i duhovnost literature uopšte. O mogućnosti umjetničkih i književnih djela da spoznaju revoluciju u cjelosti, pisac je bio vrlo skeptičan. U svom razgovoru sa Dragišom Madžgaljem „Rane vidljive i nevidljive” (Pipavi posao spisatelja, str. 204) izjavio je:

Književna sudnica Mihaila Lalića

317

„Revolucija je vremenski i prostorno mnogodimenzionalna, polivalentna, mnogouzročna i mnogoposljedična, tako da bi se mogla uporediti sa eksplozijom, koja dugo traje i daleko odjekuje. Umjetnička djela i književna djela mogu odraziti samo pojedine njene fragmente, spoznaje, odbljeske, odjeke prema kojima se može naslutiti veličina i značaj društvene promjene koju je započela. Započela, a ne završila, jer je završetak u nesagledanoj budućnosti”. I kao što „nema posljednje revolucije — revolucije su beskrajne” (Jevgenij Ivanovič Zamjatin), tako nema ni posljednje interpretacije, jer su i one beskrajne. Za nauku o književnosti Lalićevo djelo ostaje vječno otvoreno djelo. Prelaskom u nove vremenske i društveno-istorijske kontekste ostaće izazov za novija tumačenja i interpretacije, jer kako je svojevremeno pisao i vjerovao Montenj: „Više ima posla oko interpretiranja nego stvari; više je knjiga napisano o knjigama nego o bilo kom drugom predmetu: mi ništa drugo ne činimo nego se međusobno objašnjavamo”. Vrijeme će pokazati u kojoj mjeri su, u ovoj monografiji izrečeni sudovi o piscu i njegovom djelu, kritički, literarno i istorijski validni. Svaka knjiga ima svoju sudbinu, često onakvu kakvu joj čitaoci i kritičari dodijele, u zavisnosti od sopstvenih shvatanja.

IV

PRILOZI

Književna sudnica Mihaila Lalića

321

NAPOMENE AUTORKE

N

aratološka i genološka monografija Književna sudnica Mihaila Lalića (Autokritika revolucije) strukturirana je po apriorno odabranoj koncepciji. Analitički sudovi i zapažanja u njoj usmjereni su na aktuelizaciju Lalićevih rodovski i žanrovski različitih knjiga posljednje faze stvaralačke metamorfoze koja obuhvata desetak književnih ostvarenja (1985–1992). Istovremeno njen cilj je i reaktuelizacija piščevog stvaralaštva u cjelini i, na različitim nivoima, korespondencija sve tri faze stvaranja, odnosno stavljanje Lalićevog djela u noviji, cjelovitiji i moderniji ključ tumačenja. Paradigmatska osa ove knjige zasnovana je na intenciji autorke da na osnovu sopstvenih, novostečenih saznanja o piscu i djelu, zatim pomoću kritičko-analitičkih sudova eminentnih lalićologa saopštenih u njihovim monografijama, kao i pomoću studija i ogleda različitih autora, sveobuhvatno i na jednom mjestu, eksplicira sudove o Lalićevom stvaralaštvu i time doprinese umjetničkoj i naučnoj valorizaciji njegovog djela, koje u posljednjoj fazi nosi ikonični znak autokritike revolucije. Monografiju čine Uvod i četiri tematsko-sadržajne cjeline: prva — „Poetika fragmentarne proze”; druga — „Treća faza stvaralačke metamorfoze”; treća — „Doprinos naučne misli aktuelizaciji stvaralaštva posljednje faze” i četvrta — „Prilozi”. Prva sadržajna cjelina je ustvari cjelovita autorkina rasprava Poetika fragmentarne proze Mihaila Lalića (Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost Pljevlja, Pljevlja, 1996) koja je nastala redigovanjem istoimene magistarske teze, odbranjene na Filozofskom

322

Zora Jestrović

fakultetu u Novom Sadu, 1995. godine. U ovu cjelinu interpolirana je naknadno napisana studija „Funkcija citata u fragmentarnoj prozi”, koja se tematski i značenjski uklapa u njen kontekst. Studija je najprije objavljena u književnom časopisu „Mostovi” (Pljevlja, 1997, br. 144–145, str. 31–44), a potom u autorkinoj knjizi Knjigom o knjigama (Književna esejistika), čiji je izdavač Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević”, (Cetinje, 2017, str. 25–47). Drugu sadržajnu cjelinu čine radovi nastali u procesu analize treće faze stvaranja, kao i studija „Radmila — ‘žena koje nema’, opsesivna tema Mihaila Lalića u kontekstu autokritike revolucije” koja je saopštena na nučnom skupu u Crnogorskoj akademiji nauka, održanom povodom stogodišnjice rođenja pisca (2014). Prvi put je objavljena u zbornku radova Mihailo Lalić — sto godina od rođenja (1914–2014) čiji je izdavač CANU, Podgorica, 2015, pod opširnijim naslovom „Radmila — ‘žena koje nema’, jedna opsesivna tema Mihaila Lalića u kontekstu globalne ideje o autokritici revolucije” (str. 261–287). Ista studija je štampana u autorkinoj knjizi Knjigom o knjigama (Književna esejistika), 2017, str. 47–81. Treći dio knjige posvećen je eksplikaciji različito zasnovanih monografija i knjiga studija, ogleda i članaka značajnih lalićologa, s posebnim osvrtom na sadržaje posvećene autokritici revolucije. Predstavljene u okvirima jedne knjige, monografije zajednički emaniraju najviši stepen naučne analize i aktuelizacije Lalićevog stvaralaštva u cjelini. Svojim zajedničkim kontekstom, upotpunjavaju „biografiju pisca”, „biografiju djela”, „biografiju vremena” i zajedno sa zbornicima radova, takođe analiziranim u ovoj knjizi, profilišu paradigmatski obrazac piščeve psihologije i filozofije stvaranja, kako u pojedinačnim fazama stvaranja, tako i na cjelovitom tekstualnom i kontekstualnom nivou. Istovremeno, one u znatnoj mjeri doprinose naučnoj validnosti autorkine knjige. Polazeći od emotivnog komentara pjesnika Jovana Dučiča: „Ja nikada nisam bio radoznao koliko je jedan kritičar o meni rekao tačnosti, nego koliko je prema meni pokazao prijateljstva i ljubavi”, autorki je tokom savjesnog pisanja ove knjige o najznačajnijem proznom piscu Crne Gore u XX vijeku, bilo veoma važno da se uoči i pravilno shvati

Književna sudnica Mihaila Lalića

323

zašto se Lalić negacijom i kritikom revolucije oglasio tek u posljednjoj fazi stvaranja, a još važnije, da se autokritikom revolucije i demistifikacijom negativnih ličnosti i pojava, nije odrekao te iste revolucije čiji je učesnik i svjedok bio. Naprotiv, u svrhu odbrane njenih proklamovanih ciljeva, koji su se temeljili na istini, pravdi, slobodi i jednakosti, još jače, i zauvijek je ostao njen „vjernik”. Knjiga je pisana sa dubokim uvažavanjem piščeve ličnosti i njegovog djela, sa neizmjernim saosjećanjem za sve pretrpljene patnje na živtnom putu pravednika i „ispravljača krivih Drina”, i sa posebnim divljenjem za intelektualnu radoznalost i kreativnu energiju, koje je ugradio u svoja djela — specifični etički kodeks i za buduća vremena. Književnik Čedo Vuković je svojim iskazom iznio subjektivno, ali naučno utemeljeno mišljenje o piscu, tvrdeći da je Lalić književni poslenik koji nije htio da piše „o bogovanju, već o čovjekovanju”, čovjek, „u čije srce ne ulazi laž”. Rukovodio se samo jednim načelom: „O istinama istinito pisati — kao da je zadnja ura”. Erih Koš tvrdi da je Lalić stamen čovjek jer u svom dugom vijeku nije mijenjao ni prijatelje ni uvjerenja. Draško Došljak afirmativno poručuje: „Mihailo Lalić, vrsnik Prvog svjetskog rata, dočekuje stogodišnjicu svog rođenja porukom da nije pisao „prutom po vodi”. Autorka ove knjige je birala pisca kao što bi u životu birala vrijednog prijatelja. Dobra knjiga je često najbolji prijatelj — bolji i pouzdaniji od čovjeka.

Književna sudnica Mihaila Lalića

325

BIO-BIBLIOGRAFIJA BIOGRAFIJA Mihailo Lalić je rođen 7. X 1914. godine u Trepči kod Andrijevice. Bez roditelja je ostao vrlo rano. Majka Stana (rođ. Bajić) umrla je u epidemiji španskog gripa 1918, a otac Todor, napaćen u tri rata, obolio u zarobljeničkom logoru „Neđmeđer” u Austrougarskoj (današnjoj južnoj Slovačkoj) umire 1921. godine. Jedini brat (iz očevog drugog braka) Dušan umro je 1942. godine kao zarobljenik u Italiji. Dobra maćeha Jaglika i siromašni stric Milutin pomagali su Laliću da se školuje. Osnovnu školu završio je u Trepči, a gimnaziju u Beranama. Pravo je studirao u Beogradu gdje je aktivno učestvovao u svim naprednim političkim aktivnostima i ostao do Aprilskog rata 1941. Poslije bombardovanja Beograda vratio se u Crnu Goru, učestvovao u pripremi ustanka i u sâmom ustanku. Član SKOJ-a postao je 1935, primio ga je Rifat Burdžević, a 1936. postao je član KPJ. U proljeće 1938. kao sekretar ilegalne studentske narodne omladine uhapšen je u Beogradu, odveden u istražni zatvor Glavnjača, a potom i u sudski zatvor Ada Ciganlija. U julu i avgustu 1940. bio je u zatvoru u Andrijevici. Tokom ljeta 1942. zarobili su ga četnici i odveli u kolašinski zatvor. Potom je bio u logoru na Sajmištu u Beogradu i „Pavlo Melas” u Grčkoj. Učestvovao je u narodno-oslobodilačkoj borbi u Grčkoj i Jugoslaviji. U međuratnom periodu (1935–1941) pisao je prozu, poeziju i kritiku o čemu svjedoči priređena knjiga Mihailo Lalić: Međuratno književno stvaralaštvo — proza, poezija, kritika (1935–1941).

326

Zora Jestrović

Poslije Drugog svjetskog rata bavio se uredništvom, novinarstvom i književnošću. Nije bio, niti želio da bude dio poslijeratne vlasti. Za života je objavio zbirku pjesama Staze slobode (1948), potom nekoliko zbirki pripovjedaka: Izvidnica (1948), Prvi snijeg (1951), Na mjesečini (1956), Posljednje brdo (1967) i Gosti (1967). Posthumno mu je štampana zbirka pripovjedne proze Opraštanja nije bilo (1994) i autobiografija Epistolae seniles (Staračke poslanice), 1995. Godine 1952. objavio je knjigu putopisa i reportaža Usput zapisano (1952). Takođe je objavio i dvije drame Dani mržnje (1984) i Poraženi (1989), kao i scenario za dokumentarni film — Sjećanje na Njegoša („Avala film”, Beograd, 31. VII 1947), objavljen u „Stvaranju” (br. 2, 1974, str. 211–218). Romane je pisao od 1949. do 1992. godine — Svadba (1950), Zlo proljeće (1953), Raskid (1955), Lelejska gora (1957), Hajka (1960), Pramen tame (1970), Ratna sreća (1973), Zatočnici (1976), Dokle gora zazeleni (1982), Gledajući dolje na drumove (1985), Odlučan čovjek (1990) i Tamara (1992). Objavio je i tri knjige fragmentarne proze: autograf Sâm sobom (1988), meditativno-memoarsku prozu Prelazni period (Dnevnik posmatrača),1988, i autobiografsko-meditativno-memoarsku prozu Prutom po vodi (1992). Knjigu Lalićevih razgovora Pipavi posao spisatelja (1997) priredio je R. V. Ivanović. Umro je, iznenada, u Beogradu 30. decembra 1992. godine, gdje je i sahranjen (2. januara 1993). BIBLIOGRAFIJA LITERATURA O PISCU

Posebna izdanja 1. Bandić, Miloš I.: Mihailo Lalić — Povest o ljudskoj hrabrosti, „Grafički zavod” Titograd, 1965. 2. Ćorac, Milorad: Jezik i stil Mihaila Lalića, Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metohije, Priština, 1968. 3. Popović, Branko: Romansijerska umjetnost Mihaila Lalića, „Vuk Karadžić”, Beograd, 1972.

Književna sudnica Mihaila Lalića

327

4. Ivanović, Radomir V: Romani Mihaila Lalića, „Narodna knjiga”, Beograd, 1974. 5. Gajić, Dragoljub: Negativni likovi u delima Mihaila Lalića, Beograd, IRO Nova knjiga, 1984. 6. Tautović, Radojica: Nesporazumi s Mihailom Lalićem, „Novela”, Beograd, 1984. 7. Minić, Vojislav: Kritičari o Mihailu Laliću, „Nolit”, Beograd, 1984. (izbor). 8. Pavićević, Ilija: Poetika vremena i prostora u Lalićevim romanima, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1987. 9. Mrkaić, Blagota: Usmeno stvaralaštvo u djelima Mihaila Lalića (Susreti, dodiri, prožimanja), NIO „Univerzitetska riječ”, Nikšić, 1990. 10. Blečić, Milorad R.: Bilje i biljna simbolika u Lelejskoj gori Mihaila Lalića (Misli — snoviđenja — poetski fragmenti — opisi), Beograd, Književna zajednica „Zvezdara”, 1991. 11. Pižurica, Krsto: Žuborna kazivanja, Beograd, Stručna knjiga, 1992. 12. Ivanović, Radomir V.: Pisanje kao sudbina (Poetika Mihaila Lalića), „Jedinstvo” — „Cvetnik” — Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Novi Sad — Priština — Podgorica, 1994. 13. Jestrović, Zora: Poetika fragmentarne proze Mihaila Lalića, Pljevlja, Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost, 1996. 14. Pižurica, Krsto: Tragika i trijumf (O Lelejskoj gori Mihaila Lalića), Podgorica, Kulturno-prosvjetna zajednica, 1996. 15. Pašić, Milutin: Lelejska gora (Roman toka svijesti), Užice, Kadinjača, 1997. 16. Pižurica, Krsto: Mrak na svijetlim stazama (Kolašinsko-mojkovačko područje u prozi Mihaila Lalića), Podgorica, Kulturno-prosvjetna zajednica, 1998. 17. Pižurica, Krsto: Književne teme (Studije, eseji, portreti), Podgorica, Kulturno-prosvjetna zajednica, 1998. 18. Jelušić, Božena: Mitsko u Lalićevim romanima. Podgorica, Kulturno-prosvjetna zajednica, 2000. 19. Cerović, Vuk: Svijet Lelejske gore Mihaila Lalića, Podgorica, Oktoih, 2000

328

Zora Jestrović

20. Vulević, Miloš: Lelejske česme Mihaila Lalića, Ruma, Srpska knjiga, 2002. 21. Pižurica, Krsto: Pjesnička slika vode u prozi Mihaila Lalića, Doktorska disertacija, Podgorica, 2001. 22. Popović, Branko: Lelejska gora Mihaila Lalića, Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2001. 23. Ivanović, Radomir V.: Mihailo Lalić (monografija), Bijelo Polje, Pegaz; Novi Sad, Zmaj, Orfeus, 2004. 24. Bečanović, Tatjana: Poetika Lalićeve trilogije, Podgorica, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, 2006. 25. Pižurica, Krsto: Problemi morala u prozi Mihaila Lalića, Podgorica, Unireks, 2007. 26. Vulević, Miloš: Lelejske česme Mihaila Lalića. Drugo prerađeno i dopunjeno izdanje, Beograd, Partenon, 2011. 27. Rmuš, Petar: Pripovijetke Mihaila Lalića, Podgorica, Udruženje književnika Crne Gore, 2011. 28. Jelić, Dobrašin: Tek treba neko da se uzdigne (Susreti sa Mihailom Lalićem i još ponešto), Piščevo izdanje, Beograd, 2014. 29. Ivanović, Radomir V.: Stvaralački uzori i izazovi (Njegoš. Andrić. Lalić), Podgorica, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, 2015. 30. Ivanović, Radomir V.: Enigme i paradigme u djelu Mihaila Lalića (Monografija), Medeon, Podgorica, 2016. 31. Simonović, Budo: Nikad kraja tamnicama (Lalićeve poruke i poduke), Medeon, Podgorica, 2018. Zbornici 1. Mihailu Laliću u počast, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd, 1984. (uredio Radonja Vešović). 2. Književno djelo Mihaila Lalića. Radovi sa naučnog skupa Berane — Andrijevica, 6. i 7. oktobra, 1994. Urednik Milosav Babović. — Podgorica, Cnogorska akademija nauka i umjetnosti, 1996.

Književna sudnica Mihaila Lalića

329

3. Lalićevi susreti. Radovi sa naučnog skupa, Podgorica, 12. decembra 2006. Urednik Žarko Đurović. — Podgorica, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, 2008. 4. Zlo kao književna tema. Radovi sa naučnog skupa. Drugi Lalićevi susreti, Podgorica, 12. decembra 2009. Urednik Žarko Đurović. — Podgorica, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, 2010. 5. Život i djelo Mihaila Lalića. Radovi sa naučnog skupa „Život i djelo Mihaila Lalića”, Andrijevica, 7. oktobra 2014. Uredili: Novica Samardžić i Aleksandar Radoman. — Podgorica — Cetinje, 2015. 6. Mihailo Lalić — sto godina od rođenja (1914–2014), Podgorica, 7–8. X 2014. Uredio: R. V. Ivanović. Autograf objavljenih i neobjavljenih Lalićevih pjesama i poema na str. 347–390. Studije i ogledi 1. Antić, Gojko: Otvoreni dijalog s vremenom, „Stvaranje”, god. XLI, br. I, 1986, str. 54–56. 2. Aranitović, Dobrilo: „Bibliografija Mihaila Lalića”, „Stvaranje”, god. XXXIX, br. 1, 1984, str. 109–172. 3. Aranitović, Dobrilo: Mihailo Lalić (1914–1992), Podgorica, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, 2000. 4. Aranitovć, Dobrilo: Bio-bibliografija Mihaila Lalića, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Matica crnogorska, Cetinje, 2014, str. 1135. 5. Babović, Milosav: Epitaf Mihailu Laliću, „Stvaranje”, god. XLVIII, br. 7–8, 1993, str. 492–498. 6. Bandić, Miloš I.: Savremena proza, „Nolit”, Beograd, 1973. 7. Čađenović, Jovan: Pobjednici vremena, „Cvetnik” — Kulturnoprosvjetna zajednica Podgorice, Novi Sad — Podgorica, 1994. 8. Dani Marka Miljanova 1993, zbornik radova, I, Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, IP „Cvetnik”, Podgorica — Novi Sad, 1994. (uredio R. V. Ivanović), str. 103–187. 9. Ivanović, Radomir V.: Mogućnosti riječi, „Jedinstvo”, Priština, 1970.

330

Zora Jestrović

10. Ivanović, Radomir V.: Osobenosti Lalićevih romana danas, „Politika”, god. LXXI, Beograd, 23. II 1974. 11. Ivanović, Radomir V.: Vrijednosti Lalićevih romana, „Ovdje”, Titograd, br. 78, 1975, str. 8. 12. Ivanović, Radomir V.: Tumačenje savremenog romana, „August Cesarec”, 1976. 13. Ivanović, Radomir V.: Ljepota pisanja, „Pobjeda”, Titograd, 1978. 14. Ivanović, Radomir V.: Reči na raskršću, „Revija”, Osijek, 1987. 15. Ivanović, Radomir V.: Dijalog s delom, „Pobjeda”, Titograd, 1987. 16. Ivanović, Radomir V.: Od Njegoša do Lalića, „Cvetnik” Novi Sad, 1992. 17. Ivanović, Radomir: Pipavi posao spisatelja, Podgorica, 1997. (priređena knjiga razgovora sa Mihailom Lalićem). 18. Ivanović, Radomir V.: Andrićeva mudronosna proza (Znaci života i znaci umetnosti), ITP „Zmaj”, Novi Sad, 2006. 19. Ivanović, Radomir. V.: Obnavljanje lepote (Kniževne studije i ogledi), „Tuli”, Vršac, 2016. 20. Ivanović, Radomir V.: „Odnos istorije, stvarnosti i umetnosti u tetralogijama romana posvećenim Prvom svjetskom ratu (Tihi Don — Ratna sreća — Vreme smrti)”, „Glasnik Odjeljenja humanističkih nauka” (CANU), Podgorica, br. 4, 2018, str. 5–32. Urednik dr Niko Martinović. 21. Jeftić, Miloš: Putevi ka umetničkim i ljudskim vrednostima (intervju sa M. Lalićem), „Marksistička misao”, Beograd, br. 2, 1978, str. 221–231. 22. Jeremić, Dragan M.: Prsti nevjernog Tome, „Nolit”, Beograd, 1965. 23. Jeremić, Dragan M.: „Pisac kao polemički Ezop”, „Politika”, god. LXXI, 12. X 1974. 24. Jestrović, Zora: Knjigom o knjigama (Književna esejistika), Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 2017. 25. Medigović-Stefanović, Mila i Ivanović, Radomir V. priređivači knjige: Mihailo Lalić — Međuratno književno stvaralaštvo(1935–1941), Kragujevac, 2014. 26. Milović, Jevto: Razgovori sa umjetnicima (Prva knjiga), piščevo izdanje, Beograd, 1983.

Književna sudnica Mihaila Lalića

331

27. Minić, Vojislav: Stvaralački univerzum Mihaila Lalića, „Srpski književni glasnik”, god. II, Beograd, br. 2, februar 1993, str. 5–17. 28. Petrov, Aleksandar: Epski duh Lalićevog književnog sveta, u: U prostoru proze, „Nolit”, Beograd, 1986, str. 241–281. 29. Pižurica, Krsto: Studije i paralele, Titograd, 1987. 30. Pižurica, Krsto: Umetnuta priča kao umjetnički iskaz, „Stvaranje”, god. XLIV, br. 1, 1989, str. 57–65. 31. Pižurica, Krsto: Misaona mozaičnost Lalićeva „Prelaznog perioda”, „Vaspitanje i obrazovanje”, Titograd, br. 2, 1991, str. 16–26. 32. Pižurica, Krsto: Njegoševo nasljeđe u prozi Mihaila Lalića, „Vaspitanje i obrazovanje”, Podgorica, br. 3, 1992, str. 32–49. 33. Pižurica, Krsto: Prutom po vodi — posljednja faza Lalićevog stvaralaštva, „Stvaranje”, god. XLVIII, br. 7–8, 1993, str. 498–521. 34. Popović, Branko: Mihailo Lalić, Biografski i bibliografski podaci, u: Svadba, „Nolit”, Beograd, 1981, str. 291–273. 35. Popović, Branko: Lov na čoveka, „Stvaranje”, god. XLIV, br. 1, 1990, str. 74–82. 36. Popović, Branko: Mašta i mudrost (Izabrane studije i ogledi). Priredili akademik Radomir V. Ivanović i prof. dr Živko Đurković, Podgorica, 2016. 37. Popović, Branko: Poslednji Lalićev roman, „Letopis Matice srpske”, god. 169, jun 1993, str. 989–999. 38. Pušonjić, Boško: „Bez napora se ništa ne istera” (intervju sa M. Lalićem), „Politika”, god. XXI, 12. X 1974. 39. Tautović, Radojica: Istorijski čovjek — čovjek budućnosti (Antropologija Mihaila Lalića), „Stvaranje”, god. XXXVIII, br. 1, 1983, str. 55–64. 40. Vojvodić, Radoslav: Kako pamtim Mihaila Lalića, „Srpski književni glasnik”, br. 2, Beograd, februar 1993, str. 23–26. 41. Vučković, Radovan: Problemi, pisci i djela, „Veselin Masleša”, Sarajevo, 1975.

332

Zora Jestrović

TEORIJSKA LITERATURA

1. Andrić, Ivo: Istorija i legenda, „Svjetlost” — „Prosveta” — „Mladost” — „Državna založba Slovenije” — „Misla” — „Pobjeda”, Sarajevo — Beograd — Zagreb — Ljubljana — Skopje — Titograd, 1981. 2. Auerbah, Erih: Mimesis, „Nolit”, Beograd, 1968. 3. Bart, Rolan: Književnost. Mitologija. Semiologija, „Nolit”, Beograd, 1979. 4. Bart, Rolan: Uvod u strukturalnu analizu pripovijednog teksta, „Republika”, br. 7–8, Zagreb, 1983. 5. Benjamin, Valter: Jednosmjerna ulica, „Bratstvo-jedinstvo”, Novi Sad, 1989. 6. Benjamin, Valter: Porijeklo njemačke žalobne igre „Veselin Masleša”, Sarajevo, 1989. 7. Biblija, „Stvarnost”, Zagreb, 1968. 8. Đurčinov, Milan; Kovač, Nikola; Lešić, Zdenko: Kulenović, Tvrtko; Petković, Novica: Moderna tumačenja književnosti, „Svjetlost”, OOUR Zavod za udženike i nastavna sredstva, Sarajevo, 1988. 9. Eko, Umberto: Otvoreno djelo, „Veselin Masleša”, Sarajevo, 1962, 1965, 1966. 10. Giljen, Klaudio: Književnost kao sistem (Ogledi o teoriji književne istorije), „Nolit”, Beograd, 1982. 11. Ingarden, Roman: O saznavanju umetničkog književnog dela, Srpska književna zadruga, Beograd, 1971. 12. Ivanović, Radomir V.: Govor pun darova, „Univerzitetska riječ”, Nikšić, 1988. 13. Ivanović, Radomir V.: Od riječi do riječi, „Univerzitetska riječ”, Nikšić, 1989. 14. Ivanović, Radomir V.: Njegošev poetski govor, „Dnevnik”, Novi Sad, 1991. 15. Ivanović, Radomir V.: Retorika čovječnosti (Morfologija i semantika djela Marka Miljanova Popovića), „Cvetnik” — Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Novi Sad — Podgorica, 1993. 16. Ivanović, Radomir V.: Obnova poetskog govora (Studije i ogledi), Podgorica, 1995.

Književna sudnica Mihaila Lalića

333

17. Ivanović, Radomir V.: Književna kritika kao deseta muza (Studije i ogledi, „Zmaj”, Novi Sad. 2007. 18. Konstantinović, Zoran: Tekst u kontekstu, Tekst u kontekstu, Godišnjak XI, Teorija istraživanja 5, Institut za književnost i umetnost — „Rad”, Beograd, str. 5–10. 19. Konstantinović, Zoran: Mehanizmi književne komunikacije, Mehanizmi književne komunikacije, br. 2, Institut za književnost i umetnost — „Rad”, Beograd, str. 7–19. 20. Konstantinović, Zoran: Komparativno viđenje srpske književnosti, „Svetovi”, Novi Sad, 1993. 21. Konstantinović, Zoran: Književna komparativistika, Beograd, 2002. 22. Lešić, Zdenko: Književni žanr kao kontekst književnog djela, Tekst u kontekstu, Godišnjak XI Teorija istraživanja 5, Institut za književnost i umetnost — „Rad”, Beograd, str. 21–31. 23. Lotman M. J.: Struktura umetničkog teksta, „Nolit”, Beograd, 1976. 24. Milosavljević, Petar: Metodologija proučavanja književnosti, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1985. 25. Milosavljević, Petar: Problemi teorije literarne genologije, Književni rodovi i vrste, Teorija i istorija III, „Rad”, Beograd, 1990, str. 7–18. 26. Milosavljević, Petar: Teorijska misao o književnosti, „Svetovi”, Novi Sad, 1991. 27. Moloj, Silvija: „Borhes i književna distanca”. (U knjizi Danila Kiša Čas anatomije, „Nolit”, Beograd, 1978. 28. Petković, Novica: Semiotika, Rečnik književnih termina, Institut za književnost i umetnost — „Nolit”, Beograd, 1985, str. 704–708. 29. Radojević, Radoje: Tokovima crnogorske književnosti, NIO „Pobjeda”, OOUR Izdavačka djelatnost, Titograd, 1978. 30. Radović, Miodrag: Književna aksiologija, „Bratstvo-jedinstvo”, Novi Sad, 1987. 31. Rebić, Čedomir: Diskurs u savremenoj prozi, „Mostovi”, god. XXII, br. 114–115, 1990, str. 25–38. 32. Rečnik književnih termina, Institut za književnost i umetnost — „Nolit”, Beograd, 1985. 33. Sartr, Žan Pol: O književnosti i piscima, „Kultura”, Beograd, 1962.

334

Zora Jestrović

34. Škreb, Zdenko: Studij književnosti, Zagreb, 1967. 35. Todorov, Cvetan: Poetika, „Filip Višnjić” — Zavod za izdavačku delatnost, Beograd, 1986. 36. Tomaševski, B. V.: Teorija književnosti, Srpska književna zadruga, Beograd, 1972. 37. Zbornik radova: Intertekstualnost i intermedijalnost, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1988. (Autori: Z. Maković, M. Medarić, D. Oraić-Tolić, P. Pavličić.) 38. Ženet, Žerar: Figure, „Vuk Karadžić” Beograd, 1985. 39. Žmegač, Viktor: Književnost i zbilja, Zagreb, 1982.

Književna sudnica Mihaila Lalića

REGISTAR IMENA A Adorno, Teodor Andrić, Ivo Andrijašević, Živko Antić, Gojko Aranitović, Dobrilo Arbitar, Petronije Aristotel Arsenijević, Mirko Auerbah, Erih Aurelije, Marko Averincev, S. S. Avgustin, sveti B Babović, Milosav Bajron, DŽ. G Balzak, Onore de Bahtin, M. M. Bandić, M. I. Beket, Semjuel Benjamin, Valter Bifon Blečić, Milorad Blek, Sol Blok, Aleksandar Bodler, Šarl Bodrijar, Žan Bogdanović, Milan Bonk, Kristina

Borhes, H. L. Brajković, Janko Breht, Bertold Bremond, Klaudio Brodski, Josif Broz Tito, Josip Burdžević-Tršo, Rifat C Cerović, Vuk Cesarić, Dobriša Cetinjski, Petar Crnjanski, Miloš Č Čađenović, Jovan Čapek, Karl Černiševski, N. G. Ć Ćopić, Branko Ćorac, Milorad Ćosić, Dobrica D Dakić, Radoje Dante, Aligijeri Davičo, Oskar Dedinac, Milan Demad

335

336

Zora Jestrović

Derida, Žak Dis, V. P. Dizdarević, Zijo Dode, Alfons Dostojevski, F. M. Došljak, Draško Drašković, Nada Dučić, Jovan DŽ Džojs, Džems Đ Đilas, Minjo Đilas, Milovan Đurišić-Bečanović, Tatjana Đurković, Živko Đurović, Žarko E Efijalt Eko, Umberto Eliot, Tomas Engels, Fridrih Erenburg, Ilja Ezop F Farkaš, Imre Flober, Gistav Fokner, Viljem Fontenel, B. Frans, Anatol Fransoa, D. A. (Markiz de Sad) Frid, Erih Fubini, Mario G Gađanski Maricki, Ksenija Gajić, Dragoljub Garodi, Rože

Gete, J. W. Gevara, Če Giljen, Klaudio Glušica, Rajka Gogolj, N. V. Gombrovič, Vitold Gorki, Maksim H Hajne, Hajnrih Haksli, Oldos Hemingvej, Ernest Heraklit Hercen, Aleksandar Herodot Homer Humo, Avdo I Ibaruri, Dolores Iglton, Teri Ingarden, Roman Isaković, Antonije Ivanović, Radomir V. Ivanović, Vasko J Jakšić, Đura Janevski, Slavko Jaus, Hans Robert Jeftić, Miloš Jejts, V. B. Jelić, Dobrašin Jelić, Marko Jelušić, Božena Jeremić, Dragan Jevrić, Milorad Johansen, Imar Lo Joksimović, Savo Jovanović Zmaj, Jovan Jovović, Nataša

Književna sudnica Mihaila Lalića Jurković, Marijan

Ljuštanović, Jovan

K Kafka, Franc Kalezić, Slobodan Kalezić, Vasilije Kami, Alber Kavafi, Konstantin Kiriko, Đorđo de Kiš, Danilo Kits, Džon Kle, Pol Kočan, Radomir Kočić, Petar Komadina, Miloš Konrad, Džozef Konstantinović, Zoran Kortazar, Hulio Koš, Erih Kovačević, Ljubomir Kovač, Nikola Krivokapić, Petar Krleža, Miroslav Krstaljenski, Leonid Krukovska, Marija Kulenović, Skender Kulenović, Tvrtko Kundera, Milan

M

L Lalić, Mihailo Latković, Vido Lenjin, Vladimir I. U. Lešić, Zdenko Ling, Ding Liotar, Žan-Fransoa Lotman, J. M. Lutovac, Milun LJ Ljermontov, M. J.

Majler, Norman Maksimović, Desanka Maksimović, Miodrag Malarme, Stefan Mališevska, Zofja Malro, Andre Man, Pol de Mardones, F. H. H. Marić, Sreten Marks, Karl Markuš, Miodrag Martinović, Miraš Maslovarić, Vojo Mašanović, Dimitrije Matavulj, Simo Matić, Dušan Matvejević, Predrag Medigović-Stefanović, Mila Mihailović Mihiz, Borislav Milačić, Dušan Milikić, Ilija Milosavljević, Petar Milović, Jevto M. Milović, Milorad T. Milton, Džon Minić, Vojislav Mišel, Lujza Mišle, Ž. Mišo, Anri Mitrović, Mitra Mitrović, Stefan Molijer (Žan Batist Poklen) Moloj, Silvija Montenj, Mišel de Mopasan, Gi de Mrkaić, Blagota Mulić, Malik

337

338 Mur, Henri N Nidžović, S. Nikolić, V. Nušić, Branislav O Olivije, Alber Oraić, Dubravka Orlić, Milan P Pajović, Milivoje Palević, Branislav Parandovski, Jan Pasternak, Boris Pavićević, Ilija Pavličić, Pavao Pasternak, Boris Pavlović, Žika Pavlović-Ćićko, Ratko Pekić, Borislav Perović, Mileta Pešut, Tomo Petković, Novica Petković Dis, Vladislav Petrov, Aleksandar Petrović Njegoš, Nikola I Petrović Njegoš, Petar I Petrović Njegoš, Petar II Petrović, Ilija Pijade, Moša Pikaso, Pablo Pitagora Pižurica, Krsto R. Platon Popa, Vasko Popović, Branko Popović, Jovan Popović, Marko Miljanov

Zora Jestrović Popović, Vlado Pridom, Sili Prust, Marsel Puhalo, Dušan Puškin, A. S. Pušonjić, Boško R Radević, Dragan Radojević, Danijela Radojević, Radoje Radović, Đuza Radović, Miodrag Radoman, Aleksandar Radulović, Zorica Raičković, Stevan Ranković, Aleksandar Rasulić, M. Rebić, Čedomir Ribnikar, Jara Rikardi, Žan Rilke, R. M. Ristić, Marko Rmuš, Petar Ruso, Žan Žak S Sad, Markiz de Samardžić, Novica Sartr, Žan Pol Sekulić, Isidora Sekulović, Goran Selimović, Meša Simon, Klod Simonović, Budo Sioran, E. M. Slapšek, Svetlana Sočica, Lazar Solon Soresku, M. Stanković, Bora

Književna sudnica Mihaila Lalića Stijović, Risto Š Šam, S. Šalamov, V. T. Šamfor, N. S. Šaranović, Radomir Šatobrijan, F. R. Šćepanović, Blažo Šekspir, V. Šegrt, Vlado Šeling, F. V. Šiler, Fridrih Škreb, Zdenko Šnajder, K. L. Šolohov, Mihail A. Šopenhauer, Artur T Tacit, G. K. Tartalja, Ivo Tautović, Radojica Thien, Pe — Lo (Albert Ehrenstein) Tibodo, Žan Tkalac, Imbro Todorov, Cvetan Togner, Vladimir Toma, Luj-Vensan Tomaševski, Boris V. Tomić, Lidija Tomović-Šundić, Sonja Turgenjev, Ivan S.

V Valeri, Pol Velek, Rene Vešović, Radonja Vijon, Fransoa Vilijams, Džoana Vojičić Komatina, Olga Vojinović, Vidoje Vojinović, Vladimir Vojvodić, Radoslav Volkot, Derek Volter, F. M. Voren, Ostin Vučković, Radovan Vukadinović, Srđan Vukićević-Janković, Vesna Vukotić, Dragutin P. Vuković, Nenad Vuković, Novo Vuković, Maksim Vuković, Čedo Vulević, Miloš Z Zamjatin, Jevgenij Ivanovič Zogović, Radovan Zola, Emil Ž Žabes, Edmon Žid, Andre Žmegač, Viktor

339

Književna sudnica Mihaila Lalića

341

SADRŽAJ UVOD Lalićeva psihologija i filozofija stvaranja u jedinstvenom hermeneutičkom krugu tumačenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11

I POETIKA FRAGMENTARNE PROZE Potencijalni uzroci promjene stvaralačke paradigme. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Od Velike ka Maloj priči. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Kompozicija i struktura fragmentarne proze. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Genološko definisanje knjiga u širem i užem smislu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 Srodnost unutrašnjih profila knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Poetski sloj u knjigama Prelazni period i Prutom po vodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Funkcija citata u fragmentarnoj prozi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 Lalićevo promišljanje o smislu i sudbini pisane riječi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136

II TREĆA FAZA STVARALAČKE METAMORFOZE Poetika neslaganja u knjigama fragmentarne proze i autobiografiji (Sâm sobom, Prelazni period, Prutom po vodi i Epistolae seniles) . . . . . . . . . . 149 Radmila — „žena koje nema”, opsesivna tema Mihaila Lalića u kontekstu autokritike revolucije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173

342

Zora Jestrović

Transformacija književnih rodova (romana Dokle gora zazeleni u dramu Dani mržnje i drame Poraženi u romanu Tamara) . . . . . . . . . . . . . 201 Književna i istorijska istina (Odlučan čovjek: Tamara) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214 Životna istina u kontekstu umjetničke istine (Opraštanja nije bilo) . . . . . . . . . . 234 Psihologija i filozofija stvaranja u posljednjim knjigama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 252

III DOPRINOS NAUČNE MISLI AKTUELIZACIJI TREĆE FAZE STVARALAŠTVA Naučna aktuelizacija treće faze stvaralaštva (monografije i zbornici od 2000. do 2018. godine) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275

IV PRILOZI Napomene autorke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 321 Bio-bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 325 Registar imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 335

CR­NO­G OR­SKA AKA­DE­MI­JA NA­U­KA I UMJET­NO­STI

Zora Jestrović

KNJIŽEVNA SUDNICA MIHAILA LALIĆA (Autokritika revolucije)

Priprema za štampu Bojan R. Popović Medeon — Podgorica Tiraž ____ primjeraka Štampa Golbi print Podgorica 2019.

CIP — Kaталогизација у публикацији Национална библиотека Црне Горе, Цетиње ISBN COBISS.CG-ID

Get in touch

Social

© Copyright 2013 - 2024 MYDOKUMENT.COM - All rights reserved.